Poslovni broj: Gž-1238/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1238/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P  R  E  S  U  D  A

i

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. S., odvjetnici iz Z., protiv tuženika A. osiguranja d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2717/2014-92 od 25. kolovoza 2022., na sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2717/2014-92 od 25. kolovoza 2022. u pobijanom dijelu po točkom I izreke.

 

II Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2717/2014-92 od 25. kolovoza 2022. u pobijanom dijelu po točkom II izreke.

 

 

i

 

r i j e š i o   j e

 

I Odbija kao neosnovana žalba tuženika te se prihvaća kao djelomično osnovana žalba tužiteljice i preinačuje rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom III izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2717/2014-92 od 25. kolovoza 2022. na način da ono, sada preinačeno, glasi:

 

„Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku A. osiguranju d.d. iz Z. platiti tužitelju S. M. iz Z. 15.136,00 kn s zateznim kamatama od 15. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih bodova, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

 

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja S. M. iz Z. kojim zahtijeva da joj tuženik A. osiguranje d.d. iz Z. plati 161.874,00 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2014. godine do isplate.

 

III Nalaže se tužitelju S. M. iz Z. naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku A. osiguranju d.d. iz Z. u svoti od 34.671,87 kn s zateznim kamatama od 25. kolovoza 2022. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.“

 

2. Protiv odbijajućeg dijela te presude (pod točkom II izreke) i rješenja o troškovima postupka (sadržanog pod točkom III izreke presude) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog svih zakonskih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnomu, navodi: da prvostupanjski sud pri donošenju odluke o izgubljenoj zaradi, pogrešno zaključuje da ozljeda njene lijeve šake u nezgodi od 3. prosinca 2011. nije uzrokovala izgubljenu zaradu i raskid Ugovora o igranju broj: … od 15. studenog 2011., obzirom da su medicinski vještaci prigodom njenog pregleda tijekom 2019., dakle sedam godina nakon nezgode, neposrednim opažanjem utvrdili postojanje bolnosti u predjelu glavice IV metakarpalne kosti lijeve šake odnosno u dijelu koji je ozlijeđen u predmetnoj nezgodi; da je i ona sama u svomu iskazu od 12. svibnja 2015. jasno navela da „zbog nezgode nije mogla početi igrati, a da se nakon nezgode pokušala osposobiti, ali da ne osjeća ruku i da je psihički pukla“, jer da „u košarci trebaju obje ruke i noge premda je dešnjakinja“; da i iz iskaza predsjednika Ženskog košarkaškog kluba (dalje: ŽKK) D. Z. J., također, jasno proizlazi da se ona nakon nezgode pojavila na nekoliko treninga, ali da to nije bilo to tj. da nije mogla igrati tako da je, dakle, ona nakon nezgode pokušala ispuniti svoje obveze preuzete Ugovorom, no kako ih nije mogla ispuniti, suradnja je prekinuta i Ugovor nikada nije aktiviran; da su za igranje košarke potrebne obje ruke i noge pa stoga ona, zbog tada prisutne spomenute bolnosti lijeve šake, nije mogla aktivno igrati košarku; da je, posljedično tomu, usmeno očitovanje dr. Š. na ročištu od 21. siječnja 2020. da je „tužiteljica nakon liječenja mogla igrati“, u odnosu na njezin klinički pregled i navode iz osnovnog nalaza i mišljenja, kontradiktoran, a kojemu usmenom očitovanju je ona i prigovorila na tomu ročištu; da je ona imala licencu sve do dana nezgode tj. do 3. prosinca 2011., a upravo ju je predmetna ozljeda spriječila u daljnjem igranju i produženju licence, jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je svjedok Z. J. bio obaviješten o njenoj nezgodi te da je čekao s njezinom registracijom i licenciranjem ovisno o njezinom zdravstvenom stanju, a kako njezino zdravstveno stanje nije bilo zadovoljavajuće, ŽKK D. nije aktivirao ugovor s njom niti je njoj produžena licenca nakon 3. prosinca 2011. pa Hrvatski košarkaški savez (dalje u tekstu: HKS) u svojim evidencijama nije niti mogao imati položen ugovor između nje i bilo kojeg kluba; da je, zbog svega navedenog, i odluka o troškovima trebala bila bi drugačija; da joj je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati trošak provedenih vještačenja po vještacima prometne i medicinske struke, kao i plaćene troškove pristupa svih vještaka na ročišta te trošak izlaska „sudske komisije“, jer se ti troškovi dosuđuju bez obzira na uspjeh u postupku, tim više što je sud njoj u cijelosti dosudio zatraženu naknadu neimovinske štete i tuđe pomoći, koja se utvrđivala navedenim vještačenjima.  

 

2.1. Žalbeni je prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima odnosno, podredno, da se presuda u tomu dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troškova žalbenog postupka.

 

3. Protiv dosuđujućeg dijela te presude (pod točkom I izreke) i rješenja o troškovima postupka (sadržanog pod točkom III izreke presude) žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da mu je prvostupanjskom presudom naloženo naknaditi štetu tužiteljici isplatom iznosa od 15.136,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2014. pa do isplate; da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio naknadu neimovinske štete u ovolikom iznosu, a pogrešno je određen i početak tijeka zateznih kamata; da je cijeneći sve okolnosti slučaja, a posebno činjenicu da je tužiteljica zadobila ozljede nakon kojih zaostaje smanjenje životnih aktivnosti od minimalnih 1 %, sud prvog stupnja previsoko dosudio naknadu u ukupnom iznosu; da je, dovodeći u vezu nalaz vještaka te kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito da je dosuđena naknadu uvećana za 100 %; da prvostupanjski sud za ovakvu odluku sud nije imao uporište u nalazu vještaka; da je na taj je način u ovomu dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a presuda nema ni razloga koji bi opravdavali ovakvo povećanje naknade te se u tomu dijelu ne može ni valjano ispitati; da je nejasno osnovom čega je sud prvog stupnja odredio da je on u zakašnjenju od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, obzirom da tužiteljica nije uz tužbu dostavila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, nije dostavila nalaz vještaka niti je dostavila dokaze ne temelju kojih je prvostupanjski sud toga dana mogao donijeti presudu; da je prvostupanjski sud u konkretnomu slučaju primijenio Orijentacijske kriterije iz 2020., a njega „stavlja“ u zakašnjenje od 2014.; da je uzimljući u obzir njegove žalbene razloge očito je da je odluka o parničnim troškovima stranaka bespredmetna, jer da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku uspjeh stranaka u parnici bio bi znatno drugačiji što bi izravno utjecalo i na odluku o parničnim troškovima stranaka; da mu je sud prvog stupnja pogrešno dosudio troškove u dijelu u kojemu je za 50 % umanjio zatraženi trošak za pristupe ročištima od 20. veljače 2015., 10. studenog 2020., 8. lipnja 2021., 8. ožujka 2022. i 12. srpnja 2022., u iznosu od po samo 1.250,00 kuna, iako se raspravljalo o glavnoj stvari te zaključena glavna rasprava, a na sličan način je i podnesak od 9. rujna 2020., kojim se očitovao na iskaz tužiteljice, pogrešno ocijenjen nepotrebnim.

 

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu cjelokupnih troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka.

 

4. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13,  89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana (i to samo protiv odluke o troškovima postupka), dok žalba tuženika nije osnovana.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda oboje žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda  u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati zakonita i pravilna, dok u pogledu pobijane odluke o troškovima postupka nije zakonita i pravilna.

 

8. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

8.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žaliteljica nije uspjela dovest u dvojbu.

 

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa su žalbe žalitelja u ovomu dijelu u kojemu ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovane.

 

9. U ovomu postupku u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznoj kamati niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete koju trpi iz štetnog događaja – prometne nezgode od 3. prosinca 2011., kada je kao vozačica nastradala u osobnom automobilu marke Citroen tip Xantia 2.0i, registarske oznake …, u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Z., u raskrižju T. i Č. ceste, smatrajući vozača vozila osiguranika tuženika C. M. odgovornom za njezin nastanak.

 

11. U ovomu dijelu postupka, obzirom na žalbene razloge oboje žalitelja, nije sporna pasivna procesna legitimacija tuženika, nastanak navedenog štetnog događaja, suodgovornost vozača vozila tuženikova osiguranika za nastanak ovog štetnog događaja u visini od 80 % te suodgovornost tužiteljice u omjeru od 20 %.

 

12. Obzirom na žalbene razloge tuženika sporna je visina tužiteljici dosuđene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete, dok tužiteljica, u žalbi, osporava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti osnove njenog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu potražuje naknadu imovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpjela zbog izgubljene zarade zbog nemogućnosti igranja košarke za ŽKK D. osnovom Ugovora o igranju broj: … od 15. studenog 2011., sklopljenog za natjecateljske sezone 2011./2012. i 2012./2013.

 

13. Prvostupanjski sud je na nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj dio spora, pravno relevantnih činjenica utvrdio (članak 8. ZPP):

 

- da je tužiteljica u navedenom štetnom događaju od 3. prosinca 2011. zadobila natuk glave (bez trajnih posljedica) i avulzijski prijelom glavice četvrte metakarpalne kosti lijeve šake;

- da je tužiteljica (rođena 1981.) uslijed zadobivenih ozljeda trpjela jedan dan jake fizičke boli, tjedan dana srednje jake boli i oko mjesec dana slabije fizičke boli;

- da je pretrpjela kratkotrajni jaki primarni strah, jaki sekundarni strah trajao je nekoliko sati, srednje jaki 2 dana, a slabiji strah oko 4 tjedna;

- da je kod nje došlo do trajnog smanjenja životnih aktivnosti za 1 %, koje se očituje u pojavi boli na pritisak glavice četvrte metakarpalne kosti lijeve šake i nešto oslabljenom stisku lijeve šake u usporedbi s desnom šakom;

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 21 dana po dva sata dnevno te još 14 dana tijekom nošenja imobilizacije te do punog opterećenja lijeve šake;

- da je tužiteljičino liječenje završeno 13. siječnja 2012. te tijekom liječenja nije mogla profesionalno igrati košarku (jer je u pitanju spretnost šake za koju je potreban puni stisak), a nakon liječenja je mogla igrati košarku;

- da je 15. studenog 2011. tužiteljica sa ŽKK D. „potpisala“ Ugovor o igranju (za natjecateljske sezone 2011./2012. i 2012./2013.), no nema dokaza da je tužiteljica tada bila zdravstveno sposobna prema odredbi članka 71. Zakona o sportu („Narodne novine“ broj: 71/06, 150/08, 124/10, dalje: ZS);

- da iz sadržaja dopisa HKS od 20. prosinca 2020. proizlazi da je tužiteljica zadnji put bila registrirana za ŽKK N. Z., koji je se posljednji put natjecao u prvoj ženskoj ligi u sezoni 2008./2009. te tužiteljica nakon toga nije bila licencirana niti za jedan klub u natjecanjima koje priređuje HKS niti je „položen“ ugovor između nje i bilo kojeg kluba;

- da tužiteljica nije bila licencirana niti je sudjelovala u prvenstvenim utakmicama ni u kup natjecanjima, jer nije bila registrirana u sezoni 2011./2012.;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je do svoje 21 godine profesionalno igrala košarku nakon čega je, zbog osobnih razloga, odustala od košarke pa, posljedično tomu, od 2002. do 2011. nije profesionalno igrala košarku.

 

14. Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici na ime pravične novčane naknade za neimovinsku štetu koju trpi iz ovog štetnog događaja zbog povrede prava osobnosti kao posljedice pretrpljenih fizičkih i duševnih boli, straha te umanjenja životne aktivnosti, temeljem odredbi članka 19. stavka 2. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) pripada pravo na ukupan iznos pravične novčane naknade u iznosu od 17.800,00 kuna (od čega po kvalifikatornoj okolnosti pretrpljenih fizičkih bolova 9.000,00 kuna, straha 7.000,00 kuna i smanjenja životne aktivnosti 1.800,00 kuna) te joj pored toga primjerenom odredbe članka 1095. ZOO, pripada pravo i na novčanu naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.120,00 kuna, odnosno ukupno 18.920,00 kuna, a što umanjeno za 20 %, kao utvrđeni doprinos tužiteljice u nastanku ove štete „daje“ iznos od 15.136,00 kuna na ime naknade neimovinske štete i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 15. travnja 2014. (od podnošenja odštetnog zahtjeva) pa do isplate (točka I izreke pobijane presude), dok je u cijelosti odbio kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu imovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpjela zbog izgubljene zarade zbog nemogućnosti igranja košarke za ŽKK D. osnovom Ugovora o igranju broj: … od 15. studenog 2011., sklopljenog za natjecateljske sezone 2011./2012. i 2012./2013., osnovom zaključka: da je tužiteljica bila onesposobljena igrati zbog ove ozljede svega jedan mjesec; da je, obzirom na iskaz svjedoka J. (predsjednika ŽKK D.) da mu je trebala tužiteljica u ŽKK D. da uđe u prvu ligu i ostvari san, neprihvatljivo da ne registrira i ne licencira takvu osobu zbog ovakve ozljede, koja zahtjeva kratkotrajan oporavak od oko mjesec dana, a što je neznatno u odnosu na trajanje pune sezone košarkaških natjecanja; da je, također, neprihvatljivo da tužiteljica nije igrala košarku u klubu niti se natjecala od svoje 21 godine, a zatim s 30 iznenada potpisuje ovaj Ugovor, budući je po iskazu svjedoka J. trebala biti ključan igrač, a opće poznato da za to treba biti u vrhunskoj igračkoj formi, koja se opće poznato zadobiva stalnim igranjem i natjecanjem, a što nije moguće postići u par mjeseci nakon gotovo deset godišnje stanke u igranju; da je neprihvatljivo i da taj Ugovor nije raskinut, jer prema odredbi članka 360. stavka 1. ZOO za isto treba makar jednostavna izjava, a cijeneći pri tomu i da košarkaški klub ima i porezne obveze za plaćanje igrača, koje mora prijaviti, kao što i igrači imaju iste takve obveze pa je nelogično da ugovorne strane ne raskinu taj odnos jednostavnom izjavom i da se tako oslobode novčane obveze za porezne obveze pa nije prihvatljiv tužiteljičin iskaz da je Ugovor raskinut automatski te, osim toga, nema dokaza ni da je tužiteljica bila zdravstveno sposobna po članku 71. ZS; da je predmetni Ugovor o igranju uistinu sklopljen, ali nije ispunjen i to ne zbog ove ozljede nastale u štetnom događaju koja je imala kratkotrajne posljedice, jer tužiteljica nije imala ni licencu za nastupe niti dokazanu opću radnu sposobnost, unatoč tomu što je odredbom članka 6. stavka 1. Pravilnika o natjecanju HKS propisano da se za službena košarkaška natjecanja za svakog igrača utvrđuje opća zdravstvena sposobnost, dok je odredbom članka 41. stavka 1. toga Pravilnika propisano da na utakmicama kupa Republike Hrvatske u prvom dijelu kup natjecanja pravo igranja za određeni klub imaju igrači registrirani u skladu s registracijskim pravilnikom toga Saveza, a stavkom 2. toga članka propisano je da na prvenstvenim utakmicama i utakmicama drugog dijela kup natjecanja pravo igranja imaju igrači licencirani za igranje te prema odredbi članka 2. stavka 1. toga Pravilnika igrači se smatraju dijelom momčadi odnosno ekipe za nastup na utakmici samo ako raspolažu odgovarajućom licencom izdanom od povjerenika natjecanja ili drugog nadležnog tijela toga Saveza; da, posljedično tomu, ozljeda tužiteljičine lijeve šake zadobivene u štetnom događaju nije uzrokovala izgubljenu zaradu pa nema ni tuženikove obveze naknade štete po odredbi članka 1095. stavka 2. ZOO (točka II) te je tužiteljici naloženo neka tuženiku naknadi prouzročeni mu parnični trošak isplatom iznosa od 34.671,87 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 25. kolovoza 2022. pa do isplate (točka III).

 

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prigodom odmjeravanja svih ovih vidova pravične novčane naknade za štetu koju je pretrpjela tužiteljica, prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve činjenice koje utječu na pravilno odmjeravanje ovog oblika naknade neimovinske štete temeljem odredbe članka 1100. ZOO pa je temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a cijeneći pri tomu sadržaj u postupku provedenog medicinskog vještačenja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio upravo navedeni iznos naknade neimovinske štete.

 

15.1. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je prvostupanjski sud visinu pravične novčane naknade na ime neimovinske štete koju trpi tužiteljica odmjerio uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe iz članka 1100. ZOO i da je taj dosuđeni iznos samo neznatno veći od onog koji bi proizlazio pukom primjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Pri tomu, u odnosu na ove žalbene navode tuženika u kojima ukazuje na ove činjenice valja istaknuti da ti kriteriji i iznosi predstavljaju samo određenu orijentaciju u dosuđivanju pravične novčane naknade neimovinske štete. Međutim, oni ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, jer se novčana naknada određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a što je prvostupanjski sud svakako uzeo u obzir prigodom dosude ove pravične novčane naknade, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

15.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tužiteljici na iznos dosuđene naknade štete dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 15. travnja 2014., kada je tuženiku i podnijela zahtjev za naknadu štete, a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, a za koji je zaključak dao ovom sudu vrlo jasne i iscrpne razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojim paušalnim navodom da je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Naime, odredbom članka 12. stavka 4. Zakona o obaveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09 i 75/09) propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate iz st. 1. tog članka, tj. isplate naknade neimovinske štete u roku od 30 dana, te imovinske štete u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

15.3. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode tuženika da je nejasno osnovom čega je sud prvog stupnja odredio da je on u zakašnjenju od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, obzirom da tužiteljica nije uz tužbu dostavila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, valja istaknuti i da iz samog sadržaja očitovanja tuženikovog pravnog prednika od 20. svibnja 2014. (stranica 27 spisa) na tužiteljičin odštetni zahtjev jasno proizlazi da je on već tada bio zaključio da je po tužiteljici dostavljena cjelokupna relevantna medicinska dokumentacija, ali da osnovom iste, zbog beznačajnosti zadobivene ozljede i ocjene da tuđa pomoć i njega, s tim u svezi, tužiteljici nije bila potrebna, ne proizlazi osnovanost odštetnog zahtjeva pa je žalba tuženika i u tomu dijelu neosnovana.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika u tomu dijelu (protiv dosuđujućeg dijela  presude pod točkom I izreke) odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

 

17. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje (članak 8. ZPP) pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade zaključujući da „predmetna ozljeda lijeve šake zadobivene u štetnom događaju nije uzrokovala izgubljenu zaradu pa nema ni tuženikove obveze naknade štete prema odredbi članka 1095. stavka 2. ZOO“, a za što je dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica svojom žalbom.

 

17.1. Naime, sud prvog stupnja je, prije svega, po motrištu ovoga suda, pravilno i opravdano utvrdio da je to, u predmetu provedeno medicinsko vještačenje po vještaku specijalistu neurologu dr. V. Š. ipak „dalo“ (bar za potrebe ove parnice ...) jasan, objektivan i stručan „odgovor“ o relevantnoj činjenici za potrebe odlučivanja o tužbenom zahtjevu za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade – da se samo za vrijeme liječenja u svezi sa posljedicama predmetnog ozljeđivanja, koje je završeno 13. siječnja 2012., tužiteljica nije mogla profesionalno baviti košarkom.

 

17.2. Pri tomu okolnost što je tužiteljica, kako to i navodi, usmenoj (neposrednoj) dopuni tog dijela nalaza i mišljenja vještaka specijalista neurologa na ročištu od 21. siječnja 2020., nastavno prigovorila, ne može svojim, samo paušalnim osporavanjem mišljenja vještaka, svojim izrazom nezadovoljstva onim što je taj vještak utvrdio, dovest u pitanje ispravnost (točnost) toga mišljenja.

 

17.3. Nadalje, pobijanom je presudom, ispravno utvrđeno da takav zahtjev tužiteljice nije osnovan ni u (prethodnom) razdoblju od nastupa štetnog događaja od 3. prosinca 2011. do završetka liječenja 13. siječnja 2012., uz ispravno utvrđenje da tužiteljica, po pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazala ono što je trebala ako je pretendirala da njezino traženje bude prihvaćeno kao osnovano - to da postoji adekvatna uzročno posljedična veza između njezinog profesionalnog nenastupanja za ŽKK D. (i posljedično tomu, neisplate ugovorene novčane naknade) i štetnog događaja, odnosno to da bi barem u tomu dijelu utuženog razdoblja izvjesno ostvarivala spomenuta primanja osnovom Ugovora o igranju od 15. studenog 2011. - a da ih je propustila ostvariti samo zbog posljedica ozljede zadobivene u tomu događaju.

 

17.4. Takvo je utvrđenje rezultat valjane i savjesne činjenične i pravne ocjene za ovaj predmet relevantnih, sudu prvog stupnja, jedino predočenih i dostupnih dokaza, ocjene čiji su razlozi i u pobijanoj presudi suda prvog stupnja valjano obrazloženi (po članku 338. stavku 4. ZPP), pa ih kao uvjerljive i logične prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

17.5. To napose što na uvjerljivost i logičnost te ocjene upućuje i činjenica što tužiteljica i da nije nastupio predmetni štetni događaj, gotovo izvjesno ne bi niti mogla profesionalno nastupati za ŽKK D. ni u razdoblju od nastupa štetnog događaja od 3. prosinca 2011. do završetka liječenja 13. siječnja 2012., jer prethodno nije ni registrirana u skladu s registracijskim Pravilnikom HKS (članak 41. stavak 1. Pravilnika) niti je licencirana za nastupe na prvenstvenim utakmicama i utakmicama drugog dijela kup natjecanja (članak 41. stavak 2. Pravilnika), a nije bila ni utvrđena (barem suprotno nije dokazano) njezina opća zdravstvena sposobnost za službena košarkaška natjecanja (članak 6. stavak 1. Pravilnika). Tomu u prilog „govori“ i činjenica da i iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je ona samo do svoje 21 godine profesionalno igrala košarku nakon čega je, zbog osobnih razloga, odustala od košarke pa, posljedično tomu, od 2002. do 2011. nije profesionalno igrala košarku te činjenica da košarkaška natjecanja uobičajeno počinju tijekom rujna tako da je, u okolnostima konkretnog slučaja u kojemu je ŽKK D. tek po proteku dva mjeseca od početka natjecanja, samo s tužiteljicom sklopio takav oblik ugovora (jer nikad nisu imali proračun za slijedeću igračku sezonu „već su se snalazili s pokroviteljima i Gradom Zagrebom za dvoranu“ te „do tužiteljice ŽKK D. nije imao ugovor s drugim igračicama i ovo je prvi ugovor koji je zaključen“ – stranica 217 spisa) bilo razumno, logično i životno za očekivati da ŽKK D. odmah nakon sklapanja takvog Ugovora od HKS ishodi odgovarajuću registraciju-licencu za profesionalne nastupe tužiteljice i to napose kraj činjenice što je sam ondašnji predsjednik ŽKK D. Z. J. u svomu iskazu izjavio „da im je tužiteljica trebala kao igračica da uđu u prvu ligu“ (stranica 217 spisa), no ŽKK D. ni u roku od 19 dana predmetni Ugovor o igranju nije dostavio HKS pa tako niti ishodio odgovarajuću registraciju-licencu za profesionalne nastupe tužiteljice, nije joj isplatio niti naknadu za 19 dana trajanja toga Ugovora niti je tužiteljica za to vremensko razdoblje od sklapanja Ugovora do predmetnog ozljeđivanja na ikakav način potraživala ikakvu isplatu, iako je naknada, prema odredbi članka 3. Ugovora o igranju, ugovorena u visini od 15.000,00 kuna mjesečno.

 

18. Stoga, kako je pobijanom presudom sud prvog stupnja pravilno odlučio o tomu dijelu tužiteljičinog tužbenog zahtjeva pa nije utvrđena osnovanost njezinih žalbenih navoda, kojima tvrdi suprotno, valjalo je žalbu tužiteljice u tomu dijelu  (protiv točke II izreke pobijane presude) odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom II izreke ove presude.

 

19. Odlučujući, pak, o žalbama tužiteljice i tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III izreke pobijane presude ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana, dok je tužiteljičina žalba djelomično osnovana.

 

19.1. Naime, sud prvog stupnja načelno je u pravu kada je zaključio da je, postupajući prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP, vodeći računa o kvantitativnom uspjehu u postupku tuženik stranka koja je u većoj mjeri uspjela u sporu (91,50 %) te od istoga oduzeo postotak tužiteljice koja je u manjoj mjeri uspjela (8,50 %) te nastavno utvrdio iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tuženika kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te tuženiku odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici

 

19.2. Međutim, ocjena je ovog suda kako bi u konkretnom slučaju odlučivanje isključivo na taj način, a ne uzimljući pri tomu u obzir i sve druge relevantne okolnosti ove pravne stvari i prava koja se štite Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, dalje: Konvencija), tužiteljica bila povrijeđena određena konvencijska prava (tako i Županijski sud u Puli – Pola poslovni broj: Gž-765/2022-2 od 1. rujna 2022.)

 

19.3. Naime, tuženik je postupajući po izvansudskom odštetnom zahtjevu tužiteljice za naknadu štete u svezi s predmetnim štetnim događajem isti u cijelosti otklonio kao neosnovan osnovom dopisa od 20. svibnja 2014. (stranica 27 spisa), nakon čega je tužiteljica 18. kolovoza 2014. podnijela nazočnu tužbu, no tuženik je i u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost osnova tužbenog zahtjeva (stranice 29-37 spisa) pa je stoga tužiteljica nastavno snosila i cjelokupne troškove u postupku provedenih vještačenja (i to po vještaku sudske medicine, vještaku prometne struke, vještaku spec. kirurgu i vještaku spec. neurologu) na okolnost dokazivanja osnovanosti osnova tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu je, konačno i uspjela u sporu, u pogledu utužene naknade neimovinske štete te naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

 

19.4. Cijeneći spomenute okolnosti, ukoliko bi se tužiteljicu obvezalo na plaćanje tuženiku prouzročenog parničnog troška prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP u po sudu prvom stupnju dosuđenom iznosu od 34.671,87 kuna, dakle više nego dvostruko većem iznosu od iznosa tužiteljici dosuđene naknade štete u visini od 15.136,00 kuna, to bi za nju gotovo izvjesno predstavljalo prekomjeran individualni teret i zadiranje u njezina konvencijska prava.

 

19.5. Naime, to bi sadržajno predstavljalo očitu povredu prava na pošteno suđenje (pravo na pristup sudu) prema članku 6. Konvencije, odnosno prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Takva ocjena je u skladu i sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (tako i u predmetima Č. protiv Hrvatske, broj zahtjeva: …, P. protiv Hrvatske, broj zahtjeva: … te B. i drugi protiv Hrvatske, broj zahtjeva: …).

 

20. Posljedično tomu, na temelju odredbi spomenute Konvencije, u ovomu je dijelu valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika te kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tužiteljice i rješenje o troškovima postupka sadržano u točki III izreke pobijane presude preinačiti te sukladno odredbi članka 380. točke 3. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja.

 

21. Tijekom žalbenog postupka tužiteljica je zahtijevala naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njezine žalbe, ali je taj njezin zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan jer nije uspjela u pogledu glavnoga zahtjeva (članak 166. stavak 1. u vezi odredbe članka 35. ZPP).

 

22. Kako je njegova žalba neosnovana, odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

 

 

U Puli – Pola 9. svibnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan