1                     Poslovni broj: 28 P-528/21-21

              

      Republika Hrvatska

  Općinski sud u Vinkovcima

      Stalna služba u Otoku

     J.J.Strossmayera 5

       OIB: 77561654785                                                                                                                                               

Poslovni broj: 28 P-528/21-21

                                      

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, OIB: 77561654785,   po sucu Ivani Božić Pišćak,   kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja Đ.Ć. iz V., OIB:…, zastupan po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž., protiv tužene P. b. Z. d.d. Z.1, OIB:…, zastupana po odvjetnicima iz OD L. i partneri iz Z., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 29.ožujka 2023.g. u prisutnosti tužitelja osobno,  punomoćnika H. M., odvjetniku iz Ž, te zamjenika punomoćnika tuženika u zamjeni odvj. T. P., odvj.vježbenice K. P. iz V., potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 8.svibnja 2023.godine, a radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 8.svibnja 2023.godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj:… od 18. rujna 2006., zaključenog između tužitelja Đ Đ.Ć. iz V., OIB:…, i tuženika P. b. Z. d.d. Z.1, OIB:…, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

 

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z.1, OIB:…, da tužitelju Đ.Ć. iz V., OIB:…, isplati iznos od 2.345,95 eura (slovima: dvijetisućetristočetrdesetpet eura i devedesetpet centi)/17.675,65 kuna[1] (slovima: sedamnaesttisuća šestosedamdesetpet kuna i šezdesetpet lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015., a u periodu od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku kako slijedi:

 

-na iznos od    8,49 eura/ 64,12 kn1   od 01. ožujka 2010. do isplate

-na iznos od 17,94 eura /135,15 kn1 od 01. travnja 2010. do isplate

-na iznos od 16,96 eura /127,80 kn1 od 01. svibnja 2010. do isplate

-na iznos od 19,00 eura / 143,15 kn1 od 01. lipnja 2010. do isplate

-na iznos od 32,52 eura / 245,03 kn1od 01. srpnja 2010.do isplate

-na iznos od 29,63 eura / 223,27 kn1 od 01. kolovoza 2010. do isplate

-na iznos od 37,43 eura / 281,99 kn1 od 01. rujna 2010. do isplate

-na iznos od 34,92 eura/ 263,11 kn1 od 01. listopada 2010. do isplate

-na iznos od 29,61 eura / 223,12 kn1 od 01. studenog 2010. do isplate

-na iznos od 39,88 eura / 300,44 kn1 od 01. prosinca 2010. do isplate

-na iznos od 52,65 eura /396,72 kn1  od 01. siječnja 2011. do isplate

-na iznos od 43,85 eura / 330,36 kn1 od 01. veljače 2011.do isplate

-na iznos od 47,04 eura / 354,44 kn1 od 01. ožujka 2011. do isplate

-na iznos od 42,75 eura / 322,09 kn1 od 01. travnja 2011. do isplate

-na iznos od 43,39 eura / 326,95 kn1 od 01. svibnja 2011. do isplate

-na iznos od 60,47 eura / 455,61 kn1 od 01. lipnja 2011. do isplate

-na iznos od 61,62 eura / 464,27 kn1 od 01. srpnja 2011. do isplate

-na iznos od 76,36 eura /575,31 kn1 od 01. kolovoza 2011. do isplate

-na iznos od 69,21 eura /521,48 kn1 od 01. rujna 2011. do isplate

-na iznos od 61,33 eura /462,12 kn1 od 01. listopada 2011. do isplate

-na iznos od 60,35 eura /454,72 kn1 od 01. studenog 2011. do isplate

-na iznos od 59,65 eura/ 449,44 kn1 od 01. prosinca 2011. do isplate

-na iznos od 63,11 eura /475,53 kn1 od 01. siječnja 2012. do isplate

-na iznos od 66,75 eura / 502,96 kn1 od 01. veljače 2012. do isplate

-na iznos od 67,03 eura / 505,03 kn1 od 01. ožujka 2012. do isplate

-na iznos od 64,59 eura / 486,64 kn1 od 01. travnja 2012. do isplate

-na iznos od 65,80 eura / 495,74 kn1 od 01. svibnja 2012. do isplate

-na iznos od 66,94 eura / 504,34 kn1 od 01. lipnja 2012. do isplate

-na iznos od 65,13 eura / 490,69 kn1 od 01. srpnja 2012. do isplate

-na iznos od 65,73 eura / 495,28 kn1 od 01. kolovoza 2012. do isplate

-na iznos od 64,71 eura / 487,59 kn1 od 01. rujna 2012.do isplate

-na iznos od 62,12 eura / 468,05 kn1 od 01. listopada 2012. do isplate

-na iznos od 64,86 eura / 488,69 kn1 od 01. studenog 2012.do isplate

-na iznos od 66,37 eura / 500,06 kn1 od 01. prosinca 2012. do isplate

-na iznos od 65,84 eura / 496,09 kn1 od 01. siječnja 2013. do isplate

-na iznos od 59,98 eura / 451,91 kn1 od 01. veljače 2013. do isplate

-na iznos od 64,97 eura /489,55 kn1 od 01. ožujka 2013. do isplate

-na iznos od 65,22 eura /491,37 kn1 od 01. travnja 2013. do isplate

-na iznos od 63,12 eura / 475,54 kn1 od 01. svibnja 2013. do isplate

-na iznos od 57,52 eura / 433,40 kn1 od 01. lipnja 2013. do isplate

-na iznos od 57,37 eura / 432,27 kn1 od 01. srpnja 2013. do isplate

-na iznos od 58,58 eura / 441,37 kn1 od 01. kolovoza 2013. do isplate

-na iznos od 60,84 eura / 458,40 kn1 od 01. rujna 2013. do isplate

-na iznos od 64,30 eura / 484,46 kn1 od 01. listopada 2013., do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

 

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z.1, OIB:…, da naknadi tužitelju Đ.Ć. iz V., OIB:…, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.210,68 EUR-a/16.656,37  kuna 1 (slovima: dvijetisuće dvjestodeset eura i šezdesetosam centa / šesnaesttisućašestopedesetšest kuna i tridesetsedam lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. svibnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, u iznosu od 49,75 EUR/374,84 kuna 2, kao neosnovan.

 

r i j e š i o    j e

 

I. Utvrđuje se da je tužitelj podneskom od 27.lipnja 2022., povukao tužbu i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te tužbeni zahtjev s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi u iznosu od 829,90 eura / 6.252,86 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakomjesečnog iznosa do isplate, te podneskom od 10.siječnja 2023. i dio tužbenog zahtjeva s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 139,26 eura / 1.049,27 kuna.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 373,28 eura / 2.812,50 kn1 u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva.

 

O b r a z l o ž e n j e

 

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio 18.rujna 2006. Ugovor o kreditu broj: … (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 20.366,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora i to s rokom vraćanja od 84 mjeseca, a potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio.

 

1.1. Tužitelj je temeljem članka 4. navedenog Ugovora, pored iznosa glavnice, bio dužan tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17 %. Kamatna stopa se sa početnih 5,17 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamatne stope činiti ovisnom o volji, odnosno odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz promjenu kamatne stope. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak te ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, bez pregovaranja i bez jasno određenih parametara. Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od – 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim revizijskim rješenjem i presudom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u prethodno navedenom razdoblju, a tužitelj je ugovor sklopio dana 18.rujna 2006.., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Tužena je potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Ugovor je sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi. Tužitelj navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništenost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Iako, je tužitelj od tuženika zatražio i pojedinačne odluke o promjeni kamatne stope, tuženik mu navedenu dokumentaciju nije dostavio. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže cjelokupnom odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima. Tužitelj je od tuženika zatražio i dostavu otplatnog plana, početnog i sa promjenama kamatne stope, kao i knjigovodstvenu karticu po kreditu, međutim tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju te tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku dostavljanje cjelokupne dokumentacije koja je relevantna za predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj je na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, također ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu i ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u razdoblju između 01. studeni 2004. do 31. prosinca 2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“, a čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Nadalje, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Radi svega naprijed navedenog predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva, na osnovi jednostrane odluke banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da naloži tuženiku da tužitelju na ime više uplaćenog, zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati ukupan iznos od 6.252,86 kn, a zbog ništetnih odredbi o promjeni tečaja CHF isplati ukupan iznos od 18.724,92 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te da obveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Ističe nedostatak interesa za podizanje tužbe sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09) prema kojem taj interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti pri čemu ističe da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS RH broj Pž-7129/13 promašeno jer se ista ne odnosi i ne može odnositi na predmetni ugovor.

 

2.2. Nadalje iznosi da je pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku moguće samo u parnicama za naknadu štete. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora.

 

2.3. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te je prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a prilikom razmatranja ponuđenog ugovora niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke te javnog bilježnika, iz čega se može razumno zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka jedino može ponuditi onu uslugu za koju će sam potrošač procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio.

 

2.4. Tuženik ističe i da tužitelj pogrešno tumači sudske presude na koje se poziva jer istima nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime su povrijeđeni kolektivni interesi, no povreda konkretnog individualnog interesa ili prava potrošača ovisi o svakom pojedinom slučaju. Tuženik, dakle, ističe da nije nedopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu, niti je obveza plaćanja takve kamate neodrediva. Ističe da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a nikako ne fiksnu, a sud nije ovlašten mijenjati Opće uvjete pod kojima banka posluje, te kada bi se eventualno vještačenjem utvrđivalo stanje duga na način da se obračunava fiksna kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, tada bi sud mijenjao ugovornu volju stranaka odnosno uvjete pod kojima je ugovor zaključen, a pod kojim uvjetima u vrijeme zaključenja ugovora isti možda ne bi ni bio zaključen odnosno vrlo vjerojatno bi kamatna stopa, da je bila fiksna, bila veća od početno ugovorene. Tuženik ističe i da su u utuženom razdoblju bili na snazi Opći uvjeti poslovanja (od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009.), koji sadrže kriterije za promjenu kamatne stope (čl. 3.6. Općih uvjeta) s kojima je klijent prethodno upoznat, te su ovi Opći uvjeti bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama. Osim toga, tuženik je sukladno čl. 306. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnima uvjete promjenjivosti kamatne stope u obliku "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", te je pored toga tužitelja informirao o promjenama kamatnih stopa i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik ističe da kamatna stopa nije bila nezakonita s obzirom da nije bila viša od zakonom najviše dopuštene stope ugovorne kamate, a pri tome detaljno obrazlaže ekonomsku opravdanost ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i objektivne kriterije i parametre koji utječu na njezinu promjenu. Obrazlaže kako je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećom zakonskom regulativom koja uređuje poslovanje banaka, Zakonom o bankama, tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o potrošačkom kreditiranju, Zakonom o obveznim odnosima te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., zbog čega nema nikakve protupravnosti u postupanju tuženika niti je tuženik promjenama kamatne stope povrijedio bilo kakve kolektivne ili individualne interese. Osim toga navodi da nije moguće proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u Ugovor o kreditu jer bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana (već je volja stranaka, upravo suprotno, tome bila ugovaranje promjenjive kamatne stope) te bi to dovelo do povrede načela jednake vrijednosti činidaba, zbog čega je pogrešno tumačenje tužitelja, na kojem on temelji svoj tužbeni zahtjev, kako kamata mora ostati ista kroz cijelo promatrano razdoblje.

 

2.5. Tuženik osporava visinu utuženog potraživanja te navodi da bi u slučaju financijskog vještačenja vještak trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

 

2.6. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare navodeći kako se radi o prisilnim propisima, a ne o dispoziciji ugovornih strana da određuju vrijeme i tijek zastare, kod čega ukazuje da ne postoje posebne zakonske odredbe o prekidu zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava te se primjenjuju opće odredbe o zastari (članak 240. do 246 Zakona o obveznim odnosima). Tuženik navodi da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da pokrene pojedinačni postupak protiv trgovca radi zaštite svojih povrijeđenih prava, te smatra da podnošenje kolektivne tužbe ne dovodi do prekida zastare tog prava. Posebno ističe da tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih odredbi ugovora ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, kao i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu. Stoga tuženik smatra da podnošenje kolektivne tužbe nije dovelo do prekida zastare u konkretnom slučaju.

 

2.7. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

3. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva pri čemu valja reći da u opširnom odgovoru na tužbu tuženik detaljno elaborira zbog čega se protivi tužbi u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, dok se zapravo posebno ne osvrće na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već općenito prigovara primjeni pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za koje smatra da se ne mogu primijeniti u ovom sporu jer se ne radi o parnici za naknadu štete, kao i da tuženik nema interes za ovu tužbu pozivajući se na odredbi članka 131. ZZP/09; ukazuje na solemnizaciju ugovora od strane javnog bilježnika zbog čega smatra i da se ne može utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora, te ukazuje na činjenicu da je tužitelj dobio sve potrebne informacije te je kao poslovno sposobna osoba sam izabrao sklapanje upravo ovakvog ugovora te su mu ugovorne odredbe bile jasne, dok je s druge strane tuženik postupao u cijelosti sukladno tada važećoj zakonskoj regulativi. Sporna je i visina utuženog potraživanja kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, te dali se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi mogu primijeniti na konkretan predmet; jer nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018.

 

3.1. Podneskom od 2.lipnja 2022. tuženik dodatno detaljno obrazlaže prigovor zastare, pozivajući se na stručne radove i sudsku praksu, te još detaljnije iznosi svoje stavove vezano za to da smatra da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

 

4. Podneskom od 27.lipnja 2022. tužitelj je povukao tužbu i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi, dok je ostao kod dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim dijela ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak(CHF), kao i isplate temeljem ništetnih odredbi vezanih za švicarski franak, budući je nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, a koja tužba je podnesena 24.studenog 2021., dana 1. siječnja 2022., na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. te je utvrđeno, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

4.1. Tuženik se ovakvom smanjenju-povlačenju tužbenog zahtjeva nije protivio, ali je tražio trošak za djelomično povlačenje tužbe.

 

5. Kako je tužitelj povukao tužbu i tužbeni zahtjev, a tuženik se takvom povlačenju nije protivio, odlučeno je kao pod toč. I. izreke ovog rješenja, sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - nastavno ZPP).

 

6. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka M.I., tužitelj  je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 10. siječnja 2023. potražujući preplaćeni iznos od 2.345,95 EUR-a/ 17.675,65 kuna iskazivanjem utuženoga iznosa u eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22), odnosno djelomično je povukao i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na iznos preplate temeljem ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule, pa tako umjesto ranijeg iznosa od 18.724,92 kuna po tom osnovu potražuje isplatu iznosa od 2.345,95 EUR/17.675,65 kuna, a kojem povlačenju se tuženik nije izričito protivio budući se upustio u raspravljanje po tako djelomično povučenoj tužbi.

 

7. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj:… sklopljenog 18.rujna 2006. (list 12-16), presude TS u Zagrebu P-1041/12, VTS PŽ-6632/17, Pž-7129/13 i VSRH Rev-2221/18, plan otplate (list 17-19), pregled uplata po kreditu od 6.lipnja 2019 (list 20-22), dopis tuženiku od 11.kolovoza 2021.(list 24), te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku M. I. dipl.oec. iz Ž. (list 61-70), te dopuna nalaza vještaka iskazivanjem iznosa i u valuti eura od 21.rujna 2022. (list 73-77), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 29.ožujka 2023. (list 94).

 

7.1. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

 

7.2. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 18.rujna 2006. godine broj ugovora: …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.366,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a da je čl. 6 Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na rok od 84 mjeseca, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća, da je čl. 4. st. 1. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,17 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da je člankom 6.2. ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit u iznosu od 20.366,56 CHF otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o namjenskom kreditu, za kupnju motornog vozila.

 

7.3. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,17 % godišnje rasla do 7,45% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

 

7.4. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

 

7.5. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene

ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

7.6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika s obzirom da je ugovorni odnos tužitelja i tuženika prestao otplatom kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

7.7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je 2006. ili 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu sa tuženikom sa namjenom kupovine motornog vozila tako što je došao u banku, primila ga bankarica i objasnila mu da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. To je bilo dosta davno i koliko se sjeća bankarica s kojom je sklopio ugovor nije mu objasnila rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njenim riječima bilo najsigurniji  kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ugovor o kreditu potpisao je svojevoljno. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule. Kredit koji je tada sklopio je jedini kredit u njegovom životu.  Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u H.v. kao Z.s., na tom radnom mjestu proveo je oko 10-ak godina i od tamo otišao u mirovinu. Ovaj kredit podigao je radi kupnje motornog vozila. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitao ali napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci nije mu objašnjen značaj valutne klauzule, niti on o ovom pojmu ima saznanja. Nadalje odgovara da mu je prilikom otplate kredita početna rata kredita bila oko 1.200-1.300 kn, a taj iznos se ustezao od njegove plaće, a on je naknadno, kada je došlo do povećanja rate kredita, uz ovaj iznos od 1.200-1.300 kn uplaćivao još dodatni iznos oko 500 kn na ime otplate kredita. Nadalje navodi, da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije raspitivao o nejasnoćama vezanim za valutnu klauzulu i promjenjivu stopu, budući je vjerovao bankarici koja mu je pripremila sve papire koje je on samo potpisao. Kada ga se pita je li prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika rekao da mu nešto nije jasno, odgovara da nije. Prethodno se nije raspitivao o drugim kreditima, kod PBZ-a niti kod drugih banaka. Nadalje navodi da nije upoznat sa odredbom ugovora o kreditu u općim uvjetima u kojoj stoji da ga je banka upozorila o svim rizicima vezano za sklapanje ovog ugovora o kreditu. Na daljnji upit odgovara da  mu nitko nije rekao da će tečaj biti nepromijenjen tijekom otplate kredita, te jednako tako ne zna šta utječe na promjenu vrijednosti valute

 

7.8. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju vozila.

 

7.9. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

 

8. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

 

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

 

10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

 

11. Analizirajući sporne odredbe čl.6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.366,56 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 6. nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

11.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 6. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 6. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

 

11.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 6. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

 

12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku M. I. dipl.oec. iz Ž., koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik ugovorili iznos kredita 20.366,56 CHF i rok otplate od 84 mjeseca sa kamatnom stopom 5,17%, iznos anuiteta 289,49 CHF, a primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 18. Rujna 2006. godine u visini 4,651163 kuna za 1 CHF, visina anuiteta iznosi 1.346,47 kuna.

 

13.Vještak nadalje navodi da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, i to od 31.08.2007. godine kamatna stopa je 5,17%, anuitet 298,10 CHF, od 29.02.2008. godine kamatna stopa je 7,45%, anuitet 308,50CHF. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike iznosi 2.495,40 EUR/18.801,86 kuna. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 149,47 EUR/1.126,21 kunu. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 2.345,93 EUR/17.675,65 kuna.

 

14. Vještak M. I. svojom dopunom nalaza od 21.rujna 2022. iskazao je sve iznose i u eurima, a sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22 i 88/22).

 

14.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 10. siječnja 2023. uskladio sa nalazom vještaka, zahtijevajući isplatu samo negativnih razlika, odnosno onih iznosa koje je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja CHF, dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode o čemu će odluku donijeti sud.

 

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M. I. kao i dopunu nalaza, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznos od 2.345,93 EUR/17.675,65 kuna1, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 10. siječnja 2023.

 

16. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platila viši iznos od ukupno 2.345,93 EUR/17.675,65 kuna 1, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

 

17. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

 

18.Članak 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

 

19. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 24.studenog 2021. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

 

              20. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

 

21. Kako je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, te tužbeni zahtjev s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, ali je u odnosu na tako povučeni dio tužbenog zahtjeva potraživao naknadu parničnog troška u sveukupnom iznosu od 2.812,50 kn, taj zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva je odbijen, a sve to iz razloga jer u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva tuženik nije imao nikakve posebne troškove, a osim toga i povlačenje tog dijela tužbe je bilo unutar istog razreda odvjetničke tarife i za uspjeh tužitelja i za uspjeh tuženika, pa iz tog razloga tuženiku ne pripada pravo na naknadu posebnih troškova (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2603/2011, od 19. veljače 2013.). Jednako tako sud je prihvatio obrazloženje tužitelja koji smatra da kao potrošač ne može biti doveden u neravnopravan položaj eventualnom plaćanjem djela parničnog troška povodom povlačenja tužbe jer u trenutku podnošenja tužbe su postojale još uvijek različita i nedefinirana shvaćanja viših sudova. Naime, nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, točnije 1. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. te je utvrđeno da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.210,68 EUR-a/16.656,37 kuna1. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (5.7.2022., 7.3.2023. i 29.03.2023.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska (od 27.6.2022., 09.1.2023., 28.2.2023.) svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 1.99 EUR-a/15,00 kuna1, iznosi 1.492,50 EUR-a/11.245,24 kuna1 što uz 25% PDV-a u iznosu od 373,13 eura /2.811,35 kuna1, te uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR-a / 2.000,00 kuna1, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 79,60 EUR-a /599,75 kuna1, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.210,68 EUR-a/16.656,37 kuna1.

 

22.1. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 49,75 EUR/374,84 kuna na ime sastava podneska od 19. srpnja 2022., budući da tim podneskom tužitelj samo obavještava sud da je uplatio predujam za određeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a s obzirom na to da sud može izvršiti provjeru uplaćenog predujma za vještačenje i bez da ga tužitelj obavijesti o tome. Radi navedenog ovi troškovi ne mogu se smatrati troškom koji je potreban i nužan za provođenje postupka, te je s tim zahtjevom za naknadu troška tužitelj odbijen..

 

22.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

 

U Vinkovcima, 8.svibnja 2023.godine.

                                                                                                                           Sudac

                                                                                                         Ivana Božić Pišćak

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

 

Dostaviti:

1. H. M., odvjetnik iz Ž, – punomoćnik tužitelja

2. odvjetnici iz OD L. i partneri iz Z. – punomoćnik tuženika