Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: P-2011/2021-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužiteljice S. L., OIB: …, S.,
zastupane po odvjetnicima iz OD J. i p. d.o.o. u S.,
protiv tuženika Z. b. d.d., OIB:…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz OD M., K. i p. d.o.o. u Z., radi isplate,
nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 6.travnja 2023. u
prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice J. M., odvjetnice u
S. i zamjenice punomoćnika tuženika M. P., odvjetničke vježbenice u
OD M., K. i p. d.o.o. u Z., i objave od
5.svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana, isplati iznos od 813,78
EUR /6.131,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:
- 7,47 kuna / 0,99 EUR teku od 12.3.2009.,
- 2,87 kuna / 0,38 EUR teku od 12.2.2010.,
- 0,33 kuna / 0,04 EUR teku od 12.3.2010.,
- 8,79 kuna / 1,17 EUR teku od 13.4.2010.,
- 26,09 kuna / 3,46 EUR teku od 12.5.2010.,
- 35,49 kuna / 4,71 EUR teku od 14.6.2010.,
- 55,90 kuna / 7,42 EUR teku od 12.7.2010.,
- 39,18 kuna / 5,20 EUR teku od 12.8.2010.,
- 86,09 kuna / 11,43 EUR teku od 13.9.2010.,
- 70,01 kuna / 9,29 EUR teku od 13.10.2010.,
- 75,91 kuna / 10,07 EUR teku od 12.11.2010.,
- 98,04 kuna / 13,01 EUR teku od 13.12.2010.,
- 128,92 kuna / 17,11 EUR teku od 12.1.2011.,
- 91,60 kuna / 12,16 EUR teku od 14.2.2011.,
- 106,46 kuna / 14,13 EUR teku od 14.3.2011.,
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
- 88,07 kuna / 11,69 EUR teku od 12.4.2011.,
- 117,35 kuna / 15,58 EUR teku od 12.5.2011.,
- 163,82 kuna / 21,74 EUR teku od 14.6.2011.,
- 194,24 kuna / 25,78 EUR teku od 21.7.2011.,
- 228,50 kuna / 30,33 EUR teku od 17.8.2011.,
- 165,97 kuna / 22,03 EUR teku od 12.9.2011.,
- 149,77 kuna / 19,88 EUR teku od 11.10.2011.,
- 149,68 kuna / 19,87 EUR teku od 15.11.2011.,
- 153,11 kuna / 20,32 EUR teku od 15.12.2011.,
- 174,58 kuna / 23,17 EUR teku od 15.1.2012.,
- 180,53 kuna / 23,96 EUR teku od 14.2.2012.,
- 178,52 kuna / 23,69 EUR teku od 13.3.2012.,
- 173,41 kuna / 23,02 EUR teku od 12.4.2012.,
- 176,07 kuna / 23,37 EUR teku od 14.5.2012.,
- 182,70 kuna / 24,25 EUR teku od 15.6.2012.,
- 174,97 kuna / 23,22 EUR teku od 16.7.2012.,
- 175,10 kuna / 23,24 EUR teku od 14.8.2012.,
- 161,20 kuna / 21,39 EUR teku od 13.9.2012.,
- 166,82 kuna / 22,14 EUR teku od 11.10.2012.,
- 176,85 kuna / 23,47 EUR teku od 13.11.2012.,
- 172,78 kuna / 22,93 EUR teku od 17.12.2012.,
- 178,64 kuna / 23,71 EUR teku od 10.1.2013.,
- 165,28 kuna / 21,94 EUR teku od 11.2.2013.,
- 162,98 kuna / 21,63 EUR teku od 13.3.2013.,
- 178,28 kuna / 23,66 EUR teku od 19.4.2013.,
- 155,41 kuna / 20,63 EUR teku od 13.5.2013.,
- 155,31 kuna / 20,61 EUR teku od 13.6.2013.,
- 152,25 kuna / 20,21 EUR teku od 17.7.2013.,
- 154,49 kuna / 20,50 EUR teku od 14.8.2013.,
- 159,26 kuna / 21,14 EUR teku od 12.9.2013.,
- 166,69 kuna / 22,12 EUR teku od 14.10.2013.,
- 165,70 kuna / 21,99 EUR teku od 16.11.2013.,
pa do isplate, od 12. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja
se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do
31.prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po
kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje
isplatu iznosa od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn, preko dosuđenog iznosa od
813,78 EUR /6.131,48 kn.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
i
r i j e š i o j e :
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove
parničnog postupka u iznosu od 492,53 EUR/3.710,97 HRK, zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana
donošenja prvostupanjske presude odnosno 5.svibnja 2023. pa do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 21.svibnja 2021. tužiteljica navodi da je
dana 24. listopada 2008. zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog
vozila br.: 3214755815/08, koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika
N. K. pod posl. br. OV-13410/08, temeljem kojeg joj je odobren kredit za
kupnju motornog vozila u iznosu od 7.083,45 CHF, isplaćen u kunama prema
srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 24. listopada 2008. Tuženik je u
gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo
mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u
valuti švicarski franak, a otplatu je kredita, u čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu.
Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu
ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje:
ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao
temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije
ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
a sve na štetu tužiteljice. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom
Ugovoru o kreditu ništetne su te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi
uslijed porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog
posla. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez
udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika, donio je presudu pod posl. br. P-
1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio naprijed navedenu presudu Trgovačkog
suda u Zagrebu, poslovni broj P1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju
od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača
korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o
kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti
informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) u razdoblju od 1.
siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza
2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to
člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje,
Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem pod posl. br. Rev-
2221/2018 od 3. rujna 2019. odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je
izjavljena protiv naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-
1401/2012 te je u istoj odluci još jednom istaknuo kako je tuženik u navedenom
razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i
tužiteljice, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne
ugovorne odredbe -ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak
(valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Ustavni je Sud
Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio
ustavnu tužbu tuženika podnesenu u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda
Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. te odbacio ustavnu
tužbu tuženika podnesenu u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., čime je potvrdio sve naprijed
navedeno. Tužiteljica je utvrdila kako je tuženik s osnova neosnovano naplaćenog
iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli stekao nepripadajuću imovinsku
korist u iznosu od 20.000,00 kn (sada 2.654,46 EUR). Slijedom navedenog,
tužiteljica predlaže da sud nakon održane javne i glavne rasprave donese slijedeću
presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužiteljici u roku od 15 dana iznos od
20.000,00 kn, uvećano za zakonske kamate koje teku od 14. prosinca 2008. do
isplate, kao i obvezati tuženika da joj naknadi parnični trošak.
1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je
podneskom od 13.siječnja 2023. konačno uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje
isplatu i to iznosa od 813,78 EUR/6.131,48 kn, sa zateznom kamatom koja na svaki
pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj
stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju
motornog vozila broj 3214755815/08 od dana 24. listopada 2008. (dalje u tekstu:
Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta
B.. Time su ugovorne strane, tuženik i tužiteljica, ugovorom potvrdili zakonske
odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o
parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je
nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj
stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Podredno i
opreza radi, tuženik nadalje ističe da potraživanje tužiteljice nije postavljeno
određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje
u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati
određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno,
potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za
meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno
presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka
propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik stoga
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da svoju
tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva
isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva,
podredno da odbaci tužbu tužiteljice. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne
legitimacije na strani tužiteljice. Naime, tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirna
zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što
uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi,
stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama
vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što se osporava u
cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog
kredita, između ostalog, vršene od strane M. L.. Tuženik dostavlja
odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je
drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim
sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj
tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda,
Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz
obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe
podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o
nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210.
ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo
kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od
kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga,
tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav
tužiteljice, a što se osporava u cijelosti) kako tužiteljici nije pravno dopušteno, a i
moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u
cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane
drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome
dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, podredno odbije tužbeni zahtjev
tužiteljice.
2.1. U odnosu na prijedlog tužiteljice da se od tuženika pribavi dokumentacija
temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja, tuženik
ističe kako je tužiteljici tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve
isprave koje se odnose na tužiteljičin zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice
nemara tužiteljice vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika.
Slijedom navedenog, prema mišljenju tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza
sa tužiteljice na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Iako tuženik
smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi
tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i
postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i
obrazloženo. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se
sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne
predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret
dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje,
da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje
trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i
dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka.
Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz
kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica
poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz
kolektivne parnice, upravo je na njoj kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući
tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je
ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito
uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i
poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju
sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica
dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj
status potrošača.
2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno
potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu
ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio
po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača
(u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.
Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona
obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete
koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno
predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o
naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan
odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba
podnesena dana 21. svibnja 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine
od plaćanja koja je tužiteljica vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno
potraživanje tužiteljice u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti
dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela
prije 21.05.2016. nastupila zastara.
2.3. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike
Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena
odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.
lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile
kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski
franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke
nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-
81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP,
SG c/a T. P. A.) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz
razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o
ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran
prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o
potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na
dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat
kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u
valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom
koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti
brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije
roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu
i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-
243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u
G. sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj
ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata
preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik
otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u
švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja
mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog
deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje
švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se
kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj
stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju
tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu
a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što
nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak
ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim
je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i
mora se platiti u G., dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti
u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan
plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta,
Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.
travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu:
Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili
regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su
države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu
odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz
„obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu
Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju
između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne
naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor
među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to
isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno
legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između
svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za
isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene
odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su
odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se
radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i
da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može
legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i
obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući
taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz
ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a,
isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene
Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju
mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio
ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti
valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno
nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
2.4. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi
okolnosti informiranosti tužiteljce kao potrošača, tj. informacije koje su joj bile na
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to
proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama
Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-
4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti)
odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na
presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog
ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost
nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u
pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u
postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile
konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale
odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih
ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč
punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik
ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme
sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske
posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski
franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o
valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji
prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz
ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je
i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim
promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.
Nadalje tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i
obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je
tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je
da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla
razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski
franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku
intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje,
svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod
iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna
uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s
valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente
osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve
upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali
Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u
ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim
odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost
ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute
Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom
stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC B.
T. S.) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a T. P. A.) ta je odredba
isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu
odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz
gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno
informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u
kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik smatra da
bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što
valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i
razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno.
Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke
o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se
takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja
daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila
na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici kako je ranije opisano. Tuženik
ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema
procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno
iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom
klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete.
Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i
na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja
strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u
odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još
uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i
tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i
slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu
valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjesna i ne
može postati nesvjesna, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja
takvog ugovora, da joj obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću
valutu u trenutku kada bi ta trebala ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu
vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno
prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u
trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici,
trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako
dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi
jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto
tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija
bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa
tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita
veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije
nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne
predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i
razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo
ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.5.Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne
kamate od dana 14. prosinca 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud
utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje
tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na
tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl.
214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85.,
57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96.,
112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18)
propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa
zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od
dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda
Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati
savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16.
ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što
su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u
smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne
kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko
bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što
tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate
na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek
podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat
stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se
sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba
smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu
da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te
naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu za
kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 od 24.listopada 2008. solemniziranog
kod javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OV-13410/08 dana
28.listopada 2008., otplatnog plana predmetnog kredita, vještačenjem po sudskom
vještaku za računovodstvo i financije I. L., i saslušanjem tužiteljice.
4. Prigovor promašene aktivne legitimacije koje je tuženik istaknuo u odgovoru
na tužbu sud smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, to što je pojedine uplate po
predmetnom kreditu izvršila treća osoba, u konkretnom slučaju suprug tužiteljice, nije
odlučna za predmetni spor jer su uplate izvršene za obveze tužiteljice po ugovoru o
kreditu, koje uplate je tuženik prihvatio. Iz navedenog jasno i nedvojbeno proizlazi da
tužiteljica ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku.
5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.
6.Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Stranke su 24.listopada 2008. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog
vozila broj 3214755815/08, kojim je u odredbi čl. 16. u slučaju spora ugovorena
nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.
8.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-nadalje:ZPP-a), ako
zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu
sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je
isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo
ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji
proistječu iz određenog pravnog odnosa.
8.1.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po
osnovi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 od
24.listopada 2008. (nadalje: Ugovor) u kojem tužiteljica ima status potrošača, a
tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno
potrošačko pravo.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
8.2. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine,
96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da
ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom
ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila
unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na
njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog
ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).
8.3.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz
ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu,
između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača
da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito
odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije
predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji
idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada
bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1.
ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8.4. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne
novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je
usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima
u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3.
Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se
nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči
znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.),
time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je
ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno
u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe
čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj
robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene
odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje
stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da
države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne
izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije
članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s
državnim područjem države članice (st. 2.).
8.5. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim
predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R.
M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.,
zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru
kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja
prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se
o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita
potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom
odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog
zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da
obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni
sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi
nenadležnim.
8.6. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora,
nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužiteljica nije mogla
utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi
ona, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u
Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u
Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena,
dok se to ne odnosi na tuženika. U svom iskazu tužiteljica ističe da bi za nju
putovanje u Z. bilo osobito tegobno zbog udaljenosti, ulaganja financijskih
napora, kao i zbog toga što ima dijete s rijetkom bolesti o kojem mora voditi brigu.
8.7. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba
favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da
se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost
prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba
zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati
nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među
strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st.
1.- 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o
potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13.,
09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u
transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili
slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem
vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja,
zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili
isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode
tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.
8.8. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s
ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane
bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o
sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima
prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela
Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska
klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna,
potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje
podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020.
(dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj
nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja
(potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."U
konkretnom slučaju putovanje tužiteljice iz S. do Z. iznosi oko 400 km i traje
više od pet sati u jednom smjeru.
8.9. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora iznosi
20.000,00 kn/2.654,46 EUR, da tužiteljica ima prebivalište u S. na čijem se
području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od S. do Z. približno 400 km i
zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak
da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta
spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tuženika
(banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužiteljice i same
tužiteljice, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u
Zagrebu tužiteljicu odvratila od njenog prava na pristup sudu, koji je zajamčen
člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU
18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bila, zbog ugovorene nadležnosti
u ovom slučaju, dovedena u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi
navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao
neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
9.Između parničnih strankama nije sporno da su dana 24.listopada 2008. i to
tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu za
kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 solemniziran kod javnog bilježnika
N. K. iz S. pod brojem OV-13410/08 dana 28.listopada 2008., kojim je
tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 7.083,45 CHF
isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 24.listopada
2008., što predstavlja iznos od 34.143,29 kn, na rok otplate od 60 mjeseci, uz
instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, te obvezu tužiteljice na otplatu
kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni to da je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit
otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF.
10.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen
26.listopada 2008.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi
mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07,
75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
10.1.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi
članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o
predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što
bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje
nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
10.2.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5.
travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni
list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st.
2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao
trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu
unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj
odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu
ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen
sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano
određenom.
10.3.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u
predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba
tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički
razumljiva.
10.4. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja
općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se
ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i
savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
11.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u
odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog
Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do
31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u
dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od
14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo prvotuženik u razdoblju od
01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski
franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u
razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od
07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to
člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja
povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na
način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u
ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i
drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora
prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara
koji utječu na odluku prvotuženika.
11.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu
primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.
1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika,
povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je
tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u
kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici
u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u
tužbi.
11.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.
11.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući
u vidu da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način
kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene
ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o
utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li
su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
11.5. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019.
u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima
vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti
pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki
Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz
valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna
klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se
ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim
stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali
prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak
poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem,
a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač
nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost
ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog
suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik
zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim
francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je
za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome
još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je
švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji
ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je.
Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu
vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle,
promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su
u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu
valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji
rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za
ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten
način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u
švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu
dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i
poštenja.
11.6.Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe
predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to čl.1. i 6. nisu razumljive,
protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.
12.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po
stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara
počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati
ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok
čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom
vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim
organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
12.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći
iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok
za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe
ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno
prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od
dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
12.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u
pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača
izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare
na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača
podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-
1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5
godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14.
lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno
počeo teći od 14. lipnja 2018.
12.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 21.svibnja 2021. znači
da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok
zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti
neosnovanim.
13. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju
tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao
odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda
U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi
saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo
povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na te okolnosti nije predložio
izvođenje nikakvih dokaza.
13.1. Na prijedlog parničnih stranaka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice,
koja su svom iskazu navodi da su ona i njena obitelj odlučili kupiti vozilo za privatne
svrhe, te se obratila tuženiku čiji je klijent već bila. Nakon što su pribavljeni papiri o
njenim primanjima radi utvrđenja da li ispunjava uvjete, banka je izvijestila tužiteljicu
da ispunjava uvjete za kredit u švicarskim francima, s tim da joj nije bilo ponuđeno
ugovaranje kredita u kunama ili eurima. U tom trenutku kredit se činio povoljan
zajedno sa iznosom rate kredita. Prilikom samog sklapanja nije bila od strane
tuženika upozorena na eventualne rizike ugovaranja kredita koji bi bio vezan za
stranu valutu, u ovom slučaju švicarski franak, niti kakve obavijesti o promjenjivoj
kamatnoj stopi. Sam tekst ugovora već je čekao pripremljen u poslovnici tuženika,
koji je tužiteljica išla ovjeriti kod javnog bilježnika, tekst ugovora je potpisala, ali ne
može reći da su joj bili jasni pojmovi promjenjive kamatne stope. Nije upozorena niti
da bi tečaj CHF utjecao na visinu mjesečne rate kredita. Rate su u početku bile u
skladu sa ugovorom o kreditu, možda 2-3 godine, ali onda rata je počela rasti i
narasla je skoro za trećinu računajući od početno ugovorene kamate. Nije odlazila do
tuženika raspitivati se za razloge rasta mjesečne rate. U trenutku sklapanja ugovora
nije bila obrtnik niti vlasnik poslovnog udjela u trgovačkom društvu, već je vozilo
kupljeno kreditom isključivo za privatne svrhe. Tužiteljica prije ovjere ugovora o
kreditu nije tražila da se izmjene pojedine odredbe tog ugovora, kao i da je rate
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
kredita uplaćivala, s tim da je ponekad rate otplaćivao njen suprug Miroslav sa svog računa i na svoje ime, ali se radi o istoj obitelji i istom kućnom budžetu.
14.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud
došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke I. L.
na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća
kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na
mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.
14.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja I. L. navodi da je na
temelju dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog
zahtjeva, izvršeno vještačenje. Tužiteljica je dana 24.10.2008. sklopila Ugovor o
kreditu broj: 3214755815/08 s kreditorom Z. b. d.d., sa sljedećim bitnim
odredbama kredita: Korisnik kredita-S. L., K.-Z. b. d.d.,
Ugovor/ kreditna parija-3214755815/08, Datum ugovora-24.10.2008., Iznos kredita-
7.083,45 CHF, Isplaćeni iznos kredita- 6.870,45 CHF, Tečaj CHF na dan isplate
kredita -4,969588, Rok otplate (mjeseci) -6, Rok otplate godine- 5, Ugovorena
kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan)-6,80%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti -
135,40 CHF, Iznos anuiteta na dan isplate kredita-672,88 kn, Ugovoreni tečaj za
otplatu-srednji tečaj HNB na dan plaćanja. Nadalje, ugovor o kreditu je sklopljen
dana 24.10.2008., te je ugovoren iznos kredita 7.083,45 CHF u iznosu kunske
protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan
24.10.2008. što predstavlja 34.143,29 kn (članak 1. Ugovora o kreditu). Kredit je
isplaćen dana 29.10.2008. u kunskoj protuvrijednosti 34.143,29 kn, što je
preračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dana isplate iznosilo
6.870,45 CHF. Ugovorena je otplata u 60 jednakih mjesečnih anuiteta koji se
otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke
za devize na dan plaćanja. Ugovorom se navodi kamatna stopa od 6,80%. Anuiteti
dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, počevši od 01.12.2008. kada
dospijeva prvi anuitet na naplatu. U razdoblju od početka otplate kredita do dana
otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je
vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužiteljica je plaćala
veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita.
Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužiteljica plaćao više i niže od
inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te
tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na
promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica
promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio
inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju
potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su
vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom
sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna
preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.
Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22)
u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti
provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i
zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se
preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja
konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima
zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako
je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća
decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj
konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao
službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan
euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima
utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju
daje ukupni iznos preračunato u EUR. Izračun razlika u iznosu anuiteta po
mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita a zbog promjene
tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita se daje u Tabeli.
Vještak u istoj tabeli temeljem izračunate razlike tečaja daje odvojeni pregled više
plaćenih iznosa anuiteta zbog porasta tečaja, te odvojeni pregled manje plaćenih
iznosa anuiteta zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom korištenja
kredita. Također se daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom
tečaja konverzije kune u euro (1 EUR = 7,534500). U razdoblju otplate kredita uz
valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je
vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 5.883,79 kn, od kojeg iznosa se
na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.131,48 kn, te manje plaćeno zbog pada tečaja
iznos od 247,69 kn. Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju
otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio
na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 780,91 EUR od kojeg iznosa se na
preplatu zbog rasta tečaja odnosi 813,78 EUR te zbog pada tečaja iznos od 32,87
EUR.
14.2. U mišljenju vještak ističe da na temelju stanja u spisu i raspoložive
dokumentacije, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu
CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u
obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate
kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 6.131,48 kn (Tabela 1, stupac '14'), što
preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 813,78EUR. Ukupan
iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji
je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 247,69 kn (Tabela 1 stupac '15'), što
preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 32,87 EUR. Slijedom
navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za
vrijeme otplate kredita do dana konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na
više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.883,79 kn
(ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '13'), a
što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 780,91 EUR.
14.3. Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 13.siječnja
2023. konačno uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa na ime ništetne
valutne klauzule u ukupnom iznosu od 813,78 EUR/6.131,48 kn.
14.4.Tužiteljica prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i
prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužiteljica više platila zbog valutne
klauzule nije mogla znati točan iznos pretplate. Isto tako tužiteljica nije podnijela
tzv.stupnjevitu tužbu sukladno odredbama čl.186.b ZPP-a, već je okvirno zatražila
isplatu iznosa od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni
zahtjev podneskom od 13.siječnja 2023. nakon što je zaprimila pisani nalaz i
mišljenje sudskog vještaka za financije, kojim umjesto iznosa od 2.654,46
EUR/20.000,00 kn potražuje isplatu iznosa od 813,79 EUR/6.131,48 kn, tako da u
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva. Međutim, u pravu je
tuženik da smanjenje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, u
ovom slučaju za iznos od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn, sukladno čl.193.ZPP-
a.Tuženik se usprotivio povlačenju te je predložio da sud odluči o tužbenom zahtjevu
koji glasi na iznos od 2.654,46 EUR/20.000,00 kn.
14.5. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega
joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-
eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate
svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,
sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i
to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
14.6. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju
nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova
stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih
odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik
dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana
isplate anuiteta.
15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom
iznosa od 813,79 EUR/6.131,48 kn, koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih
odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF zajedno sa
zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po
izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u
izreci ove presude pod točkom I.
15.1. Budući je tužiteljica tužbom postavila zahtjev za isplatom iznosa od
20.000,00 kn/2.654,46 EUR, da bi nakon provedenog financijskog vještačenja
podneskom 13.siječnja 2023., postavila zahtjev za isplatom iznosa od isplatu iznosa
od 813,79 EUR/6.131,48 kn, time je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 1.840,67
EUR/13.868,52 kn. Kako se na smanjenje tužbenog zahtjeva primjenjuju odredbe o
djelomičnom povlačenju, a tuženik je izričito izjavio da ne pristaje na djelomično
povlačenje, to je sud o iznosu od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn meritorno odlučio i
odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, te odlučio kao u izreci presude pod točkom II.
16. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema
članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/07 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa
pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj
djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U ovom slučaju namjena
kredita je kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, kako to
tužiteljica navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio
nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica
ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti
ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.
17.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.
17.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno
Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14.,
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
118/14., 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o
sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih
pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021, 37/2023), i priloženom popisu
parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 20.000,00
kn/2.654,46 EUR, za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na
ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim
3.studenoga 2022., 8.ožujka 2023. i 6.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište,
odnosno ukupno 400,00 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99
EUR daje iznos od 796,00 EUR/5.997,46 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno
iznosi 995,00 EUR/7.496,83 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog
vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu i
presudu u iznosu od po 73,00 EUR/550,00 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan
trošak u iznosu od 1.539,17 EUR/11.596,88 kn. Tužiteljici nije priznat trošak za
sastav podneska od 12.prosinca 2022. budući u spisu nema podneska tog datuma.
17.2. Tužiteljica je u ovom postupku postigla uspjeh od oko 66% (osnova
100%+visina 31%÷2=66%), a tuženik u visini od 34%. Kada se od postotaka
tužiteljice koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme 34%, proizlazi da
tužiteljici pripada trošak u visini 32%, ili 492,53 EUR/3.710,97 HRK, dok je preko
dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Na dosuđeni trošak
tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi
određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.
U Splitu, 5.svibnja 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo
žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a
za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužiteljici putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450