- 1 -              I Kž 349/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 349/2020-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. Š. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. i 84/05. – ispravak; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 21. studenog 2019. broj K-20/2016., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog T. Š., odvjetnika dr. sc. Lj. V. i braniteljice optuženog A. L., odvjetnice J. S.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru od 21. studenog 2019. broj K-20/2016. optuženi T. Š., optuženi A. L. i optužena A. G., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oslobođeni su optužbe, i to optuženi T. Š. i optuženi A. L. svaki zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/97. i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava - poticanja na krivotvorenje službene isprave iz članka 312. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. i člankom 37. KZ/97., a optužena A. G. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/97. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08.-17. oštećenik I. d.o.o. upućen je u parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Svi optuženici su po svojim braniteljima podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika, i to optuženi T. Š. po branitelju, odvjetniku dr. sc. Lj. V.; optuženi A. L. po braniteljici, odvjetnici J. S. i optužena A. G. po braniteljici, odvjetnici H. Z.. Svi optuženici predložili su da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, a u odgovorima optuženog T. Š. i optuženog A. L. na žalbu državnog odvjetnika zatražena je i obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog T. Š., odvjetnika dr. sc. Lj. V. i braniteljice optuženog A. L., odvjetnice J. S., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.-22.), u odsutnosti glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženog T. Š. i optuženog A. L. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Državni odvjetnik smatra neprihvatljivim utvrđenje prvostupanjskog suda da što optužena A. G. kao osoba s dostatnim iskustvom u poslovima otpremništva, u situaciji sukcesivnog uvoza tako ogromne količine šećera jednog te istog uvoznika, nije znala da upisuje pogrešan tarifni broj, kao i to da optuženici T. Š. i A. L. nisu znali koji se šećer uvozi i koja je tarifna oznaka takvog šećera. Zbog toga smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da optuženici T. Š. i A. L. nisu svjesno dogovorili s optuženom A. G. da u odnosu na 28 uvoza upiše pogrešni tarifni broj, pri čemu je ista postupila protivno nizu propisa kojima je propisan postupak popunjavanja obrazaca u carinskom postupku. Naime, tvrdi se da je naknadnom kontrolom, što je posebno apostrofirao svjedok D. Š., utvrđeno da je iz cjelokupnog tog kontingenta robe jedino u C. i. G. šećer ocarinjen po neispravnom tarifnom broju, dok je usporedbom jedinstvenih carinskih deklaracija (dalje: JCD) u drugim ispostavama utvrđeno da je u C. O. naveden točan tarifni broj.

 

7.1. Po mišljenju državnog odvjetnika optuženici T. Š. i A. L. imali su direktan motiv da prođu što bolje kod uvoza šećera u smislu da plate što manji iznos carinske pristojbe, zbog čega je optuženi T. Š. i sklopio ugovor o međusobnoj suradnji sa špediterskom kućom I. te potom poslao optuženog A. L., koji je poznavao optuženu A. G., a koja je od njega nagovorena lažirala carinske tarife. Da su optuženici T. Š. i A. L. znali o kakvom je šećeru riječ, po mišljenju državnog odvjetnika, proizlazi iz samih ugovora zaključenih između V. i T. S. u kojima su opisane karakteristike tog šećera, i to tako detaljno da ugovor može zamijeniti i certifikat robe kakav je dostavljao J. iz S.. Zbog svega toga je otpremnik, odnosno optužena A. G., po ocjeni državnog odvjetnika, bila jasno upućena u vrstu i namjenu te tarifnu stavku šećera koji se uvozi te je, nagovorena od strane optuženika T. Š. i A. L., ignorirala izvornu popratnu dokumentaciju i lažirala JCD.

 

8. Prije svega, treba napomenuti kako iz obrane optuženog T. Š. proizlazi da je on kao vlasnik T. S., upravo radi uvoza sirovina za proizvodnju pekarskih proizvoda, sklopio ugovor o poslovnoj suradnji sa špediterskim društvom I. d.o.o., dok je optuženog A. L. zaposlio kao komercijalista jer je ovaj bio stručna i školovana osoba koja je to već radila, samo s drugim robama, smatrajući da su oni stručni za obavljanje upravo tih poslova. Istaknuo je da je to bio prvi uvoz šećera u Z., i njemu i društvu I. d.o.o. te carini te da je on, koji je najmanje znao kako se uopće carini roba, zbog toga i sklopio ugovor o zastupanju s društvom I. d.o.o. Osim toga, sve je kontrolirala i carina koja je imala garanciju na 25 milijuna kuna od društva I. d.o.o. za zastupanje njegovog obrta, tako da se država u slučaju bilo kakve štete mogla slobodno naplatiti. U društvu I. d.o.o. bio je samo jedanput, i to kada je potpisivao prethodno spomenuti ugovor, dok je sve dalje oko posla uvoza robe vodio optuženi A. L.. Izričito je osporio da bi nekoga potaknuo da u JCD unese pogrešan tarifni broj budući da nije niti znao da bi carinska tarifa za šećer za direktnu konzumaciju bila različita od one za šećer namijenjen za daljnju preradu. Ovakvu obranu optuženog T. Š. prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, pravilno ocijenio kao istinitu, za što je dao jasne, detaljne i životno uvjerljive razloge s kojima se ovaj sud u cijelosti slaže (stranica 21., pasus 6. do stranica 22., pasus 4. koji završava na stranici 23. pobijane presude). Stoga, nije osnovana žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je optuženi T. Š. znao koja je pravilna tarifna oznaka šećera koji se uvozio za potrebe njegovog obrta.

 

9. Isto tako nije sporno da je optužena A. G., u svih 28 optužnicom državnog odvjetnika inkriminiranih joj JCD, unijela pogrešan tarifni broj za uvezeni šećer jer je, umjesto stvarno uvezenog kristalno bijelog šećera ispravnog tarifnog broja 17019910, upisala tarifni broj 17019990 koji se odnosi na "ostalo", zbog čega je roba ocarinjena po tarifnom broju koji podrazumijeva plaćanje manjeg iznosa carine i poreza. Međutim, ovdje treba imati u vidu cjelokupni kontekst koji je doveo do takvog njezinog postupanja, a osobito navode njezine obrane, u pogledu toga kako je odredila upravo taj tarifni broj koji je potom upisala u JCD, dovedene u vezu s ostalim izvedenim dokazima.

 

9.1. Naime, iz obrane optužene A. G. proizlazi da je tarifni broj u prvoj JCD odredila na temelju onoga što joj je u pogledu opisa robe koju će uvoziti T. S. naveo optuženi A. L., kao osoba koja je ispred tog obrta (u kojemu je bio zaposlen kao komercijalist) dogovarala sve detalje konkretnog posla. Naime, zanimajući se za uvoz šećera, on joj je rekao da se radi o industrijskom šećeru, a ne o šećeru za kućanstvo, odnosno da bi uvozio nečisti šećer koji služi samo za daljnju preradu, da je spominjao da se radi o šećeru u grumenu te da niti u jednom trenutku nije mogla posumnjati da se radi o kojem drugom šećeru, pa da su zajedno utvrdili koja bi se tarifa primijenila u konkretnom slučaju za takav šećer. Stoga je u JCD stavljala upravo taj tarifni broj. Kada je T. S. postao nova stranka društva I. d.o.o., G. V., kao šefica referade, dodijelila ga je njoj budući da je ona već ranije surađivala s optuženim A. L. i to dok je on radio u društvu R.. Istaknula je da je, glede poslovanja s tim društvom, ona svakodnevno poslovno komunicirala i kontaktirala s optuženim A. L., koji je u poslovanju bio vrlo pedantan, a kako je T. S. prije uvozio marmeladu i čokoladu u velikom pakiranju neprikladnom za maloprodaju, nije joj bilo ništa sumnjivo ni u pogledu konkretnog inkriminiranog posla s uvozom šećera. Govoreći o dokumentaciji koju joj je radi sastavljanja JCD donosio M. G. od vozača kamiona, navela je da su istu činile provozne carinske deklaracije, fakture i to nekoliko primjeraka, eventualno obrasci EUR 1, a ponekad i CMR, istaknuvši da u rukama nikada nije imala fakture u kojima bi bio napisan određeni tarifni broj. Također nije imala niti certifikate o porijeklu robe, a niti ugovore između T. S., s jedne strane i društava J. i V., s druge strane. Istaknula je da je jedini obavezni dokument uz provozni set bila faktura. Upravo stoga što je to njima bio prvi uvoz šećera, prilikom prvog carinjenja odnosno prilikom prvog uvoza šećera, nakon što je sastavila JCD i predala ih M. G., istoga je zamolila da carinici sve dobro pregledaju, kako robu, tako i dokumentaciju. Nakon što je carina obavljena pitala je M. G. kako je prošlo, a on joj je odgovorio da je sve u redu. Još jednom govoreći o određivanju tarifnog broja, navela je da je u to vrijeme u uredu bilo njih 7-8, a optuženi L. joj je rekao da se radi o šećeru za pekarstvo koji je šporak i koji u sebi ima grumena, nakon čega je ona otvorila tarife i čitala mu ih, a kada je pročitala tarifu koju je kasnije i upisala u JCD, optuženi L. joj je rekao da je to ta tarifa. Nakon toga ga je ponovno pitala je li to onaj šećer koji se kupuje u prodavaonicama, na što joj je on rekao: "Jesi li luda? Nije to taj šećer." Istaknula je i to da je društvo I. d.o.o. tada bilo veliko društvo s hijerarhijom te je svaki predmet prvo išao kod šefice referade G. V., a nakon toga kod šefice poslovnice J. G. na potpis.

 

9.2. Navodi obrane optužene A. G. u pogledu toga kako je odredila upravo taj tarifni broj potvrđeni su iskazima svjedoka M. P. i J. G.. Tako je svjedok M. P. (koji je u inkriminirano vrijeme radio u uredu s optuženom A. G. kao carinski referent) naveo da je bio prisutan u uredu kada je optuženi L. objašnjavao optuženoj G. tarifni broj za šećer prilikom sastavljanja prve JCD, pojasnivši da joj je tom prilikom (kada su razgovarali na hrvatskom jeziku) pokazao prstom na kompjuteru tarifni broj i rekao: "Nije to nikakav kristalni bijeli šećer, nego je to industrijski šećer za daljnju proizvodnju." Optužena G. je, kako je nadalje naveo ovaj svjedok, u tom uvjerenju popunila prvu deklaraciju po tarifnom broju koji je naveo upravo optuženi L.. Budući da tom prvom uvozu naknadno nitko nije prigovorio od strane carine, optužena G. je kod svih sljedećih uvoza i deklaracija radila po tom istom obrascu, a jednako je postupio i on (svjedok) kada je u dva slučaja mijenjao optuženu G., dok je ona bila na godišnjem odmoru. Istaknuo je i to da uvoznik određuje po kojem tarifnom broju će se roba cariniti, a oni (špeditersko društvo) su zapravo servis koji radi samo dokumente po uputi uvoznika, koji su u naravi samo prijedlog carini te da to nije bilo ništa neuobičajeno, nego je to bio uobičajeni postupak kada uvoznici dolaze kod špeditera i zajedno sa špediterom odabiru tarifni broj. Svjedokinja J. G. (u inkriminirano vrijeme šefica poslovnice društva I. d.o.o. u Z.) također je potvrdila obranu optužene G. da joj je upravo optuženi A. L. rekao da će uvoziti šećer za daljnju industrijsku proizvodnju pa da je zajedno s njom našao tarifni broj koji je ona unijela u deklaraciju prilikom prvog uvoza šećera, dok je u kasnijim deklaracijama samo mijenjala podatke o količinama, težinama i vrijednosti pošiljki šećera. Mišljenja je da je optužena G. ispostavljala carinske deklaracije u uvjerenju da se sav šećer uvozi za daljnju proizvodnju, kao što joj je i predočio optuženi L., pojasnivši to time da je T. S. prije toga uvozio pekarski namaz, marmeladu i brašno u cilju pekarske industrije pa, kako je i šećer za to nužan, optužena G. nije imala nikakvu sumnju u pogledu navoda optuženog L.. Ova je svjedokinja također potvrdila i to da je optužena G. tom prigodom pitala optuženog L. uvozi li šećer koji se nalazi na policama u dućanima, na što joj je on odgovorio: "Ne, to je za daljnju preradu". Navedeno ona nije čula neposredno, nego posredno od M. P., G. V. i G. K., koji su svi zaposlenici u društvu I. d.o.o. i koji su sjedili u istom uredu u kojemu se odvijao razgovor između optužene G. i optuženog L.. Smatra da i činjenica da je šećer bio pakiran u vreći od 50 kg govori u prilog tome da optužena G. nije imala nikakvog razloga sumnjati u usmene navode optuženog L. o tome o kakvom se šećeru doista radi. I svjedokinja G. V. (u inkriminirano vrijeme je u društvu I. d.o.o. radila kao voditeljica referade izvoza i uvoza) navela je da je jedino uvoznik taj koji određuje tarifu, a ukoliko on to ne zna, tada mu u tome pomaže referent špedicije. Ovaj potonji, naime, ne poznaje robu pa stoga tarifni broj u JCD upisuje onako kako mu to kaže sam uvoznik. Osim toga i carinarnica može vratiti JCD na ispravak u slučaju neusklađenosti podataka iz računa s podacima u JCD. Naposljetku, i svjedok I. R. (u inkriminirano vrijeme bio je zaposlen u C. Z. kao carinski službenik u odjelu za nadzor) iskazao je da je uvoznik taj koji deklarantu daje podatke na temelju kojih će on sastaviti odgovarajuću carinsku deklaraciju.

 

9.3. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno zaključio da optužena A. G. u inkriminirane joj JCD nije svjesno i namjerno upisala pogrešan tarifni broj i oznaku uvezenog šećera, nego je to učinila na temelju uvjerenja o onome što joj je naveo optuženi A. L. u pogledu toga kakvu vrstu robe namjerava uvoziti T. S., smatrajući da su tarifni broj i naziv robe točni. Na pravilnost takvog zaključka upućuje i činjenica da drugačiji naziv robe i drugačiji tarifni broj, na temelju dokumentacije koju je koristila optužena Grgić prilikom ispunjavanja inkriminiranih joj JCD, nisu utvrdili niti carinski službenici prilikom provođenja carinskog postupka (koji su također bili optuženi u odnosu na iste inkriminacije, ali je zbog odustanka državnog odvjetnika od optužbe u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom u odnosu na njih kazneni postupak obustavljen), nego je pravilan tarifni broj za uvoz šećera utvrđen tek u postupku naknadnog carinskog nadzora, kada je pribavljena dodatna dokumentacija (koju optužena A. G. nesporno nije imala na raspolaganju i uvidu u vrijeme sačinjavanja inkriminiranih JCD). Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka J. B. (u inkriminirano vrijeme inspektor u carinarnici Z.), koji je naveo kako je u naknadnoj kontroli provedenoj s kolegom D. Š. utvrdio da je u JCD označen netočan tarifni broj, no da bi i on u konkretnom slučaju postupio jednako kao i carinici koji su bili optuženi te da ni po čemu nije vidio da je deklaracija bila nepravilno sastavljena, a radi kao carinik 39 godina i 5 mjeseci. Takve navode potvrđuje i svjedok D. Š. (u inkriminirano vrijeme carinski službenik za suzbijanje krijumčarenja u carinarnici Zadar) koji je naveo da po njegovom mišljenju carinik kontrolor nije imao nikakve sumnje u pogledu toga da bi carinska deklaracija bila sastavljena netočno, niti po tarifnom broju, a niti po nečem drugom. Također ističe kako tržno uvjerenje nije privitak deklaraciji te ga ne traže niti carinik kontrolor, a niti carinik pregledač. Imajući u vidu činjenicu da je ovaj svjedok istaknuo i to da u dokumentima carinarnice V. nije bio naveden tarifni broj (isto je naveo i svjedok M. G.), kao i to da podaci carinarnice O. u trenutku carinjenja nisu bili poznati društvu I. d.o.o., odnosno optuženoj G., ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je optužena G. u JCD svjesno i namjerno upisala pogrešan tarifni broj. Također je naveo još i to da tarifni broj na fakturi nije obvezan niti za špeditera, a niti za carinika. I svjedok B. V. (u inkriminirano vrijeme radio je u službi za unutarnji nadzor C. uprave S. u.) naveo je da su carinici prilikom carinjenja mogli prihvatiti tarifni broj koji je bio naznačen u JCD, ali isto tako mogli su utvrditi i tarifni broj koji je utvrđen naknadnom kontrolom. Naposljetku, i svjedok V. K. (u inkriminirano vrijeme načelnik odjela za carinsku tarifu, vrijednost, podrijetlo i carinski laboratorij u R. c. C. S.) naveo je da se na osnovi dokumentacije koja je bila priložena uz JCD, koje su bile predmet naknadnog nadzora, teško mogao utvrditi ispravan tarifni broj za carinjenje predmetnog šećera.

 

9.4. Kako je, dakle, optužena A. G. u inkriminirane joj JCD upisala tarifni broj na temelju podataka koje je usmeno dobila od optuženog A. L., u pogledu značajki i vrsti robe koja je bila predmetom uvoza T. S., pri čemu ni u jednom od dokumenata koji su joj bili na raspolaganju prilikom sačinjavanja JCD nije bio naznačen bilo kakav tarifni broj, a niti je tom prilikom imala na raspolaganju ugovore zaključene između T. S. i V., ne mogu se prihvatiti kao osnovane niti žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je optužena A. G. bila jasno i nedvosmisleno upućena u vrstu i namjenu te tarifnu stavku šećera koji se uvozi te da je, nagovorena od strane optuženika T. Š. i A. L., ignorirala izvornu popratnu dokumentaciju i u JCD unijela neistinite podatke.

 

10. Prvostupanjski sud je, i po ocjeni suda drugog stupnja, obranu optužene A. G. pravilno ocijenio istinitom i u dijelu u kojem je navela da na fakturama u prilogu inkriminiranih joj JCD nije bila navedena tarifna oznaka te da nije uočila da je na nekim od faktura brisana tarifna oznaka, za što je saznala tek tijekom ovog postupka, budući da na fakturama priloženima uz JCD nije bila navedena tarifna oznaka. Osim toga, i svjedok M. G. naveo je da na fakturama i ostaloj popratnoj dokumentaciji, a koju je preuzimao od vozača kamiona i potom predavao optuženoj A. G. radi sastavljanja JCD, nije bila navedena tarifna oznaka. Naposljetku, i iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanih carinskih službenika A. B., D. T., I. R., D. Š., J. B., B. V. i V. K. proizlazi da niti carinski službenici koji su proveli postupak carinjenja spornog šećera, na temelju dokumentacije koja je bila priložena uz JCD, nisu imali nikakve sumnje u pogledu toga da bi JCD bile netočno odnosno nepropisno sastavljene.

 

11. Imajući u vidu i to da su optuženoj A. G. u poslovanju bile nadređene G. V., kao voditeljica referade te J. G., kao šefica poslovnice društva I. d.o.o. u Zadru (koje su bile zadužene za kontrolu dokumentacije na kojoj su radili referenti, uključujući sporne JCD koje je sastavila optužena G.); da su sporne JCD koje je sačinila optužena A. G. potom prolazile dvostruku kontrolu kod carinskih službenika u C. Z., kojom prilikom nitko od njih na pregledavanoj dokumentaciji nije uočio ništa sumnjivo niti sporno te da nitko od optuženika nije ostvario bilo kakav kontakt s carinskim službenicima ni u jednom stadiju postupka uvoza i carine spornog šećera, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije na nedvojbeni način dokazano da su optuženi T. Š., optuženi A. L. i optužena A. G. počinili optužnicom državnog odvjetnika stavljena im na teret kaznena djela (koja su opisana u uvodnom dijelu obrazloženja ove odluke).

 

12. Moguće je, gledajući životno i logično, da su optuženici T. Š. i A. L. imali motiv da prođu što bolje i povoljnije kod uvoza šećera u smislu da plate što manji iznos carinske pristojbe, kako se to tvrdi u žalbi državnog odvjetnika. Međutim, ovaj žalitelj nije u pravu kada, nadovezujući se na navedeno, tvrdi da je isključivo zbog toga optuženi T. Š. sklopio ugovor o međusobnoj suradnji s društvom I. d.o.o. i potom poslao optuženog A. L., koji je poznavao optuženu A. G., kako bi ju nagovorio da lažira carinske tarife. Naime, društvo I. d.o.o. bilo je veliko i hijerarhijski strukturirano društvo u kojemu je optužena A. G. bila tek jedan carinski referent te je, kako je već prethodno navedeno, iznad sebe imala još dvije nadređene osobe koje su kontrolirane njezin rad. Osim toga, T. S. nije dodijeljen u rad optuženoj A. G. na temelju njezine želje i odluke, već na temelju odluke njezine nadređene G. V., kao šefice referade, i to stoga što je optužena A. G. ranije već poslovno surađivala s optuženim A. L., a kada je on zastupao jedno drugo društvo. Naposljetku, sva dokumentacija koju je sačinila optužena A. G., u pogledu inkriminirane robe, naknadno je prolazila i dodatnu kontrolu carinskih službenika, koji su, a kako to proizlazi iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanih carinskih službenika, u slučaju bilo kakve sumnje u neku nepravilnost prilikom popunjavanja dokumentacije za uvoz šećera, mogli i trebali reagirati. Međutim, niti oni, na temelju priložene dokumentacije, nisu ustanovili da bi bilo što bilo sumnjivo, odnosno sporno, nego je tek u postupku naknadnog carinskog nadzora, i to na temelju dokumentacije koju u inkriminirano vrijeme nisu imali niti optužena A. G., a niti carinski službenici koji su provodili postupak carinjenja sporne robe, utvrđeno da je u inkriminirane JCD unesen pogrešan tarifni broj i pogrešan naziv šećera. Dakle, samo moguće postojanje motiva optuženih T. Š. i A. L. da "jeftinije i povoljnije prođu" prilikom uvoza i carinjenja šećera samo po sebi, a u odsutnosti drugih dokaza koji bi imali takvu dokaznu snagu i kvalitetu koje su potrebne za donošenje osuđujuće presude, nije dostatno za zaključak o njihovom poticanju optužene A. G. da u JCD unese, kako je naknadno utvrđeno, pogrešan tarifni broj.

 

13. Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana te da niti ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-22., ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. svibnja 2023.

 

                                                       Predsjednik vijeća:

                                                                                                     Dražen Tripalo, v.r.