Poslovni broj: 8 Gž-351/2023-2

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 8 Gž-351/2023-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RH, za Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, OIB: ……, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u V., protiv tuženice I.B. OIB: ….., iz M., SR Nj., koju zastupa punomoćnik K.G., odvjetnik u Ž., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-404/2020-26 od 17. ožujka 2023. u sjednici vijeća održanoj dana 10. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice I.B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-404/2020-26 od 17. ožujka 2023. u dijelu pod toč. I. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj I.B. iz M., SR Nj., OIB: ….., da tužiteljici RH, OIB: ….., za Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, isplati iznos od 24.397,84 eura¹ (slovima: dvadeset četiri tisuće tri stotine devedeset sedam eura i osamdeset četiri centa)/183.825,53 kn (slovima: stotinu osamdeset tri tisuće osam stotina dvadeset pet kuna i pedeset tri lipe), kao i da naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.056,45 eura¹ (slovima: dvije tisuće pedeset šest eura i četrdeset pet centi) /15.494,32 kn (slovima: petnaest tisuća četiri stotine devedeset četiri kune i trideset dvije lipe), a sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica RH, OIB: …..7, za Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, s preostalim dijelom zahtjeva za isplatom iznosa od 2.491,80 eura¹ (slovima: dvije tisuće četiri stotine devedeset jedan euro i osamdeset centi)."

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke žalbu je izjavila tuženica navodeći da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno po više zakonskih osnova. Naime, u vrijeme donošenja rješenja Zavoda za socijalnu skrb u V.s. županiji, Područni centar za socijalnu skrb Ž., Klasa: UP/1-551-05/12-03/57, Ur.broj: 2196-124-03-02/17 od 26. travnja 2012., kao pravnog akta na kojem tužiteljica zasniva svoje pravo na novčanu tražbinu, bio je na snazi Zakon o socijalnoj skrbi iz 2012. koji u mjerodavnim odredbama nigdje nije propisivao da Republika Hrvatska ima pravo na povrat iznosa isplaćenih po osnovi priznatog prava od nasljednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine, što da propisuje tek Zakon o socijalnoj skrbi iz 2013. koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Ukazuje na zabranu retroaktivne primjene zakona i u svezi s tim odredbu čl. 90. Ustava Republike Hrvatske. Nadalje, žaliteljica ukazuje na odredbu čl. 237. st. 2. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2012. zaključujući da je tužiteljica morala 26. travnja 2012. prodati predmetnu imovinu, a kako to nije učinila jasno je da je u takvim uvjetima osnovano pravno stajalište tuženice da zbog takvog pravnog propusta, kao mjerodavna se ima primijeniti odredba čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužiteljica je postupila i suprotno odredbi čl. 140. Zakona o nasljeđivanju te posljedično tome izgubila sve zakonske pretpostavke za podnošenje osnovane ili valjane bilo kakve druge tužbe jer u roku od tri mjeseca od dana otvaranja ostavine iza pok. A.C. nije pristupila u ostavinski postupak kao vjerovnik. Nadalje, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada nije uvažen prigovor zastare potraživanja jer nije moguće valjano i zakonito primijeniti odredbu čl. 294. st. 4. i 315. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2022. koji nije bio na snazi u vrijeme smrti prednice tuženice niti u vrijeme pokretanja postupka. Smatra da je u konkretnom slučaju svakako nastupila zastara jer je mjerodavnom odredbom čl. 250. st. 5. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. propisano da zastarni rokovi za tražbine iz st. 1. tog članka počinju teći od dana pokretanja ostavinskog postupka, a ne od dana pravomoćnosti kako to nezakonito tumači sud. Ističe da je i visina dosuđenog iznosa pogrešno dosuđena te i u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno interpretira provedene dokaze. Naime, utvrđeno je da je Centar za socijalnu skrb u Županji zaprimio iznos od 53.141,61 kn (mirovina prednice) na svoj račun, što znači da je u ukupnom iznosu od 211.086,65 kn kojeg je Dom za starije i nemoćne "S." u G. sveukupno zaprimio, nesporno sadržan i iznos od 53.141,61 kn iz mirovine prednice tuženice, pa je tužiteljica mogla potraživati 157.945,04 kn (20.962,90 EUR). Predlaže da se uvaži žalba tuženice, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužiteljica obveže naknaditi trošak.

3. U odgovoru na žalbu tuženice tužiteljica je navela da je žalba u cijelosti neosnovana te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 24.397,84 EUR (183.825,53 kn) na ime povrata pružene socijalne usluge - smještaja u Dom za starije i nemoćne osobe "S." u G., koja usluga je pružena prednici tuženice, majci, sada pok. A.C.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je rješenjem Područnog centra za socijalnu skrb Ž., Klasa: UP/I-551-05/12-03/57, Urbroj: 2196-124-03-02/17-12-5, od 26. travnja 2012., pokojnoj A.C. (prednici ovdje tuženice) priznato pravo na socijalnu uslugu i to stalnog smještaja u Domu za starije i nemoćne osobe "S." u G., sa danom 27. travnja 2012., te je istim rješenjem utvrđeno da će A.C. kao korisnik socijalne usluge sudjelovati u troškovima smještaja svojom mirovinom koja iznosi 1.126,26 kn, na način da će se ona uplaćivati na žiro-račun Centra za socijalnu skrb u Ž., dok će razliku do pune cijene smještaja, kao i dodatak za osobne potrebe smještenog korisnika snositi Ministarstvo socijalne politike i mladih,

- da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Ž. od 31. svibnja 2017. (list 15 spisa), prednici tužene A.C. prestalo pravo na socijalnu uslugu smještaja s danom njene smrti tj. sa danom 25. travnja 2017,

- da je rješenjem o nasljeđivanju iz smrti A.C. donesenim od strane javnog bilježnika M.K., poslovni broj O-1055/17 od 16. kolovoza 2017., nasljednicom proglašena njezina kći I.B., tuženica, koja je u cijelosti naslijedila njenu imovinu koja se, između ostalog, sastoji i od suvlasničkoga dijela od 5/20 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 827, k.o. S., i to k.č. br. 1677 kuća, dvorište i oranica sa 3879 m2, te nekretnine upisane u zk. ul. br. 1231, k.o. S., koja se sastoji od k.č. br. 379/1 oranica u selu sa 2200 m2,

- da iz potvrde Doma za starije i nemoćne osobe "S." iz G. slijedi da je u razdoblju od 27. travnja 2012. pa do 25. travnja 2017. ista ustanova naplatila od strane nadležnog Ministarstva za troškove smještaja i osobne potrebe korisnika sveukupni iznos od 211.086,65 kn i to za uslugu smještaja 205.093,32 kn, a za osobne potrebe korisnika 5.993,33 kn, te

- da prema podacima Centra za socijalnu skrb Ž., od 9. rujna 2022. (list 141 spisa), slijedi da je i u razdoblju u kojem je koristila uslugu smještaja korisnici uplaćena ukupna mirovina u iznosu od 53.141,61 kn, a čime je ista djelomično snosila troškove smještaja u ustanovi.

9. Temeljem gornjih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženicu da tužiteljici podmiri iznos od 24.397,84 EUR (183.825,53 kn), a nakon što je neosnovanim našao istaknuti prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije pri čemu se pozvao na Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj: 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20.; dalje ZoSS/13) i to odredbu čl. 294. st. 1. Također je prvostupanjski sud neosnovanim našao prigovor tuženice da nju štiti načelo zaštite povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga budući da Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj: 33/12.) u odredbama čl. 233. do 238. nije predviđao mogućnost da se vrši zabilježba postojanja tražbine u zemljišnim knjigama. Neosnovanim je našao i prigovor da tužiteljica ne bi imala pravo na podnošenje predmetne tužbe jer nije iskoristila mogućnost određenu čl. 140. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.; dalje ZN). Nadalje, neosnovanim je ocijenio i prigovor zastare potraživanja smatrajući da prema odredbi čl. 294. st. 4. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 18/22., 46/22. i 119/22.; dalje ZoSS/22), a koji se u ovom predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 315. st. 1. tog Zakona počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, pa uzimajući u obzir zastoj zastare po čl. 186.a st. 3. ZPP i zastarni rok od tri godine zaključuje da je tužiteljica tužbu u ovom postupku podnijela u zakonskom roku iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO). Što se pak tiče visine zahtjeva prvostupanjski sud istu je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja građevinskog vještaka B.S. s time što je kao neosnovanim ocijenjen i prigovor visine potraživanja tužiteljice s pozivom na potvrdu Doma za starije i nemoćne osobe "S." iz G., pa je sukladno vrijednosti naslijeđenog dijela ostavine obvezao tuženicu da snosi dio istih troškova odnosno 24.397,84 EUR (183.825,53 kn), dok je za više zatražen iznos tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te se neosnovanim nalazi taj žalbeni razlog.

11. Točno je kako tvrdi žaliteljica da je u vrijeme donošenja rješenja Zavoda za socijalnu skrb u V.-s. županiji, Područni centar za socijalnu skrb Ž. od 26. travnja 2012. kojim je prednica tuženice ostvarila navedeno pravo bio na snazi Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 33/12.), međutim, odredbom čl. 243. st. 2. tog Zakona bilo je određeno da za slučaj smrti korisnika koji je ostvarivao pravo na novčanu pomoć ili pravo na socijalnu uslugu iz sredstava državnog proračuna, ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi - ima pravo na povrat tih iznosa od njegovih nasljednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

11.1. Prema tome kako ministarstvo nije pravna osoba, zbog čega nema ni stranačku sposobnost to je upravo Republika Hrvatska aktivno legitimirana tražiti povrat iznosa isplaćenih na ime prava na socijalne usluge, pa se utoliko suprotni žalbeni navodi ocjenjuju neosnovanima, kao i oni izneseni u pogledu retroaktivne primjene ZoSS/13.

12. Žalbeni navodi da je tužiteljica morala 26. travnja 2012. prodati predmetnu imovinu (nekretnine) pritom se pozivajući na odredbu čl. 237. st. 2. i 3. Zakon o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ br. 33/12., 46/13., 49/13. i 157/13.; dalje ZoSS/12) također ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude.

12.1. Naime, odredba čl. 237. st. 2. ZoSS/12 propisivala je da je korisnik čiji prihodi i novčana sredstva nisu dostatni za plaćanje cijene usluge dužan u svrhu plaćanja otuđiti svoju imovinu koja ne služi članovima njegove obitelji za podmirenje osnovnih stambenih i drugih osnovnih životnih potreba. Prema stavku 3. istog članka ako korisnik nema prihoda ili prihodi korisnika nisu dostatni za plaćanje cijene usluga, ili ako prodajom imovine ne može osigurati sredstva za plaćanje socijalnih usluga, plaćanje usluge ili plaćanje razlike između cijene usluge i tih prihoda, tereti sredstva ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi.

12.2. Dakle, navedena odredba ne daje ovlaštenje tužiteljici da proda imovinu u vlasništvu prednice tuženice, već je upravo odredba čl. 243. ZoSS/12 propisivala da za slučaj smrti korisnika ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi ima pravo na povrat tih iznosa od njegovih nasljednika do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

13. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je upravo po zahtjevu tuženice odobreno pravo na skrb njezinoj majci A.C. izvan vlastite obitelji te da je doneseno navedeno rješenje Zavoda za socijalnu skrb u V.-s. županiji, Područni centar za socijalnu skrb Ž. od 26. travnja 2012., tako da suprotno žalbenim navodima, slijedi da je tuženica imala saznanja o tome da je istim rješenjem odlučeno da njezina majka sudjeluje u troškovima smještaja svojim prihodom – mirovinom koja je iznosila 1.126,26 kn i uplaćivala na žiro račun Centra, ali i to da razliku do pune cijene smještaja, kao i dodatak za osobne potrebe smještajnog korisnika, terete sredstva Ministarstva socijalne politike i mladih Z.

13.1. Osim toga iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je Ugovorom između Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i doma za starije i nemoćne osobe "S." u G. određena cijena smještaja u mjesečnom iznosu od 3.200,00 kn slijedom čega navodi tuženice kako nije imala saznanja o postojanju duga za navedene troškove smještaja njene majke ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

14. Nadalje, žaliteljica se poziva na odredbu čl. 140. ZN koja propisuje odvajanje ostavine i prema kojoj ostaviteljevi vjerovnici mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljedstva da se ostavina odvoji od imovine nasljednika, ako učine vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogli namiriti svoju tražbinu (st. 1.). Međutim, činjenica što tužiteljica u roku tri mjeseca od otvaranja nasljedstva prednice tuženice nije zahtijevala da se ostavina odvoji od imovine nasljednika nije od utjecaja na ostvarivanje povrata od nasljednika (do visine vrijednosti naslijeđene imovine) jer navedena odredba određuje da ostaviteljevi vjerovnici mogu, ali ne i da moraju, zahtijevati odvajanje ostavine, pa kako zahtijevanje odvajanja ostavine ne predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe to ne stoje žalbeni navodi da je tužiteljica izgubila "sve zakonske pretpostavke za podnošenje osnovane ili valjane bilo kakve druge tužbe".

14.1. Činjenica što tužiteljica nije podnijela zahtjev u smislu odredbe čl. 140. ZN nema za posljedicu niti „takav pravni propust“ uslijed kojeg bi tuženicu štitilo načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige propisano odredbom čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP), a niti je upis zabilježbe tražbine u zemljišnim knjigama na nekretninama koje su u vlasništvu odraslog korisnika, u korist Republike Hrvatske, predviđao ZoSS/12 koji je bio na snazi u vrijeme ostvarivanja prava prednice tuženice.

15. Odlučujući o prigovoru zastare, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo tj. Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 18/22., 46/22. i 119/22; dalje ZoSS/22), koji se primjenjuje tek od 17. veljače 2022., a predmetni postupak je pokrenut 14. prosinca 2020. tako da se ima dovršiti prema odredbama Zakona o socijalnoj skrbi (»Narodne novine«, br. 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20.) kako je to određeno čl. 315. st. 1. ZoSS/22.

15.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o prigovoru zastare.

15.2. Točno je, kako tvrdi žaliteljica da ZoSS/12 nije propisivao od kada počinje teći zastarni rok i da je odredbom čl. 250. st. 5. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 157/13.) zastarni rok za tražbine iz st. 1. toga članka počinjao teći od dana pokretanja ostavinskog postupka.

15.3. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, mjerodavna je činjenica da je prednici tuženice A.C. prestalo pravo na naknadu za osobne potrebe i pravo na socijalnu uslugu smještaja danom smrti korisnice tj. 25. travnja 2017. u svezi s čime je doneseno rješenje 31. svibnja 2017. i to primjenom odredbe čl. 127. st. 1. i čl. 100. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 157/13., 152/14., 99/15., 52/16. i 16/17.), priloženo na listu spisa 15.

15.4.. Naime, navedeno je relevantno jer je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi objavljen u „Narodnim novinama“ broj 152/14. u čl. 38. propisao : „U članku 250. stavku 5. riječi: »pokretanja ostavinskog postupka« zamjenjuju se riječima: »pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju«“, a kako se primjenjuje od 1. siječnja 2015. to znači da je prednica tuženice konzumirala pravo na socijalnu uslugu sve do svoje smrti 25. travnja 2017., dakle i za vrijeme važenja navedenog Zakona primjenom kojeg je utvrđen prestanak njezina prava.

15.5. Dakle, primjenom gornje odredbe zastarni rok se u konkretnom ima računati počev od dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, a u konkretnom slučaju rješenje o nasljeđivanju iza smrti prednice tuženice postalo je pravomoćno 27. rujna 2017. (l.s. 17-18) što znači da je zastarni rok od tri godine iz čl. 230. st. 1. ZOO počeo teći od 28. rujna 2017.

15.6. Nadalje, kako je tužiteljica 15. lipnja 2020. podnijela zahtjev za mirno rješenje spora prema odredbi čl. 186.a ZPP, a koji odredbom st. 3. propisuje da podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastaje, te kako s obzirom na sadržaj odredbe čl. 186.a st. 5. ZPP o zahtjevu nije odlučeno, odnosno nije prihvaćen u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja zaključiti je da je zastara ponovno počela teći 15. rujna 2020., pa kako vrijeme u kojem je trajao zastoj zastare produljuje zastarni rok, a tužba je podnesena 11. prosinca 2020., proizlazi da je tužiteljica tužbu u ovom postupku podnijela u zakonskom roku iz čl. 230. st. 1. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

16. Konačno, neosnovanim se nalazi žalbeni navod da je visina dosuđenog iznosa pogrešno dosuđena odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao provedene dokaze. Naime, iz dopisa Doma za starije i nemoćne "S."-G. dostavljen Centru za socijalnu skrb Ž. proizlazi kako se upravo ustanova naplatila od strane Ministarstva za troškove smještaja 211.086,65 kn (usluge smještaja 205.093,32 kn i osobne potrebe 5.993,33 kn), dok su sredstva od mirovine u iznosu od ukupno 53.141,61 kn uplaćivana direktno na žiroračun Centra, a ne Ministarstva, slijedom čega je zaključiti da iznos mirovine nije sadržan u iznosu od 211.086,65 kn kako to tvrdi žaliteljica.

17. Radi utvrđivanja vrijednosti naslijeđene imovine prvostupanjski sud je izveo dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku B.S. koji je utvrdio vrijednost ostavinske imovine tj. nekretnine kat. čest. 379/1 k.o. S. u iznosu od 23.547,33 EUR, a vrijednost suvlasničkog dijela od 5/20 na kat. čest. 1677 k.o. S. od 850,51 EUR odnosno ukupno 24.397,84 EUR slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima pravo na povrat iznosa isplaćenog na ime prava na socijalnu uslugu do visine navedenog iznosa koji odgovara protuvrijednosti od 183.825,53 kn.

18. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kojim je tuženica obvezana isplatiti navedeni iznos, kao i u dijelu kojim je pravilno sud prvog stupnja odlučio o troškovima parničnog postupka, tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

19. U preostalom, a ne pobijanom dijelu, pod toč. II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 10. svibnja 2023.

 

                    Predsjednica  vijeća

 

                                                                                                                        Sanja Prosenica