- 2 -                  Poslovni broj: 2 Us I-739/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                    Poslovni broj: 2 Us I-739/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja B. P., iz Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, 8. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I.                    Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-22402/19-01/848, URBROJ: 511-01-203-21-6 od 15. ožujka 2022. godine.

II.                 Nalaže se tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova da o zahtjevu tužitelja B. P. za primitak u hrvatsko državljanstvo odluči polazeći od toga da je tužitelju utvrđena pripadnost hrvatskom narodu. 

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-224-02/19-01/848, URBROJ: 511-01-20321-6 od 15. ožujka 2022. odbijen je zahtjev tužitelja (rođ. 16. svibnja 1982.), državljanina Republike Srbije, podnesen 10. travnja 2019., za primitak u hrvatsko državljanstvo pozivom na osnovu iz članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11 i 110/15, u nastavku teksta: ZHD), koja se odnosi na naturalizaciju (prirođenje) pripadnika hrvatskog naroda. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj nije na odgovarajući način dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu, budući da, u kontekstu s ostalim izvedenim dokazima, izjašnjavanje Hrvatom pri upisu u srbijansku vojnu evidenciju ne može biti jedina osnova za stjecanje hrvatskog državljanstva po ovoj osnovi 2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Iskazivanje hrvatske nacionalne pripadnosti tužitelja registrirano je u izvatku iz matice rođenih u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) i u vojnoj evidenciji Republike Srbije (već 2002.). Pripadnost drugom narodu, naročito hrvatskome, u Vojsci Srbije zasigurno takvoj osobi jamči „drukčiji pristup“ u slučaju eventualnog služenja vojnog roka, pa se takvo postupanje tužitelja ne može izjednačavati s članstvom u nekome od hrvatskih društava u Srbiji. U Republici Hrvatskoj je kršten u katoličkoj crkvi, a u Osijeku je primio i sakrament prve pričesti. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da sam riješi stvar, određivanjem primitka tužitelja u hrvatsko državljanstvo.

3.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, poziva se na ustavnosudsku i sudsku praksu za koju smatra da ide u prilog njegovoj argumentacije, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. 

4.                 Sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude izveden dokaz saslušanjem svjedokâ M. C. i T. C., budući da je taj dokaz predložen u odnosu na činjenicu koja nije odlučna za rješavanje ove vrste predmeta, a i zbog toga što je presuđenje u korist tužitelja moguće i bez izvođenja daljnjih dokaza.

5.                 Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4., vezano uz čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan. 

6.                 U pogledu tužiteljeva zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, među strankama je sporno je li, u svjetlu propisanih kriterija, dokazana tužiteljeva pripadnost hrvatskom narodu.

7.                 Prema članku 16. stavku 1. ZHD-a, pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Odredbom članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a propisano je da prirođenjem može hrvatsko državljanstvo steći stranac ako se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

8.                 Pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu (čl. 16. st. 2. ZHD-a). Navedeni načini utvrđivanja pripadnosti hrvatskom narodu propisani su alternativno.

9.                  Naknadni upis nacionalne pripadnosti u izvadak iz matice rođenih, u vrijeme pokretanja postupka radi primitka u hrvatsko državljanstvo, sâm po sebi ne čini dovoljan dokaz pripadnosti hrvatskom narodu, u smislu članka 16. stavka 2. ZHD-a. No, nesporno je da se tužitelj, još pri upisu u vojnu evidenciju Republike Srbije, o svojoj nacionalnoj pripadnosti izjasnio kao Hrvat. Sud je suglasan sa stajalištem tužitelja da to, u onodobnim okolnostima, zacijelo nije bilo zbiljski oportuno izjašnjavanje. Istodobno, iz dokaznog materijala ne proizlazi da se tužitelj izjašnjavao kao pripadnik drugog naroda. Netom rečeno dovoljno je, prema stajalištu ovog Suda, za utvrđenje da je tužitelj dokazao pripadnost hrvatskom narodu ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu.

10.             Sud je, stoga, u skladu sa člankom 58. stavkom 1. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika te je sam djelomice riješio upravnu stvar, nalaganjem tuženiku da o tužiteljevom prigovoru odluči polazeći od toga da je tužitelju utvrđena pripadnost hrvatskom narodu, u smislu članka 16. ZHD-a. U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenom točkom II. izreke presude, predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/20, Usž-1388/20 i Usž-2881/21). 

11.             Ova presuda tuženiku ostavlja samo prostor da, pri rješavanju predmetnog zahtjeva tužitelja, utvrdi jesu li ispunjene ostale pretpostavke za prirođenje tužitelja kao pripadnika hrvatskog naroda, te postoji li za to neka od propisanih zapreka. Tuženik je pritom dužan voditi računa o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 21/22 i 16/23, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a). 

12.             Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 8. svibnja 2023.

S u d a c 

dr. sc. Alen Rajko

              Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.