1

Poslovni broj: Gž-763/2022-3

Poslovni broj: Gž-763/2022-3

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici M. G., dipl. pravnici, protiv tuženika D. t. r. d.o.o., OIB: …, iz Z., zastupanog po direktorici N. V., dipl. pravnici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-81/2021-9 od 31. ožujka 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

riješio je

Uvažava se žalba tuženika kao osnovana te se ukida presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-81/2021-9 od 31. ožujka 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 79.315,84 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. studenoga 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 15. travnja 2022. zbog svih žalbenih razloga. U žalbi ne predlaže sadržaj odluke drugostupanjskog suda.

3. Tužitelj je 6. svibnja 2022. podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem je u cijelosti osporio žalbene navode tuženika.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je naknada štete koju je pretrpio tužitelj isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku M. S. u razdoblju od 1. rujna 2015. do 30. lipnja 2021. u iznosu od 79.315,84 kn. Tužitelj temelji tužbeni zahtjev na članku 161. u vezi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21.; dalje: ZMO). Tuženik je osporavao tužbeni zahtjev navodeći da osiguranik tužitelja koji je ranije bio njegov zaposlenik prilikom ozljede na radu nije zadobio udarac u glavu koji bi rezultirao osiguranikovim gubitkom radne sposobnosti. Istaknuo je da je podnio zahtjev za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1381/2020 od 19. veljače 2021. jer je ta presuda donesena na temelju formalno pravnih osnova predmeta upravnog postupka, a ne materijalno pravnog i činjeničnog stanja predmeta spora.

6. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog tuženika da se provede medicinsko vještačenje radi utvrđenja koje je ozljede zadobio M. S. u štetnom događaju te je li njegova nesposobnost za rad u uzročno posljedičnoj vezi sa zadobivenim ozljedama, jer je ocijenio da je izvođenje tog dokaza nepotrebno i neekonomično s obzirom da je sud u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine vezan konačnom odlukom upravnog tijela. Budući da je tuženik kao spornu okolnost naveo jedino osiguranikov udarac u glavu prilikom štetnog događaja i uzročno posljedičnu vezu tog udarca s gubitkom radne sposobnosti i umirovljenjem prvostupanjski sud nije posebno ocjenjivao rezultate uvida u spis Pu P-987/2015 niti iskaze saslušanih svjedoka.

7. U dokaznom postupku prvostupanjski sud je izvršio uvid u prijavu o ozljedi na radu od 3. studenog 1998., pravomoćno rješenje zavoda, Područna služba u Z. od 17. ožujka 2004. kojim je M. S. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i određena invalidska mirovina, rješenje toga zavoda od 4. srpnja 2011. kojim je M. S. priznato i nadalje pravo na invalidsku mirovinu, rješenje središnje službe tužitelja od 14. veljače 2012. kojim je odbijena žalba tuženika protiv rješenja od 4. srpnja 2011. kojim su se vještaci usuglasili da nisu nastupile takve promjene u zdravstvenom stanju M. S. koje bi uvjetovale promjenu ranije utvrđene invalidnosti i uzroka invalidnosti, presudu Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-1173/2012 od 23. siječnja 2013. kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika za poništenje prethodnog rješenja tužitelja od 14. veljače 2012., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti M. S. od 22. listopada 2003. kojim je utvrđeno da je ozljeda na radu 100%-tni uzrok njegove invalidnosti, mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju tužitelja od 3. studenoga 2003. kojim se ono usuglasilo s nalazom i mišljenjem vještaka koji je utvrdio profesionalnu nesposobnost za rad osiguranika, nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka na kontrolnom pregledu po službenoj dužnosti 1. lipnja 2011. prema kojemu se stanje invalidnosti osiguranika nije promijenilo te je uzrok invalidnosti ozljeda na radu 100 %, nalaz i mišljenje višeg vještaka od 13. veljače 2012. prema kojemu nije bilo elemenata za promjenu mišljenja vještaka i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1381/2020 od 19. veljače 2021. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2965/2014 od 30. siječnja 2020. na način da je usvojen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja za isplatu naknade štete u vidu isplaćene invalidske mirovine osiguraniku M. S. za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 30. studenog 2016.

8. Prvostupanjski sud je na okolnost nastanka povrede na radu M. S. saslušao svjedoke J. S., M. H. i M. S.. Iako svjedoci nisu potvrdili da je osiguranik tuženika prilikom štetnog događaja zadobio udarac u glavu, odnosno da bi ozljede glave bile vidljive prvostupanjski sud je zaključio da je jedini prikladan dokaz na tu okolnost odgovarajuće vještačenje u upravnom postupku. Nadalje je ocijenio da je na temelju članka 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) u ovom postupku vezan konačnom odlukom upravnog tijela kojom je odlučeno o invalidnosti osiguranika tužitelja zbog gubitka sposobnosti za rad te da u parničnom postupku ne može preispitivati odluku upravnog tijela u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine. Uvidom u dopis tužitelja od 22. srpnja 2021. prvostupanjski sud je utvrdio visinu isplaćene invalidske mirovine M. S. za razdoblje od 1. rujna 2018. do 30. lipnja 2021. u iznosu od 79.315,84 kn te je u navedenom iznosu usvojio tužbeni zahtjev na temelju članka 161. stavak 1. i 2. točka 2. ZMO. Na dosuđeni iznos prvostupanjski sud je na temelju članka 165. stavak 3. ZMO dosudio tužitelju zateznu kamatu od prvog slijedećeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

9. U žalbi protiv presude tuženik je istaknuo žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da ne može odgovarati tužitelju za štetu na temelju članka 164. ZMO. Ističe da tuženik nije prouzročio gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja niti je za to odgovoran. Prije svega da iz svih priloženih isprava proizlazi da osiguranik tužitelja prilikom nezgode na radu nije pretrpio ozljede glave niti mozga zbog kojih bi nastala posttraumatska epilepsija i posttraumatski psihoorganski sindrom. Smatra pogrešnim što prvostupanjski sud nije uvažio nalaze vještaka koji govore upravo o tome je li tuženik odgovoran za štetu ili nije, već se poziva na vezanost odlukama upravnog tijela kojima u ovom postupku nije vezan, jer sud u ovom postupku ne odlučuje o pravu osiguranika na mirovinu i isplatu mirovine. Ističe da tužitelj nije priložio niti jedan dokaz da je tuženik odgovoran za ozljedu koja bi uzrokovala gubitak radne sposobnosti njegova osiguranika te da u prilog tome govore i prijava ozljede na radu i sva priložena medicinska dokumentacija pa tužitelj nema pravo od njega potraživati naknadu štete.

10. Prethodni žalbeni navodi tuženika, po ocjeni ovoga suda, osnovani su, osim u dijelu u kojem se navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 164. ZMO, jer prvostupanjski sud je presudu donio na temelju članka 161. ZMO. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je isplatio svom osiguraniku M. S. na ime invalidske mirovine temelji se na članku 161. ZMO. Člankom 161. stavak 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. U stavku 2. toga članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Članak 162. ZMO propisuje u stavku 1. da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. U stavku 3. toga članka propisano je da za štetu iz stavka 1. toga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

10.1. Prema članku 170. ZMO, na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama toga Zakona. Prema članku 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U ovom postupku tuženik tvrdi da je šteta nastala bez njegove krivnje, jer da osiguranik tužitelja, a njegov bivši zaposlenik, prilikom nezgode na radu nije pretrpio ozljede glave niti mozga zbog kojih bi nastala posttraumatska epilepsija i posttraumatski psihoorganski sindrom.

10.2. Prvostupanjski sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku na okolnost da ne postoji njegova krivnja za konkretnu štetu koju trpi tužitelj isplatom invalidske mirovine M. S. jer je ocijenio da je na temelju članka 12. ZPP-a u ovom postupku vezan konačnim rješenjem upravnog tijela kojim je odlučeno o invalidnosti osiguranika tužitelja zbog gubitka sposobnosti za rad te da u parničnom postupku ne može preispitivati odluku upravnog tijela u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplate mirovine.

10.3. Prema pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-450/2021 od 22. veljače 2022. sud je vezan za odluku upravnog tijela, ali ta odluka obvezuje ga samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku. Utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastanku invalidnosti, kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u smislu odredbi članka 161. ZMO u nadležnosti je parničnog suda, pa stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku nije vezana utvrđenjem iz upravnog rješenja.

10.4. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, iz priloženih dokaza za sada se, po ocjeni ovoga suda, ne bi moglo zaključiti da je tuženik bio stranka upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje koje predstavlja osnovu tužitelja za regresni zahtjev, već mu je isto, prema dostavnoj naredbi, trebalo biti dostavljeno (o čemu u spisu ne postoji dokaz). Tuženik doduše nije osporio da je navedeno rješenje primio, međutim, to ne znači da je sudjelovao u samom postupku donošenja rješenja u smislu da je obaviješten o tome da se taj postupak vodi, da su mu dostavljena mišljenja vještaka itd. Tužitelj tijekom postupka nije isticao tvrdnje da je, osim samog rješenja, u kojem nije navedeno o kojoj se ozljedi na radu radilo kod osiguranika tužitelja te kod kojeg poslodavca je ozljeda nastala, niti da je tuženiku dostavio i nalaz i mišljenje vještaka na koje se u rješenju poziva. Iz navedenoga bi se moglo zaključiti da tuženik, kojemu nije bilo poznato na temelju čega je tužitelj donio svoje rješenje, nije mogao istom prigovarati, u kojem slučaju to rješenje u odnosu na njega ne bi imalo intervencijski efekt pa bi te prigovore mogao iznositi u parnici. To što je tuženik Upravnom sudu u Zagrebu podnio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužitelja od 14. veljače 2012. ne može se ocijeniti kao sudjelovanje tuženika u upravnom postupku u kojemu je doneseno temeljno rješenje od 17. ožujka 2004. kojim je M. S. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Zbog toga činjenica sudjelovanja ili nesudjelovanja tuženika, kao zainteresirane osobe, u tom upravnom postupku za sada nije potpuno i pravilno utvrđena. Ako je tuženik sudjelovao u postupku donošenja upravnog rješenja tužitelja u kojem je M. S. priznato pravo na invalidsku mirovinu tada ga to upravno rješenje veže i u dijelu kojim je odlučeno o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja tužitelja na radu kod tuženika i nastale invalidnosti. U protivnom tuženik ne bi bio vezan navedenim utvrđenjima pa bi imao pravo dokazivati u parnici da ne postoji njegova krivnja za nastali štetni događaj ili barem ne u cijelosti, u kojem slučaju treba provesti dokaze na tu okolnost predložene po tuženiku.

11. Slijedom navedenoga ovaj sud je ukinuo pobijanu presudu na temelju članka 370. ZPP-a i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u kojemu će prije svega utvrditi je li tuženik sudjelovao u postupku donošenja upravnog rješenja tužitelja od 17. ožujka 2004. u kojem je M. S. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a ovisno od utvrđenja te činjenice po potrebi će provesti daljnji dokazni postupak te će donijeti novu odgovarajuću odluku o tužbenom zahtjevu.

Koprivnica, 9. svibnja 2023.