Poslovni broj 79 Gž Ob-157/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 79 Gž Ob-157/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. OIB: …, iz S. V., …, koju zastupa punomoćnica A. M., odvjetnica iz T., protiv tuženika J. K., OIB: …, iz S. V., …, koga zastupa punomoćnik M. J., odvjetniku u S., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu-Stalna služba Trogir poslovni broj P Ob-32/2017-45 od 6. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika J. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu-Stalna služba Trogir poslovni broj P Ob-32/2017-45 od 6. veljače 2023. pod toč. I. izreke, po toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljica po osnovi bračne stečevine stekla pravo suvlasništva u 1/6 dijela nekretnine opisane pod toč. I. izreke, te pod toč. III. izreke za iznos od 2.985,94 eur/22.497,54 kn.

 

              II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu-Stalna služba Trogir poslovni broj P Ob-32/2017-45 od 6. veljače 2023. pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljica po osnovi bračne stečevine stekla pravo suvlasništva u preostalih 2/6 dijela, te pod toč. III. izreke za iznos od 2.742,38 eur/20.685,00 kn, i u tim dijelovima zahtjev tužiteljice odbija.

 

              III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 778,09 eur/5.862,50 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              I Utvrđuje se da nekretnine čest. zem. 238/2 Zu 3379 KO S.2 i čest. zem. 238/4ZU 2152 KO S.2 predstavljaju bračnu stečevinu stečenu u bračnoj zajednici između tužiteljice N. K., OIB …, i tuženika J. K., pok. A., OIB ...

 

              II. Utvrđuje se da je tužiteljica N. K., OIB …, po osnovi bračne stečevine stekla pravo suvlasništva na ½ dijela nekretnina čest. zem. 238/2 ZU 3379 KO S.2 i čest. zem. 238/4ZU 2152 KO S.2, pa je tuženik dužan trpjeti da se temeljem ove presude po njezinoj pravomoćnosti i ovršnosti izvrši prijenos prava suvlasništva na ime tužiteljice u ½ dijela u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.731,31 eura /43182,54 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik.

 

3. Tuženik se žali zbog svih žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, poredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da nekretnine čest. zem. 238/2 zk. ul. 3379 k.o. S.2 i čest. zem. 238/4 zk. ul. 2152 k.o. S.2 predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, i da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela opisane nekretnine, te trpljenje upisa prava vlasništva u ½ dijela u zemljišnim knjigama.

 

6. Među stranka tijekom postupka nije bilo sporno da su tužiteljica i tuženik bivši bračni supružnici, da je njihova bračna zajednica trajala od sklapanja braka … 1980. do … 2016., kada je brak stranka razveden, da je tuženik uknjižen kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 238/4 i 238/2 obje k.o. S.2 za cijelo, da je tuženik prije sklapanja braka s tužiteljicom i to dana … 1974., kupio nekretninu označena kao čest. zem. 238/2 k.o. S.2, i svoje pravo vlasništva upisao u zemljišnu knjigu, dok je vlasništvo nekretnine označene kao čest. zem. 238/4 k.o. S.2 stekao pravomoćnom presudom Općinskog suda u Trogiru posl. broj P-145/92 od 12. lipnja1992.

 

7. Očevidom na licu mjesta, kao i geodetskim vještačenjem utvrđeno je da se predmetna nekretnina sastoji od čest. zem. 238/2 k.o. S.2 (kat. čest. 810/1 k.o. S. D., i čest. zem. 238/4 k., o. S.2 (kat. čest. 810/4 k.o. S. D.), da je u odnosu na čest. zem. 238/2 k.o. S.2 stanje u zemljišnoj knjizi i katastru usklađeno, dok u odnosu na čest. zem. 238/4 k.o. S.2 stanje u zemljišnoj knjzi i katastru nije usklađeno.

 

8. Očevidom na licu mjesta, te građevinskim vještačenjem utvrđeno je čest. zem. 238/4 k.o. S.2 predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište (na kojoj je izgrađen stambeni objekt), dok su na čest. zem. 238/2 k.o. S.2 predstavlja izgrađeni pomoćni objekti, pristupni most za zgradu, vrt i poboljšice, i da je čest zem. 238/2 k.o. S.2 u naravi pripadak izgrađenom zemljištu i ne predstavlja posebnu samostalnu cjelinu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tržišna vrijednost nekretnine na dan očevida iznosi 196.500 eur/1.461.500,00 kn (prema fiksnom tečaj konverzije 1 eur/7,53450 kn), dok vrijednost posebne imovine koju je tuženik stekao prije sklapanja braka u periodu od kupnje zemljišta 1974. do sklapanja braka 1980. iznosi 146.289,84 eura/ 1.088.100,00 kn.

 

9. U pisanom očitovanju na primjedbe tužiteljice dana 13. srpnja 2019. (list 145 do 147 spisa) vezano za utvrđenje posebne imovine koju je tuženik stekao prije braka i to u dijelu koji se odnosi na kat kuće i radove koje bi izveo tuženik, vještak je naveo kako vrijednost posebne imovine tuženika do sklapanja braka s tužiteljicom iznosi 130.174,59 eura/968.213,60 kn, dok je u pisanom očitovanju dana 18. svibnja 2020. (list 152 do 155 spisa) vještak korigirao troškovnik u dijelu koji se odnosi na ostakljenje, ličilarske radove i vertikalnu kanalizaciju, te istakao kako vrijednost posebne imovine tuženika do sklapanja braka s tužiteljicom iznosi 135.584,87 eura/1.008,454,23 kn. Konačno, u usmenom očitovanju na ročištu održanom 29. lipnja 2022. naveo je, da prema priloženim fotografijama pristupni most na fotografijama 1,2 3, nije bio izgrađen 1980. već je kasnije napravljen kao i sve ostale nadogradnje i dogradnje, da je objekt doživio neke preinake i uređenja u odnosu na 1980., no da se ne može smatrati da je to novi objekt.

 

10. Sud prvog stupnja ocjenom iskaza svjedoka A. J. M., M. K.3 i M. K.4 (braće i sestra tuženika), M. R., V. G. (susjeda), Š. K. te stranaka u bitnom utvrđuje da je gradnja obiteljske kuća započeta 1974., na zemljištu koje je tuženik kupio kupoprodajnim ugovorom od 22. kolovoza 1974., da su stranke sklopile brak 1980., i da je u to vrijeme bilo izgrađeno prizemlje predmetne kuće u S. V., koje nije bilo uređeno za stanovanje, bili su goli betonski zidovi, dok je kat bio podignut u grubim građevinskim radovima, u betonskim blokovima, da su na katu stavljeni pregradni zidovi, stolarija, vrata i prozori, dok prizemlje nije bilo zatvoreno, već je na otvore za prozore stavljena daska, da je tuženik 1977. platio priključak za struju, da je svjedok Š. K. postavio prekidače za struju na katu, dok je u prizemlju stavio priključni ormarić, da je tuženik platio i priključak vode, a koja voda je tek naknadno uvedena (1983.), da je predmetna kuća bila djelomično uvjetna za stanovanje i u koju kuću su stranke preselile iz obiteljske kuće u S., da su stranke tijekom brače zajednice postavile pločice (u kuhinju i WC), uredile zidove, stavile sanitarije i ostali kuhinjski namještaj, uredile fasadu kuće u cijelosti, uredili prizemlje kuće za stanovanje.

 

11. Nadalje, iz suglasnih iskaza stranka proizlazi da su osim toga u tijeku bračne zajednice zajedno napravili ogradne betonske zidove oko parcele sa svih strana, da su uredili okoliš kuće koji je u vrijeme kada su doselili 1981. bio neuređen i zapušten, da su zajedno zasadili voćke i povrtlarske kulture.

 

12. Osim toga, kako to proizlazi iz iskaza stranaka, utvrđenja prilikom očevida na licu mjesta, te nalaza i mišljenja utvrđeno je, da je u razini prizemlja naknadno napravljen pomoćni objekt kužina-konoba s kominom i preko tog objekta i dijela dvorišta naknadno je izgrađen betonski pristup-most za kat objekta, kao i podrumski prostor, time da navedenom nadogradnjom nisu dirani gabariti kuće, a što u konačnici ni među stranaka nije sporno. Tužiteljica koristi istočni dio prizemlja (površine 24,40 m2), koji je pregrađen od zapadnog dijela koji koristi tuženik (površine 83,50 m2).

 

13. Također je iskazima saslušanih svjedoka i stranaka utvrđeno da je tužiteljica sudjelovala i fizički i materijalno u uređenju kuće, da je imala redovne prihode radeći kao konobarica u H. M. do odlaska u mirovinu 1997., da je prije braka radila u P. kao konobarica, da je i nakon umirovljenja po potrebi i mogućnostima radila i ostvarivala dodatnu zaradu kako bi brinula i školovala troje zajedničke djece. Tuženik je po dolasku iz Njemačke radio u M. S. do 1997. kada je firma prestala sa radom, umirovljen je 2008. i u tom razdoblju nije imao nikakve prihode, tako da je jedino tužiteljica ostvarivala prihode od svog rada, a pored toga obavljala je više poslova kako bi mogla svojoj djeci osigurati najelementarnije potrebe za njihovo školovanje i za život.

 

14. Slijedom utvrđenja da je prije braka stranka, koji je sklopljen 1980. izgrađena predmetna kuća u konstruktivnom smislu, da je između stranaka postojao prešutni ugovor o zajedničkom uređenju cijelog kata kuće u kojem sada stanuje sin stranaka, prizemlja kuće, te nadogradnje objekta i uređenja okoliša kuće, da su parcelu ogradili betonskim zidovima, da se radovi koji su izvedeni za vrijeme trajanja braka stranaka odnose na cijelu kuću, a koje radove su izveli radi uređenja za stanovanje, da je s obzirom na vrstu i opseg izvršenih radova na uređenju prizemlja i kata, nadogradnji u građevinskom i funkcionalnom smislu ostala ista zgrada samo je povećana njezina vrijednost, uređeno je prizemlje i kat, druge ostale prateće poboljšice, okućnica, stavljeni ogradni zidovi oko parcele, sud prvog stupnja nalazi da se radi o imovini koja je stečena za vrijeme trajanja braka stranaka u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 11/78, 45/89, 51/89-pročišćeni tekst i 59/90, dalje: ZBPO), te da ista ne predstavlja posebnu imovinu tuženika.

 

15. Kako je tužiteljica sudjelovala svojim radom, brigom o djeci i kućanstvu, sud prvog stupnja zaključuje da je doprinos stranaka u stjecanju njihove zajedničke imovne jednak, dakle svakog u ½ dijela, slijedom čega prihvaća zahtjev tužiteljice, i odlučuje kao pod toč. I. i II. izreke. Kako je prihvatio prvi (glavbni zahtjev), sud nije odlučivao o zahtjevu tužiteljice radi utvrđenja da nekretnina čest. zem. 238/4 zk. ul. 2152 k.o. S.2 predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, koje je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela, kao i obvezno pravnom zahtjevu na isplatu, koji je postavljen kao eventualno kumulirani.

 

16. Tuženik u žalbi u bitnom iznosi i svoju ocjenu rezultata provedenoga dokaznog postupka, odnosno iznosi svoje pravno stajalište u pogledu primjene materijalnog prava, posebno osporavajući i činjenice koje se odnose na utvrđenu vrijednost posebne imovine tuženika, opseg ulaganja tužiteljice, postojanju prešutnog ugovora o zajedničkom ulaganju. Tuženik tako smatra da se ulaganjem u predmetne nekretnine nije moglo steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik nekretnine, a tuženik nije odredio da bi tuženica temeljem svog rada i djelomičnog sudjelovanja u uređenju kuće stekla vlasnička prava na predmetnoj nekretnini, osporavajući postojanje prešutnog ugovora, slijedom čega bi tužiteljici pripadalo pravo na obvezno pravni, a ne stvarno pravni zahtjev.

 

17. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

18. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda ima dovoljne, jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, pa se presuda može ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

 

19. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev utemeljivši pobijani dio odluke na utvrđenju da je između stranaka postojao prešutni ugovor o stjecanju prava vlasništva čime je počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP valja odgovoriti da nisu osnovani. Naime, u ovom sporu tužbeni zahtjev bio je upravljen pored utvrđenja da je sporna nekretnina bračna stečevina stranaka i na utvrđenje da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva u 1/2 dijela te nekretnine, što je tuženik dužan priznati, a o kojem zahtjevu je i odlučeno izrekom presude, čime je sud prvog stupnja postupio u smislu odredbe čl. 2. ZPP jer je sudio u granicama zahtjeva stavljenog u postupku. Tužiteljica je svoj zahtjev temeljila na tvrdnji da je predmetna nekretnina stečena ulaganjem zajedničkog rada i sredstava u imovinu tuženika i stoga predstavlja bračnu stečevinu, a time što je sud utvrdio postojanje sporazuma (prešutnog ugovora) za stjecanje prava suvlasništva tužiteljice nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

20. U odnosu na dio zahtjev iz tužbe, kao i onaj u podnesku od 25. listopada 2022. valja reći da su u biti radi o identičnim tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, i da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela. Sve i da se radilo o preinaci tužbe bili bi toga, ostvareni razlozi iz čl. 190. st. 3. ZPP za preinaku tužbe jer je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama. Kako je sud pravog stupnja prihvatio prvi (glavni zahtjev), to u primjeni odredbe čl. 188. st. 2. ZPP o drugom (eventualnom zahtjevu) i nije odlučivao. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

 

21. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja na kojima temelji svoje materijalno pravno stajalište o predmetnoj nekretnini kao bračnoj stečevini parničnih stranaka pravilnim prihvaća i ovaj sud, te ista nisu dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja. Međutim, iz pravilno i potpuno utvrđenih činjenica za primjenu materijalnog prava, sud prvog stupnja izveo je pogrešan zaključak utvrdivši da je doprinos tužiteljice u stjecanju bračne stečevine iznosi 1/2 suvlasničkog dijela, umjesto pravilno 1/6 suvlasničkog dijela, radi čega je i materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno.

 

22. Prema odredbi čl. 277. ranije važećeg ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Odredbom čl. 278. st. 2. ZBPO propisano je kako je imovina koju jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od navedene u čl. 277. tog Zakona, njegova posebna imovina. U smislu čl. 287. ZBPO, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju pri čemu sud vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje radi povećanja zajedničke imovine.

 

23. U primjeni odredbi ZBPO, te stavovima sudske prakse (VSRH, odluka Rev-2929/1992 i Rev-2999/1992-2 od 3. lipnja 1993. i sl.) bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga može s uspjehom ostvariti stvarno pravni zahtjev temeljem tog ulaganja onda kada su vrijednošću uloženih zajedničkih sredstava nastale ekonomske bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine jednog od bračnih drugova.

 

24. U konkretnom slučaju radi se o miješanju posebne imovine jednog bračnog druga i zajedničke imovine bračnih drugova, budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj prije sklapanja braka stranaka kupio predmetne nekretnine, i to čest. zem. 238/4 k.o. S.2, koja predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište (na kojoj je izgrađen stambeni objekt 1976.) i čest. zem. 238/2 k.o. S.2 na kojoj su izgrađeni pomoćni objekti, pristupni most za zgradu, vrt i poboljšice, i koja u naravi predstavlja pripadak izgrađenom zemljištu, dakle ne predstavlja posebnu samostalnu cjelinu.

 

25. Imajući u vidu izgrađenost kuće prije sklapanja braka stranaka, sadržaj izvedenih dokaza potvrđuje da se radilo se ulaganju u radove na katu obiteljske kuće u kojoj su živjeli tužiteljica, tuženik i njihovo troje djece, tako i prizemlju, njihovim uređenjem i stavljanjem u funkciju za stanovanje i korištenje, izgradnji pomoćnih objekata, uređenju okoliša sa izvedenim zidovima, koja ulaganja su stranke izvršile kao bračni partneri, zajedničkim sredstvima stečenima za vrijeme trajanja bračne zajednice za potrebe njihove obitelji, i koji radovi su izvjesno zahtijevali ne samo veća novčana ulaganja nego i osobni rad stranaka.

 

26. Tome u prilog govori i sam iskaz tuženika iz kojeg proizlazi da tužiteljici nitko ništa ne brani koristiti što se tiče kuće, da tužiteljica živi u istočnom dijelu prizemlja kuće, a on u zapadnom dijelu prizemlja, da njemu pripada ono što je stekao prije braka, dok tužiteljici pripada pola onoga što su stekli u braku i da ne spori da je tužiteljica svojim radom sudjelovala u uređenju predmetne kuće, prolaza kroz kuću za prizemlje čime se nisu dirali gabariti kuće, te izgradnji betonskih ogradnih zidova oko kuće i uređenju vrata i okućnice.

 

27. Navedeno ukazuje na postojanje, makar prešutnog sporazuma o zajedničkom ulaganju sredstava i rada, s namjerom da rezultat bude zajednički.

 

28. Rukovodeći se procjenom građevinskog vještaka (na dan očevida 22. veljače 2018.), imajući pri tom u vidu načelo jedinstva nekretnine (čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) utvrđeno da je u konačnici vrijednost posebne imovine koju je tuženik stekao prije sklapanja braka iznosi 135.584,87 eur/ 1.008.454,23 kn i to prizemlja stambenog objekta u iznosu od 20.208,84 eur, kata stambenog objekta u iznosu od 23.956,84 eur i zemljišta u iznosu od 91.419,19 eur, a da vrijednost nekretnine na dana očevida iznosi 196.500,00 eur/1.461,500.00 kn, od čega vrijednost zgrade s pripatcima iznosi 170.500,00 eur, te uređenje terena iznosi 26.000 eur, to je nedvojbeno da je ulaganjem u predmetnu nekretninu nastala bitna promjena u vrijednosti nekretnine, odnosno vrijednost nekretnine povećana je zajedničkim doprinosom stranaka za iznos od 60.917 eur/453.046 kn što u odnosu na cjelinu predstavlja oko 31% ukupne vrijednosti nekretnine od 196.500,00 eur/1.461,500.00 kn.

 

29. Iz navedenog proizlazi da tužiteljici pripada pravo potraživati utvrđenje prava suvlasništva predmetne nekretnine jer je ona, kao bračni drug za vrijeme trajanja bračne zajednice, ulagala u tuženikovu posebnu imovinu i tim ulaganjima došlo je do ekonomske bitne promjene u stanju i vrijednosti te tuženikove posebne imovine, kako to osnovano tvrdi tužiteljica, neovisno o tome što tim ulaganjima nije nastao novi objekt. Ovakav zaključak proizlazi iz svih izvedenih dokaza, a tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključka suda prvog stupnja.

 

30. S obzirom da je tužiteljica jednako kao i tuženik sudjelovala u povećanju vrijednosti nekretnine u kojoj su stranke živjele zajedno s djecom za vrijeme trajanje bračne zajednice, to je doprinos oba bračna druga u tom dijelu jednak, pa je tužiteljica doprinijela stjecanju zajedničke imovinu u omjeru od cca 16% (15,5%), a koja okolnost govori u prilog opravdanosti tužiteljičina stvarno pravnog zahtjeva u omjeru od 1/6 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a ne u omjeru od 1/2 dijela, kako je to pogrešno ocijenio sud prvog stupnja.

 

31. Pored ovakvih utvrđenja, u navedenim okolnostima na tuženiku je teret dokaza odlučnih, a među strankama prijepornih činjenica koje se odnose na to da je opseg ulaganja tužiteljice bio drugačiji (manji), odnosno da je vrijednost posebne imovine tuženika bila veća, i da ulaganjima tužiteljice nije došlo do bitne ekonomske promjene u vrijednosti posebne imovine tuženika, pa sud prvog stupnja i nije mogao izvesti drukčije zaključke o odlučnim, a među strankama prijepornim činjenicama.

 

32. Naime, prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a u smislu čl. 221. a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

33. Stoga žalbeni navodi tuženika, kojima je osporavao pravilnost utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, tvrdnjom da je nalaz sačinjen isključivo na temelju navoda tužiteljice pri tome određeno ne osporavajući obim pojedinih izvedenih radova, kako prije sklapanja braka stranaka, tako i tijekom trajanja bračne zajednice, odnosno da su izvršena ulaganja i radovi na predmetnoj nekretnini, a time i vrijednost posebne imovine tuženika drugačiji od onih utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka, kao i postojanje sporazuma nije moguće prihvatiti.

 

34. Imajući u vidu sve rezultate dokaznog postupka, dakle i prema stavu ovog suda, tužiteljica je u postupku dokazala odlučne, a među strankama prijeporne činjenice koje se odnose na to da je tužiteljica ulaganjem u posebnu imovinu tuženika stekla pravo na stvarno pravni, a ne obvezno pravni zahtjev kako to pogrešno smatra tuženik.

 

35. U odnosu na pozivanje tuženika na povredu odredba Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/9., 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine“-Međunarodni ugovori broj 18/97 i 6/99 -dalje: Konvencija) odnosno dodatni Protokol broj 1 uz Konvenciju, koji u čl. 1. jamči zaštitu prava vlasništva, valja reći slijedeće:

 

36. Kada je riječ o građanskopravnim sporovima koji se vode između privatnih stranaka, takvi sporovi sami po sebi ne dovode do odgovornosti države na temelju čl. 1. Protokola br. 1. U tim sporovima sud pruža zaštitu po čl. 1. Protokola br. 1 restriktivnije.

 

37. Pored navedenog tužiteljica, kao i ostali građani Republike Hrvatske imala je pravo ostvarivanja i zaštite svoga prava u okviru postojećih zakonskih odredbi, a koje pravo je tužiteljica i koristila, pa se ne može se govoriti o povredi ustavnih prava tuženika. U konkretnom slučaju radi se o pravu vlasništva tužiteljice o kojem se tek odlučuje u ovom parničnom postupku.

 

38. Dakle, radi se o građansko pravnom sporu između dviju privatnih osoba (bivših bračnih drugova), pa se isticanjem pravo na mirno uživanje prava vlasništva prema čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju u biti spori pravo bračnog druga da ostvari svoja vlasnička prava, među kojim je i pravo vlasništva stečenom na temelju zakona (s osnova bračne stečevine), i koje pravo tužiteljice i zahtjev da se to pravo utvrdi (jedino u sudskom postupku) je utemeljeno na zakonu i usmjereno postizanju legitimnog cilja.

 

39. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, tj. imajući u vidu opisana činjenična i pravna utvrđenja suda iz kojih proizlazi zakonom utvrđeno pravo tužiteljice na stjecanje prava vlasništva (u određenom suvlasničkom omjeru), a polazeći od prethodno izloženog neosnovani su žalbeni navodi tuženika o povredi čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju (pravo na mirno uživanje vlasništva), kao i njegovi navodi o povredama prava zajamčenih odredbama čl. 14. st. 1. i 2. i čl. 29. Ustava.

 

40. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP u dijelu kojim je utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka, te zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava suvlasništva u omjeru od 1/6 suvlasničkog dijela presudu suda prvog stupnja valjalo je potvrditi, i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

41. U preostalom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava suvlasništva u daljnjem omjeru od 2/3 dijela primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP valjalo je preinačiti i taj dio zahtjeva tužiteljice odbiti, te odlučiti kao pod toč. II izreke ove presude.

 

42. Kako je ovom odlukom izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u postupku i to tužiteljice u omjeru od 65% (s osnovom uspjela 100%, a s visinom 30%), a tuženika u omjeru od 35%, što konačno čini uspjeh tužiteljice u omjeru od 30%.

 

43. Kako su tužiteljici priznati troškovi bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP), a visina troškova zastupanja odmjerena pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 197/15) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), pri čemu tuženik određeno i ne osporava odluku o trošku već istu osporava slijedom osporavanja odluke o tužbenom zahtjevu, to je tužiteljici pravilno priznati trošak postupka u iznosu 28.740,00 te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 400,00 kn i presudu u iznosu od 400,00 kn, dakle ukupno 29.550,00 kn, što prema omjeru uspjeha tužiteljice u sporu (30%) iznosi 8.865,00 kn. Tome je valjalo pribrojati troškove vještačenja u iznosu od 13.632,54 kn u cijelosti jer su isti bili potrebni za vođenje ovog postupka, slijedom čega ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 2.985,94 eur/22.497,54 kn.

 

44. Slijedom iznesenog, odluku o troškovima postupka za iznos od 2.985,94 eur/22.497,54 kn, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je potvrditi, i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

 

45. U preostalom dijelu, za iznos od 2.742,38 eur/20.685,00 kn odluku o troškovima postupka, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo je preinačiti i taj dio zahtjev odbiti, te odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

46. Tuženiku je priznat trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška žalbe u iznosu od 4.690,00 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što uvećano za PDV 25% iznosi 778,09 eur/5.862,50 kn.

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.