Poslovni broj: 64 Gž-1568/2020-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-1568/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. R. iz L., OIB: …, i drugotužitelja B. R. iz L., OIB: …, oboje zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & Š. j.t.d. iz Z., protiv tuženika centra „S.“ iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. B. R., odvjetnica u Z., odlučujući o žalbi prvotužiteljice M. R. i drugotužitelja B. R. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-166/18-29 od 17. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-166/18-29 od 17. siječnja 2020., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Tuženik centar "S." iz S., OIB: …, dužan je I. tužiteljici M. R. iz L., OIB: …, isplatiti pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 220.000, 00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 29. kolovoza 2006., godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Tuženik centar "S." iz S., OIB: …, dužan je II. tužitelju B. R. iz L., OIB: …, isplatiti pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 220.000, 00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 29. kolovoza 2006., godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Tuženik centar "S." iz S., OIB: …, dužan je I. tužiteljici M. R. iz L., OIB: … i II. tužitelju  B. R. iz L., OIB: …, naknaditi troškove parničnog postupka, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“ (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljima tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.562,50 kn, u roku 15 dana (točka II. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobijaju žalbom prvotužiteljica M. R. i drugotužitelj B. R. zbog svih žalbenih razloga prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlažu nadležnom drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti te u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem, uz nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbe.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti osporava žalbene navode te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja u cijelosti, i potvrdi pobijanu presudu, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev prvotužiteljice M. R. i drugotužitelja B. R. za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu duševnih boli zbog smrti sina I. R., koji je u vrijeme smrti 11. ožujka 2004. bio na skrbi kod tuženika.

 

6. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je preminuli I. R., sin prvotužiteljice M. R. i drugotužitelja B. R. rješenjem centra O. – B. od 25. prosinca 1993., upućen na stalni smještaj kod tuženika;

 

- da je u vrijeme smrti, kao i u vremenu koje joj je prethodilo, bio na skrbi kod tuženika;

 

- da je I. R., preminuo uslijed zaraze koju je kod tuženika, pretrpio veći broj ljudi, a radi čega je protiv djelatnica tuženika D. K., A. Đ. i J. L., kao i liječnika Doma zdravlja D. K., bio vođen kazneni postupak, da su djelatnice tuženika u tom kaznenom postupku pravomoćno oslobođene odgovornosti, dok je D. K., liječnik Doma zdravlja, u ordinaciji u prostoru tuženika, pravomoćno osuđen te je oglašen krivim radi počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 240. stavka 1. i 3. u svezi članka 249. stavka 3. i 4 Kaznenog zakona - odnosno, što je, nakon što je oko 17,00 sati, po povratku sa izleta s dijelom štićenika centra, od medicinske sestre izviješten o probavnoj zarazi korisnika centra koji su imali česte proljeve i povraćanja, iako svjestan da se radi o osobama slabijeg imunološkog statusa, lakomisleno držeći da do štetnih posljedica neće doći, propustio izvršiti liječnički pregled korisnika i osobno se uvjeriti u njihovo zdravstveno stanje kako bi odredio adekvatno medicinsko zbrinjavanje oboljelih korisnika, uslijed kojeg propusta nije pružena adekvatna zdravstvena zaštita, između ostalih, i I. R., koji se nalazio u teškom stanju uslijed djelovanja verotoksina kojeg je lučila patogena escherichia coli, nakon čega je napustio Centar, a zdravstveno stanje I. R. se toliko pogoršalo, da je kod tuženika i preminuo 11. ožujka 2004. u 3,55;

 

- da je 10. ožujka 2004. kod većeg broja štićenika u Centru S. došlo do pojave simptoma povraćanja i proljeva, da je 10. ožujka 2004., liječnik Doma zdravlja, koji ima ordinaciju kod tuženika, bio odsutan, a stanje štićenika se već tijekom dana popravilo, jer im je od strane Centra ordinirana terapija, propisana od bolnice „F. M.“ – čajna dijeta, da je po povratku liječnika, medicinska sestra tuženika, D. O., obavijestila liječnika o proljevu i probavnim smetnjama „više štićenika“ te da ga je obavijestila i o stanju I. R., o njegovom stanju ujutro, kao i popodne (iskazi svjedoka, priložena dokumentacija);

 

- da je sam liječnik D. K., saslušan kao svjedok u ovoj pravnoj stvari, naveo je da je nakon što je obaviješten o okolnosti da je „puno“ štićenika imalo problema s probavom, bez obilaska štićenika, otišao kući;

 

- da je analizom iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno nadalje, i da je I. R., toga dana, unatoč probavnim tegobama, bio pokretan, hodao je po odjelu, dobio je dijetu i normalno je pio, da je svjedokinja P., navela da je u vrijeme njezinog odlaska iz smjene bio dobrog stanja; čak je s njom i šetao, da je daljnjom analizom iskaza utvrđeno da je hitna pomoć pozvana u noćnim satima (ranojutarnjim) 11. ožujka 2004., nakon smrti jednog štićenika;

 

- da je svjedokinja M. S., navela da je u noćnu službu došla s 10. na 11. ožujka 2004., oko 19,30, kada je obaviještena o pojavi proljeva kod I. R., koji je u vrijeme njenog dolaska u smjenu bio budan, iako već u krevetu, da ga je tijekom noći obišla, ne zna koliko puta, da je spavao oko 3,30, a kada se vratila oko 3,45, bio je mrtav, da nije tijekom noći imao proljev niti je povraćao;

 

- da su vještaci u svom nalazu i mišljenju naveli da je u predmetnom slučaju medicinska pomoć pružena u mogućnostima koju može pružiti ustanova, dakle - njegovateljice i dežurna medicinska sestra, da je s njihove strane, napravljeno maksimalno koliko se moglo unutar uvjeta doma, da je kod bolesti od koje je oboljelo 112 štićenika, karakteristično da nastupa naglo sa simptomima dehidracije te da kod nje opasnost predstavlja tzv. hipovolemični šok, dakle, kod oboljelih koji imaju težu kliničku sliku, potrebna je tzv. parenteralna rehidracija tj. infuzija putem vene, što je kod takvih pacijenata jedini spas pa je teže pacijente bilo potrebno uputiti pravovremeno u bolnicu, da uvjeti doma omogućuju rehidraciju samo na usta, tj. davanje tekućine, odnosno vode na usta, da su naveli i da je teško odgovoriti je li I. R. bio pravodobno upućen u bolnicu, jer se radi o pacijentu koji nije bio u stanju iskazati svoje simptome, kod kojeg je, prema podacima iz medicinske dokumentacije, bilo karakteristično da je bio od svih umrlih, a bilo ih je troje, najmanje uočljiv, i da su na zahtjev suda da se decidirano izjasne da li su sestre i osobe Doma trebali reagirati jednako u slučaju da se proljev i povraćanje pojavio samo kod I. R. ili su, s obzirom na kompletnu sliku u Domu - epidemiju proljeva i povraćanja, trebale reagirati na kakav drugi način, vještaci ponovili da su one napravile ono što su jedino mogle tj. radile su rehidraciju koje one mogu raditi na usta, provodile su njegu, obavijestile su o situaciji zamjenicu ravnateljice i liječnika koji je bio zadužen za Dom, na što je ta zamjenica glavne sestre ili ravnateljice došla, pogledala pacijente na koje su upozorili preporučila je davanje crnog čaja, njoj se činilo da stanje nije alarmantno a sam liječnik pacijente nije došao pogledati, da osoblje više od toga nije moglo napraviti osim zvati Hitnu pomoć što su oni i napravili u 23 sata 10.03.2004. kada je došla liječnica iz Doma zdravlja D. S., da je zamjenica ravnateljice išla pogledati pacijente i ona nije imala dojam da su oni vitalno ugroženi, a liječnik je napravio pogrešku što nije išao pogledati on osobno pacijente te da su ponovili da zamjenica ravnateljice nije trebala napraviti ništa drugo osim pozvati liječnika koji je jedina ovlaštena osoba za procjenu zdravstvenog stanja te da je na ovaj način ona izvršila svoju obvezu jer je liječnik trebao doći i obići pacijente, da su pojasnili da prilikom korištenja termina zamjenica ravnateljice nemaju na umu formalnu funkciju zamjenice ravnateljice već glavnu sestru koja je sporne zgode mijenjala odsutnu ravnateljicu, a radi se o sestri D. K.;

 

- da su po predočenom navodu iz kaznenog postupka, gdje su vještaci naveli da je D. K. propustila utvrditi alarmantnost stanja u Centru te o tome obavijestiti nadležnog liječnika, naveli su da je ona upozorila liječnika na situaciju, možda nije upotrijebila izraz alarmantno, ali ga je upozorila na postojeću situaciju o kojoj je obaviještena od dežurnog osoblja, da je liječnik jedini mogao procijeniti koliko je situacija ozbiljna na temelju svoga znanja i edukacije i on je jedini to osposobljen učiniti, da je on također ovlašten procijeniti kako će se situacija razvijati, glavna sestra to nije, da su vještaci ustvrdili i da se po njihovom saznanju i izvještajima medicinskog osoblja, ono maksimalno trudilo oko štićenika - prali su ih, rehidrirali na usta, utopljavali te učinili sve što je bilo u njihovoj moći i obavijestili su glavnu sestru,

 

- da su izričito naveli da su osim liječnika, sve involvirane osobe Centra S. u medicinskom smislu postupale kako je trebalo, da je stanje I. R. djelovalo dobro, poboljšavalo se od jutra prema kraju dana, čak je bio „živahan“, da je bila upozorena i dežurna sestra, koja ga je obišla i činilo joj se da ima dobru boju, da njegovi simptomi nisu ukazivali da je klinička slika tako teška kao kod druge dvije osobe koje su umrle, i da je neophodno prvo imati status pacijenta uzet od strane liječnika, jer bi se tada moglo puno preciznije shvatiti stanje I. R. i dati odgovor na pitanje da li su vidljivi simptomi I. R. ukazivali na potrebu zvanja Hitne pomoći;

 

- da su vještaci nadalje naveli i da se pravilnom pripremom hrane može izbjeći infekcija ehec colli, da je osnovni uzrok smrti I. R. posljedica što je on konzumirao hranu koja nije bila adekvatno termički obrađena prije serviranja, a oboljeli su samo štićenici koji su konzumirali dinstana svinjska jetrica, da je Ehec klica koja je životinjskog porijekla što znači da ju nose životinje, ali od nje ne obolijevaju, da adekvatno termički obrađena hrana, znači da svaki i najmanji, unutarnji dio mesa mora biti obrađen na više od 60 stupnjeva celzija, dakle idealno 80 stupnjeva Celzija, da su naveli i da nisu točni navodi djelatnika Doma da su predmetna jetrica kuhana u kotlu na 100 stupnjeva Celzijusa, jer tada ne bi bilo niti jednog oboljelog, na poseban upit što je uzrok smrti sina tužitelja, s obzirom da su od brojnih oboljelih samo tri preminula, vještaci su naveli da je kod svih preminulih štićenika uzrok smrti krvareća nekrotizirajuća supkronična upala tankog i debelog crijeva, da u konkretnom slučaju to znači izrazito brz tijek bolesti, što je i vidljivo iz podataka liječenih pacijenata u bolnici za Zarazne bolesti od kojih su neki, nakon što su bili adekvatno rehidrirani, i vraćeni u ustanovu S. bez da su bili zadržani na bolničkom liječenju, da je dakle uzrok smrti I. R., kao i drugih preminulih individualna tj. slabija reaktivnost na infektivni agens.

 

7. Polazeći od navedenih utvrđenja te odredaba čl. 1045., čl. 1046., i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja je zaključio kako ne postoji protupravnost u djelovanju tuženika prilikom njegovog postupanja 10. ožujka 2004., niti 11. ožujka 2004., jer su djelatnici tuženika, nakon uočavanja pojave simptoma probavne zaraze, proveli sve adekvatne mjere za koje su bili ovlašteni i osposobljeni, a da tužitelji nisu dokazali da je njihov sin, preminuo isključivo radi zaraze predmetnom bakterijom, jer izvedeni dokazi upućuju na pogrešku u postupanju uređujućeg liječnika, D. K., koji je, propustio pregledati I. R., a za što je jedino on, kao liječnik, bio osposobljen, kako bi odredio njegovo adekvatno medicinsko zbrinjavanje, uslijed kojeg propusta I. R. nije pružena adekvatna zdravstvena zaštita, iako se nalazio u teškom stanju uslijed djelovanja vertoksina kojeg je lučila patogena escherichia coli, nakon čega je D. K. napustio Centar, a zdravstveno stanje I. R. se toliko pogoršalo, da je kod tuženika i preminuo 11. ožujka 2004. u 3,55 (pravomoćna presuda K-2/09). Sud prvog stupnja u bitnom je zaključio kako je propustom liječnika D. K., prekinuta uzročno posljedična veza između zaraze bakterijom escherichia coli, kao štetne radnje tuženika i smrti I. R., kao štetne posljedice, jer predmetna bakterija redovito i uobičajeno, ne uzrokuje smrt zaraženih, na što upućuje i predmetna situacija (112 zaraženih korisnika tuženika, od čega 3 preminula) te je sud prvog stupnja, propust liječnika da pregleda I. R., o njegovom statusu, sastavi odgovarajuću bilješku te poduzme daljnje potrebne radnje oko njegovog zbrinjavanja, našao direktno uzročno - posljedično povezanim s njegovom smrću, 11. ožujka 2004., zbog čega je tužbeni zahtjev prvotužiteljice M. R. i drugotužitelja B. R. za naknadu neimovinske štete, odbio u cijelosti, kao neosnovan.

 

8. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je preminuli I. R. bio sin prvotužiteljice M. R. i drugotužitelja B. R. koji je na temelju rješenja centra, podružnice O. – B. od 25. prosinca 1993. bio upućen na stalni smještaj kod tuženika gdje je preminuo 11. ožujka 2004. u 3,55. Nije sporno niti da je uzrok smrti bio - krvareća nekrotizirajuća supkronična upala tankog i debelog crijeva koja je uzrokovana patogenom bakterijom escherichia coli (koja je lučila verotoksin) kojom je bila zaražena hrana životinjskog porijekla (svinjska jetrica) koju su, neadekvatno termički obrađenu, konzumirali štićenici tuženika, među njima i sin tužitelja, i od koje je oboljelo ukupno 112 štićenika, od čega je troje preminulo, među njima i sin tužitelja. Nije sporna niti činjenica da su djelatnici tuženika (D. K., A. Đ. i J. L.) u kaznenom postupku pravomoćno oslobođene odgovornosti, dok je liječnik Doma zdravlja D. K., u ordinaciji u prostoru tuženika, pravomoćno osuđen te je oglašen krivim radi počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 240. stavka 1. i 3. u svezi članka 249. stavka 3. i 4 Kaznenog zakona - odnosno, što je, nakon što je oko 17,00 sati, po povratku s izleta s dijelom štićenika centra, od medicinske sestre izviješten o probavnoj zarazi korisnika centra koji su imali česte proljeve i povraćanja, iako svjestan da se radi o osobama slabijeg imunološkog statusa, lakomisleno držeći da do štetnih posljedica neće doći, propustio izvršiti liječnički pregled korisnika i osobno se uvjeriti u njihovo zdravstveno stanje kako bi odredio adekvatno medicinsko zbrinjavanje oboljelih korisnika, uslijed kojeg propusta nije pružena adekvatna zdravstvena zaštita, između ostalih, i I. R., koji se nalazio u teškom stanju uslijed djelovanja verotoksina kojeg je lučila patogena escherichia coli, nakon čega je napustio Centar, a zdravstveno stanje I. R. se toliko pogoršalo, da je kod tuženika i preminuo 11. ožujka 2004. u 3,55. Sporno je – je li propustom liječnika D. K., prekinuta uzročno posljedična veza između zaraze bakterijom escherichia coli, kao štetne radnje tuženika i smrti I. R., kao štetne posljedice, a na osnovu kojeg je zaključka, sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan.

 

9. Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. ZOO/05, a kako to osnovano u žalbi upiru žalitelji, tko drugome uzrokuje štetu dužan ju mu ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja štetnika; šteta; uzročna veza između štetne radnje i štete i 5. protupravnost. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako ne postoji makar jedna od njih, ne postoji ni odgovornost za naknadu štete.

 

10. Nadalje, uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedice. U nizu pojava i događaja među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama treba pronaći onaj događaj koji je pravno odlučan (relevantan) i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice. Prema adekvacijskoj teoriji, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok uzima se samo onaj koji je tipičan za nastanak određenog štetnog događaja. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. Prema toj teoriji treba isključiti sve one slučajne događaje koji se upliću u redovito zbivanje te su išli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali ti uzroci nisu za nastanak štete tipični. U prvom redu među uzrocima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja, ali ljudska radnja podrazumijeva uz aktivnost i propust. Ako pri nastupu nekog štetnog događaja koje indiciraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, uzima se samo u obzir ljudska radnja. Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni događaj tipična. Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta te dok ta veza postoji, štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje. Uzročna veza između štetne radnje i štete jer nužna pretpostavka odgovornosti za štetu, ali je oštećenik mora dokazati, jer se ona ne predmnijeva.

 

11. Slijedom navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je, u postupku, na temelju medicinskog vještačenja, utvrđeno da je osnovni uzrok smrti preminulog I. R., sina tužitelja, konzumacija hrane životinjskog porijekla (svinjska jetrica) koja je bila zaražena patogenom bakterijom escherichia coli (koja je lučila verotoksin), a prije serviranja štićenicima tuženika, među njima i preminulom I. R., nije bila adekvatno termički obrađena, te koja se zaraza (ukupno 112 štićenika, troje sa smrtnim ishodom među kojima je i sin tužitelja, preminuli I. R.), mogla izbjeći adekvatnom obradom hrane (idealno na 80 stupnjeva), onda, primjenom izložene adekvacijske teorije, uzročna veza između štetne radnje tuženika – posluživanje zaražene (patogenom bakterijom escherichia coli), a neadekvatno termički obrađene hrane životinjskog porijekla i smrti I. R., kao štetne posljedice – nije prekinuta, slijedom čega, tuženik nije oslobođen odgovornosti za štetu, a na što osnovano upiru žalitelji u žalbi. Pritom je utvrđenje suda prvog stupnja da patogena bakterija escherichia coli (grupe non O-157), redovito i uobičajeno ne uzrokuje smrt zaraženih u suprotnosti s provedenim vještačenjem od 12. travnja 2004. iz kojeg proizlazi kako su infekcije bakterijama koje stvaraju verotoksin teške i imaju i u imunokompromitiranih osoba smrtnost od oko 1%, a u staračkim domovima i ustanovama kao što je tuženik, gdje se liječe imunološki manje otporne osobe smrtnost iznosi – 11%, a preminuli I. R. je bio imunološki manje otporna osoba, koja nije bila u stanju iskazati svoje simptome, i koji, unatoč tome što je liječnica hitne pomoći A. G. G., odmah po pozivu tuženika 10. ožujka 2004. iza 23,00 sata došla na lice mjesta (radi pregleda drugog štićenika S. H. koji je preminuo prije dolaska Hitne pomoći), preminuli I. R., nije bio pregledan, niti su djelatnice tuženika, unatoč tome što je bilo zaraženo 112 štićenika od kojih je u trenutku dolaska Hitne pomoći (iza 23,00 sata) jedan štićenik preminuo, nisu liječnicu obavijestile o zarazi, zbog čega liječnica hitne pomoći, nije niti mogla pregledati ostale štićenike (među njima i I. R. koji je preminuo sljedećeg dana u 3,55), a niti dati adekvatne upute (iskaz svjedokinje A. G. G.), kako to također osnovano upiru žalitelji u žalbi. Naposljetku, okolnost što su djelatnice tuženika u kaznenom postupku oslobođene od odgovornosti, nije od utjecaja na odgovornost tuženika, jer je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti.

 

12. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno upiru žalitelji u žalbi, budući da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito jer ne sadrži jasne, logične i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

13. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, pobijanu presudu suda prvog stupnja ukinuti, i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

14. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano u ovom rješenju te će imajući u vidu činjenicu da je liječnik D. K. pravomoćno osuđen i oglašen krivim radi počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz članka 240. stavka 1. i 3. u svezi članka 249. stavka 3. i 4 Kaznenog zakona (propust u pružanju adekvatne zdravstvene zaštite I. R.), o odgovornosti tuženika, i liječnika D. K. (čl. 12. st. 3. ZPP), odlučiti primjenom odredbe čl. 206. ZOO/91.

 

15. Budući da je presuda suda prvog stupnja ukinuta ostavljeno je, u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP, da se o troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

 

        Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.