1

Poslovni broj: 14 Gž-4161/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 14 Gž-4161/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev, predsjednice vijeća, Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., OIB: …, iz C., kojeg zastupa punomoćnica B. P. V., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. F. i B. P. V. u Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2063/2021-40 od 31. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2063/2021-40 od 31. kolovoza 2022.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2063/2021-40 utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2. koji glasi: „...promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora…“,  dio odredbe čl. 7. koji glasi: „kredit se otplaćuje u ...mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“,  i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je otplata vezana uz valutu Chf iz Ugovora o kreditu br: … od 27. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika J. V. S., pod brojem OU-935/2006-1 dana 28. srpnja 2006., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 13.745,79 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka od navedenih dana u mjesecima od listopada 2006. do rujna 2013. pa do isplate, kao u stavku II izreke prvostupanjske presude.

 

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike Chf u iznosu 471,36 kuna.

 

1.4. U stavku IV izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da  tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 10.812,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2022. do isplate

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku odluku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4.1. Za razliku od navoda iznesenih u sadržaju žalbe, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna te nije rezultat izvođenja nejasnih ni pogrešnih zaključaka te sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa i presuda se kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14  ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

4.2. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP, pozivanje na koju proizlazi iz žalbenog navoda da „sud prvog stupnja nije čak ni saslušao parnične stranke što je potpuno pogrešno i grubo onemogućuje Tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove.“ Povodom navedenog valja reći da je od 1. prosinca 2003. odnosno od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 117/03) napušteno raspravno načelo i u primjeni je načelo stranačke istine sadržano odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. i 2. ZPP po kojem sud činjenice utvrđuje temeljem dokaznih prijedloga stanaka. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima i bio je u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje te da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Stoga nije ostvarena povreda tuženikovih prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) odnosno iz čl. 6. st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010).

5. Sud prvoga stupnja raspravio je i utvrdio da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita dana 27. srpnja 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu br: … s namjenom kupnje vozila.

 

6.1. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 7. veljače 2022. sud prvog stupnja je utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. … od 27. srpnja 2006. kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojom je otplata vezana uz Chf, na temelju zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženiku je naloženo isplatiti razliku između anuiteta obračunatih primjenom tuženikovih odluka o promjenjivim kamatnim stopama u odnosu na anuitete prema početnoj kamatnoj stopi i razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dane isplate kredita u razdoblju od listopada 2006. do rujna 2013. u iznosu od 13.745,79 kn sa zateznim kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 29. st. 1. i 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

 

6.2. U skladu s odredbom čl. 502.c ZPP tužitelj se pozvao na učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, temeljem koje odredbe je sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

6.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.  u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak. Te su odredbe utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.5. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.6. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

 

7.1. Tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP sa pravilom o teretu dokazivanja i ističe žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika.

 

7.2. Tuženik nije razjasnio koje od njegovih dokaznih prijedloga sud prvog stupnja nije prihvatio budući da je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno kako je po prijedlogu tuženika izvršen uvid u isprave odnosno u Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite, Načela za utvrđivanje promjene naknade za usluge, Pravilnike o obračunu kamata i naknada a izveden je dokaz financijskim vještačenjem. Na ročištu od 10. prosinca 2021. tuženik je izjavio da odustaje od dokaznih prijedloga za saslušanje ovlaštene osobe tuženika i zaposlenika tuženika.

 

7.3. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. Za ovaj spor odlučno je je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao na temelju pune informiranosti o svim parametrima pregovarati o sadržaju sporne ugovorne odredbe i to tako da utječe na njezin sadržaj. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati, a Javni bilježnik nije ni imao ovlaštenja mijenjati sadržaj spornih ugovornih odredbi. Stoga one činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje Javnog bilježnika J. V. S. iz V. nisu činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, tako da ne utječu na vezanost za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012.

 

7.4. Iz navedenog proizlazi da tuženik, a na njemu je teret tog dokaza, ni ne tvrdi niti predlaže dokaze na okolnosti da je tužitelj u predugovornoj fazi na osnovi danih odgovarajućih obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli, unatoč punoj obaviještenosti u pregovaranju, svejedno pristao na sklapanje ugovora s takvom odredbom. Budući da se tuženik pri predlaganju izvođenja dokaza nije pozvao na činjenicu tužiteljevog informiranog pristanka na ugovor sa spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

 

8. U žalbi tuženik neutemeljeno osporava tužiteljev status potrošača kao korisnika kredita jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ocijenio sadržaj iskaza tužitelja i predmetnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba i iz kojeg ne proizlazi da bi on bio u svojstvu trgovca ili da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je pravilno zaključeno da je tužitelj potrošač̌ u smislu odredbe čl. 3. toč. 1 ZZP/03 te da se radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

 

9.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

9.2. Nisu osnovani u žalbi izneseni navodi tuženika da je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf za cijelo ugovoreno razdoblje otplate kredita. Sud prvog stupnja svoju je odluku pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja Chf u odnosu na početni tečaj a što je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

9.3. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

9.4. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

 

9.5. Tuženik ne može sa uspjehom osporavati prvostupanjsku odluku žalbenim tvrdnjama o navodnoj promašenosti i neurednosti zahtjeva te o pogrešnom izračunu preplate, dospijeća i tijeka zateznih kamata jer je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe, pravilno utvrdio i naložio plaćanje iznosa stečenih u otplati kredita po osnovi ništetnih odredbi od dana stjecanja sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kao što je navedeno. S obzirom da je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno da se tuženik na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije očitovao u danom roku od 15 dana od 7. veljače 2022. kao dana zaprimanja prvostupanjskog rješenja posl. br. P-2063/2021-35 od 3. veljače 2002. (potvrda o preuzimanju uz list 248 spisa suda prvog stupnja), pravilno je zaključeno kako tuženik nema primjedbi ni pitanja za vještaka. U navedenim okolnostima u kojima tuženik nije imao prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka ni pitanja za vještaka do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja, žalbene tvrdnje vezane za izračun preplaćenog iznosa, dospijeće i tijek zateznih kamata nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

10.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

10.2. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 15. ožujka 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupa 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

 

11. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud je odlučio kao u stavku I izreke ove presude.

 

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

 

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.