1

Poslovni broj: 14 Gž-4470/2022-3

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 14 Gž-4470/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur. i Gabriele Topić Kordej, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L., OIB: …, iz V., P., koju zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima J. G. i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2925/2021-21 od 30. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2925/2021-21 od 30. rujna 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu iz stavaka I i II izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o naknadi parničnog troška tužiteljici sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2925/2021-21 od 30. rujna 2022.

 

II              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2925/2021-21 od 30. rujna 2022. kojim se dopušta preinaka tužbe.

 

III              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2925/2021-21 utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 17.617,64 po srednjem tečaju Kreditora", dio odredbe čl. 2. koji glasi:"Kamatna stopa: Redovna kamata 6,50% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", dio odredbe čl. 3. koji glasi:"Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ i dio odredbe čl.  7. koji glasi:" Način otplate: Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF..." iz Ugovora o kreditu br. … zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 14. travnja 2006.

 

1.2. Tuženiku je naloženo platiti tužiteljici iznos od 13.799,57 kn/1.831,52 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka zadnjeg dana u mjesecu od listopada 2008. do travnja 2013. pa do isplate.

 

1.3. Zahtjev tužiteljice je odbijen u dijelu u kojem je tražena isplata iznosa od 2.222,60 kn/294,99 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka zadnjeg dana u mjesecu od studenog 2007. do travnja 2013. pa do isplate.

 

1.4. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.456,48 kn/1.122,37 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2022. do isplate.

 

1.5 Rješenjem posl. br. P-2925/2021-21 od 30. rujna 2022. sud prvog stupnja  dopustio je preinaku tužbe.

 

2.1. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu, protiv odluke o naknadi parničnog troška i protiv rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe žalbu je podnio tuženik, pozivom na sve žalbene razloge. Predlaže presudu suda prvog stupnja preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno ju u pobijanom dijelu ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer su presuda i rješenje suda prvog stupnja razumljivi, nisu proturječni i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se odluke suda prvog stupnja kao takve mogu ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj  presudi i rješenju i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14  ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

4.2. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku i da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema elemente kontradiktornosti su netočne jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti zahtjeva tužiteljice, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navode iz obrazloženja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. i U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

 

4.3. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010) niti je u postupku ostvarena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP na koju neosnovano ukazuje tuženik u sadržaju svoje žalbe.

 

5.1. Povodom žalbe tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja posl. br. P-2925/2021-21 kojim se dopušta preinaka tužbe podneskom od 1. travnja 2022. povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu sa iznosa 15.577,64 kn na iznos od 16.022,17 kn valja reći da se ono temelji na pravilnoj primjeni mjerodavne odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP. Tužiteljica je tek po primitku nalaza i mišljenja financijskog vještaka bila u mogućnosti postaviti zahtjev a u okolnostima istih činjeničnih i pravnih osnova zahtjeva pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je navedena preinaka sa procesnopravnog stajališta svrhovita za konačno rješenje odnosa među strankama, što tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu.

 

5.2. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP riješeno kao u stavku II izreke rješenja.

 

6.1. U odnosu na žalbeno osporavanje presude valja reći da je sud prvog stupnja u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati obveze iz Ugovora o kreditu br. … zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 14. travnja 2006. po ništetnim odredbama o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

6.2. Predmetni spor predstavlja posebnu parnicu za utvrđenje i isplatu u kojoj se tužiteljica osnovano pozvala na pravno utvrđene iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Svojim navodima i prijedlozima tijekom postupka pred sudom prvog stupnja tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

 

7.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.  u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope po odluci kreditora.

 

7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak.

 

7.3. O ovim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

7.4. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8.1. Kada tvrdi da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika te da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, tuženik ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji nije ostvaren. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom su smislu odredbe čl. 220. st. 2. i čl. 304. ZPP pravilno primijenjene.

 

8.2. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer su, za razliku od netočnih žalbenih navoda, u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka no dodaje se da se tuženikov dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenice tuženika S. N. na okolnosti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i obrazložene ukazao bespredmetnim nakon što je tuženik na ročištu od 19. rujna 2022. izjavio da navedena nije izravno sudjelovala u pregovorima sa tužiteljicom. Kada iznosi žalbeni prigovor o nesaslušanju svjedokinje S. N. za koju je naveo da nije sudjelovala u pregovorima sa tužiteljicom,  tuženik prigovara njezinom nesaslušanju na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava posl. br. P-1401/12 i za koje utvrđenje je sud temeljem čl. 502.c ZPP vezan.

8.3. Za ovaj spor je odlučno je li tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogla na temelju pune informiranosti o svim parametrima pregovarati o sadržaju sporne ugovorne odredbe i to tako da utječe na njezin sadržaj. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost pregovarati a Javni bilježnik nije ni imao ovlaštenja mijenjati sadržaj spornih ugovornih odredbi. Stoga one činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje zaposlenice tuženika i Javnog bilježnika nisu činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, tako da ne utječu na vezanost za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012.

 

9.1. Povodom žalbenih navoda tuženika valja reći da su navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj. Neosnovano je tuženikovo žalbeno isticanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u vidu navodnih povreda odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 75/09) jer su za predmetni Ugovor o kreditu br. … zaključen dana 14. travnja 2006. primjenom načela tempus regit actum mjerodavne odredbe ZZP/03.

 

9.2. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu. Odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika i valutna klauzula tako da je rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena svaljen na nedovoljno obaviještenog korisnika kredita u Chf nepoštene.

 

9.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/07, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužiteljica osnovano pozvala.

 

9.4. U tom se smislu otklanja neosnovano žalbeno pozivanje na povredu odredbe „čl. 118. ZZP“, u odnosu na koju tvrdnju prvenstveno valja reći da ovdje mjerodavan ZZP/03 završava sa odredbom čl. 115. tako da ni ne sadrži odredbu čl. 118. Ako je tuženik mislio na odredbu čl. 118.  Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) koja je bila u primjeni od 8. travnja 2014. do 27. svibnja 2022. tada i ta odredba, kao i čl. 502.c ZPP, propisuje da je sud u postupku pojedinog potrošača vezan za odluku donesenu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača.

 

9.5. Otklanjaju se žalbeni prigovori o nemogućnosti ispitivanja odluke o ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da plati jednokratnu naknadu od 3,30% vrijednosti kredita pri prvom korištenju kredita jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je riječ o unaprijed sastavljenoj odredbi od strane tuženika za koju se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, sukladno mjerodavnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, u odnosu na koju odredbu tuženik nije dokazao suprotno (čl. 81. st. 4. ZZP/03). S obzirom da je trošak plaćanja te naknade svaljen na tuženika kao potrošača iako u ugovoru nije navedeno i razjašnjeno što čini tu naknadu odnosno na koje se troškove naknada odnosi te je obvezom plaćanja te naknade uz kamatne troškove kredita, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošač neravnopravno opterećen u odnosu na tuženika kao drugu ugovornu stranu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o nepoštenosti odredbe čl. 3. predmetnog ugovora i utvrdio ju ništetnom, u skladu s čl. 87. st 1 ZZP/03. 

 

9.6. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf i na naknadu su suprotne odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj trošak i rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

10.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

10.2. Tuženik ne može sa uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja u pogledu visine obveze vraćanja primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz Chf, koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u odnosu na koji dokaz je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženikove primjedba na nalaz vještaka pravne a ne činjenične naravi i kao takva je otklonjena. U okolnostima u kojima je tuženik u očitovanju na nalaz vještaka iz podneska od 12. travnja 2022. izričito naveo kako na matematički izračun vještaka nema prigovora, naknadno žalbeno osporavanje točnosti izračuna iz vještva vezano za niži tečaj predstavlja iznošenje novih činjenica u žalbi i prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijanog dijela prvostupanjske presude. Stoga tuženik u žalbi netočno navodi da je sud prvog stupnja propustio očitovati se o njegovom prigovoru na nalaz vještaka.

 

10.3. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

10.4. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

10.5. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

 

11.1. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare u dijelu tražbine vezane za ništetnost valutne klauzule u Chf, jer se kod stjecanja bez osnove ima primijeniti opći zastarni rok, u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Po odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupa 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužiteljice u tom dijelu nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

 

11.2. Budući da je, temeljem odredbe čl. 241. ZOO, zastara prekinuta podnošenjem tužbe za tužiteljevo potraživanje u cjelini koje proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove, bez utjecaja je tuženikovo pozivanje na zastaru preinačenog dijela zahtjeva tužitelja. Stoga, suprotno žalbenim navodima potraživanje tužitelja nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

 

12. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetonst više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen kao što tuženik navodi, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci presude.

 

14.1. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Otklanjaju se žalbene tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022) jer je ista odredba pravilno primijenjena u pogledu sadržaja obrazloženih podnesaka od 3. siječnja 2022. i od 21. travnja 2022 kao i u pogledu priznanja naknade za četiri obrazložena podneska i odbijanja zahtjeva vezanog za peti obrazloženi podnesak od 14. rujna 2022. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica temeljem čl. 155. st. 1. ZPP ima pravo na naknadu troška pristojbi u iznosima u kojima joj je taj trošak nastao i u kojem joj je odlukom suda prvog stupnja i odmjerena ta naknada.  

14.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke rješenja.

 

15. U stavku III izreke rješenja odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

 

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.