1

Poslovni broj: 4 Kž-278/2023-4

Poslovni broj: 4 Kž-278/2023-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/1.2, 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru (dalje: ODO Zlatar) protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj K-133/2022-56 od 27. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda optuženi J. B. oslobođen je optužbe primjenom čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08) za kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11.

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2.              Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO Zlatar zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu "preinači, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje".

3.              Na žalbu državnog odvjetnika optuženik je odgovorio po braniteljici Katarini Fabek Glasnović, odvjetnici, predlažući žalbu "tužiteljstva odbiti kao neosnovanu".

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5.              Stranka koja je podnijela žalbu nije zatražila održavanje drugostupanjske sjednice u prisutnosti stranaka, a ovo vijeće ne nalazi da bi prisutnost stranaka sjednici, u smislu čl. 475. st. 1. (druga rečenica) ZKP/08, bila korisna za razjašnjenje stvari.

6.              Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

7.              Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe na koje pazi po službenoj dužnosti. Višak teksta u izreci presude "u vremenu od rujna 2015. do svibnja 2016. zajedno i po prethodnom dogovoru u" i u obrazloženju (toč. 3.) "... se svaki ponaosob,...", ne tvori bilo kakvu povredu iz čl. 467. ZKP/08, zbog koje se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Kazneni zakon, po prirodi stvari, nije mogao, u oslobađajućoj presudi po čl. 453. toč. 3. ZKP/08, biti povrijeđen na štetu optuženika, jer isti niti nije primijenjen.

8.              U pravu je žalitelj, kako je već rečeno, kada presudu prvostupanjskog suda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja dovodeći u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka, kao i ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika, odnosno ocjenu o nevjerodostojnosti iskaza žrtve, a zaključno i pravilnost primjene pomoćnog pravno-logičkog pravila in dubio pro reo u pobijanoj presudi.

8.1.              Tako u okviru ove žalbene osnove žalitelj opravdano ukazuje na sadržaj dokaza koje je prvostupanjski sud izveo tijekom dokaznog postupka, a čiji integralni sadržaj je zanemario kod utvrđivanja činjeničnog stanja. Naime, državni odvjetnik ukazuje na nesporno utvrđene činjenice tijekom postupka i to da je optuženik žrtvi nesporno izrekao "Ako ne budeš moja, ne budeš ničija", tijekom razgovora o budućnosti njihove veze. No, kod toga prvostupanjski sud, prihvaćajući obranu optuženika kao vjerodostojnu, a zabacujući iskaz žrtve kao nevjerodostojan, iako ocjenjuje spornim da li je ovaj izričaj optuženik izgovorio s ciljem zastrašivanja žrtve, stvarno ne daje odgovor na to pitanje. Stoga opravdano državni odvjetnik prigovara tom dijelu presude, tvrdeći da je i u kolokvijalnom govoru nesporno značenje ovog izričaja, pa stoga prema okolnostima slučaja valja cijeniti koja je bila stvarna namjera optuženika kada je izgovorio navedeno. Subjektivni doživljaj žrtve nije element kaznenog djela prijetnje, pri čemu iz iskaza žrtve proizlazi kako se uplašila izgovorenog sadržaja optuženika. Nadalje, ispravno državni odvjetnik ukazuje na moment koji prvostupanjski sud cijeni odlučnim kod ocjene nevjerodostojnosti iskaza žrtve, a koji se odnosi na pitanje vremena i načina prijavljivanja kaznenog djela, baveći se kod toga i normalnim reakcijama prosječne osobe na izgovorenu prijetnju, kao opće poznatom činjenicom. Ocjenjujući dokaznu građu koju stvarno čine samo obrana optuženika i iskaz žrtve, prvostupanjski sud bio je dužan s više pažnje i pozornosti cijeniti ta dva dokaza, pa na temelju sveobuhvatne ocjene dokaza, izvesti odgovarajući zaključak o (ne)vjerodostojnosti ovih dokaza. Kod toga mu je na raspolaganju stajalo pravilo iz odredbi čl. 426. i čl. 435. st. 1. ZKP/08, jer je prvostupanjski sud tijekom rasprave izveo dokaze samo ispitivanjem žrtve i optuženika, ne uzimajući u obzir njihove ranije iskaze, koji su pribavljeni poduzimanjem dokaznih radnji i koji se mogu (i moraju) koristiti u postupku radi međusobne usporedbe, upravo s ciljem ocjene vjerodostojnosti istih. Žrtva je ispitana tijekom dokazne radnje ispitivanja svjedoka, no tijekom rasprave niti sud niti sudionici, nisu postavljali pitanja u pogledu sveobuhvatnog sadržaja njezina iskaza u kojem opisuje postupke optuženika, kao činjenice koju se svjedok više ne sjeća. Isto tako, optuženik je ispitan prije podizanja optužnice dva puta, pa iako postoje određene razlike prema njegovoj obrani na raspravi, navedeno nije otklonjeno postupanjem po čl. 435. st. 1. ZKP/08, već sud obranu optuženika cijeni vjerodostojnom isključivo u sadržaju u kojem je izložena tijekom rasprave. Upravo zbog kompleksnosti međusobnih odnosa optuženika i žrtve, kao bivših izvanbračnih drugova, roditelja troje djece, čija izvanbračna zajednica je prestala zbog činjenja prekršaja i kaznenih djela optuženika (verzija žrtve), odnosno jer je žrtva pronašla drugu osobu za emotivnu vezu (verzija optuženika) postojala je potreba cjelovitijeg ispitivanja sudionika i korištenja sadržaja već pribavljenih dokaza u kojima su o navedenim činjenicama oboje iskazivali, a o čemu nisu iskazivali na raspravi.

Dio razloga o tome da nije dokazano izgovaranje prijetećeg sadržaja prvostupanjski sud obrazlaže i tvrdnjom kako je nakon izgovorene prijetnje žrtva dozvolila optuženiku odvođenje najstarije kćeri, što stavlja u kontekst normalnog ponašanja prosječne osobe. Kod toga se ne razmatra pitanje psihološkog utjecaja izgovorenog sadržaja na žrtvu, koja iskazuje o strahu zbog prijetnje optuženika, daljnjem strahu koji se sastoji u znanju da optuženik zna gdje se nalazi puška žrtvina oca, koju pušku je optuženik, prema iskazu žrtve, već jednom spominjao u kontekstu da će njome sebi nešto učiniti. Dakle, valjalo je sveobuhvatno, ne s aspekta stajališta da je općepoznata činjenica o kojoj ne valja raspravljati, razmotriti cjelokupni događaj, na temelju svih dostupnih podataka sadržanih u cjelovitim iskazima žrtve i optuženika i tada donijeti ocjenu o (ne)vjerodostojnosti dokaza.

Pitanje da li je podnošenje prijave reakcija na saznanje da je optuženik prijavio žrtvu za određeno ponašanje prema djetetu je okolnost od utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti iskaza, ali se ova okolnost mora sagledati u cjelokupnom kolopletu svih okolnosti koje prate konkretan događaj, uz cjelovitu ocjenu iskaza sudionika primjenom pravila životnog iskustva, logike i psihologije svjedočenja.

Slijedom navedenog sadržaja oprečnih dokaza postojala je dužnost prvostupanjskog suda da sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP/08 da naročitu ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, koja dužnost nije zadovoljena kratkom konstatacijom da je obrana optuženika vjerodostojna, a iskaz žrtve nije iz razloga naknadnog podnošenja prijave, nakon saznanja za prijavu optuženika protiv nje.

Nadalje, pomoćno pravno-logičko pravilo in dubio pro reo iz čl. 3. st. 3. ZKP/08 sud je ovlašten primijeniti tek ako izvođenjem dostupnih i ponuđenih dokaza i njihovom brižljivom i savjesnom ocjenom ne može utvrditi koju odlučnu činjenicu ili činjenicu o kojoj ovisi primjena kaznenog zakona. U konkretnom je predmetu prvostupanjski sud najprije zaključio da iz izvedenih dokaza, nakon ocjene istih, ne proizlazi dokazanim da bi optuženik počinio kaznena djela za koja ga se tereti optužnicom državnog odvjetnika, da bi na taj zaključak dodao da je primijenio pomoćno pravno-logičko pravilo in dubio pro reo. Takvo je postupanje prvostupanjskog suda u obrazlaganju presude suvišno, jer nije bilo mjesta primjeni ovog pravila, kada sud zaključuje da djelo, na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, nije dokazano.

9.              Primjenom odredbe čl. 487. st. 3. ZKP/08 u ponovljenom će suđenju sud prvog stupnja izvesti sve već do sada izvedene dokaze, ali i druge dokaze za koje se ukaže potreba, vodeći računa o razlozima ove odluke i izloženoj analizi nedostataka u utvrđivanju činjeničnog stanja i ocjeni dokaza, koji upućuju na potrebu ponovnog izvođenja svih već izvedenih dokaza i posebno na dužnost ocjene integralnog sadržaja proturječnih dokaza sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP/08, izvedenih primjenom pravila iz čl. 426. i čl. 435. st. 1. ZKP/08 te potom na davanje jasnog i neproturječnog zaključka na koji upućuje sadržaj svih izvedenih dokaza. Nakon tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski će sud donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, koju će u potpunosti valjano obrazložiti primjenom odredbe čl. 459. st. 5. ZKP/08.

10.              Slijedom svega navedenoga, valjalo je ukinuti pobijanu presudu primjenom čl. 483. st. 1. ZKP/08 i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U Varaždinu 9. svibnja 2023.