- 1 -              Poslovni broj: Usž-2595/2022-3

Poslovni broj: Usž-2595/2022-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Mire Kovačić, članica vijeća te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja F. Q. iz Ž., zastupanog po opunomoćeniku D. S., odvjetniku u O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-221/2022-6 od 17. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku,

poslovni broj: 2 Us I-221/2022-6 od 17. svibnja 2022.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-217-02/21-04/559, URBROJ: 511-01-204-21-5 od 13. prosinca 2021. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj s obrazloženjem da je tužitelj unazad četiri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od šest mjeseci ukupno.

3.              Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog bitnih povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski sud kao i tuženik tumače članak 156. stavak 2. Zakona o strancima na način da bi on, pored neprekidnog odobrenog privremenog boravka, morao kumulativno ispunjavati u navedenoj odredbi propisane uvjete. Međutim, navedena odredba nije po svom sadržaju zakonska kumulacija, već je zakonska presumpcija za stjecanje prava na stalni boravak osoba koje nemaju neprekidno odobren privremeni boravak i koje ga ne mogu dokazati javnom ispravom. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja nema potrebe za primjenom zakonske presumpcije jer on javnom ispravom dokazuje trajanje privremenog boravka od četiri godine čime se isključuje primjena odredbe članka 156. stavka 2. Zakona o strancima.  Irelevantan je razlog zbog kojeg je tužitelj izbivao s prekidima 10 mjeseci i 25 dana, jer je u periodu od 4 godine na vrijeme podnosio zahtjeve za produženje privremenog boravka, što znači da nije prekršio članak 87. Zakona o strancima. Uskratom prava tužitelju na spajanje obitelji iz opisanih razloga krši se načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa zajamčeno člankom 6. Zakona o općem upravnom postupku. Prvostupanjski sud nije dao razloge o prigovorima tužitelja, a razlozi koji su dani nisu u svezi s prigovorima koje je tužitelj isticao u tužbi i tijekom postupka te je stoga izostalo valjano obrazloženje pobijane odluke. Predlaže poništiti pobijanu presudu, usvojiti njegov zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj te potražuje trošak žalbenog postupka.

4.               Tuženik u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost. Institut stalnog boravka podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke, pri čemu je potrebno ispuniti sve uvjete propisane Zakonom o strancima. Uvidom u službene evidencije i u presliku putne isprave utvrđeno je da je tužitelj u pravno relevantnom  razdoblju izbivao višekratno 10 mjeseci i 25 dana, a koju činjenicu tužitelj nije osporio. Žalbeni prigovori tužitelja u vezi s primjenom, odnosno ispunjavanjem uvjeta propisanog Zakonom o strancima identični su tužbenim navodima, a koji su razmotreni u prvostupanjskom sporu. Predlaže Sudu odbiti žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7.               Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj 27. travnja 2021. podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.  Povodom zahtjeva tužitelja izvršen je uvid u njegovu putnu ispravu te podatke službene evidencije iz kojih proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 27. travnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva izbivao iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 10 mjeseci i 25 dana. Kao razlog izbivanja tužitelj je naveo posjete bolesnoj majci na Kosovu. 

8.               Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa predmetnoga upravnog postupka i isprava priloženih tijekom spora te je na tako utvrđeno činjenično stanje, koje stranke ne spore, pravilno primijenio materijalno pravo, Zakon o strancima („Narodne novine“, 133/20.; dalje Zakon).

9.               Člankom 156. stavkom 1. točkom 1. Zakona propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. Stavkom 2. istoga članka određeno je da se smatra da je državljanin treće zemlje iz stavka 1. točaka 1. do 4. toga članka neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.

10.               Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se eventualno moglo dovesti u sumnju činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, ovaj Sud smatra kako je  prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

11.              Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da uz postojanje neprekidnog zakonitog boravka u propisanom trajanju iz stavka 1. članka 156. Zakona, za odobrenje stalnog boravka mora biti ispunjen i uvjet neprekidnog boravka u smislu stavka 2. članka 156. Zakona.

12.               Tužitelj ne ispunjava jedan od uvjeta za stalni boravak, sukladno citiranom članku 156. stavku 1. u vezi sa stavkom 2. Zakona, s obzirom na njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske u četverogodišnjem razdoblju u ukupnom trajanju od 10 mjeseci i 25 dana (višekratno). Tužitelj ne osporava podatke iz službene evidencije tuženika o izbivanju iz Republike Hrvatske, već iznosi svoje osobne i obiteljske prilike kojima opravdava izbivanje, koji, međutim, ne predstavljaju osnovu za usvajanje zahtjeva.

13.               Tužitelj pogrešno tumači sadržaj odredbi koje uređuju odobrenje stalnog boravka na način da se članak 156. stavak 2. Zakona ima smatrati zakonskom presumpcijom za stjecanje prava na stalni boravak osoba koje nemaju neprekidno odobren privremeni boravak te je stoga sama činjenica što je u tom relevantnom razdoblju tužitelj imao neprekidno odobreni privremeni boravak, kao i da ispunjava preostale uvjete iz članka 156. stavka 1. Zakona, irelevantna.

14.               Ovaj Sud ne nalazi da su povrijeđena prava tužitelja iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine, 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP) jer je u osporenom upravnom aktu i u prvostupanjskoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo, dok su upravni postupak i upravni spor provedeni u skladu s odredbama ZUP-a i ZUS-a, pa takvim navodima tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja i pobijane presude, odnosno utvrđeno činjenično stanje. Odredbe članka 156. stavaka 1. i 2. Zakona propisuju pretpostavke za odobravanje stalnog boravka, a koje tužitelj ne ispunjava. Tužitelju je ostavljena mogućnost da u četiri godine boravka u Republici Hrvatskoj od kada mu je odobren privremeni boravak iz nje izbiva četiri mjeseci jednokratno ili šest mjeseci ukupno.

15.               Suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene navode i iznio razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.

16.              Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

17.              Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, s obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu, 10. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.