1

Poslovni broj: Gž R-777/2022-

Poslovni broj: Gž R-777/2022-

                                 U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

            P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeće, Ivanke Maričić-Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice I. F., S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u Š., protiv tuženika: V. K. d.o.o., Š., OIB: …, zastupan po zakonskom zastupniku direktoru S. G.,a ovaj po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-19/19 od 26. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-19/19 od 26. travnja 2022.u točki I izreke osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima te u točki II izreke.

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-19/19 od 26. travnja 2022. u preostalom dijelu točke I izreke i sudi:

              Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točke I izreke.

     Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos od 2.638,84 eur[1]/19.882,33 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, u tijeku i na iznose pobliže navedene u ovoj točci sve u roku od 8 dana.

2. U točki II izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.458,21 eur/11.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate u roku od 8 dana.

3. Protiv te presude žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se potvrdi presuda suda prvog stupnja.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu plaće za utuženo razdoblje sa dodacima na plaću za ostvarene sate prekovremenog rada, rada nedjeljom, noćnog rada te smjenskog rada u iznosu od 2.638,84 eur/19.882,33 kn.

7. Među strankama nije sporno da su bili sklopljeni ugovori o radu na određeno vrijeme 3. travnja 2017. i 1. svibnja 2018. za radno mjesto recepcionera sukladno opisu poslova i zadataka tog radnog mjesta te da je poslove radnog mjesta obavljala u dvije smjene u punom radnom vremenu od 48 sati tjedno.

8. Sporno je da li je tuženik isplatio tužiteljici sve dodatke na ugovorenu plaću te je bilo potrebno utvrditi da li je u konkretnom slučaju bio ugovoren rad u preraspodjeljenom radnom vremenu kako to ističe tuženik što bi istoga oslobodilo obveze plaćanja prekovremenog rada.

9. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice da među strankama nije bila dogovorena preraspodjela radnog vremena na koju se tuženik poziva u odgovoru na tužbu i naknadnu istu dostavlja u sudski spis jer uz navedenu Odluku nije dostavio dokaz da je tužiteljica o istoj bila upoznata a da se nije radilo o preraspodjeli radnog vremena po ocjeni suda vidljivo je iz Evidencija o radnom vremenu tužiteljice i obračunskih lista plaća.

10. Sud prvog stupnja utvrđuje da je odredbom čl. 14. st. 8. Pravilnika o radu tuženika od 25. ožujka 2015. propisano da se preraspodjelom mora odrediti početak radnog vremena, trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena u pojedinim vremenskim razdobljima i dane u koje se zbog izvršne preraspodjele neće raditi te preraspodjela radnog vremena za razdoblje kalendarske godine mora sadržavati trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena za svaki pojedini mjesec te trajanje neradnog perioda, ako je ono uvedeno preraspodjelom a što Odluka o preraspodjeli  tuženika ne sadrži. Sud nadalje utvrđuje da je ugovor o radu tužiteljica sklopila 1. svibnja 2018. a da je u Odluci o preraspodjeli donesenoj 27. travnja 2018. navedeno da ista se odnosi na period od 1. siječnja 2018. dakle retroaktivno.

10.1.Po ocjeni suda a kraj same činjenice da tuženik nije dostavio dokaz da je tužiteljica doista bila upoznata s Odlukom o preraspodjeli (a svakako izražava sumnju u njezino donošenje tog datuma zbog neusklađenosti s ostalom priloženom dokumentacijom), kao i istu poslati državnom inspektoratu na suglasnost, sve sukladno propisanom Kolektivnim ugovorom ugostiteljstva (NN 36/18) sklopljen između Sindikata turizma i usluge Hrvatske, sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije s jedne strane te Hrvatske udruge poslodavaca s druge strane, dana 27. ožujka 2018.godine, a koji se primjenjuje od 1.travnja 2018.godine. Primjena istog Kolektivnog ugovora ugostiteljstva tek je Odlukom Ministarstva rada i mirovinskog sustava od dana 7.svibnja 2018.godine proširena na sve poslodavce i radnike u Republike Hrvatskoj u djelatnosti pružanja smještaja i pripreme i usluživanje hrane, a ista je Odluka o proširenju primijenjena na sve radnike i poslodavce pa tako i tuženika, stupila na snagu osam dana od dana objave u Narodnim novinama broj 49/18 od 30.svibnja 2018.godine, odnosno 7.lipna 2018.godine. Stoga, sve i da se radilo o preraspodijeljenom radnom vremenu tuženik se nije mogao koristiti preraspodjelom radnog vremena na način kako je to određeno istim kolektivnim ugovorom odnosno preraspodjelu radnog vremena nije mogao uvesti svojom jednostranom odlukom, već je trebao postupiti sukladno mjerodavnim odredbama ZR-a, sačiniti plan preraspodijeljenog radnog vremena i s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme te isti plan dostaviti inspektoratu rada na suglasnost.

11. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te utvrđuje da je osnovano potraživanje tužiteljice u iznosu od 19.882,33 kn bruto na ime dodataka za prekovremeni rad.

12. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja odlučuje kao u točki I izreke presude dok odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje - Tarifa).

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvarena bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, istu je u svemu moguće ispitati te ne postoje nikakve proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaje isprava i samih tih isprava. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od drugih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u pravcu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava budući je sud pravilnom primjenom materijalnog prava a prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka naložio tuženiku isplatu bruto iznosa od 2.638,84 eur/19.882,33 kn.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o preraspodjeli radnog vremena jer to ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Proizlazi da istu Odluku tužiteljica nikada nije zaprimila niti je o njoj obaviještena a osobito da ju je zaprimila 27. travnja 2018. kako se navodi. Osim toga tužiteljica uopće nije radila u preraspodjeljenom radnom vremenu budući da je o preraspodjeli radnog vremena tuženik obvezan obavijestiti radnike sedam dana prije početka rada sukladno čl. 14. st. 7. Pravilnika o radu tuženika, dok prema stavku 8. istoga Pravilnika preraspodjelom se mora odrediti početak radnog vremena, trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena u pojedinim vremenskim razdobljima i dane u kojima se zbog izvršene preraspodjele neće raditi te preraspodjela radnog vremena za razdoblje kalendarske godine mora sadržavati trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena za svaki pojedini mjesec te vrijeme trajanja neradnog perioda ako je ono uvedeno preraspodjelom a što ista Odluka o preraspodjeli radnog vremena uopće ne sadržava. Iz iste pak proizlazi da se primjenjuje retroaktivno odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. listopada 2018. a u točki 1. izreke iste stoji da se tužiteljici preraspodjeljuje radno vrijeme tako da je u razdoblju od 15. travnja 2018. do 31. listopada 2018. dužna raditi 48 sati tjedno dok u točki 5. iste Odluke stoji da Odluka stupa na snagu danom donošenja a da će se primjenjivati nakon sedam dana što bi odgovarala datumu od 4. svibnja 2018. U točki 2. iste Odluke stoji da je u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 14. veljače 2018. tužiteljica neće imati obvezu raditi 48 sati tjedno te da je navedenom razdoblju radila manje od 40 sati tjedno te da nije imala ispunjenu mjesečnu kvotu po mjesecima za siječanj 104 sata, za veljaču 168, za ožujak 24 sata te za travanj 16 sati, pri čemu je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su netočni navodi tuženika da tužiteljica nije ispunila mjesečnu kvotu za siječanj 2018., budući da Evidencija o radnom vremenu za isti mjesec koju je tuženik priložio u spis je sastavljena neistinito jer ne prikazuje stvarno određene sate rada tužiteljice kod tuženika a što proizlazi iz obračunske liste za siječanj 2018. u kojoj stoji da su odrađena 184 sata a općepoznata je činjenica da mjesec siječanj ima ukupan fond sati od 184 sata. Na ostale žalbene navode valja istići da iz Evidencije o radnom vremenu tužiteljice i obračunskih lista proizlazi da ista nije radila o preraspodjeljenom radnom vremenu, da preraspodjela u razdoblju u kojem radno vrijeme traje dulje od punog radnog vremena sukladno Kolektivnom ugovoru ugostiteljstva, može trajati najdulje šest mjeseci a iz Odluke razvidno je čak da je razdoblje u kojemu je navodno tuženik tužiteljici preraspodjelom odredio duži rad od punog radnog vremena, duže od maksimalnih šest mjeseci.

16. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika kojima pobija nalaz i mišljenje vještaka.

17. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika da sud nije saslušao zakonskog zastupnika tuženika budući je sud prvog stupnja pravilno odustao od tog saslušanja s obzirom da isti se nije odazvao pozivu na ročište od 9. srpnja 2019. ispričavši nedolazak poslovnim obvezama bez prilaganja dokaza iz kojih bi bilo vidljivo o kojim se to obvezama radilo i zbog čega je sud pravilno saslušao samo tužiteljicu.

18. Međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Naime, prema odredbi čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04 – 136/15) i odredbi Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 10/14) prorez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji čine sastavni dio bruto dohotka (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek isplatom što znači da do trenutka isplate nisu dospjele na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose kamate ne obračunavaju kakav pravni stav je zauzet i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom izjavljene revizije u predmetu poslovni broj Revr-717/16 od 6. rujna 2017. Stoga je presudu u tom dijelu valjalo djelomično preinačiti.

19. Nije osnovana žalba tuženika niti u dijelu odluke o parničnom trošku o kojem je sud odlučio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife.

20. Slijedom svega obrazloženog pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 9. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić