1

Poslovni broj: 37. Gž Ob-70/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž Ob-70/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. P. (prije K.) iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnici T. P. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika M. K. iz Z., .OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. U. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5627/14-70 od 22. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5627/14-70 od 22. travnja 2015.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja je utvrđeno da je stan, pobliže opisan u izreci, suvlasništvo tužiteljice u 1/3 dijela, tuženiku je naloženo izdavanje tabularne isprave (t. I) kao i naknada parničnoga troška u iznosu od 26.637,50 kn (t. II.).

 

2. Tuženik je izjavio žalbu protiv presude zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353.st.1. Zakona o parničnom postupku - NN br.53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje:ZPP), s prijedlogom za preinačenje. 

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila njenu osnovanost i predložila odbijanje.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, dijelom su nesporne i proizlaze iz isprava u spisu (čl. 373.a st. 1. t. 1. i t. 2. ZPP) što slijedi iz daljnjeg obrazloženja. Također su na ovaj način, sukladno odredbi čl. 373.a. st. 3. ZPP otklonjeni nedostaci obrazloženja presude o pojedinim odlučnim činjenicama koje ima u vidu zakonska odredba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP

 

6. Tužbeni zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela tužiteljica temelji na tvrdnji da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja braka, zajedničkim sredstvima.

 

7. Nesporno je da su stranke sklopile brak 17. rujna 1994.godine, tužiteljica je napustila bračnu zajednicu u veljači 2004.godine, u braku je rođeno dvoje djece. Predmetni stan je kupljen 13. listopada 1998. godine na kredit, za iznos od 51.118,25 kn sa rokom otplate od 23 godine, nakon prestanka bračne zajednice tuženik je nastavio otplaćivati kredit, u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku bio je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik stana.  

 

8. Nisu osnovani navodi žalitelja o prestanku faktične bračne zajednice stranaka prije veljače 2004., neovisno o njihovim eventualno poremećenom emotivnom odnosu, uz ostalo i o tome su stranke iskazivale više puta tijekom postupka. Činjenica da je tužiteljica u vezi s drugim partnerom rodila dijete u prosincu 2005. svakako nije dokaz da je u spornom razdoblju živjela s njim u vanbračnoj zajednici, to ne proizlazi niti iz fotografija kuće za koju tuženik tvrdi da ju je sagradila s drugim partnerom još u vrijeme kada je živjela s njim u predmetnom stanu. Uz to sam tuženik je tijekom postupka, na ročištu 22. studenoga 2005. izjavio da je tužiteljica napustila bračnu zajednicu s djecom u drugom mjesecu 2004. te je on nastavio sam otplaćivati rate za stan i automobil. Na ročištu 14. listopada 2010. izjavio je da su on i tužiteljica do njenog iseljenja dijelili troškove hrane, da je tužiteljica podnijela tužbu za razvod braka a ne on jer su mu bez obzira na sve bila bitnija djeca, “želio je sačuvati to zajedništvo”, na ročištu 13. listopada 2011. potvrdio je da je tužiteljica iz zajedničkog kućanstva iselila u veljači 2004. Imajući u vidu citirane izjave samog tuženika o napuštanju bračne zajednice i zajedničkog kućanstva, o prekidu zajedništva, dijeljenju troškova, proizvoljne su i bez temelja u provedenim dokazima tvrdnje žalitelja o prestanku faktične, ekonomske zajednice života stranaka prije veljače 2004., neovisno o poremećenosti bračnih odnosa. Iz razloga koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir u svojoj odluci proizlazi da je očito smatrao utvrđenim postojanje faktične zajednice do veljače 2004. pri čemu je međutim upotrijebio pogrešan termin označivši tu zajednici “formalnom”.

 

9. Imajući u vidu vrijeme stjecanja imovine, tj. kupnje i stupanja u posjed stana,  pravilan je stav suda prvoga stupnja da imovinskopravne odnose stranaka valja raspraviti primjenom tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN br. 51/89 – pročišćeni tekst, dalje:ZBPO).

 

10. Prema odredbi čl. 277. toga Zakona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine, njihova je zajednička imovina.

 

11. Odredbom čl. 278. st. 1. toga Zakona je propisano da je posebna imovina ona koju bračni drug ima u času zaključenja braka i ona koju u toku bračne zajednice stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi, različitoj od one navedene u čl. 277. toga Zakona.

 

12. Prema odredbi čl. 287. ZBPO kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova, udio bračnog druga u zajedničku imovinu određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora sud određuje koliki je doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od njih već i o pomoći jednog drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

 

13. Utvrđeno je i proizlazi iz obavijesti ministarstva, uprave, sekto, služba, ur.br. 512M3-020103-15-22 od 16. veljače 2015. (list 186. spisa) da je ovdje tuženiku M. K. dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje temeljem Zakona o privremenom korištenju stanova (NN br. 66/91), Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN br. 108/96), obzirom na utvrđeni status hrvatskog ratnog vojnog invalida IX skupine s 30% oštečenja organizma ostvario je popust u kupnji od 30%.

 

14. Iz rješenja ministarstva, komisije br. 512-09-02-98-07 od 7. srpnja 1998. (list 189. spisa) proizlazi da je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje ovdje tuženiku i tužiteljici kao supruzi i kćerkama L. i H. K., temeljem utvrđenih uvjeta propisanih Uredbom Vlade Republike Hrvatske o mjerilima za stambeno zbrinjavanje hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata i članova obitelji poginuloga, umrloga, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja.

 

15. I sam tuženik je na ročištu 22. studenoga 2005. (list 30. spisa) izjavio da je isti stan dobio, najprije na privremeno korištenje, a potom na otkup, “temeljem svog statusa ratnog vojnog invalida i obiteljske situacije te činjenice “da u obitelji imamo dvoje djece”. Stoga su neutemeljeni navodi žalitelja da je stan stekao kao samac  i kao takav njegov vlasnik u cijelosti.

 

16. Iz ovih činjenica pa i navoda tuženika tijekom postupka proizlazi da je upravo njegov status hrvatskog ratnog vojnog invalida bio osnov za dodjelu stana na korištenje i potom kupnju stana, pri čemu je razmjerno stupnju tjelesnog oštečenja bio oslobođen plaćanja dijela cijene, drugim riječima njegovom stupnju invalidnosti odgovarajući suvlasnički dio stana mu je besplatno dodijeljen  i stoga je taj dio imovine on stekao po posebnom osnovu u smislu odredbe čl. 278. st. 1. ZBPO. 

 

17. Stoga je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da  onaj dio imovine (stana) koji je stečen na temelju toga osobnog prava tuženika predstavlja  njegovu posebnu imovinu, u ovom slučaju suvlasnički dio od 1/3 predmetnog stana. Ostali kriteriji koji su bili od utjecaja na sniženje cijene stana nisu sami po sebi  poseban osnov za stjecanje stana na korištenje i otkup, to je ovdje upravo status hrvatskog ratnog vojnog invalida bez kojeg tuženik ne bi ostvario pravo na kupnju odnosno praktično besplatnu dodjelu stana u dijelu razmjernom stupnju invalidnosti. Valja reći i da tijekom postupka nije isticao te činjenice kao relevantne u smislu osnova stjecanja već isključivo invalidnost pa je riječ i o novim činjeničnim navodima koje u žalbi nije dopušteno isticati (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

18. Kada je u pitanju doprinos stranaka u stjecanju preostalog dijela stana, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja o jednakom doprinosu. Naime, tužiteljica je bila zaposlena, također u ministarstvu, plaća tuženika je bila nešto viša, no tužiteljica se brinula i o zajedničkom kućanstvu i zajedno s tuženikom o djeci, nakon razvoda braka se sama brine o njima. Pored toga stranke nisu imale značajnih vlastitih posebnih prihoda koje bi uložili u stjecanje nekretnine, tuženik je kao ratni vojni invalid stekao dionice trgovačkog društva i prodao ih za 14.000,00 kn od kojeg iznosa je djeci uređena soba. Suprotno proizvoljnim i neutemeljenim navodima žalitelja, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je po cijele dane izbivala iz doma zbog putovanja na posao u S. i da je stoga on sam vodio brigu o djeci.

 

19. Nadalje, nije sporno da je prilikom sklapanja ugovora plaćen iznos od 3% kupoprodajne cijene (1.533,55 kn) a isplata ostatka ugovorena u mjesečnim obrocima od 201,18 kn, to znači da je do veljače 2004. uplaćeno 64 obroka pored navedenog učešća. Na ročištu 4. lipnja 2012. tuženik se izjasnio da je “za vrijeme trajanja bračne zajednice ukupno isplaćeno rata u iznosu od 12.102,00 kn”.

 

20. Prema odredbi čl. 291. st. 3. ZBPO  nenamireni dugovi koji terete zajedničku imovinu i nastali su radi povećanja zajedničke imovine neće se uzimati u obzir prilikom utvrđivanja udjela u zajedničkoj imovini ako bračni drug kojeg ne tereti dug pruži osiguranje da će prilikom isplate duga namiriti odgovarajući dio.

 

21. Adekvatno osiguranje u smislu citirane odredbe može biti polog novčanog iznosa u korist drugog bračnog druga, zasnivanje založnog prava radi osiguranja njegove tražbine odnosno izjava ili sporazum u formi ovršne isprave koja, za slučaj neizvršenja preuzete obveze, omogućuje namirenje tražbine bez pokretanja posebnog parničnog postupka.

 

22. U konkretnom slučaju tužiteljica je tijekom postupka priložila dokaz, zapisnik javnog bilježnika od 9. ožujka 2012. (list 152. spisa) da je položila iznos od 9.754,12 kn na ime ½ svih obroka za otkup predmetnog stana, za razdoblje od veljače 2004. do lipnja 2012, koji  će iznos javni bilježnik položiti na svoj račun za treće osobe, pobliže naveden u zapisniku. Punomoćnica tužiteljice izjavila je da će tužiteljica nadalje do pravomoćnog okončanja ovoga postupka polagati na isti žiro račun iznos od 100,59 kn (pola mjesečnog obroka kredita).

 

23. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. listopada 2022. donesenog u ovom postupku, ne proizlazi da je sporna valjanost ovog osiguranja.

 

24. Iz navedenih nespornih činjenica proizlazi da je za razdoblje od  kupnje stana do 9. ožujka 2012. tužiteljica uplatila zajedno s tuženikom odnosno nakon veljače 2004. putem pologa dala osiguranje plaćanja za pola svih ugovorenih mjesečnih obroka.

 

25. Zbog navedenih razloga može se prihvatiti kao pravilan zaključak da je doprinos stranaka u stjecanju preostalog, zajedničkog dijela stana jednak i da stoga doprinos tužiteljice odgovara suvlasničkom udjelu od 1/3 dijela stana pa je tužbeni zahtjev prihvaćen pravilnom primjenom materijalnoga prava. 

 

26. Odluka o naknadi parničnog troška je zakonita u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP a njenu pravilnost žalitelj ne osporava konkretnim razlozima.

 

27. Slijedom izloženog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti  oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2 i st. 3 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

28. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu nije osnovan jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu, 9. svibnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.