Baza je ažurirana 26.06.2026. zaključno sa NN 47/26 EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
S P L I T
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u S. po sucu ovog suda D. R., kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. iz S., P. 83, OIB:
13532575058 zastupane po punomoćniku V. R. odvjetnici u S. protiv
tuženika P. Z., d.d- R. .., Z., OIB: …..
zastupanima po punomoćnicima odvjetnicima u OD M. B. & V. iz
S., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene
dana 23. ožujka 2023 u nazočnosti punomoćnika tužitelja V. R. odvjetnice
u S. te zamjenika punomoćnika tuženika N. D. odvjetničkog vježbenika
u S., na ročištu za objavu dana 08. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o
kreditu, broj …, od 21. lipnja 2007.g., koji je sklopljen između tužiteljice,
kao korisnice kredita i tuženika, kao Banke i koji je, dana 21. lipnja 2007.g., potvrđen
od strane javnog bilježnika S. Z., u S., pod brojem: OV –….i to baš:
- Točke 1. Ugovora kojom se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na
raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.208,00 CHF po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,
- Točke 4., stavka 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se na kredit u otplati
Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva
sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,
- Točke 4., stavka 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata
obračunava u CHF,
- Točke 5., stavka 2. Ugovora u kojem je ugovoreno da se kamata iz prethodnog
stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne
liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, te
- Točke 6.2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je mjesečni anuitet u CHF
plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke
važeće na dan plaćanja.
Fiksni tečaj konverzije: 7,53450
II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti
tužitelju iznos od ukupno 4.055,68 EUR / 30.557,55 kn sve sa pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% godišnje do 31.
prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po kamatnoj
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g.
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3 postotna poena, te od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a
koje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:
- na iznos od 0,99 EUR od 31.08.2007.g. pa do isplate
- na iznos od 1,69 EUR od 30.09.2007.g. pa do isplate
- na iznos od 1,83 EUR od 31.12.2007.g. pa do isplate,
- na iznos od 3,06 EUR od 31.01.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 3,25 EUR od 29.02.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 8,60 EUR od 31.03.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 7,89 EUR od 30.04.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 2,41 EUR od 31.05.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 3,38 EUR od 30.06.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 3,99 EUR od 31.07.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 0,58 EUR od 31.08.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 3,98 EUR od 30.09.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 8,00 EUR od 31.10. 2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 14,65 EUR od 30.11.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 11,78 EUR od 31.12.2008.g. pa do isplate,
- na iznos od 19,22 EUR od 31.01.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 23,95 EUR od 28.02.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 26,56 EUR od 31.03.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 21,25 EUR od 30.04.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 21,49 EUR od 31.05.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 16,42 EUR od 30.06.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 17,05 EUR od 31.07.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 19,14 EUR od 31.08.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 18,10 EUR od 30.09.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 16,90 EUR od 31.10.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 19,23 EUR od 30.11.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 21,61 EUR od 31.12.2009.g. pa do isplate
- na iznos od 24,51 EUR od 31.01.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 24,48 EUR od 28.02.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 31,10 EUR od 31.03.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 28,78 EUR od 30.04.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 34,27 EUR od 31.05.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 43,61 EUR od 30.06.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 37,51 EUR od 31.07.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 52,64 EUR od 31.08.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 44,92 EUR od 30.09.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 49,46 EUR od 31.10.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 53,82 EUR od 30.11.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 65,28 EUR od 31.12.2010.g. pa do isplate
- na iznos od 57,60 EUR od 31.01.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 56,71 EUR od 28.02.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 53,76 EUR od 31.03.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 61,64 EUR od 30.04.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 73,73 EUR od 31.05.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 70,93 EUR od 30.06.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 100,98 EUR od 31.07.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 101,56 EUR od 31.08.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 76,52 EUR od 30.09.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 76,50 EUR od 31.10.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 72,18 EUR od 30.11.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 78,00 EUR od 31.12.2011.g. pa do isplate
- na iznos od 82,11 EUR od 31.01.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 81,53 EUR od 29.02.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 79,41 EUR od 31.03.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 82,34 EUR od 30.04.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 82,17 EUR od 31.05.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 80,05 EUR od 30.06.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 80,87 EUR od 31.07.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 78,87 EUR od 31.08.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 76,53 EUR od 30.09.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 79,81EUR od 31.10.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 77,97 EUR od 30.11.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 80,52 EUR od 31.12.2012.g. pa do isplate
- na iznos od 76,76 EUR od 31.01.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 78,12 EUR od 28.02.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 80,80 EUR od 31.03.2013.g. pa do isplate.
- na iznos od 78,38 EUR od 30.04.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 72,34 EUR od 31.05.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 72,42 EUR od 30.06.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 72,45 EUR od 31.07.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 75,62 EUR od 31.08.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 79,38 EUR od 30.09.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 77,54 EUR od 31.10.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 78,09 EUR od 30.11.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 79,75 EUR od 31.12.2013.g. pa do isplate
- na iznos od 81,05 EUR od 31.01.2014.g. pa do isplate
- na iznos od 82,14 EUR od 28.02.2014.g. pa do isplate
- na iznos od 81,66 EUR od 31.03.2014.g. pa do isplate
- na iznos od 80,03 EUR od 30.04.2014.g. pa do isplate
- na iznos od 79,35 EUR od 31.05.2014.g. pa do isplate.
- na iznos od 80,13 EUR od 30.06.2014.g. pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi
tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.742,57 EUR-a sa zakonskom
zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za
svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. .. banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.
Obrazloženje
1.U svojoj tužbi od 15. prosinca 2020 tužitelj je naveo:
Dana 21. lipnja 2007.g., stranke su sklopile Ugovor o kreditu, broj i to
tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, te tuženik u svojstvu kreditora - Banke, a koji
Ugovor je tog istog dana, potvrđen od strane javnog bilježnika S. Z., u
S., pod brojem OV –
U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u kojem je
glavnica kredita vezana za švicarski franak ( valutna klauzula ) i to baš u iznosu od
23.208,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke – tuženika važeće na dan korištenja kredita ( točka 1. Ugovora ), uz ugovoreni
rok otplate od 84 mjeseca ( točka 6.1. Ugovora ).
Točkom 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,10 % godišnje, a koja
je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih
vozila, time da se kamata obračunava u CHF
( mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom )sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.
Točkom 5. istog Ugovora ugovoreno je da će na dospjele, nepodmirene obveze iz
Ugovora Banka za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku
zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima, time da će se ta kamata
obračunavati u CHF, a naplaćivati u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan plaćanja kamate
( stavak 2. istog članka ).
Točkom 6.2. Ugovora ugovoreno je da se kredit u iznosu od 23.208,00 CHF i kamata
otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke – tuženika važeće na dan plaćanja,
prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ovog Ugovora.
Sve naprijed citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale
ugovorne odredbe koje su u svezi promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj
odluci Banke, kao i u svezi valutne klauzule, kojom se ugovorne obveze izražavaju u
kunskoj protuvrijednosti CHF prema ugovorenom tečaju, predstavljaju ništetne
odredbe, koje ne proizvode pravne učinke od samog trenutka sklapanja pravnog
posla.
Naime, u konkretnom slučaju se radi o kreditu koji nije konvertiran, odnosno koji je
isplaćen i zatvoren prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o
potrošačkom kreditiranju, te je u pogledu istog sudska praksa već zauzela jasan stav
u svezi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i
to u sudskom postupku koji se vodio po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača protiv različitih Banaka, a između ostalog i protiv P. Z.
d.d., Z., kao tuženika u ovom postupku.
Obzirom da se i u ovom predmetu po tužbi tužiteljice Vedrane Drobnjak, činjenično i
pravno radi o identičnoj situaciji koja je već u cijelosti raspravljena u pravomoćno
okončanom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, i to baš za
vremensko razdoblje u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, predlaže se da sud
izvrši uvid i primjeni sva činjenična i pravna utvrđenja iz sudskih odluka i to baš:
- Presude T. suda u Z., broj P – , od 04. srpnja 2013.g.,
- Presude i Rješenja V. suda R. H., broj Pž – .., od 13. lipnja 2014.g.
- Presude i Rješenja V. suda R. H., broj Revt –…, od 09. travnja 2015.g.
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U – III – .., U – III –
.., U – III – .., U – III – .., U – III – ., U – III –
… i U – III – --, sve od 13. prosinca 2016.g.
- Presude V. suda R. H., broj Pž –.., od 14. lipnja 2018.g. i
- Presude i Rješenja V. suda R. H., broj Rev- .., od 03. rujna 2019.g.
Naime i u ovom konkretnom predmetu sklopljeni Ugovor o kreditu, 21. lipnja 2007.g.,
predstavlja očiti primjer tipskog i adhezijskog ugovora sastavljenog od strane Banke,
kod kojeg je unaprijed bio izrađen model ugovora i kod kojeg je bila potpuno
isključena mogućnost da tužiteljica pregovara i mijenja sadržaj samog ugovora, pa
tako i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu
stopu.
Nadalje, predmetnim Ugovorom tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice, kao
potrošača, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme
zaključenja predmetnog Ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja navedenog Ugovora o
kreditu, od 21. lipnja 2007.g., što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno tada važećem
Zakonu o zaštiti potrošača i ZOO – u.
Tuženik je u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača i
tako što je u predmetnom Ugovoru koristio ništetnu i nepoštenu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme
zaključenja predmetnog Ugovora stranke, kao trgovac i potrošač, nisu pojedinačno
pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metode izračuna tih
parametara koji su utjecali na odluku Banke o promjeni ugovorene kamate, što je sve
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužiteljice, čime je tuženik
također postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača i ZOO – u.
Naprijed navedeno postupanje tuženika nedvojbeno za posljedicu ima ništetnost svih
ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu
stopu, koja se tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa u više navrata povećavala
isključivo jednostranom odlukom Banke - tuženika.
Temeljem relevantne dokumentacije pribavljene od tuženika, a polazeći od
postupanja istog, koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetnosti
naprijed navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatoj stopi u
skladu s jednostranim odlukama tuženika,
tužiteljica je pristupila knjigovodstveno – financijskom vještačenju na okolnost visine
neosnovano stečenih iznosa, te je utvrdila preplatu kreditne obveze i mjesečnih
anuiteta u visini od ukupno 40.951,98 kn ( na ime preplaćenih iznosa zbog ništetne
valutne klauzule u CHF i ništetne promjenjive kamatne stope ), sa zakonskom
zateznom kamatom koja na svaki pojedini preplaćeni iznos teče od dana stjecanja pa
do isplate.
Napominje se da sud na ništetnost svih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, od
21. lipnja 2007.g., i to u dijelu u kojem su iste u svezi sa ugovorenom valutnom
klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u skladu s jednostranim
odlukama tuženika, pazi po službenoj dužnosti ( čl. 327., st. 1. ZOO ).
Eventualni prigovor zastare potraživanja u ovom predmetu otklonjen je objavljenim pravnim shvaćanjem G. odjela V. suda RH.
Slijedom svega naprijed iznijetog, predlaže se da sud, a nakon provedenog postupka, temeljem članka 323., 1111. i 1115. ZOO – a, donese
2. U svom odgovoru na tužbu od 26. siječnja 2021 tuženik je naveo:
Tuženik se protivi tužbi tužitelja kao neurednoj i nepodobnoj za raspravljanje, a
tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga tužbu
odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova
postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare .Istaknutim tužbenim zahtjevom
tužitelj zahtijeva isplatu za sada neodređenoga iznosa na ime pretplate u iznosima
mjesečnih anuiteta na ime ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute u CHF, sve
uvećano za pripadajući iznos zakonskih zateznih kamata tekućima na pojedinačne
mjesečne iznosa od datuma dospijeća pa do isplate, a koje iznose će tužitelj
specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Svoje
traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati
ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u
CHF a koje postupanje da je presudama T. suda u Z., P-
odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž, presuda VS RH
Revt i dr., utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog
traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o
zaštiti potrošača i u odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev
tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih
razloga:Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011370880 dana
19. svibnja 2006.godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u
kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.750,00 CHF po srednjem tečaju tečajne
liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s
odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,75 %
godišnje. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od
pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od
pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za
zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos
ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare .Naime,
predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2015.godine.Tužitelj
je stoga prekludiran pozivati se na ništetnosti Ugovora o kreditu iz 2006.g. kao što je i
u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka. Nadalje, da bi presuda na koje se
poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a
Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi
parnica trebala biti radi naknade štete - a nije!Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a
propisano je sljedeće:Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate
temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude
Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih
zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih
odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa
potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu .Stoga opetovano pozivanje na
presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta
ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš
člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena
odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira
mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za
korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg
financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne
stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja
zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih
sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku
vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava
potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne
ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda
bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog
suda Revt -…„Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj
je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u
ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta
isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu
koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske
čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“Ne samo
sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi
kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu
uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu
kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a
građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik
promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na
snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede
izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu
na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na
druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik
nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače,
svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih
kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost
kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu
stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila
ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila
zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati
sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja
klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke
bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka
samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene
kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na
snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija
promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je
nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme
važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja
Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009.
godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u
svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj
ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o
godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i
o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje
navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st.
4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi
informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih
temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je
sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o
promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest
dostavljao izmijenjeni otplatni plan .Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o
kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita,
već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja,
tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama
kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je
tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao
tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a
ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno .Svakako, nemogućnost
predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a
isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene
poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i
Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih
ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste
ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga
navodi:„Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu:
davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni
ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… Ali takva se odredba neće
smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena
povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom
tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“Kako se u
konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su
oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od
05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u
vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako
je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne
ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti
samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije
poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja
kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i
to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba
članak 22. ZOO-a propisuje:(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se
vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem
valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna
klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe
članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je
posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom
klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno
načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan
isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe
članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na
temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu
smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u
pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj
odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:„Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno
važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile
isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost
strane valute.“I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009.
navodi:„Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju
članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih
država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj
praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine.
Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka
ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika
promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a),
indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“Niti
Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne
vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u
okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak
prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno,
sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj
ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu
potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta.
Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom
odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju
javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla,
upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da
prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj
volji.U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u
presudi Rev 895/2003 prema kojoj:„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno
proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica
aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao
založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je
predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za
ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni
pretpostavki za brisanje hipoteke. „Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom
ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu
niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.Ugovor je višestruko
provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s
pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i
samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim
njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu
odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima .Tužitelj je od tuženika prije
sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao
uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi
drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu
prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i
prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem
isprave na solemnizaciju .Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je
neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim
odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili
neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako
se u presudi Županijskog suda u P., Gž-.. navodi:„Tužiteljica je svojom
slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je
solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata
sa svakom od točaka Ugovora!U odnosu na prigovor zastare:Kako tužitelj svoje
traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare
kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime,
odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:Zastara počinje teći prvog dana poslije
dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za
pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez
osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi
ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je
obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za
stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi
isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni
sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare
u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:
a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare
zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,
b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te
c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07.
– dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih
interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni
postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima
(lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid
zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).Zbog čega
sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom
(po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida
podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv
dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili
ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što
nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe
nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava,
ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili
vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača
da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih
subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne
tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni
prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na
utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer
se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili
ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz
obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim
okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti
potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno
subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino
osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev
….. od 6. svibnja 2015., Rev-… od 22. veljače 2006, Rev-x …
od 12. rujna 2012.Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i
zakona”.Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako
smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz
obrazloženje da ona “nema smisla”.Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl.
388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju
svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h
ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije
obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da
je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite
interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje
obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese
neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala
podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim
okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj
kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već
sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare
(nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće
odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta
kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.Da je svrha
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva,
doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem
spomenuo, a nije!Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta
nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju,
zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili
slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.
Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241.
Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu
kolektivnih interesa u predmetu P-… podnesena dana 4. travnja
2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete
koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.Naime, sukladno odredbi čl. 226.
ZOO-a propisano je:
1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa
bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo
da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao
što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga
pojedinog davanja.
2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim
iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga
djelomična ispunjenja.
Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare
u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne
opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i
prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja
2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a
sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
kao neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao
Ugovor o kreditu od 21. lipnja 2007, početni otplatni plan, plan otplate, pregled
uplate, nalaz i mišljenje sudskog vještaka V. P., nalaz i mišljenje sudskog
vještaka M. J., opće uvjete poslovanja tuženika s a građanima.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.
6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije
sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu dana 21. lipnja 2007 u
kunskoj protuvrijednosti od 23.208,00 CHF te da je ugovorena promjenjiva kamatna
stopa.
7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se
ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s
osnova promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF.
8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite
tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije
neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost
predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja
knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama
zakona i navedeno u tužbi.
9.U identičnim sporovima protiv istog tuženika - P. banku Z. d.d.,
postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na
tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već
će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i
županijskih sudova kojima u bitnome:ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice
pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na
tužbu;
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima izričiti stav prema kojem je
dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr.
saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje
takvog petita.
Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-…od 19.
ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova
odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže
stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak
neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na
općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti
potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz
članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno
pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je
to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.
11.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju
direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju
sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu
mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev
postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2.
izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koji
se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu
ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno,
neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa
navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.
12.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime,
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-.., Rev-
…. i Rev-… izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka
241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog
odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje
donošenjem Zaključka koji glasi:
„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne
vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u
slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema
iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi
zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene
ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“
13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica
nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je
naglasiti kako je V. sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-.. od
20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom
poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse
Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno
shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna
pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu F.
G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B.
V. A. S. u spojenim predmetima C- C-… i C-, koja
glase:
- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena
ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna
uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve
odredbe nije bilo,
- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,
- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i
valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti
tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim
tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu
promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno,
tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:
promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine
promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije
bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna
stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih
promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata
početkom otplate,valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost
proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno
u tužbi.
Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna
dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi
ugovora o kreditu.
14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne
doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer
tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se
promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih
metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti
valjano inkorporirani u ugovor. T. sud u Z. u presudi P-…se o
tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi
o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da
se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke
navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o
kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s
pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim
kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.
Na isti način o tome je stav zauzeo i V. sud RH u presudi i rješenju Revt-
, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka,
uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog
obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju
ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za
prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.
15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu
ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije
pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na
temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi
anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit
nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna
klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da
tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati
tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule
CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu
prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od
bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.
Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u
CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu
poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o
povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka
kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i
jedinstvenoj prilici.
Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi V. .. suda
Pž-… nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten
način zbog čega je i ona ništetna.
16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog
identiteta ugovornih odredbi koje su presudom V. trgovačkog suda utvrđene
ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja
pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu
koji se odnosi na P. banku Z. d.d. nedvojbeno i jasno proklamira
ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih
ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih
činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je
diljem R. H. koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je
istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne
nadležnosti protiv istog tuženika.
17.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom
predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva
pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim
odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice
što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik
privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i
ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka
57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog
akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i
sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice
posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor
kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće
solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne
na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo
V. sud u presudi P.-. U konkretnom slučaju, ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je
nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na
nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog
istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo
ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.
18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske
U-III/-… od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i
tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja V. suda R.
H. br. Rev … od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena
ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s
valutom.
19. Sudski vještak M. J. u svom nalazu i mišljenju od 15. 12.2022 je naveo:
Tužitelj ( kao korisnik ) u tuženik ( kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu
broj:…..U razdoblju od 01.08.2007 do konačne otplate tuženik je mijenjao
kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten
srednji tečaj CHF/ kn kreditora važeći na dan plaćanja.
Tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od
31.08.2007 do 30.06.2014 platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni
da je tijekom cijelog razdoblja otplate primjenjena početno ugovorena kamatna stopa
u ukupnom iznosu kn 11.078,49. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa
dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog
primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od
31.08.2008 platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni d a
je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na
dan korištenja kredita u ukupnom iznosu kn= 30.557,55
Zbirni iznos pretplate anuiteta iznosi kn= 41.636,04 (po fiksnom tečaju
konverzije EUR= 5.526,05) Navedeni iznosi su kumulativi mjesečnih iznosa dospjelih
sukladno otplatnoj dinamici kredita.
20.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka M.
J. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je prilikom izrade vještva koristio
dokumentaciju dostavljenu u sudski spis te da je tužitelj platio više zbog mijenjanja
kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju do 31.08.2007 do 30.06.2014 iznos od
41.636,04 kn.
Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenomu sudski spis.
21.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
22.Odluka o troška temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi
se sastoje od sastava tužbe-198,08 EUR-a, sastava podneska od 07.09.2022-199,09
EUR-a, zastupanje na ročištu od 05.10.2022- 199,08 EUR-a , sastava podneska od
06-10.2022-49,77 EUR-a, sastava podneska od 06.02.2023-199,08 EUR-a, sastava
podneska od 13.03.2023. 199,08 EUR-a zastupanje na ročištu od 23.03.2023-199,08
EUR-a, pristupa na ročište za objavu presude-99,54 EUR-a, odnosno ukupno
1.339,79 EUR-a. koji iznos je uvećan na ime sudskih pristojbi tužbe 50,40 EUR-a,
sudskih pristojbi presude 86,93 EUR-a, te troškova vještačenja 265,45 EUR-a pa
zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa 1.742,57 EUR-a.
U Splitu, 08. svibnja 2023.
S U D A C
Dragan Ramljak, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se
podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka
iste.)
DNA:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
- u spis
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.