1

Poslovni broj: Gž R-66/2023-2

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

 

 

Poslovni broj: Gž R-66/2023-2

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Verici Perić Aračić kao sucu pojedincu

u pravnoj stvari tužiteljice D. L. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u O. društvu D. i partneri u Z., protiv tuženika K. b. c. Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. J., mag. iur., Su-1210/2021, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj:                          Pr-6150/2021-10 od 17. ožujka 2023., 10. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika se djelomično uvažuje, a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-6150/2021-10 od 17. ožujka 2023.:

 

a) potvrđuje u točki I izreke,

b) preinačuje u točki III izreke u odluci o parničnom trošku tako da ista glasi:

 

" Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 373,28 EUR-a[1] / 2.812,50 kn sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2023 do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana".

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-6150/2021-10 od 17. ožujka 2023., suđeno je:

 

" I/ Nalaže se tuženiku K. B. C. Z., Z., OIB: … da tužitelju D. L. iz Z., OIB: … isplati iznos 851,65 eura/ 6.416,76 kn* zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 67,08 eura od dana 16. veljače 2016.;

na iznos od 67,08 eura od dana 16. ožujka 2016.;

na iznos od 67,08 eura od dana 16. travnja 2016.;

na iznos od 67,08 eura od dana 16. svibnja 2016.;

na iznos od 68,94 eura od dana 16. lipnja 2016.;

na iznos od 67,13 eura od dana 16. srpnja 2016.;

na iznos od 67,23 eura od dana 16. kolovoza 2016.;

na iznos od 67,44 eura od dana 16. rujna 2016.;

na iznos od 67,08 eura od dana 16. listopada 2016.;

na iznos od 67,24 eura od dana 16. studenog 2016.;

na iznos od 67,39 eura od dana 16. prosinca 2016.;

na iznos od 65,07 eura od dana 16. siječnja 2017.;

na iznos od 45,81 eura od dana 16. veljače 2017.,

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta  za 3% poena, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, sve u roku 15 dana.

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate iznosa od 67,08 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2016., u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima i zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom iznosu iznad dosuđenog.

 

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 559,92 eura / 4.218,75 kn* uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 17.3.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku 15 dana".

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je djelomično osnovana u odluci o parničnim troškovima.

_____________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 851,65 EUR-a / 6.416,76 kn, a na ime razlike plaće za razdoblje od veljače 2016. do veljače 2017. temeljem odredbe članka III i članka IV Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011., sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

6. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP. Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP presuda ili rješenje kojom se završava postupak u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povredaba odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2., osim povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP.

 

7. U postupku je utvrđeno:

 

-          da je ispravan izračun razlike plaće u iznosu od 851,65 EUR-a / 6.416,76 kn i u mjesečnim iznosima kako je to navedeno u točki I. izreke presude uz primjenu osnovice plaće od 5.415,37 kn,

-          da su Vlada Republike Hrvatske sa jedne strane i Sindikat javih tužbi s druge strane, sklopili 23. studenog 2006. Sporazum kojim je utvrđeno povećanje osnovice za plaću u javnim službama za 6% godišnje tijekom 2007., 2008. i 2009. godine i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 01. siječnja svake godine,

-          da su stranke 13. svibnja 2009. sklopile Dodatak sporazumu kojim su se suglasile o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,74 kn bruto, i da su u članku 3. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP.

-          da su zatim 26. listopada 2011. zaključili IDDS o osnovici plaće u javnim službama koji tekst je usvojen arbitražnom odlukom od 07. prosinca 2011., a u članku III. IDDS određeno je da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), 

-          da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikat javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje IDDS kojim se utvrđuje da se, za slučaj da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz članka III. IDDS, Vlada obvezuje korigirati osnovicu za obračun plaće u javnim službama, na način da će ista biti na razini koja odgovora utvrđenom paritetu između bruto plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi u Republici Hrvatskoj za cijelu 2008. na godišnjoj razini, a također je utvrđeno je kako će se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanim u IDDS, usklađivanja odgoditi za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP trajao (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine),

-          da je 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske objavio Priopćene za javnost o realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP iz kojeg proizlazi da je u drugom tromjesečju 2015. realni rast BDP-a iznosio 1,2 %, a u trećem tromjesečju 2015. 2, 8 %, iz čega slijedi da je dva tromjesečja uzastopno prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio 2%.

 

8. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je u utuženom razdoblju ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju jer je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP za dva tromjesečja uzastopno, a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječnom 2 ili više posto). Prvostupanjski je sud ocijenio valjanim izmjene i dopune dodatka sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. jer je sklopljen sukladno odredbama članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama, te članka 51. stavak 4. temeljnog kolektivnog ugovora. Osim toga da se radi o pravno valjanom poslu navodi se da su vjerodostojni tumačenjem IDDS-a radi pojašnjenja primjene članka IV. točka 5. u vezi sa člankom VII. stavak 1. Vlada i Sindikat u biti potvrdili valjanost tog sporazuma.

 

9. Izmijene i dopune Dodataka sporazumu o osnovici plaće predstavljaju valjani ugovor, pa su odredbe istog u smislu odredbe članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09 i 124/09 - u daljnjem tekstu ZOPJS) temelj za određivanje osnovice u utvrđenom razdoblju jer su odredbe bile na snazi do 26. siječnja 2017., s obzirom da je člankom XI. navedenog sporazuma ugovoreno na trajanje na određeno vrijeme pet godina koje je vrijeme produženo tri mjeseca sukladno odredbi članka 199. stavak 1. Zakona o radu (NN 93/14–dalje ZR). Neosnovano tuženik smatra da treba odgoditi primjenu članka III. IDDS jer odredbom članka VII. nije odgođena primjena članka III. jer se ona odnosi samo na način "usklađivanja pariteta" određenom u članku IV. i V. navedenog sporazuma.

 

10. Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da ga ne obvezuje IDDS na koju se poziva tužiteljica jer nije potpisan od strane svih potpisnika prvotnog sporazuma. Naime, tuženik nije dokazao da bi neki od sindikata, pa ni Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz pregovaranja, a utvrđeno je da je taj sindikat parafirao IDDS iz čega slijedi da je sudjelovao u pregovorima. Tako pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Gž.13/02, kojom se smatra da je sindikat pravilno zastupljen u pregovorima i kada zastupnici nekih od zastupljenih sindikata ne sudjeluju u pregovorima jer su to odbili, te da je sindikat u pregovorima pravilno zastupljen i onda kada drugi zastupljeni sindikat kod poslodavca iz bilo kojeg razloga odbije sudjelovati u pregovorima, dok iz odluke Vrhovnog suda RH broj Revr.408/12 i odluke Ustavnog suda broj U-III/3535/12 proizlazi da izmjene kolektivnog ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora s tim da pojedini sindikati ne smiju biti protivno zakonu isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora. Niti jedan od potpisnika IDDS sporazuma o osnovici plaća u javnim službama nije sporio valjanost istih u zakonom predviđenom postupku. 

 

11. Odredbom članka IV IDDS o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. uređen način usklađivanja pariteta te je navedeno da će se usklađivanje učiniti na način da će točno šest mjeseci nakon objave podataka iz članka III. IDDS ugovorne strane utvrditi odnos (koeficijent) pariteta između pariteta mjesečne osnove bruto plaće početnika sa VSS u javnim službama prosječno za 12 mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu bruto nominalnu plaću Republike Hrvatske u protekloj godini i istog pariteta iz prethodne alineje od 2008. godine. Nadalje odredbom članka V. IDDS određeno je da se nakon 11 mjeseci od zadnje korekcije osnovice prema članovima II. i IV. IDDS sporazuma Vlada Republike Hrvatske obvezuje započeti obračun isplatu radi dostizanja cijene rada u paritetu između mjesečne osnovne bruto mjesečne plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi Republike Hrvatske u omjeru 95 prema 100 na način da će se osnovica povećati za međugodišnji rast prosječne bruto plaće u privredi Republike Hrvatske za zadnjih 6 mjeseci za koje postoji podaci Državnog zavoda za statistiku, uvećana za 1,5% slijedom čega je Vlada Republike Hrvatske donijela novu Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN 25/13) kojom je umanjila koeficijent za 3%, što znači da je tom uredbom smanjen koeficijent sa 1,25% na 1,2125.

 

12. IDDS o osnovici plaće u javnim službama sklopljenim između Vlade i Sindikata dogovoreno je da se nakon povrata osnovice na razinu iz 2009. na iznos od 5.415,37 kn, daljnjim usklađivanjem osnovice za plaću u javnim službama dovede do ciljane cijene rada javnih službi u odnosu na prosječnu plaću u privredi Republike Hrvatske na razinu od 95 prema 100, iz čega proizlazi zaključak da ostvarenje pretpostavki iz članka VII. stavak 1. IDSS sporazuma nije preduvjet za primjenu odredbe članka III. odnosno za povrat osnovice na razinu iz 2009. godine.

 

13. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako pri tome nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

14. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odluci o parničnim troškovima. Troškovi su odmjereni temeljem članka 154. i članka 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa), a odnose se na troškove za sastav tužbe koja prema vrijednosti predmeta spora (Tbr.7. točka 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 5. travnja 2022., iznose po 1.125,00 kn. Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje odluku o trošku postupka u odnosu na podnesak od 5. travnja 2022. Naime u konkretnom slučaju radi se o obrazloženom podnesku kojim tužitelj očitovao na odgovor na tužbu tuženika, pa mu pripada nagrada prema Tbr.8. točka 1. Tarife. Žalba je osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka kojom su priznati i troškovi za pristup na ročište za objavu presude. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude Tbr.9. točka 1. Tarife u iznosu od 1.125,00 kn, jer na isto ročište nije pristupila, tako da ukupno troškovi tužitelja iznose 2.250,00 kn (umjesto 3.375,00 kn), a uvećani za trošak PDV-a (562,50 kn) iznose 2.812,50 kn / 373,28 EUR-a, pa je stoga odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke.

 

15. S obzirom da žalitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na osnov zahtjeva, a sa žalbom je u odnosu na troškove parničnog postupka uspio samo u neznatnom dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je o njegovom zahtjevu za naknadu troškova valjalo odlučiti kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke, a temeljem odredbe članka 166. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP.

 

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članak 373. točka 3. ZPP.

 

                                                                      Dubrovnik, 10. svibnja 2023.

 

Sutkinja:

 

Verica Perić Aračić,v.r.