1

Poslovni broj: 26 Gž-487/2023-2

Poslovni broj: 26 Gž-487/2023-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. H., OIB: ..., iz Č., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Č., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društva G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu od 25. siječnja 2023. broj P-386/2021-12, dana 8. svibnja 2023.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu od 25. siječnja 2023. broj P-386/2021-12.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj 218-50-2917593 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu CHF, te zahtjev za isplatu i da je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći da su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što znači da je ugovorena nadležnost suda u Z., radi čega je predloženo da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nasuprot navedenog prigovora, tužiteljica je već u tužbi obrazložila razloge radi kojih je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena, odnosno da je sastavni dio tipskog ugovora koji je pripremila tuženica, na koju tužiteljica nije mogla utjecati i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Utvrdivši da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nije posebno pregovarana i da je formulirana od tuženice, te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, kao i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, koja bi radi ostvarivanja prava morala putovati u Z. čime bi bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena što bi zasigurno imalo odvraćajući učinak na tužiteljicu u smislu prava na pristup sudu, prvostupanjski sud zaključuje da je prorogacijska klauzula ništetna. Kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici Č., to slijedi da je tužba podnesena mjesno nadležnom sudu temeljem čl. 59. ZPP-a, slijedom čega je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti. U ocjeni nepoštenosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud se poziva na čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., na presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 i na Zaključak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. broj Su-IV-308/2020.

6. U žalbi tuženica ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. (iako se na isto poziva) jer nije uzeo u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost prebivališta tužiteljice do sjedišta tuženice, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje tužiteljice i ostale okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud nije uzeo u obzir da je tužiteljica zastupana po odvjetniku i da njezina prisutnost na raspravama nije potrebna, te je tužiteljica osim toga mogla angažirati odvjetnika na području Z.. Navedena ugovorna odredba ne isključuje, ne ograničava ili otežava ostvarivanje prava pred sudom, što sud nije uzeo u obzir niti je o istom iznio razloge pa se prvostupanjsko rješenje ne može ispitati obzirom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Sve da je prorogacijska klauzula ništetna, nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz čl. 46. st. 1. ZPP-a, dok čl. 59. ZPP-a nije primjenjiv jer predmetni spor nije nastao "u povodu djelatnosti te jedinice", a nije moguće primijeniti niti čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prilog iznesenim žalbenim navodima tuženica se poziva na odluke županijskih sudova.

7. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode i prihvaća stajalište prvostupanjskog suda.

8. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu.

9. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a taj je sud i općemjesno nadležan prema čl. 46. i 48. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu (ne)dopuštenosti prorogacijske klauzule, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi smatrajući da rješenje ne sadrži razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud ocijenio da je prorogacijska klauzula nepoštena, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Preneseno na konkretan slučaj to bi značilo da bi odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz Zaključka sa sastanka predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 proizlazi da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti s citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020., koji je sud pravilno primijenio kada je zaključio da bi tužiteljica s obzirom na mjesto prebivališta bila izložena dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u Z., a što tužiteljica jasno akcentira tijekom postupka, te uzimajući u obzir visinu zahtjeva pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kojim smatra da bi primjena navedene ugovorne odredbe imala za tužiteljicu odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonila nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji tužiteljica bi morala angažirati odvjetnika sa sjedištem u Z., a kada bi angažirala odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinila u konkretnom slučaju odabirom odvjetnika u Č., teretili bi je (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u Z..

14. Točno je da je i prema čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a koji propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici Č., to se tužiteljica očito opredijelila za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP-a. Prema stajalištu ovoga suda koje je izraženo u više odluka (npr. Gž-1354/2020, Gž-398/2021, Gž-452/2022 i Gž-717/2022), kao i na sjednici Građanskog odjela od 6. rujna 2022. za primjenu čl. 59. ZPP-a poslovna jedinica banke ne mora biti registrirana u sudskom registru, a sklapanje pravnih poslova u vezi kreditiranja građana spada u djelatnost poslovne jedinice.

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsko rješenje.

U Varaždinu 8. svibnja 2023.