1           Poslovni broj: 100. Pn-29/2022-12

 

 

Poslovni broj: 100. Pn-29/2022-12

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

              P R E S U D A             

 

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, na temelju prijedloga sudske savjetnice Sanele Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB: ..., . protiv tuženog osiguranja d.d., OIB: ..., Z., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. ožujka 2023. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja M. Ž. i opunomoćenice tuženika Ž. B., 10. svibnja 2023. objavio je i

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku osiguranje d.d. Z. OIB:... isplatiti tužitelju zavodu Z. OIB: ..., iznos od 4.719,17 € / 35.556,58 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama: počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate  za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1 siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavljala prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana".

 

2. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je njegova osiguranica M. S. u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. travnja 2003. zadobila teške tjelesne ozljede, po kom osnovu joj je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada počevši od 8. prosinca 2004. i to rješenjem HZMO Područna služba u O. broj spisa 78932 od 24. ožujka 2005. Navedenu prometnu nesreću prouzročio je H. Š. tako što je pod utjecajem alkohola upravljao osobnim automobilom registarske oznake ..., obvezno osigurano kod tuženika, broj police osiguranja ..., te je zbog alkoholom umanjenih vozačkih sposobnosti i neprilagođene brzine prešao na lijevi kolnički trak kojim se kretalo osobno vozilo registarske oznake ... kojim je upravljala M. S.. U prometnoj nezgodi H. Š. smrtno je stradao, dok je M. S. zadobila teške tjelesne povrede. Tužitelj ističe kako je po ovom pravnom osnovu protiv tuženika već vodio postupka za naknadu štete, a posljednji zahtjev – tužba podnesena je 9. prosinca 2019., te je tuženik na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u O. broj P-3312/2019, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u S. broj Gž-1356/2020, obvezan isplatiti tužitelju naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu za razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. studenog 2019. Stoga tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine po osnovu povrede izvan rada osiguranici M. S. za razdoblje od 1. prosinca 2019. do 31. prosinca 2021. u punom iznosu od 59.260,95 kuna. Tužitelj zahtjev za puni iznos mirovine postavlja pozivajući se na sudsku praksu i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1061/03 od 23. rujna 2004. i Rev-2530/2018 od 8. siječnja 2020. navodeći kako je u navedenim odlukama Vrhovni sud zauzeo stajalište da tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo razdoblje, već različito s obzirom na važenje Zakona o mirovinskom osiguranju u periodu za koje je izvršena isplata. Tužitelj smatra kako mu sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je vrijedio u momentu isplate invalidske mirovine u utuženom razdoblju pripada pravo na nakanu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu. Kako u tužbi potražuje puni iznos isplaćene invalidske mirovine, tužitelj je uz tužbu dostavio i izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine koji iznosi 23.704,38 kuna, sukladno čl. 160. ZOMO (NN 1022/98) koji je bio na snazi u momentu štetnog događaja, budući da je pitanje zakona koji će se primijeniti na ovaj pravni posao pravno pitanje. Navodeći kako je osobni automobil registarske oznake ... u momentu štetnog događaja bio obvezno osiguran kod tuženika, tužitelj smatra kako je tuženik na temelju čl. 161. i čl. 164. ZOMO (NN 157/13) odgovoran tužitelj za nastalu štetu u iznosu od 59.280,95 kn. Kako je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju nesporni iznos štete u iznosu od 3.146,11 eura / 23.704,37 kuna, tužitelj je djelomično povukao tužbu za navedeni iznos, dok je i nadalje ostao kod potraživanja iznosa od 4.719,17 € / 35.556,58 kn. Tuženik je na ročištu dao svoj pristanak na djelomično povlačenje tužbe, te je rješenjem na raspravnom zapisniku utvrđeno kako je tužba povučena za iznos od  3.146,11 eura / 23.704,37 kuna.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju, nastanak prometne nezgode, kao i činjenicu da je u navedenoj prometnoj nezgodi osiguranica tužitelja zadobila teške tjelesne ozljede zbog čega joj je i priznato pravo na invalidsku mirovinu. Međutim, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu iznad iznosa od 23.704,38 kuna, smatrajući kako njegova obveza  postoji samo u odnosu na plaćanje razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine u utuženom razdoblju, dok smatra kako je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu neosnovan. Tuženik smatra kako se na sadržaj obveze koju tuženik može imati prema tužitelju treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, iz razloga što izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, dok sam tuženik nije štetnik. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama, te smatra kako samo taj ugovorni odnos može biti pravna osnova njegove pasivne legitimacije. Tuženik navodi kako samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu, te je samo taj jedan propis mjerodavan za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, te da je jedino na temelju tog propisa moguće utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svog osiguranika prema trećim oštećenim osobama, u ovom slučaju prema tužitelju. Navodi kako je tužitelj na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju aktivno legitimiran od tuženika potraživati naknadu štete u vidu isplaćenih mirovina svome osiguraniku, dok je s druge strane tuženik pasivno legitimiran takvu tražbinu tužitelj ispuniti na temelju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ali je na temelju tog propisa tuženikova obveza ograničena, te se odnosi samo na isplatu razmjernog dijela mirovine, dok tužitelj može pravo na punu naknadu ostvariti od neposrednog štetnika – imatelja motornog vozila koje je uporabom svog vozila prouzročio štetu tužiteljevom osiguraniku.
3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao Rješenje HZMO-a o priznanju prava na invalidsku mirovinu od 23. ožujka 2005. (stranice 3-6 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o radnoj sposobnosti M. S. od 15. prosinca 2004. (stranice 7-10 spisa), obavijest MUP-a PU Osječko-baranjske o prometnoj nesreći od 11. travnja 2003. (stranice 11-12 spisa), obračun HZMO-a isplaćene invalidske mirovine sačinjen 16. veljače 2022. (stranica 25 spisa), izračun HZMO-a razmjernog djela isplaćene invalidske mirovine sačinjen 16. veljače 2022. (stranica 26 spisa), podaci o doznačenim mirovinskim primanjima za M. S.(stranice 27-36 spisa), potvrda o uplati nespornog iznosa štete (stranica 83 spisa), te ostalu dokumentaciju u spisu.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguranici M. S..
6. Među strankama nije sporno da je osiguranica tužitelja M. S. u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. ožujka 2003. zadobila teške tjelesne ozljede zbog čega joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu, te da je prometnu nesreću prouzročio vlasnik osobnog automobila registarske oznake ..., H. Š., upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola i neprilagođenom brzinom, a za koje je vozilo s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.
7. Među strankama je sporno pravno pitanja primjenjuje li se na odnos između tužitelja i tuženika u ovom predmetu Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
8. Kako bi se utvrdilo koji zakon treba primijeniti u konkretnom slučaju potrebno je prije svega razgraničiti materiju koja je uređena navedenim zakonima.
9. Zakonom o mirovinskom osiguranju regulirano je pitanje prava Zavoda za mirovinsko osiguranje zahtijevati naknadu stvarne štete u vidu novčanih davanja izvršenih na teret mirovinskog osiguranja u slučajevima predviđenim tim zakonom, koja su sve novčana davanja i troškovi obuhvaćeni naknadom stvarne štete i osobe od kojih se može zahtijevati naknada štete. U slučaju sukoba Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja i Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., dalje – ZMO).
10.   Zakon o mirovinskom osiguranju u člancima 162. – 164. regulira pitanje od koga sve HZMO može potraživati naknadu štete. Pa tako sukladno HZMO može potraživati naknadu štete od same osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, poslodavca, centra za profesionalnu rehabilitaciju, Hrvatskog ureda za osiguranje, te sukladno čl. 164. st. 1. HZMO može potraživati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
11. U ovom postupku HZMO potražuje naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg je vlasnik motornog vozila bio osiguran od automobilske odgovornosti.
12. Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti društva za osiguranje obvezuju se naknaditi štetu koju vlasnik vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Odnos između vlasnika vozila i društava za osiguranje, između ostalog i svota osiguranja odnosno iznos do kojeg društvo za osiguranje odgovara, uređeni su ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti, uz minimalne uvjete koje propisuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
13. Člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj  151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje – ZOOP) regulirano je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja. Pa tako sukladno st. 1. tog članka društvo za osiguranje obvezno je zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je kako se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranu, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je kako se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
14. Dakle, prethodno navedenim člankom limitirana je odgovornost društava za osiguranje prema HZMO-u, kao jednom od mogućih osoba od kojih HZMO može potraživati naknadu štete. To ne umanje pravo HZMO-a da, ukoliko je šteta veća od iznosa za koji društvo za osiguranje odgovara, ostatak štete do iznosa pune naknade isplaćene na ime priznatog prava na invalidsku mirovinu potražuje od samog štetnika.
15. Kada HZMO potražuje naknadu štete od društava za osiguranje, a koja šteta se odnosi na iznose isplaćene invalidske mirovine, na pitanje opsega odgovornosti i načina izračuna visine štete primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao zakon kojim je posebno regulirano pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnih osiguranja prema društvima za osiguranje. Stoga su društva za osiguranje dužna naknaditi nositeljima socijalnih osiguranja štetu koja se odnosi na isplaćene iznose mirovine u razmjernom iznosu, a koji se  iznos određuje sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, i to sve u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
16. Neosnovani su navodi tužitelja da treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju NN 157/2013 kao lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu NN 151/05, budući da navedeni zakoni ne reguliraju ista pitanja. Naime, kako je već navedeno, Zakon o mirovinskom osiguranju regulira pitanja naknade štete općenito prema svim osobama u odnosu na koje HZMO može potraživati naknadu stvarne štete, dok je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnim zakonom, regulirano pitanje odgovornosti društava za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete.
17. Kada je riječ o izdacima koje je HZMO učinio na ime isplate invalidske mirovine, sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP-a, obveza društava za osiguranje na naknadu štete postoji ukoliko postoji razlika između iznosa mirovine koje je HZMO isplatio svom osiguraniku i iznosa mirovine koje bi bili isplaćeni da je pravo na invalidsku mirovinu priznato zbog ozljede na radu.
18. U spisu postoje podaci o visini invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a kojom je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada u iznosu od 1.118,86 kuna mjesečno, kao i ukupan iznos koji je na ime invalidske mirovine isplaćen osiguranici tužitelja u utuženom razdoblju. Ono što tijekom postupka nije utvrđeno jeste koliko bi iznosila invalidska mirovina da je pravo na invalidsku mirovinu priznato zbog povrede na radu. Razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine za koji je tužitelj povukao tužbu nije obračunat sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, već sukladno čl. 160. st. 5. ZMO (NN 102/98) primjenjujući druge elemente za izračun.
19. Sud je u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja na pripremnom ročištu upozorio tužitelja kako je potrebno predložiti dokaze kojima bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva u slučaju da sud nađe kako se u konkretnom slučaju na pitanje visine štete primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju sukladno kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev.
20. Budući da tužitelj nije predložio provođenje vještačenja na okolnost utvrđivanja visine štete primjenom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a što je bio dužan sukladno čl. 7. st. 1. kao i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19., dalje - ZPP), na temelju čl. 221.a ZPP-a sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, o čemu je odlučeno pod točkom I. izreke presude.
21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i odredbi članka 155. ZPP-a. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev sud je u cijelosti odbio kao neosnovan, stoga je tužitelj dužan tuženiku naknaditi prouzročene parnične troškove. Opunomoćenica tuženika je pravovremeno potraživala trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu koji će biti određen rješenjem suda. Sukladno čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018.) obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u parnici nije dužan platiti pristojbu na odgovor na tužbu, te je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan, o čemu je odlučeno pod točkom II. izreke presude.
22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Osijeku 10. svibnja 2023.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku 15 dana od dana dostave

pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi u jednom primjerku nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.

 

Dostaviti:

1. tužitelju
2. tuženiku