Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-894/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina,
predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke
Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G.-J., OIB:…, iz S., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima u O. D. Lj.-V. i p. d.o.o., S., protiv tuženice G. P., OIB: …, iz O. G., kao pravne slijednice ranijeg tuženika Ivana Čavke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-964/2019 od 2. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice G. P., pravne slijednice ranijeg tuženika I. Č., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P 964/2019 od 2. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 21.720,21 kn
sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. ožujka 2019. pa do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu
od 5.196,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od
presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te
pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana

2 Poslovni broj: 13 Gž-894/2022-2

presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno
da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U
žalbi ističe kako je prvostupanjski sud u odnosu na odlučne činjenice izveo pogrešan
zaključak, koji obrazlaže u razlozima pobijane presude, a odlučna činjenica sadržana
je u dopisu Financijske agencije (dalje: Agencija) od 25. veljače 2019., gdje je jasno
naznačeno da je greška u naplati novca sa računa ovdje tužitelja, tada ovršenika,
počinjena od strane Agencije, koja je provodila nezakoniti postupak, pa je jasno da
se naplata ne bi ni izvršila po ukinutoj ovršnoj ispravi, zbog čega nema nepoštenja i
zakonitosti u ponašanju tuženika. Ističe kako sve ovo predstavlja zadiranje u mirno
uživanje vlasništva te je u suprotnosti s Konvencijom o ljudskim pravima i to
zaštićenim čl. 6. Cijeneći navedeno nedvojbeno je da obveza povrata ne može biti na
strani tuženika te da odgovornost treba snositi Republika Hrvatska, a nikako tuženik,
koji time ne bi bio pasivno legitimiran.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje
ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i
dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi
sadržajno ukazuje prednik tuženice, budući da pobijana presuda ima razloga o
odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama
ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju
isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika,
slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica, kao pravna slijednica ranijeg
tuženika, isplati iznos od 21.720,21 kn, temeljem stjecanja bez osnove, budući da je
prednik tuženice od tužitelja navedeni iznos neosnovano naplatio, što proizlazi iz
rezultata parničnih postupaka koji su se vodili između stranaka.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je pred istim prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-747/09 vođen parnični postupak upravnoj stvari ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika, kao tuženika pod 1) i protiv K. J., kao tuženice pod 2), u kojem je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te mu je naloženo ovdje tuženiku isplatiti parnični trošak u iznosu od 28.213,75 kn. Po zahtjevu za izravnu naplatu temeljem ovršne odluke Agencija je u korist računa ovdje tuženika izvršila isplatu u ukupnom iznosu od 21.720,21 kn, a nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o reviziji tužitelja pod poslovnim brojem Rev- 2639/14 od 6. lipnja 2018. djelomično reviziju prihvatio i ukinuo djelomično presudu donesenu pod poslovnim brojem P-747/09 u odnosu na eventualni zahtjev i parnični trošak i predmet u tom dijelu vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3 Poslovni broj: 13 Gž-894/2022-2

8.1. Utvrđujući kako je tuženik utuženi iznos stekao temeljem pravnog osnova koji je
kasnije otpao, sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 1111. st. 3. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje:
ZOO) udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu pritom ocijenivši neosnovanim
prigovor tuženika kako se ovdje radi o povredi prava tuženika na mirno uživanje
vlasništva zaštićenog Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06,
2/10 i 13/17 – dalje Konvencija).

9. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine na bilo koji način prijeđe u
imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci
suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,
odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da
sukladno st. 3. istoga članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti
nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je
kasnije otpala.

10. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. U konkretnom slučaju tuženik je ishodio pravomoćnu presudu kod istog
prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-747/09 temeljem koje je od tužitelja
naplatio parnični trošak u iznosu od 21.720,21 kn, međutim, navedena presuda, kao i
presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž St-32/13 od 28. veljače 2014., kojom je
potvrđena prvostupanjska presuda, ukinute su djelomično rješenjem Vrhovnog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2632/14 od 6. lipnja 2018., te je predmet
vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12. Dakle, tužitelj svoj zahtjev temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove iz
čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1117. st. 2. ZOO, dok je tuženik zahtjevu tužitelja suprotstavio
svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom te se pozvao na
pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u
Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015 (Zahtjev br.
679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) u pogledu konvencijskih
načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.

13. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11)
proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine
izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već
isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje
miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno
relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se
sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava
zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u
pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom
predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u
korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je
povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska

4 Poslovni broj: 13 Gž-894/2022-2

prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

14. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata
stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a
što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu
onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno
potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje
povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu
na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

15. Pravilno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja ocjenjuje
neosnovanim prigovor tuženika da donošenje pobijane presude predstavlja zadiranje
u mirno uživanje vlasništva tuženika (novčanog iznosa naplaćenog po pravomoćnoj
sudskoj odluci) u smislu čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, budući da se u predmetnoj
parnici ne radi o okolnostima odgovarajućim onima iz odluka na koje se tuženik
poziva, jer se radi o različitoj pravnoj prirodi potraživanja. U predmetu Solomun protiv
Hrvatske predmet potraživanja je povrat isplaćenog dijela plaće izvršenog radniku, a
povrat stečenog je potraživala država, s tim da je u tom predmetu u pogledu
izraženog pravnog shvaćanja u odnosu na povredu načela pravne sigurnosti iz čl. 6.
Konvencije taj sud svoje shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja
proizlazi iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog
lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u konkretnome nije slučaj.

15.1. U konkretnom slučaju revizijski sud djelomično je ukinuo odluke nižestupanjskih
sudova zbog povrede materijalnopravnih odredaba u pogledu zastare, a predmet
potraživanja je parnični trošak o kojem će se ponovno odlučivati u ponovljenom
postupku, s tim da su stranke u predmetnom postupku fizičke osobe, pa je ocjena
ovog drugostupanjskog suda da ukidanje pravomoćne presude donesene u korist
tuženika nije bilo protivno načelu pravne sigurnosti.

16. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i
odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11
– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe
čl. 117. st. 3. ZID ZPP i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima
postupka.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 9. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin