Poslovni broj: 6 Gž-473/2022-2

1

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-237/2021-14 od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika E.&S. B. d.d., Rijeka kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-237/2021-14 od 31. ožujka 2022. 

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 10. Ugovora o kreditu broj ...., sklopljenog dana .... između tuženika E.&S. B. d. d., kao banke, i A. M., kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 00,900% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.

II Nalaže se tuženiku E.&S. B. d. d. iz R., (ulica...), OIB: ..., isplatiti tužitelju A. M. iz Z., (ulica...), OIB: ..., na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 6.436,89 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 8.100,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 31. ožujka 2022. do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je sud izvršio uvid u priložene isprave te je proveo dokaze saslušanjem tužitelja i Ž. M., osobnog bankara koji je s tužiteljem vodio pregovore u ime tuženika oko zaključenja Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj kao potrošač bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i s iznosom koji mora podmiriti za tu naknadu, a da nije bio upoznat koji troškovi se podmiruju tom naknadom, pri čemu treba imati u vidu narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Nije uzeto u obzir da 2006. nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, koje je uvedeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. te da je tužitelj kao potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Iznos od 0,90 % od iznosa kredita od 153.439,11 CHF koliko je u kunskoj protuvrijednosti isplaćeno tužitelju ne može se smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud na pogrešan način protumačio smisao i doseg odredaba Zakona o zašiti potrošača koje se imaju primijeniti na konkretan slučaj te da je obrazloženje manjkavo i nedostatno kod ocjene relevantnih okolnosti za razrješenje ovog spora, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na prigovor zastare i tijek zateznih kamata ističe da je potraživanje tužitelja u zastari jer je naknada naplaćena 2005., a tužitelj je tužbu podnio 2021., a zatezna kamata mogla je početi teći tek od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku, a podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), jer su u obrazloženju presude navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati.

5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe toč. 10. Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog ... između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da je korisnik kredita za obradu zahtjeva i  odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,900 % naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom plasmana te da se naloži tuženiku da na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati tužitelju iznos od 6.436,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 27. veljače 2006. do isplate, koji je neosnovano stekao na temelju nepoštene odredbe Ugovora o kreditu.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik 27. veljače 2006. naplatio tužitelja naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 6.436,89 kn na temelju toč. 10. Ugovora o kreditu i da prilikom zaključenja istoga nije vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO), slijedom čega je ugovorna odredba kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje kreditoru prije korištenja kredita platiti 0,900 % naknade na iznos kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i posljedično tome ništetna te protivna odredbama čl. 59. i čl. 81. st. 1.-4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) i odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO.

8. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu toč. 10. Ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita dužan platiti kreditoru naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 0,900 % na iznos kredita te kada je naložio tuženiku da isplati tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

9. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao po navedenoj odredbi, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su sklapani s drugim korisnicima kredita.

9.1. U tom pravcu je prvostupanjski sud pravilno analizirao iskaze tužitelja i svjedoka Ž. M., osobnog bankara koji je sudjelovao u sklapanju ugovora s tužiteljem, na temelju kojih je utvrdio da je tužitelj sa svjedokom pregovarao o vremenu otplate i zadržane vrijednosti odnosno ostatku vrijednosti, a da nije posebno pregovarao o troškovima obrade kredita i naknade za obradu zahtjeva koja je bila navedena u troškovima, da je tekst Ugovora o kreditu dobio prije potpisivanja u poslovnim prostorijama tuženika gdje ga je prelistao i nakon čitanja u nekoliko minuta i potpisao. Spornu naknadu nije plaćao posebno, nego je ona bila uračunata u otplatu kredita tako da je samo glavnica bila uvećana za trošak naknade. Svjedok Ž. M. je objasnio da je uobičajeno postupanje kod dolaska klijenta bilo izlaganje mogućnosti i uvjeta koje daje banka koji su u konkretnom slučaju bili povoljniji od tržišnih, da je ugovor o kreditu bio tipski, solemnizacija se vršila u poslovnim prostorijama banke u koje bi pristupio javni bilježnik i klijentu pročitao sve uvjete ugovora, nakon čega bi slijedilo potpisivanje. Što se tiče troškova oni su bili navedeni, a ako bi klijent pitao što su ti troškovi, objasnio bi da banka ima i da joj pripadaju troškovi obrade zahtjeva i kredita, koji bi se iskazivali kroz efektivnu kamatnu stopu. Strankama nije posebno objašnjavano zašto je visina obrade zahtjeva vezana za iznos kredita jer ni on nije bio upoznat zašto je tako i to je poslovna odluka banke. Iz navedenih iskaza proizlazi da je tužitelj prihvatio ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke i o kojoj se nije moglo pregovarati.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

14. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz toč. 10. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno i zbog toga što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani.

15. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

16. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.436,89 kn te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno prihvaćen i ovaj dio tužbenog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku, a koji se ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

16.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kada je naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.100,00 kn.

17. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zadru 9. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov, v.r.