1                            Poslovni broj: I Kž-39/2022-11

 

Poslovni broj: I Kž-39/2022-11

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. T. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog D. T. i optuženog D. A.-O., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 16. lipnja 2021., broj K-13/2019-218, u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. T. i njegovih branitelja, odvjetnika Z. D. i V. D. L., te branitelja optuženog D. A.-O. odvjetnika B. L..,

 

 

p r e s u d i o  j e   i  r j e š i o   j e

 

 

I. Prihvaća se žalba optuženog D. A.-O., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog D. A.-O. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je proglašen krivim te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba optuženog D. T., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi D. T. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je proglašen krivim, činjenično i pravno opisano kao u izreci, na temelju iste zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, a u izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. rujna 2020. do 19. listopada 2020.

 

III. Uslijed odluke pod točkom I. preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu te se optuženi D. T., na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), obvezuje na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom TD O.-K. d.d. isplatiti iznos od 15.768.422,05 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. 

 

IV. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog D. T. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi D. T. i optuženi D. A.-O. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246 stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano kao u izreci pobijane presude, te su na temelju istog propisa osuđeni, i to optuženi D. T. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, a optuženi D. A.-O. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom D. T. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. rujna 2020. do 19. listopada 2020.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., optuženi D. T. i optuženi D. A.-O. obvezani su da solidarno na ime imovinskopravnog zahtijeva oštećenom TD O.-K. d.d. isplate 15.768.422,05 kuna.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. do 6. ZKP/08., optuženi D. T. i optuženi D. A.-O. obvezani su, svaki ponaosob, naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 21.180,00 kuna, koji se sastoji od troškova građevinskog vještačenja u iznosu od 3.540,00 kuna, troškova financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 12.640,00 kuna i sudskog paušala u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

2. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli optuženi D. T. i D. A.-O..

 

2.1. Optuženi D. T. žalbu je podnio po braniteljima Z. D. i D. K., odvjetnicima u O., te V. D. L., odvjetnici u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o troškovima kaznenog postupka te je u žalbi predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.2. Optuženi D. A.-O. žalbu je podnio po branitelju B. L., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.3. Odgovor na žalbe oba optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se te žalbe odbiju kao neosnovane.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom člankom 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Na zahtjev optuženika, u skladu s člankom 475. stavak 1. ZKP/08., o sjednici vijeća su izvješteni optuženi D. T. i optuženi D. A.-O. te njihovi branitelji odvjetnici Z. D., D. K., V. D. L. i B. L., a o sjednici je obaviješten i državni odvjetnik. Sjednici su bili prisutni optuženi D. T. i njegovi branitelji odvjetnici Z. D. i V. D. L., kao i branitelj optuženog D. A.-O. odvjetnik B. L.., a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženog D. A.-O. i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno izvješteni.

 

5. Žalba optuženog D. A.-O. je osnovana, a žalba optuženog D. T. je djelomično osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženog D. T.

 

6. Uvodno treba navesti da su žalbeni razlozi koje je optuženi D. T. naveo u sve tri žalbe koje je podnio, u određenim dijelovima identični te se žalbeni razlozi međusobno isprepliću, dopunjuju i proširuju, pa će se sve tri žalbe optuženika u nastavku tretirati i ispitati kao jedna žalba. Osim toga, s obzirom na to da je optuženi D. T. u žalbama zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ovu žalbenu osnovu isprepleo i podveo i pod razloge kojim osporava ili problematizira pravilnost utvrđenja određenih činjenica od strane prvostupanjskog suda, u odnosu na te činjenične razloge ovaj drugostupanjski sud će se očitovati u nastavku, prilikom ispitivanja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Nije u pravu optuženik kad u žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ističe da je pobijana presuda nejasna, nerazumljiva i proturječna razlozima presude jer u izreci presude nije jasno navedeno razdoblje u kojem je inkriminirano kazneno djelo počinjeno s obzirom na to da mu se stavlja na teret da je inkriminirano djelo počinio 24. rujna 2009., kada je, kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. zaključio Ugovor o poslovno – tehničkoj suradnji s trgovačkim društvom B. d.o.o., pa je nejasno u kojem je razdoblju nastala šteta odnosno imovinska korist od 15.768.422,05 kuna za koju se tereti da je nastala plaćanjem ugovorenog fiksnog iznosa u korist trgovačkog društva B. d.o.o. Također, navodi da u pobijanoj presudi nisu navedena subjektivna obilježja djela odnosno namjera pribavljanja imovinske koristi TD „B.“ d.o.o., kao i prethodni dogovor za izvršenje djela zajedno s optuženim D. A.-O., i u čemu se sastoji davanje suglasnosti ovog optuženika za zaključenje predmetnog Ugovora.

 

7.1. Suprotno naprijed iznesenoj tvrdnji optuženika, pravilno je u izreci pobijane presude navedeno da je inkriminirano kazneno djelo počinjeno 24. rujna 2009. kada je optuženik, u nakani da pribavi znatnu nepripadnu imovinsku korist trgovačkom društvu B. d.o.o., povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu te je kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji s trgovačkim društvo B. d.o.o. kojim je ovom društvu, a na štetu društva O.-K. d.d., pribavio nepripadnu imovinsku korist od 15.768.422,05 kuna. To iz razloga jer je optuženik radnjom potpisivanja predmetnog Ugovora ostvario sva bitna obilježja inkriminiranog djela, a druga je stvar razdoblje (nesporno od 24. rujna 2009. do 2012.) kada su nastupile posljedice u vidu štete za trgovačko društvo O.-K. d.d. odnosno protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo B. d.o.o., koje su rezultat tog Ugovora, ali s aspekta vremena počinjenja djela i krivnja optuženika, nisu bitne.

 

7.2. Što se tiče daljnjih manjkavosti na koje optuženi D. T. upire u žalbi, ističući da pobijana presuda ne sadrži razloge vezane uz prethodni zajednički dogovora između njega i optuženog A.-O. za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela te nije obrazloženo zašto je za ostvarenje djela bilo odlučno davanje suglasnosti od strane optuženog A.-O., o tome će biti riječi u nastavku, u dijelu u kojem će se iznesti razlozi zbog kojih je ovaj drugostupanjski sud prihvatio žalbu optuženog A.-O. kao osnovanu te je u odnosu na istog pobijana presuda ukinuta. Međutim, ovdje treba naglasiti da su  postupci i radnje optuženog D. T. potpuno neovisni o radnjama za koje se tereti optuženi D. A.-O. bez obzira na to hoće li u ponovljenom postupku optuženi A.-O. biti proglašen krivim ili oslobođen.

 

7.3. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u vidu nerazumljivost pobijane presude optuženik nalazi u tome što u izreci presude „nije naveden mjerodavni propis (KZ/11.) njegovim pravim nazivom, a nije naveden ni broj Narodnih novina u kojima je on objavljen, iako je u članku 455. stavku 2. točki 2. ZKP/08. propisano da će u presudi u kojoj se optuženik proglašava krivim sud izreći – zakonski opis i naziv kaznenog djela i odredbe kaznenog zakona koje su primijenjene.“ Za ovaj drugostupanjski sud izneseni stav optuženika nije prihvatljiv budući da je u uvodu prvostupanjske presude naznačeno da se radi o kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje KZ/11.), slijedom čega je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude, nakon činjeničnog i zakonskog opisa djela, u zakonskoj kvalifikaciji naveo da je optuženi D. T. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Prema tome, sasvim je razvidno da kratica „KZ“ označava Kazneni zakon, a citirane su i Narodne novine te brojevi i godine, počevši od broja 125/11. i dalje, u kojima je taj zakon objavljen i mijenjan, pa je prema tome posve jasno za koje je kazneno djelo i po kojem zakonu optuženik proglašen krivim pa ni u tom dijelu, suprotno tvrdnji optuženika, pobijana presuda nije nerazumljiva.

 

7.4. U okviru iste žalbene osnove za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika koji smatra da je izreka pobijane presude nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama budući da se dio izreke koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev i troškove kaznenog postupka temelji na Zakonu o kaznenom postupku, međutim, u naznačenim Narodnim novinama i brojevima Narodnih novina u kojima je došlo do izmjena i dopuna navedenog zakona (ukupno IX novela) na koje se sud pozvao, nije naveden i pročišćeni tekst ZKP/08. objavljen u Narodnim novinama 121/11 od 28. listopada 2011. Naime, s aspekta pravilne primjene i pravnog učinka odredbi članka 158. ZKP/08. koja se odnosi na imovinskopravni zahtjev, i odredbe člana 148. ZKP/08. koja se odnosi na troškove kaznenog postupka, to je u konkretnom slučaju potpuno irelevantno, jer izostanak navođenja i Narodnih novina broj 121/11. od 28. listopada 2011., u kojima je objavljen pročišćeni tekst ZKP/08., nije odlučna činjenica niti to izreku presude čini nerazumljivom.  

7.5. Također, iz istih, naprijed navedenih razloga izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti zbog toga jer je u pobijanoj presudi navedeno da je primijenjen Kazneni zakon („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15, 61/15 i 101/17.), iako je do 16. lipnja 2021. kad je prvostupanjski sud donio presudu, Kazneni zakon izmijenjen još u dva navrata („Narodne novine“, broj 118/18. i 126/19.), međutim, te izmjene se nisu odnosile na kazneno djelo iz članka 246. KZ/11.

 

7.6. Pobijana presuda, pa niti njezina izreka, nije nerazumljiva i proturječna razlozima niti zbog toga što ne sadrži podatak koja je radnja kaznenog djela počinjena u O., a koja u Z., jer nije sporno da je sjedište oštećenog trgovačkog  društva O.-K. d.d. u O., a predmetni Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između ovog trgovačkog društva i društva B. d.o.o. zaključen je u Z..

 

7.7. Nije točan žalbeni navod optuženog D. T. da je izreka pobijane presude nerazumljiva i zbog toga jer u izreci nije naveden „nominalni“ iznos visine štete za trgovačko društvo O.-K. d.d. Upravo suprotno, u činjeničnom opisu je jasno navedeno „…da je na štetu trgovačkog društva O.-K. d.d. pribavljena nepripadna imovinska korist trgovačkom društvu B. d.o.o. u iznosu do 15.768.422,05 kuna.“

 

7.8. Nadalje, nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer u obrazloženju pobijane presude nije navedeno zbog čega mu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i istražnog zatvora, budući da to jasno proizlazi iz imperativne odredbe članka 54. KZ/11., koju je sud ispravno primijenio. Isto tako, nije u pravu optuženik kad u žalbi  ističe da prvostupanjski sud u odluci o troškovima kaznenog postupka nije naveo jasne i određene razloge o troškovima s obzirom da je više okrivljenika proglasio krivim, jer je sud iznos i strukturu troškova koji su se sastojali od troškova građevinskog vještaka, troškova financijsko knjigovodstvenog vještačenja i paušalnog iznosa, za svakog od optuženika točno odredio. Što se pak tiče odluke prvostupanjskog suda o „solidarnom“ plaćanju imovinskopravnog zahtijeva od strane oba optuženika, na što žalitelj također upire u žalbi navodeći da u obrazloženju nisu navedeni razlozi za takav način plaćanja, s obzirom na to da je u odnosu na optuženog D. A.-O. prvostupanjska presuda ukinuta, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu na način kako je to odlučeno pod točkom III., pa je u tom dijelu navedeni žalbeni razlog optuženika bespredmetan.

 

7.9. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je pobijana presuda nejasna i nerazumljiva zbog toga jer prvostupanjski sud nije dostatno obrazložio činjenice iz kojih bi proizlazilo postojanje kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97. koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, pa je tek nakon toga trebao utvrditi postoji li pravni kontinuitet između tog kaznenog djela i djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (za koje djelo je proglašen krivim), a koji je zakon stupio na snagu nakon počinjenja inkriminiranog kaznenog djela 1. siječnja 2013. Naime, niti optuženik u žalbi ne osporava da činjenični opis djela ne sadržava bitna obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97., a prvostupanjski je sud u vezi postojanja pravnog kontinuiteta između ovog kaznenog djela i djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., kao i utvrđenja koji zakon je blaži za počinitelja, u obrazloženju pobijane presude pod točkom 12. naveo jasne i dostatne razloge, a druga je stvar je li sud to pravilno utvrdio, što će se ispitati u nastavku, u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

 

7.10. Također, nije u pravu optuženik ni kad u žalbi, sugerirajući da je počinjena bitna povreda iz članka 468.stavka 3. ZKP/08., ističe da prvostupanjski sud nije ocijenio sve materijalne, a ni personalne dokaze, pa je kao vjerodostojne cijenio samo iskaze svjedoka I. C., M. B., Z. Š., I. B. i P. L., dok iskaze ostalih svjedoka nije ocjenjivao, a jednako tako je izostala ocjena dokumentacije koja se nalazi u spisu, a riječ je o dokumentima o poslovnim sastancima i razgovorima između predstavnika tvrtki F.-a, A. B. i O.-K. d.d., a nisu ocjenjeni ni aneksi predmetnog Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji iz studenog 2009. Osim toga, prvostupanjski je sud propustio navesti razloge za odbijanje dokaznog prijedloga obrane da se pročita iskaz svjedoka W. W. iz arbitražnog postupka te provođenje sveobuhvatnog revizorskog vještačenja, koji je dokaz predložila obrana.

 

7.11. Suprotno naprijed iznesenom, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude, osim naprijed navedenih svjedoka, reproducirao iskaze i svih drugih osoba koje je ispitao kao svjedoke (I. K., R. H., H. N., K. K., I. V., T. P. i N. V.) te se u obrazloženju, prilikom raščlambe inkriminiranog kaznenog djela i utvrđenja relevantnih činjenica, pozvao i na one bitne dijelova i saznanja koja su ti svjedoci imali u vezi inkriminiranog kaznenog djela, dovodeći to u vezu s onim što je optuženik naveo u svojoj obrani.

 

7.12. Isto tako, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude u odnosu na naprijed navedene materijalne dokaze, u obrazloženju pod točkama 9.4. do 9.6., iznio sadržaj zapisnika sastanaka B. 2 na kojem se raspravljalo o ulaganju i kupnji tvrtke B. od strane društva O.-K. d.d. Pri tome treba navesti da sud nije dužan analizirati sve izvedene materijalne dokaze odnosno dokumentaciju koja se nalazi u spisu već samo one dokaze koji se odnose na sporne činjenice, pa tako, kao nevažne dokaze nije bilo potrebno posebno analizirati Aneks br. 1. i Aneks br. 2. Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji, a niti pribaviti Aneks br. 3., iz razloga koji će biti navedeni u nastavku, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.13. Što se tiče svjedoka W. W., iz sadržaja raspravnog zapisnika s ročišta od 10. prosinca 2020. (list 2302.) nesporno proizlazi da je branitelj optuženog D. A.-O. odustao od dokaznog prijedloga da se navedeni svjedok neposredno ispita te je predložio da se pročita njegov iskaz dat u arbitražnom postupku u A., koji je dokaz prvostupanjski sud odbio, za što doduše nije naveo razloge već se, očito pogrešno, pozvao na odredbu članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08., koja propisuje da se zapisnici o iskazima svjedoka mogu pročitati ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili nekih drugih važnih uzroka. Međutim, u članku 431. stavku 1. ZKP/08. je propisano da se zapisnici o ispitivanju svjedoka, suokrivljenika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu, te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu i mišljenju vještaka pribavljeni tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave, prema odluci vijeća, mogu pročitati ili reproducirati, pod uvjetima koji su propisani u točkama 1. do 8. ovog zakona. Iz te odredbe je razvidno da se iskazi svjedoka mogu pročitati samo ako je svjedok ranije, u istom kaznenom postupku, tijekom dokazne radnje ili na raspravi, ispitan, pa stoga u konkretnom slučaju nije ni postojala zakonska pretpostavka da se u ovom kaznenom postupku kao dokaz pročita iskaz W. W. koji je kao svjedok bio ispitan u drugom postupku, pred arbitražnim sudom.

 

7.14. Nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno u članku 29. Ustava Republike Hrvatske i u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da je sud odbio izvesti novo financijsko knjigovodstveno vještačenje i izvršiti uvid u presudu Međunarodnog arbitražnog suda u Beču, koje je dokaze predlagao da se provedu, kao i zbog naprijed navedenih nedostataka u obrazloženju pobijane presude vezanih uz izostanak mjesta izvršenja djela te primjeni materijalnih i postupovnih odredbi.

 

7.15. Protivno prethodno iznesenom, optuženom D. T. nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je optuženik tijekom postupka, jednako kao i državni odvjetnik, imao pravo predlagati dokaze, pa je prvostupanjski sud, kao dokaze obrane, ispitao svjedokinju H. N. te je proveo dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje i dopunsko građevinsko vještačenje, a pribavio je i predloženu dokumentaciju koja je u prvostupanjskoj presudi pobliže navedena pod točkom 5.2.

 

7.16. S tim u vezi potrebno je navesti da sud nema obvezu u postupku izvesti apsolutno sve one dokaze koje stranke predlože. Naime, ako sud ocjeni da  neka činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje, na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08., odbit će izvođenje tog dokaza, pa je, shodno tome, prvostupanjski sud ispravno postupio kad je odbio izvođenje dokaza navedenih u prethodnoj točki. Osim toga, optuženiku je omogućeno da tijekom postupka ispita svjedoke optužbe kao i da ospori vjerodostojnost dokaza optužbe odnosno iskaza svjedoka optužbe te utvrđenja građevinskog i financijsko- knjigovodstvenog vještaka. Prema tome, tijekom postupka, u odnosu na državnog odvjetnika, optuženik nije bio doveden u bitno nepovoljniji položaj, pače, prvostupanjski je sud u kontradiktornom postupku objema strankama osigurao jednake mogućnosti dokazivanja i izjašnjavanja o procesnim radnjama protustranke, pa optuženiku nije bilo povrijeđeno konfrontacijsko pravo, niti pravo na „jednakost oružja“ i pravo na obrazloženu sudsku odluku, na koje povrede isti upire u žalbi. Slijedom toga, prvostupanjski sud nije teško povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., neosnovana. Tvrdnja optuženika iz koje proizlazi da provedenim vještačenjima nije utvrđeno pravo stanje stvari i da je trebalo provesti novo financijsko knjigovodstveno i građevinsko vještačenje ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje već se time, od strane optuženika, ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

8. Nije u pravu optuženi D. T. ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon jer je prilikom utvrđenja postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ11., za koje je proglašen krivim, nije obrazložio zbog čega je prihvatio pogrešan stav državnog odvjetnika da opisano ponašanje optuženika predstavlja kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97., a ne kazneno djelo iz članka 292. stavak 1. u vezi stavka 2. KZ/97.

 

8.1. Suprotno naprijed iznesenom, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, postupanje optuženika i radnje koje je kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. poduzeo u inkriminirano vrijeme, onako kako je to opisano u činjeničnom supstratu djela, iz kojeg proizlazi da je kao odgovorna osoba s ciljem da drugoj pravnoj osobi iskorištavanjem svog položaja pribavi (znatnu) imovinsku korist, sadrži sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97., koji je zakon bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a koje djelo nedvojbeno ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja iz članka 246. stavku 2. u vezi stavka 1. KZ/11. S obzirom da je za pribavljanje znatne imovinske koristi u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97., prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997., bilo potrebno da ta korist prelazi 30.000,00 kuna, dok je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., sukladno članku 87. stavku 29. KZ/11., potrebno da ta znatna imovinska korist prelazi 60.000,00 kuna, pravilno je državni odvjetnik kao blaže optuženiku stavio na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje djelo ga je prvostupanjski sud ispravno proglasio krivim, pri čemu sud nije imao potrebe ulaziti u to je li se eventualno radilo o kaznenom djelu iz članka 292. stavak 1. u vezi stavka 2. KZ/97. Međutim, bez obzira na to treba navesti da i kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineja 6. KZ/97., koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., bez obzira što je za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97. propisan manji maksimum kazne zatvora (od jedne do osam godina), u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (od jedne do deset godina), zbog višeg iznosa koji je potreban da bi se radilo o znatnoj imovinskoj koristi i u tom slučaju kao blaži bi se primijenio članak 246. stavka 2. KZ/11., s tim da se optuženiku ne bi mogla izreći kazna zatvora teža od osam godina, koja mu kazna nije izrečena.

 

9. Nije u pravu optuženi D. T. ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, koje isti vidi u tome što mu je stavljeno na teret zaključenje štetnog ugovora i obvezu plaćanja od strane trgovačkog društva O.-K. d.d. trgovačkom društvu B. d.o.o. na ime troškova zakupa nekretnine, drobiličnog postrojenja i troškova koncesije fiksni iznos od 900.000,00 eura godišnje, iako je bio svjestan da je tržišna vrijednost navedenog znatno manja, u odnosu na koje okolnosti je prvostupanjski sud nekritički, kao vjerodostojne, prihvatio utvrđenja financijsko knjigovodstvenog i građevinskog vještaka, koji nisu uzeli u obziri da je u inkriminiranom razdoblju TD O.-K. d.d. ostvarilo ukupne prihode od 69.257.729,95 kuna a da su troškovi zakupa kamenoloma B. temeljem predmetnog ugovora iznosili 21.647.820,53 kune, iz čega bi proizlazilo da je društvo O.-K. d.d. od ovog posla imalo korist, a ne štetu. Osim toga, sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da je društvo O.-K. d.d. u inkriminiranom razdoblju imalo velike rashode koji nisu bili povezani s visinom zakupnine predmetnog kamenoloma, a nije naveo zbog čega je prilikom utvrđenja ukupne tržišne vrijednosti eksploatiranog kamena uzeo da se radi o tehničko-građevinskom kamenu čija je cijena daleko manja od cijene drobljenog frakcioniranog kamena koji je stvarno eksploatiran.

 

9.1. Suprotno naprijed iznesenom, ispravno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenja građevinskog i financijsko-knjigovodstvenog vještačenje u odnosu na okolnosti vezane uz poslovnu suradnju između trgovačkog društva O.-K. d.d. i trgovačkog društava B. d.o.o., a koja se temeljila na Ugovoru o poslovno-tehničkoj suradnji od 24. rujna 2009., koji je, kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d., potpisao optuženi D. T., utvrdio da je na štetu O.-K. d.d. pribavljena nepripadna imovinska korist trgovačkom društvu B. d.o.o. u iznosu od 15.768.442,05 kuna, jer je po tom Ugovoru, za vrijeme njegova trajanja, oštećeno trgovačko društvo O.-K. d.d. izvršilo plaćanje društvu B. d.o.o. u ukupnom iznosu do 21.647.820,53 kune, umjesto tržišne vrijednosti zakupa predmetne nekretnine tog društva, drobiličnog postrojenja koje se nalazilo u kamenolomu i troškova naknade na ime plaćanja koncesije, u ukupnom iznosu do 5.897.398,48 kuna.

 

9.2. Naime, vještak za građevinarstvo dipl. ing. A. M., u svom pisanom nalazu i mišljenju (list 1192.-1205.) te pisanoj dopuni tog nalaza (list 2308.-2314.), kao i usmenim dopunama na ročištima od 16. studenog 2020. (list 2009.-2017.) i 17. veljače 2021. (list 2393.-2399.), je utvrdio da je u razdoblju od zadnjeg kvartala 2009. do 21. prosinca 2012., kad je sporazumno raskinut Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, tržišna vrijednost zakupa predmetne nekretnine iznosila 4.315.178,40 kuna, troškovi naknade za plaćanje koncesije za kamenolom su iznosili 975.928,48 kuna, a tržišna vrijednost zakupa drobiličnog postrojenja koje je postojalo u predmetnom kamenolomu, je iznosila 3.948.750,00 kuna, ili sveukupno 9.239.856,88 kuna, a ako bi se od toga iznosa izostavila fiksna naknada koja se odnosila na zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske u iznosu od 3.360.458,40 kuna, tada se dolazi do ukupnog iznosa od 5.897.398,48 kuna.

 

9.3. Također, vještak je naveo da je za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora najveća moguća dopuštena eksploatacija kamena u kamenolomu iznosila 107.000 m3, dok je za vrijeme trajanja Ugovora eksploatirano ukupno 488.471,61 m3.

 

9.4. Financijsko-knjigovodstvena vještakinja S. O., u svojem pisanom nalazu i mišljenju od 26. travnja 2018. (list 1268.-1285.) i pisanoj dopuni od 18. siječnja 2021. (list 2353.-2373.), kao i usmenim dopunama na ročištima od 16. studenoga 2020. (list 2009.-2017.) i 17. veljače 2021. (list 2393.-2398.), je iskazala da je vrijeme važenja predmetnog Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji trgovačko društvo O.-K. d.d. ostvarilo ukupne prihode u iznosu od 69.259.729,95 kuna, dok su ukupni rashodi iznosili 79.432.414,07 kuna, iz čega proizlazi da je za društvo O.-K. d.d. u tom razdoblju gubitak iznosio 10.172.684,12 kuna. Vještakinja je navela da je u strukturu troškova rashoda uzela u obzir i troškove strojeva i opreme koja je bila u vlasništvu društava O.-K. d.d., a koja su angažirana u kamenolomu odnosno društvu B. d.o.o., zatim rashode i troškove zaposlenika društva O.-K. d.d. koji su radili u kamenolomu, kao i troškove zakupnine koji su proizlazili iz odredbi predmetnog Ugovora.

 

9.5. Suprotno stavu optuženika, naprijed navedeni vještaci su vrlo temeljito izvršili financijsko analizu poslovanja trgovačkog društva O.-K. d.d. vezanu uz obveze koje je ovo trgovačko društvo preuzelo na temelju Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji s trgovačkim društvom B. d.o.o. te su suglasno iskazali da je za vrijeme trajanja ovog Ugovora trgovačko društvo O.-K. d.d. iskazalo financijske gubitke u poslovanju jer je ugovaranjem plaćanja fiksne naknade društvu B. d.o.o. u iznosu od 900.000,00 eura godišnje na ime zakupa predmetne nekretnine odnosno kamenoloma, plaćanja drobiličnog postrojenja koje se nalazilo u kamenolomu, i plaćanja troškova koncesije, ovom trgovačkom društvu, a na štetu društva O.-K. d.d. pribavljena nepripadna imovinska korist u iznosu kako je to prethodno navedeno.

 

9.6. Izračun dobitka i gubitka odnosne štete koja je nastala za društvo O.-K. d.d. građevinski je vještak, kako to proizlazi iz njegova pisanog nalaza i mišljenja (list 1193.-1207.), temeljio na utvrđenju količine kamena koju je trgovačko društvo O.-K. d.d. eksploatiralo godišnje, za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, zatim jedinične tržišne cijene eksploatiranog kamena po kubnom metru, iskazavši pri tome i cijenu drobljenog frakcioniranog kamena, kao i cijenu tehničko-građevinskog kamena (stranica 3.-5. nalaza), a uzeo je u obzir i sve druge bitne parametre koji su utjecali na konačni izračun, a radilo se o troškovima koji su se sastojali od fiksnih naknada za zakup nekretnine, troškova naknade za plaćanje koncesije, troškova zakupa drobiličnog postrojenja, troška prijevoza 1 m3 kamena po kilometru i troškova miniranja. Nije sporno da je, prema rješenju Ministarstva gospodarstva, Povjerenstva za utvrđivanje rezervi mineralnih sirovina i Glavnom rudarskom projektu za eksploatacijsko polje B., najveća dopuštena godišnja količina eksploatacije kamena iznosila 107.000 m3 godišnje, a tržišna vrijednost te količine eksploatiranog kamena za vrijeme trajanja Ugovora je iznosila 11.758.230,00 kuna, dok je za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora u kamenolomu stvarno eksploatirano ukupno 488.471,63 m3 kamena, čija je vrijednost iznosila 12.637.810,46 kuna.

 

9.7. Budući da je građevinski vještak na temelju relevantnih podataka sadržanih u poslovnoj dokumentaciji koju mu je dostavilo društvo O.-K. d.d. (list 1157.-1175.), sveobuhvatno i vrlo detaljno analizirao poslovne aktivnosti tog društva, nalaz i mišljenje tog vještaka, ali i vještakinje za financije i knjigovodstvene, prvostupanjski je sud pravilno cijenio kao vjerodostojne jer su vještaci stručno i nepristrano utvrdili iznos štete koja je nastala za trgovačko društvo O.-K. d.d. potpisivanjem i realizacijom Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji s trgovačkim društvom B. d.o.o., pa je žalba optuženika koji dovodi u pitanje pravilnost i točnost utvrđenja vještaka, neosnovana.

 

9.8. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv ni žalbeni navod optuženog D. T. koji smatra, a budući da mu je u trgovačkom društvu O.-K. d.d. radni odnos prestao 22. studenog 2011., da zbog toga ne može biti odgovaran i za štetu koja je za ovo društvo nastala nakon toga, u 2012. godini. Naime, već je pod točkom 7.1. navedeno da je optuženik inkriminirano kazneno djelo počinio 24. rujna 2009., kada je kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. potpisao Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji s trgovačkim društvom B. d.o.o., a koji ugovor se pokazao kao financijski štetan za poslovanje tvrtke O.-K. d.d. Prema tome, kako je predmetni Ugovor bio na snazi do 21. prosinca 2012., kad je sporazumno raskinut, činjenica da je optuženiku prije toga prestao radni odnos u društvu O.-K. d.d. nije bitna, budući da je utvrđeno da je potpisivanjem tog Ugovora trgovačkom društvu O.-K. d.d., za čije se imovinske interese na temelju zakona optuženik bio dužan skrbiti, nastala šteta. Stoga je nevažno što 2012., tijekom kojeg je razdoblja ta šteta, kao posljedica predmetnog Ugovora i nastala, optuženik više nije bio u radnom odnosu u O.-K. d.d.  

 

9.8. U kontekstu naprijed navedenog, a vezano uz opstojnost odnosno trajanje predmetnog Ugovora, žalitelj također u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je taj Ugovor zaključen na vrijeme od godinu dana i da se trajanje ugovora trebalo produljiti Aneksom Ugovora, pa je za 2010. i 2011. zaključen Aneks Ugovora, a u odnosu na Aneks Ugovora za 2012. oštećeno trgovačko društvo Osijek-Koteks d.d. je izvijestio sud da taj Aneks ne može pronaći, što također upućuje da optuženik ne može biti odgovoran za štetu koja je ovom društvu nastala u toj godini.

 

9.9. Sve naprijed izneseno, a vezano postojanje Aneksa Ugovora je doduše točno, međutim, iako se u predmetnom Ugovoru od 24. rujna 2009., u članku 6. podstavku 4., doista navodi da se produženje Ugovor za daljnjih 12 mjeseci mora ugovoriti do 30. 11. tekuće godine, za slijedeću godinu, treba navesti da je u podstavku 2. istog članka određeno da se taj Ugovor zaključuje za razdoblje do 31. 12. 2019., iz čega bi nedvojbeno proizlazilo, i bez obzira na to je li sklopljen Aneks Ugovora, da će ugovor vrijediti do isteka navedenog vremena, što potvrđuje i odredba sadržana u podstavku 6. u kojoj je određeno da se Ugovor može mijenjati i/ili raskinuti isključivo pisanim sporazumom obiju ugovorenih stranaka. Prema tome, čin potpisivanja Aneksa Ugovora, iako formalno predviđen, nije bio odlučan za opstojnost i trajanje predmetnog Ugovora, što proizlazi iz činjenice da su 21. prosinca 2012. stranke zaključile Sporazum kojim je predmetni Ugovor raskinut, pa okolnost da optuženik 2012. godine nije potpisao Aneks Ugovora, nije bitna.

 

9.10. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženog D. T. da je Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između trgovačkog društva O.-K. d.d. i društva B. d.o.o. zaključen uz znanje i suglasnost austrijske tvrtke A. B., koja je bila većinski vlasnik (70%) društava O.-K. i španjolskog koncerna F., koji je bio većinski vlasnik (80%) tvrtke A. B., a što proizlazi iz niza odluka i zaključaka sa sastanaka članova Uprava i Nadzornih odbora ovih tvrtki na kojim se raspravljalo o kupnji kamenoloma B., te je konačno i zaključeno da taj kamenolom kupi optuženi D. A.-O., tako da se šteta koja je nastala za društvo O.-K. d.d. može pripisati riziku do kojeg može doći  u bilo kojem poslovnom odnosu između dvije tvrtke, a ne protupravnom postupanju optuženika.

 

9.11. U vezi prethodno iznesenog, nije sporno da je optuženi D. A.-O., kao fizička osoba, u banci u A., podigao kredit u iznosu od 6,5 mil. eura i da je tim sredstvima kupio trgovačko društvo B. d.o.o., u kojem su on i optuženi D. T. imali sve poslovne udjele, a također nije sporno da je taj kredit otplaćivan iz iznosa od 900.000 eura godišnje (75.000 eura mjesečno) koji je tvrtka O.-K. d.d. plaćala trgovačkom društvu B. d.o.o. na temelju Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 24. rujna 2009.

 

9.12. U kontekstu naprijed navedenog prvostupanjski sud s pravom nije kao istinitu cijenio obranu optuženog D. T., a da se nije radilo samo o poslovnom riziku kojega je optuženik, kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. u konkretnom slučaju preuzeo, proizlazi ne samo iz prethodno iznesenih utvrđenja vještaka, već i iskaza svjedoka koji su imali saznanja o okolnostima koje su prethodile potpisivanju predmetnog Ugovora, uloge koju je u tome imao ovaj optuženik, i razloga zbog kojih je isti taj Ugovor zaključio.

 

9.13. Naime, iz svjedočkog iskaza I. C., koji je u O.-K. radio kao voditelj Plana i analize, proizlazi da se na kolegijima u O.-K. d.d. te kolegijima društva A. B. i F. razgovaralo o kupnji kamenoloma B., ali je zaključeno da to nije isplativo, a inicijativa da se ovaj kamenolom kupi je potekla od optuženih D. T. i D. A.-O.. S tim u vezi je iskazao da je osobno sačinio plan računa dobiti i gubitaka koji je iznio Upravi A. B. i F. u srpnju 2009. (P. P.&L. P.) za desetogodišnje i petnaestogodišnje razdoblje, a taj plan je sačinio po usmenom naputka optuženog D. T. i to na temelju podatka da je godišnja dopuštena količina eksploatacije kamena u kamenolomu B. iznosila 300.000 m3, koji podatak mu je osobno dao optuženik. Radilo se zapravo o Planu prema kojemu je planirana prodaja materijala trebala pokriti godišnju ratu za otplatu kredita kojega je podigao optuženi D. A.-O., kojim je kupljeno društvo B. d.o.o., međutim, godišnje količine koje su u kamenolomu eksploatirane, nisu ni približno bile dovoljne za otplatu anuiteta kredita.

 

9.14. Svjedok Z. Š., koji je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora u O. K. d.d. bio član Uprave, a potom i tehnički direktor te tvrtke, u bitnom je iskazao suglasno kao i svjedok C., navodeći da je godišnji ugovoreni najam kamenoloma u iznosu od 900.000 eura temeljen na godišnjoj količini  od 300.000 m3 eksploatiranog kamena, iako njemu nije bila poznata najveća dopuštena godišnja eksploatacija kamena, a optuženi D. T. i D. A.-O. predstavnicima tvrtki O.-K. d.d. i A. B. vezanim uz kupnju kamenoloma na sastancima su to prezentirali kao dobar poslovni potez te su na kraju taj kamenolom oni kupili, s tim da Uprava i Nadzorni odbor tvrtke O.-K. nisu donijeli odluku o zakupu kamenoloma. Nakon što je 2012. došlo do smjene Uprave u O.-K. d.d., izvršena je financijska kontrola poslovanja društva te je utvrđeno da je predmetni Ugovor bio štetan za društvo jer se radilo o tome da bi O.-K. d.d. plaćanjem velikog iznosa zakupnine društvu B. d.o.o., kroz 6 – 7 godina otplatio vrijednost kamenoloma, a to društvo bi nakon toga ostalo u vlasništvu optuženika, pa je sve to shvatio kao njihov privatni posao.

 

9.15. Svjedok P. L. je iskazao da je optuženi D. T. došao u njegov odvjetnički ured te mu prezentirao ideju o kupovini udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o., radi čega je bilo nužno osnovati i tvrtku B. u kojoj su ovi optuženici također imali sve udjele, a sve kako bi se kreditom u iznosu od 6,5 mil. eura koji je u A. podigao optuženi D. A.-O., kupilo društvo B. d.o.o.

 

9.16. Činjenicu da je optuženom D. T. bilo poznato koja je najveća dopuštena godišnja eksploatacija kamena u kamenolomu B. d.o.o., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedoka R. H., koji je u društvu O.-K. radio kao pomoćnik Uprave za kamen. Naime, s tim u vezi  ovaj svjedok je iskazao da je po nalogu optuženika otišao u kamenolom B. te je pregledao poslovnu dokumentaciju i sačinio fotoelaborat, koji je dostavio Upravi, s tim da je prije toga dobio Ugovor o koncesiji s rudarskim projektom prema kojemu je najveća dopuštena eksploatacija kamena godišnje iznosila 106.000 m3. Svjedokinja H. N., koja je tijekom 2009. bila radila u tvrtki A. B. kao direktorica financija, a 2010. i 2011. te poslove je nastavila raditi društvu O.-K. d.d., iskazala je da je ugovor o zakupu kamenoloma tvrtke B. d.o.o. za društvo O.-K. predstavljao trošak, odnosno povećavao je troškove proizvodnje, a sjeća se da je u jednom izvješću sa sastanka S. B. 2 bilo napisano da O.-K. d.d. nije mogao profitabilno poslovati s ugovorenim mjesečnim najmom kamenoloma od 75.000 eura (900.000 eura godišnje).

 

9.17. Prema tome, ispravno je prvostupanjski sud, na temelju svih naprijed navedenih personalnih i materijalnih dokaza, u koje nije imao razloga posumnjati, niti ih dovesti u pitanje jer su iskazi svjedoka u suglasnosti s relevantnim podacima sadržanim u dokumentaciji, kao i utvrđenjima do koji su došli građevinski i financijsko-knjigovodstveni vještaci, utvrdio da je optuženi D. T. kao predsjednik Uprave trgovačkog društva O.-K. d.d. prilikom potpisivanja Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji s trgovačkim društvom B. d.o.o. u kojem je, zajedno s optuženim D. A.-O. imao sve poslovne udjele, svoj posao u konkretnom slučaju nije obavljao s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, kako je to propisano u članku 252. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, budući da je znao da ugovoreni fiksni iznos zakupnine od 900.000 eura, koliko se ovo društvo po Ugovoru godišnje obvezalo plaćati društvu B. d.o.o., pa mu je, sve do raskida Ugovora, izvršilo plaćanje u ukupnom iznosu od 21.647.820,53 kune, bio znatno veći od tržišne vrijednosti zakupa nekretnine tog društva, te drobiličnog postrojenja i troškova na naknade za koncesiju, što je, kako je to i naprijed navedeno, ukupno iznosilo 5.879.398,48 kuna, na koji je način optuženik  na štetu trgovačkog društva O.-K. d.d. pribavio znatnu nepripadnu imovinsku korist trgovačkom društvu B. d.o.o. u iznosu od 15.768.422,05 kuna, pa je sud ispravno zaključio da se u njegovom ponašanju stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje djelo je proglašen krivim. Slijedom navedenog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

 

9.18. Nije u pravu optuženi D. T. ni kad ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije izvršio uvid u presudu Arbitražnog suda (Međunarodni arbitražni centar u Beču) u kojem je sagledan „ukupni kontekst“ predmetnog Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji. Prije svega ta se presuda, kako je i navedeno u žalbi, odnosi na postupanje i pravnu situaciju optuženog D. A.-O., u odnosu na kojeg je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Međutim, i bez obzira na to, treba navesti da se pravno relevantne činjenice koje su predmet kaznenog postupka i dokazivanje krivnje počinitelju za određeno kazneno djelo, po svojoj prirodi bitno razlikuje od činjenica koje su predmet dokazivanja u postupcima koji se vode pred arbitražnim sudom, pa kazneni sud, slijedom navedenog, nije vezan utvrđenjima arbitražnog suda niti onim što je sadržano u pravorijeku tog suda.

 

9.19. Također, iz razloga koji su navedeni pod točkom 9.5., nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio provesti novo građevinsko i financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da su vještaci u pisanim nalazima i mišljenjima te usmenim dopunama odgovorili na sve bitne okolnosti koje su bile predmet vještačenja te je činjenično stanje vezano uz meritum ovog kaznenog predmeta u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

 

10. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi, u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, navodi da ta odluka nije zakonita. S obzirom da je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim opravdano ga je, na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., obvezao da oštećenoj tvrtki O.-K. d.d. na ime imovinskopravnog zahtijeva, solidarno s optuženim D. A.-O., isplati iznos od 15.768.422,05 kuna, za koji je oštećeno ovo trgovačko društvo, pa je odluka o imovinskopravnom zahtjevu u svemu pravilna i zakonita. Međutim, s obzirom na to da je u odnosu na optuženog D. A.-O. pobijana presuda ukinuta i predmet u odnosu na ovog optuženika vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da je optuženi D. T. na ime imovinskopravnog zahtijeva obvezan oštećenom trgovačkom društvu isplatiti navedeni iznos od 15.768.422,05 kuna.

 

11. Također, nije u pravu optuženi D. T. ni kad u žalbi ističe da je odluka o troškovima kaznenog postupka nezakonita, ne navodeći određene razloge zbog čega smatra da se radi o nezakonitoj odluci. Suprotno tome, ispravno je prvostupanjski sud, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženika obvezao da na ime troškova kaznenog postupka sudu naknadi ukupan iznos od 21.180,00 kuna, koji se trošak sastojao od troškova za rad građevinskog i financijsko knjigovodstvenog vještaka, kao i paušalnog troška  od 5.000,00 kuna koji je određen s obzirom na trajanje i složenost postupka. Stoga je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

 

12. Međutim, u pravu je optuženi D. T. kad u žalbi zbog odluke o kazni, a s obzirom na nove činjenice i dokaze koje je s tim uvezi prezentirao ovom drugostupanjskom sudu na sjednici vijeća, a iz kojih proizlazi da nije kažnjavana osoba, navodi da mu je prvostupanjski sud, osudivši ga za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, izrekao prestrogu kaznu.

 

12.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu da je otac dvoje djece i da je odlikovan, dok mu je kao otegotno cijenio dosadašnju osuđivanost (presude Županijskog suda u Osijeku, broj K-Us-6/2012 od 6. rujna 2014 i presuda Županijskog suda u zagrebu broj K-Us-27/2011 od 27. veljače 2013.) iz kojih proizlazi da je pravomoćno osuđen zbog kaznenih djela iz članka 252. stavka 2. KZ/11., članka 246. stavka 2. KZ/11., članka 333. stavka 1. KZ/11. i članka 343. stavka 5. u vezi članka 37. stavka 2. KZ/97., kao i iskazanu upornost te kriminalnu količinu, odnosno iznos od 15,7 milijuna kuna za koji je oštetio trgovačko društvo O.-K. d.d.

 

12.2. Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda od 9. svibnja 2023., optuženik je u spis predao rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za kazneno pravo, Klasa UP/I-740-02/23-04/09, Ur.broj: 514-05-01-02-01-23-02 od 16. veljače 2023., iz kojeg proizlazi da je, po sili zakona, rehabilitiran za kaznena djela iz naprijed navedenih pravomoćnih presuda, a nije ponovno osuđen zbog novih kaznenih djela.

 

12.3. Prema tome, optuženi D. T. se ima smatrati kao neosuđivana osoba, pa s obzirom da više ne egzistira činjenica njegove ranije osuđivanosti, koju mu je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne cijenio kao otegotno, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je za inkriminirano kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

 

12.4. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečena kazna zatvora je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, imajući pri tome u vidu, kako je to prvostupanjski sud i naveo, da šteta koja je nastala za trgovačko društvo O.-K. d.d. višestruko premašuje 60.000,00 kuna, koji je granični iznos da se ostvari kvalificirano obilježje kaznenog djela iz stavka 2. članka 246. KZ/11., zatim ličnosti optuženika, kao i svim okolnostima djela koje je utvrdio prvostupanjski sud, osim činjenice da je inkriminirano kazneno djelo počinio kao osoba na čelnoj funkciji u oštećenom trgovačkom društvu, što mu je prvostupanjski sud cijenio kao otegotno, jer je to sadržano u činjeničnom opisu djela za koje je proglašen krivim.

 

12.5. Slijedom naprijed navedenog, mišljenje je ovog drugostupanjskog suda da će se izrečenom kaznom ostvariti sve one svrhe generalne i specijalne prevencije koje su predviđene u članku 41. KZ/11., ali, isto tako, tom se kaznom u dovoljnoj mjeri izražava društvena osuda i pravednost u kažnjavanju počinitelja za kaznena djela protiv gospodarstva, počinjena na način da se drugoj osobi pribavi protupravnu imovinsku korist, a na štetu osobe u odnosu na koju počinitelj ima dužnost zaštite njezinih imovinskih interesa.

 

13. Zbog svega naprijed iznesenog, a budući da povodom žalbe optuženog D. T. nije utvrđeno da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud, u skladu s člankom 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., je odlučio kao pod točkama II., III. i IV. u izreci.

 

U odnosu na žalbu optuženog D. A.-O.

 

14. U pravu je optuženi D. A.-O. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer je izreka pobijane presude nerazumljiva i nejasna, a u prvostupanjskoj presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni, zbog čega se ta presuda ne može ispitati.

 

14.1. Optuženom D. A.-O., državni odvjetnik u optužnici je stavio na teret da je 24. rujna 2009., kao predsjednik Nadzornog odbora trgovačkog društva O.-K. d.d., zajedno i po prethodnom dogovoru s optuženim D. T., predsjednikom Uprave tog društva, i M. B., direktorom društva B. d.o.o., u nakani da tom društvu pribave znatne imovinske koristi u kojem su optuženi T. i optuženi A.-O. imali sve poslovne udjele, protivno obvezi da svoje poslove obavlja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, suglasio da optuženi T. s M. B. zaključi Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji kojim se društvo O.-K. obvezalo plaćati društvu B. d.o.o. na ime zakupa kamenoloma plaćati fiksni godišnji iznos od 900.000,00 eura, iako je bio svjestan da je tržišna tog zakupa znatno manja, pa je po tom Ugovoru društvu B. d.o.o plaćeno ukupno 21.647.820,53 kune umjesno tržišne vrijednosti u iznosu do ukupno 5.879.398,48 kuna na koji način je na štetu društva O.-K. d.d. pribavio nepripadnu imovinsku korist društvu B. d.o.o. iznos od 15.768.422,05 kuna, te je time počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

14.2. Ovako koncipiran činjenični supstrat djela, kako to pravilno u žalbi ističe optuženik, nije jasan niti razumljiv.

 

14.3. Prije svega, treba navesti da riječ "suglasan", polazeći s etimološkog stanovišta, znači da je netko s nekim u suglasju, ili da se netko s nekim slaže, odnosno da pristaje na nešto.

 

14.4. U kontekstu naprijed iznesenog, s aspekta postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženog D. A.-O., postavlja se pitanje u čemu se sastoji protupravno postupanje ovog optuženika i kako je isti, radnjom koja je u činjeničnom opisu djela definirana „uz suglasanost“ s onim što je činio optuženi D. T., kao supočinitelj ostvario bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela, dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu. Ova nerazumljivost proizlazi iz činjenice da u činjeničnom opisu djela nije konkretizirano, s obzirom na status optuženika, protivno čemu je isti, kao odgovorna osoba postupio, ili je propustio postupiti, iako je to bio dužan učiniti.

 

14.5. U članku 36. KZ/11., supočiniteljstvo se definira kao zajedničko izvršenje kaznenog djela  od strane više osoba, na temelju zajedničke odluke, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način bitno pridonoseći počinjenju kaznenog djela.

 

14.6. U razlozima pobijane presude sadržanim u točki 11.3. se navodi da je „…I opt. D. T. u nastanku štetne posljedice (štete za T. O. –K.) sudjelovao tako što je u ime i za račun T. O.-K. potpisao predmetni ugovor kao predsjednik Uprave, a II opt. D. A.-O. se s time u svojstvu predsjednika Nadzornog odbora O.-K. suglasio, pa je time utvrđena i uzročna veza između njihovih postupanja i nastanka štetne posljedice…“

 

14.7. Međutim, iako je odgovornost optuženog A.-O. prvostupanjski sud očito temeljio na činjenici da se kao predsjednik Nadzornog odbora O.-K. d.d. suglasio s predmetnim Ugovorom kojeg je kao predsjednik Uprave ovog trgovačkog društva potpisao optuženi D. T., sud pri tome nije utvrdio je li, sukladno Statutu društva, ili nekim drugima aktima, za zaključenje tog ugovora uopće bila potrebna suglasnost Nadzornog odbora, a ako jest, je li ta suglasnost doista i zatražena, jer iz iskaza svjedoka Z. Š., koji je bio član Nadzornog odbora, proizlazi da to tijelo nije donijelo nikakvu odluku u pogledu zaključenja predmetnog Ugovora, a u spisu nema dokaza o postojanju bilo kakve suglasnosti u pisanom obliku potpisane od strane optuženog A.-O.. Također, nije utvrđeno niti koje je ovlasti optuženik, kao predsjednik Nadzornog odbora, u konkretnom slučaju uopće imao.

 

14.8. Prema tome, u pravu je optuženi D. A.-O. kad u žalbi ističe da se pobijana presuda ne može ispitati jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama vezanim uz ulogu i radnje koje je u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela poduzeo, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., osnovana. Slijedom toga, u odnosu na optuženog D. A.-O., na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., valjalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

14.9. U ponovljenom postupku u odnosu na optuženog D. A.-O., prvostupanjski sud će uzeti za osnovu prijašnju optužnicu te će ponovno izvesti sve one već jednom izvedene dokaze, a ako nađe svrsishodnim i nove dokaze, na temelju kojih će raspraviti sva ona sporna pitanja na koja mu je ovaj drugostupanjski sud ukazao u točki 14.7., a nakon toga, ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, donijeti će novu, pravilnu i zakonitu presudu, imajući pri tome na umu da se, u skladu s člankom 13. ZKP/08. (načelo reformatio in peius), povodom pravnog lijeka izjavljenog u korist okrivljenika, presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.

 

 

Zagreb, 9. svibnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

 

Sanja Katušić-Jergović,v.r.