Poslovni broj 34 Gž-1417/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 34 Gž-1417/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja D. T. /OIB: …/ iz S. I. Z., koga zastupa N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB: …/ iz Z., kojeg zastupa I. G. i J. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude  Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8224/2021-16 od 27. siječnja 2023., u sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8224/2021-16 od 27. siječnja 2023.

 

          II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom:

 

-          pod stavkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. ožujka 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, koji glasi "… "3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita";

 

-          pod stavkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 650,75 eura / 4.903,08 kn sa zateznim kamatama od 7. ožujka 2007. do isplate;

 

-          poda stavkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.467,37 eura / 26.124,90 kn sa zateznim kamatama,

 

-          pod stavkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.189,05 eura / 8.958,89 kn sa zateznim kamatama,

 

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj … sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. ožujka 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, koji glasi "… "3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (jednokratna naknada 3,30% od iznosa kredita), isplatu iznosa od 650,75 eura / 5.048,04 kn (jednokratna naknada), zahtjev za isplatu 3.467,37 eura / 26.124,90 kn (razlika po osnovi vezivanja glavnice uz valutu CHF), sve sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

 

6. Nije sporno:

 

-          da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili 2. ožujka 2007. Ugovora o kreditu broj … (kunska protuvrijednost od 32.379,41 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/), namjena kojeg je bila kupnja novog vozila "mazda";

-          da je u članku 3. navedena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita  koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, niti da je ista naplaćena po tuženiku 6. ožujka 2007. u iznosu od  650,75 eura / 4.903,08 kn;

-          da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

-          da je tužitelj vratio kredit tuženiku;

-          da razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita ukupno iznosi 3.467,37 eura / 26.124,90 kn;

-          i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno nesavjesno postupanje, stranka kojeg je bio i tuženik kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom i da je predmet tog spora bila valjanost načina primjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

 

7. Sporna je po tuženiku;

 

-          primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

 

-          procesna ravnopravnost stranaka zbog neizvođenja dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika V. Č. iz Z. i S. N. (djelatnice tuženika) na okolnosti da su tužitelje odredbe koje su predmet spora bile jasne i razumljive i da je tužitelj na temelju takvi odredbi mogao shvatiti svoje ukupne obveze po kreditu (tuženi odustao od saslušanja M. Š. na iste okolnosti);

 

-          izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

 

-          zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o naknadi i valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu (takozvanu prirodnu) zbog zastare na kojoj ustraje tuženik.

 

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju sudske odluke (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se poziva žalitelj. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

 

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare, niti je dovedena u pitanje procesna ravnopravnost stranaka na štetu tuženika samo činjenicom što nije izveden dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika V. Č. iz Z. i S. N. (djelatnice tuženika) na okolnosti da su tužitelje odredbe koje su predmet spora bile jasne i razumljive i da je tužitelj na temelju takvi odredbi mogao shvatiti svoje ukupne obveze po kreditu

 

10. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

 

-          da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati  da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

 

-          da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

 

-          da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

 

-          da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

 

-          i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

11. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

 

12. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

 

-          da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra  nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

 

-          da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

 

13. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C‑84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ,  predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13  navodi:

-          " … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

-          " …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C‑779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) - točka 53. obrazloženja.

-          " … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

14. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužitelja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena (ništetna) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za jednokratnu naknadu naplaćenu prilikom korištenja kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

 

15. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik, da u ugovoru nije navedeno što podrazumijeva naknada, niti se o istoj pregovaralo (iskaz tužitelja /list 167. spisa/), da tuženik niti tijekom predmetnog postupka nije naveo na što se odnosi naknada iz članak 3. Ugovora, kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio sa iznosom 3,30% od ostvarenog kredita, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, nije bilo za očekivati da bi se izvođenjem personalnih dokaza (saslušanjem javnog bilježnika i djelatnice banke za koju se niti ne navodi da je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu) moglo utvrditi drugačije činjenično stanje.

 

16. Dakle, članak 3. Ugovora o kreditu (naknada) jest nepoštena odredba a time i ništetna, kako je to zaključio i prvostupanjski sud, i za svoju odluku dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

 

17. Nadalje, prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

18. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

19. U presudi zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja valute u CHF, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

 

20. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivana uzročno-posljedičnu veza  kretanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu i je li, a ako jest na koji način prezentirao tužitelju moguće rizike vezivanja njegove obveze vraćanja kredita u protuvrijednosti tečaja CHF na dan dospjelosti / plaćanja svakog anuiteta ponaosob. Isto ne proizlazi niti iz dostavljenih promotivnih uvjeta za odobravanje kredita  (list 42. - 43. spisa).

 

20.1. Prema tome nije bilo za očekivati da bi javni bilježnik i djelatnica tuženika za koju se navodi da je obrađivala tužiteljev zahtjev za kredit bili izvor saznanja da je tužitelj bio obaviješten o rizicima vezivanja njegove obveze za tečaj CHF. Osim toga, razlozi za vezivanje tužiteljeve obveze uz tečaj CHF na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima, kako to pokušava prikazati tuženik, među ostalim i saslušanjem javnog bilježnika i S. N.

 

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/). To iz razloga što su usmjerene ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

22. Zaključno, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

 

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

24. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

25. Nije sporna visina naplaćene jednokratne naknade (650,75 eura / 4.903,08 kn), niti razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunavanim anuitetima u protuvrijednosti kuna u odnosu na CHF po tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta (3.467,37 eura / 26.124,90 kn).

 

26. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 650,75 eura / 4.903,08 kn (jednokratna naknada) i 3.467,37 eura / 26.124,90 kn (razlika po osnovi glavnice u CHF), to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iste iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja istih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

27. Na navedene iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

28. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), a za potraživanje po zahtjevu za naknadu od dana kad je odredba članka 3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom (utvrđena je ništetnom u predmetnoj parnici) i što je predmetna tužba podnesen 18. listopada 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

29. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

-          "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C‑483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

-          "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

-          "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

-          "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

-          "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

-          i presuđuje da se "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 1. izreke.

30. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.   

31. S obzirom na navedeno bez utjecaja je na konačnu odluku tuženikovo pozivanje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7130/2005 od 2. siječnja 2009. za koje drži da podržava njegovo tumačenje zastare za restitucijski zahtjev, poglavito ako se ima u vidu da takvo tumačenja nije u skladu sa načelom djelotvornosti.

32. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o troškovima postupka.

 

33. Odredbom članka 155. stavkom 2. ZPP-a je propisano da će se trošak odmjeriti prema tarifi ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, a Tbr. 48. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT) da sud ili drugo tijelo kad odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.

 

33.1. Nije u pravu tuženik kad tvrdi da je donošenjem odluke o parničnom trošku povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti iz članak 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.) s obzirom da je u vrijeme donošenja odluke o trošku (glavna rasprava zaključena 16. prosinca 2022., presuda objavljena 27. siječnja 2023.) vrijednost boda iznosila 15,00 kn.

 

34. Nadalje, budući da podnesaka tužitelja od 19. srpnja 2022. dispozitivni na temelju kojeg je meritorno odlučeno (list 132. - 135. spisa) i da sud nije dužan niti ovlašten određivati objektivne granice tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilno tužitelju za taj podnesak utvrdio i dosudio nagrada za sastav po punomoćniku odvjetniku, a na teret tuženika po Tbr. 8. točki 1. OT.

 

35. Neosnovano je i osporavanja odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 330,14 kn. To stoga što iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj nadnevkom podnošenja tužbe /18. listopada 2021./ platio polovicu pristojbe na tužbu (330,14 kn / 39,68 eura) i što je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju taj iznos (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

36. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

37. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8224/2021-16 od 27. siječnja 2023. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

 

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

                                                                                                       Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.