- 1 -              Poslovni broj: Usž-3541/2022-4

Poslovni broj: Usž-3541/2022-4

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Mire Kovačić, članica vijeća te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja H. H. iz P., zastupanog po opunomoćenici M. F. A., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslovne, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi odobrenja dugotrajnog boravišta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 Us I-234/2022-7 od 31. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci,

poslovni broj: 10 Us I-234/2022-7 od 31. svibnja 2022.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-217-02/21-20/346, URBROJ: 511-01-204-21-4 od 30. prosinca 2021. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2.              Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj.

3.              Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog bitnih povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu sudskog postupka prvostupanjski sud je počinio time što se u obrazloženju presude pozvao na članak 150. Zakona o strancima bez da je ocijenio razloge izbivanja iz Republike Hrvatske. Smatra kako Zakon o strancima treba tumačiti u skladu s pravom Europske unije te je stoga prvostupanjski sud trebao priznati vertikalni izravni učinak direktive te izravno primijeniti članak 4. stavak 3. podstavak 3. Direktive 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. Neovisno o tome što navedena odredba Direktive nije prenesena u nacionalno zakonodavstvo, na nju se može izravno pozivati pojedinac u postupcima prema državi. Ukazuje na pravna shvaćanja suda Europske unije u predmetu Becker, C-8-81, za koju smatra da je donesena u činjenično i pravno sličnoj situaciji gdje  država članica nije u implementacijskom roku u svoje zakonodavstvo implementira  Direktivu smatrajući da se radi o odredbi u vezi s kojom ima pravo slobode izabrati hoće li ju ili neće prenijeti u svoje zakonodavstvo. Prvostupanjski sud nije utvrdio može li se tužitelj izravno pozivati na navedene odredbe Direktive bez obzira što nije implementirana niti je utvrdio je li ta odredba jasna, konkretna i bezuvjetna. Ističe kako se pojedinac može pozvati na odredbu Direktive koja se s obzirom na svoj konkretan sadržaj može odvojiti od cjeline i samostalno primijeniti, a ostvarivanje prava izbora koje je priznato pitanje je o kojem odlučuje pojedinac, a ne država. U prilog osnovanosti žalbe navodi presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 706/2047-2 od 25. listopada 2017. Odredbu članka 150. Zakona o strancima treba tumačiti „u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja“. Neovisno o tome što Zakon ne predviđa opravdane slučajeve izbivanja iz Republike Hrvatske, sud je morao uzeti u obzir određene životne situacije kada se činjenica da se pojedinac privremeno nalazi izvan teritorija Republike Hrvatske neće smatrati izbivanjem. Smatra da razdoblja u kojima je bio upućen na rad u drugu državu po izričitoj uputi poslodavca na temelju radne dozvole za rad i boravak u Hrvatskoj ne treba smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske. Razdoblja u kojima mu je zbog pandemije virusa COVID – 19 bilo zabranjeno ući u Republiku Hrvatsku kao i kratkotrajna izbivanja zbog korištenja godišnjeg odmora, prigodnih posjeta obitelji u vezi s vjenčanjima ili sprovodima, ne bi trebala biti razdoblja na koja bi se primjenjivao članak 150. stavak 2. Zakona o strancima. Napominje da je on radnik čija je struka deficitarna u Republici Hrvatskoj te njegov ostanak doprinosi dobitku gospodarstva. Predlaže poništiti pobijanu presudu, usvojiti njegov zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj te potražuje trošak žalbenog postupka.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbe. Rješenje od 30. prosinca 2021. temelji se na činjenici da je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske duže od 10 mjeseci (14 mjeseci i 14 dana) u razdoblju pet godina prije nego što je podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta. Pogrešno je pozivanje tužitelja na odredbe Direktive Vijeća 2003/109 od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem. Navedena je Direktiva na vrijeme i pravilno prenesena u odredbe Zakona o strancima te ne postoji mogućnost tužitelja tražiti njenu izravnu primjenu. Sve kada bi se iz razdoblja tužiteljeva izbivanja iz Hrvatske u razdoblju 5 godina prije podnošenja zahtjeva izuzelo razdoblje kada ga je poslodavac uputio na rad u Njemačku i dalje bi period njegovog izbivanja bio duži od 10 mjeseci. Tvrdnja tužitelja da svaki pojedinac, ovisno o osobnom interesu, može tražiti izravno primjenu neke od odredbi Direktive koja je prenijeta u nacionalno zakonodavstvo ne potkrepljuju odluke na koje se u žalbi poziva. Tužitelj ne razlikuje činjenicu neprenošenja direktive u nacionalno zakonodavstvo u implementacijskom roku, na temelju čega može doći do izravne primjene određene odredbe direktive, od svjesnog odabira države članice da ne prenese neku, tzv. may odredbu u nacionalno zakonodavstvo. Predlaže Sudu odbiti žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7.              Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je tužitelj 31. kolovoza 2021. podnio zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u Republici Hrvatskoj.  Iz evidencije prelazaka državne granice proizlazi da je tužitelj od 31. kolovoza 2016. pa do podnošenja zahtjeva imao registrirano 89 izlazaka/ulazaka te da je duže izbivao iz Republike Hrvatske u razdobljima od 18. kolovoza do 9. rujna 2018.; od 26. prosinca 2018. do 24. siječnja 2019; od 23. travnja do 22. lipnja 2019.; od 17. ožujka do 14. lipnja 2020. Na temelju navedenog utvrđeno je da je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske 14 mjeseci i 14 dana unazad 5 godina od podnošenja zahtjeva, tj. da je iz Republike Hrvatske izbivao višekratno više od 10 mjeseci.

8.              Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa predmetnoga upravnog postupka i isprava priloženih tijekom spora te na tako utvrđeno činjenično stanje, koje stranke ne spore, pravilno primijenio materijalno pravo, Zakon o strancima („Narodne novine“, 133/20.; dalje Zakon).

9.              Zakon u članku 150. propisuje da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu (stavak 1.); da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.).

10.              Prema članku 2. stavku 1. podstavku 9. Zakona, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta je, između ostalih akta Europske unije, Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.) na koju se u žalbi tužitelj poziva.

11.              Navedena Direktiva u članku 4. propisuje da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva (stavak 1.). U stavku 3. propisano je da razdoblja izbivanja s državnog područja predmetne države članice ne prekidaju razdoblje iz stavka 1. i uzimaju se u obzir za njegov izračun ako su kraći od šest uzastopnih mjeseci i ukupno ne iznose više od 10 mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1. (podstavak 1.); u slučajevima privremenih posebnih ili iznimnih razloga i u skladu s njihovim nacionalnim pravom, države članice mogu prihvatiti da duže razdoblje izbivanja od onog iz prvog podstavka ne prekida razdoblje iz stavka 1. U takvim slučajevima države članice pri izračunu razdoblja iz stavka 1. ne uzimaju u obzir odgovarajuće razdoblje izbivanja (podstavak 2.); odstupajući od 2. podstavka, države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga (podstavak 3.). Sud naglašava da iz navedene odredbe Direktive ne proizlazi obveza država članica da izbivanja stranaca zbog posebnih ili iznimnih razloga ne smatraju izbivanjem koje bi utjecalo na trajanje neprekinutog boravka.  Navedeno je ostavljeno kao mogućnost, a ne kao obaveza nacionalnim zakonodavstvima.

12.               Polazeći od navedenog nisu osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni prava Europske unije.

13.               Također, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud kako je Odlukom Stožera civilne zaštite od 9. svibnja 2020., državljanima trećih zemalja koji imaju pravo boravka omogućen ulazak u Republiku Hrvatsku, a koju dozvolu je tužitelj imao u to vrijeme i mogao je ući u Republiku Hrvatsku, što on nije učinio, već je ostao u Bosni i Hercegovini.

14.              Tužitelju je ostavljena mogućnost da u pet godina boravka u Republici Hrvatskoj od kada mu je odobren privremeni boravak iz nje izbiva šest mjeseci jednokratno ili deset mjeseci ukupno. Tužiteljev stav da bi razdoblja upućivanja na rad u drugu državu, godišnje odmore i sl. trebalo izuzeti od primjene članka 150. stavka 2. Zakona nije osnovan.

15.              Suprotno navodu tužitelja, prvostupanjski je sud cijenio sve provedene dokaze i utvrđene činjenice podveo pod strogu pravnu normu Zakona koja ne dopušta drugačije tumačenje ni primjenu od onog kako je u Zakonu navedeno. 

16.              Ostali žalbeni prigovori tužitelja su neosnovani i bez utjecaja na rješavanje upravne stvari. Radi se o prigovorima koji su isticani u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se isti detaljno i jasno očitovao, a koje zaključke ovaj Sud u potpunosti prihvaća.

17.              Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke).

18.              Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu, 10. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.