Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 40/2023-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. Z. B. zbog kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21.; dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. listopada 2021. broj Kzd-80/2019 i presuda Županijskog suda u Splitu od 29. studenog 2022. broj Kžzd-89/2022-5, u sjednici održanoj 4. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev os. Z. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. listopada 2021. broj Kzd-80/2019 i presuda Županijskog suda u Splitu od 29. studenog 2022. broj Kžzd-89/2022-5, Z. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. i 3. KZ/11. te je na temelju čl. 136. st. 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se kazna zatvora od sedam mjeseci ima izvršiti, dok se preostali dio kazne zatvora od sedam mjeseci neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo s time da vrijeme provedeno na izdržavanju kazne neće biti uračunato u vrijeme provjeravanja.
2. Osuđenik je putem branitelja V. R., odvjetnika iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev), uz prijedlog za odgodu njenog izvršenja, „zbog povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. zbog postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon (zastara) te članka 469. točke 4. budući da je glede kaznenog djela primijenjen zakon koji se ne može primijeniti te čl. 469. točke 5. ZKP-a zbog prekoračenje ovlasti suda kod odluke o kazni, bitnih povreda ZKP-a prava na obranu na raspravi u žalbenom postupku koje su bile od utjecaja na presudu kao i zbog toga što je osuđenik osuđen u kaznenom postupku na način koji predstavlja kršenje ustavnih prava te prava i temeljnih sloboda iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ Predlaže da se za vrijeme trajanja postupka po zahtjevu odgodi izvršenje pravomoćne presude, te da se prihvaćanjem zahtjeva pravomoćna presuda preinači izricanjem odbijajuće presude.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je, sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22.; dalje: ZKP/08.) dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Glavnom državnom odvjetniku, koji nije podnio odgovor na zahtjev.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08. po mišljenju osuđenika postoji jer je „bio ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene Kaznenog zakona“ zbog nastupa zastare kaznenog progona, o čemu da se žalbeni sud „uopće ... nije osvrnuo“ čime je „došlo do povrede prava na obrazloženu odluku kao odrednice prava na pravično suđenje.“ Osuđenik obrazlaže da je optužnicom terećen zbog kaznenog djela iz „čl. 124. st. 1. KZ-a/97 označeno kao kazneno djelo iz čl. 124. KZ st. 1 u vezi st. 3. KZ/97 (počinjeno prema maloljetnoj osobi)“ a potom mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret kazneno djelo iz „čl. 136. st. 3. u vezi s st. 1. KZ-a/11“ dakle kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta. Budući da oštećenica „u vrijeme počinjenja djela nije bila dijete već maloljetna osoba u dobi od 15 godina 5 mjeseci i 14 dana...optuženik sada ne može biti osuđen za učin kaznenog djela prema djetetu, jer je takva kvalifikacija teža za okrivljenika.“ Smatra stoga da u konkretnom slučaju kazneno djelo iz čl. 124. st. 3. KZ/97 ima pravni kontinuitet u osnovnom obliku kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. KZ/11. za koje je i prije izricanja prvostupanjske presude nastupila zastara kaznenog progona.
5.1. Daljnji vid povrede kaznenog zakona i to iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 osuđenik obrazlaže time što je prvostupanjski sud „u izreci presude naveo dosadašnju osuđivanost optuženika cjeneći isti kao otegotnu okolnost i to presudama iz 2008. i 2010. za koje je temeljem odredbe čl. 19. st. 4 i 5 Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, nastupila rehabilitacija.“, a potom je „na temelju tih podataka izravno i u bitnome donesena odluka o kaznenoj sankciji.“ Pored toga ne uzimajući u obzir žalbene navode „da se na ovim okolnostima nije mogla utemeljiti odluka o kazni, II-stup. sud je povrijedio pravo obrane te je takva povreda bila od utjecaja na presudu.“
5.2. Povreda prava obrane očituje se i u tome da „sudovi nisu učinili nikakav [napor da] provjere navode obrane okrivljenika i brojne prigovore u pogledu razlika u iskazima oštećene te da provedu psihologijsko vještačenje ... koji dokazni prijedlog obrane je odbijen“ time da je obrana „navela najmanje 30 razlika i kontradiktornosti u iskazu oštećene koje je uostalom i sam zamjenik ODO priznao da postoje“.
5.3. U zahtjevu se prigovara da su i troškovi postupka „odmjereni na način da je optuženiku stavljen prekomjeran teret“, da su uključivanjem troškova europskog uhidbenog naloga i dovođenja osuđenika u Republiku Hrvatsku povrijeđena „konvencijska prava optuženika zbog činjenice da je njegovo lišavanje slobode i izdavanje europskog uhidbenog naloga bilo nezakonito“ te da su u troškove „nezakonito i protuustavno uvršteni troškovi obrane po branitelju po službenoj dužnosti te troškovi dolaska svjedoka.“ Po mišljenju osuđenika „kada je obrana obvezna po Zakonu ... takvi troškovi ne mogu i ne smiju teretiti optuženika“ te je naložena obveza suprotna „Direktivi o minimalnim pravima obrane, ZKP-a- Ustavu čl. 29. st. 2. t. 6 (pravo na besplatnog branitelja) i Konvenciji (čl. 6).“
6. U odnosu na neutemeljene tvrdnje osuđenika glede povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08. valja reći slijedeće.
6.1. Iz stanja spisa razvidno je da su osuđeniku podignutom optužnicom (list 60 do 63 spisa) stavljena na teret dva kaznena djela, protupravno oduzimanje slobode i bludne radnje, oba na štetu tada petnaestogodišnje J. B. („dana 14. ožujka 2010. … kada je ošt. mlt. J. B. rođena ... hodajući došla …“). Osim što je dob oštećenice tako precizno naznačena u jedinstvenom činjeničnom opisu za oba djela i u pravnom je opisu izrijekom navedeno da je osuđenik radnjama „…drugome ograničio slobodu kretanja, a djelo je počinjeno prema maloljetnoj osobi, i uporabom sile počinio bludnu radnju prema maloljetnoj osobi,“. Međutim, kod pravne oznake kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode neprecizno je naznačeno da se radi o kaznenom djelu „…opisano u čl. 124. st. 1. KZ-a…“. Taj je nedostatak otklonjen izmjenom, ustvari korekcijom optužnice podneskom državnog odvjetnika od 10. ožujka 2021. (list 165 spisa) na način da je kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode podvedeno pod kvalificirani oblik osnovnog kaznenog djela, dakle kao kazneno djelo „…kažnjivo po čl. 124. st. 3. KZ-a…“ što u potpunosti odgovara činjeničnom opisu djela. Potom je državni odvjetnik podneskom od 12. listopada 2021. izjavio da odustaje od kaznenog progona za kazneno djelo bludnih radnji te je shodno tome izmijenio činjenični opis optužnice u odnosu na preostalo kazneno djelo koje je pravno označio kao kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode „…opisano u čl. 136. st. 1. KZ-a/11 u svezi s čl. 136. st. 3. a kažnjivo po čl. 136. st. 3. Kaznenog zakona/11“. Prema tome, nema dvojbe da je osuđenik optužnicom terećen za kvalificirani oblik kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode budući da je i u činjeničnom opisu jasno naznačena dob oštećenice ispod navršene osamnaeste godine života.
6.2. Prvostupanjski sud je pravilno i zakonito, ispravnom primjenom čl. 3. KZ/11., djelatnost opisanu u optužnici također podveo pod kazneno djelo iz čl. 136. st. 3. KZ/11. jer je ta zakonska norma (zbog niže propisanog posebnog minimuma kazne zatvora) povoljnija za osuđenika u odnosu na zakon koji je važio u vrijeme počinjenja djela. Imajući na umu da je zakonski maksimum kazne za predmetno kazneno djelo (i to prema KZ/97 i KZ/11) deset godina, to nedvojbeno nije protekao zastarni rok od dvadeset godina iz čl. 81. st. 1. al. 3. KZ/11.
6.3. Nadalje, promašena je tvrdnja osuđenika da je osuđen za teže djelo jer da prema sudskoj praksi „maloljetnost oštećenika nije više kvalifikatorna okolnost“.
6.4. Usporedbom zakonskog opisa kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz KZ/97. i KZ/11. jasno proizlazi da je zaštitni objekt glede životne dobi žrtve kod kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela ostao isti. Teži oblik kaznenog djela iz čl. 124. st. 3. KZ/97. ostvaren je ako je djelo počinjeno „prema djetetu ili maloljetnoj osobi“ koje su definirane u čl. 89. st. 9. i 10. KZ/97., dakle radi se o osobama koje nisu navršile osamnaest godina. Jednako tako, i prema čl. 136. st. 3. KZ/11. za teži oblik djela potrebno je da je počinjeno prema „djetetu“ time da je prema čl. 87. st. 7. KZ/11. dijete osoba koja nije navršila osamnaest godina života. Shodno tome, posve je jasno da prema oba zakona počinitelj ostvaruje teži oblik djela ako je djelo počinjeno na štetu osobe koja nije navršila osamnaest godina života.
7. Prema sadržaju dijela zahtjeva (toč. 5.2.), koji za osuđenika predstavlja povredu prava obrane, proizlazi da osuđenik nije zadovoljan ocjenom dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem te zaključkom o krivnji za predmetno kazneno djelo. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka. Drugim riječima ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi pravilno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) o kojoj ovisi zaključak o krivnji i dokazanosti kaznenog djela, niti jesu li pravilno utvrdili i vrednovali okolnosti o kojima ovisi mjera kazne ili odluka o trošku (toč. 5.3.).
7.1. Nadalje, u odnosu na istaknutu povredu prava obrane i smjeranje na nepravičnost postupka valja reći da je prvostupanjski sud dao detaljno i opširno obrazloženje za sva svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza poglavito analizu iskaza oštećenice uz otklon obrane vodeći računa o iskazima nepristranih svjedoka očevidaca D. S. i T. K. (toč. 20, 21., 22.,23. prvostupanjske presude) te je shodno tome obrazložio zaključak o dokazanoj krivnji. Pri tome je prvostupanjski sud pomno razmotrio i razumno obrazložio otklon teze obrane o lažnom, konstruiranom terećenju oštećenice.
7.2. Naime, nastojeći diskreditirati svjedočenje oštećenice o predmetnom događaju uz tvrdnju da je oštećenica „evidentirana kao počinitelj više kaznenih djela i prekršajnih djela, koje uključuju davanje lažnih iskaza i bavljenje prostitucijom“ (zapisnik o raspravi od 20. listopada 2021.) obrana je predložila pribavljanje podataka iz kaznene i prekršajne evidencije. Također je predložila i provođenje psihologijskog vještačenja „radi utvrđivanja vjerodostojnosti njezinog iskaza kao i to da je sklona konfabulaciji“.
7.3. Prvostupanjski sud je, shodno zakonskom ovlaštenju (čl. 418., čl. 421. ZKP/08.) dokazne prijedloge djelomično prihvatio. Prema pribavljenim izvodima utvrđeno je da oštećenica „nikada nije osuđivana kako kazneno tako ni prekršajno“ pa je shodno neuspjehu obrane da na ovaj način diskreditira njen iskaz odbijen dokazni prijedlog za provođenjem psihologijskog vještačenja (str. 3 raspravnog zapisnika i toč. 10. prvostupanjske presude).
7.4. Drugostupanjski sud je razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika te je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti. Nije našao osnovanim prigovor o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., st. 2. i 3. ZKP/08. (toč. 10. do 10.3. presude) te je otklonio i prigovor o povredi kaznenog zakona. Podrobno je obrazložena primjena materijalnog prava na predmetno kazneno djelo (postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 124. st. 1. i 3. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 136. st. 1. i 3. KZ/11 i primjenu blažeg zakona) uz konkretan odgovor da nije nastupila zastara kaznenog progona (toč. 11. do 11.5. presude).
7.5. U odnosu na zamjerke činjenične naravi, drugostupanjski sud prihvaća pravilnom ocjenu dokaza iz prvostupanjske presude, također, među ostalim, ocjenjuje da oštećenica „…nema opravdanog razloga neosnovano teretiti okrivljenika…“ i da njezin iskaz „…potvrđuju i ostali izvedeni dokazi, a posebno uvjerljivi i logični iskazi svjedoka D. S. i T. K., čije iskaze je sud prvog stupnja također ispravno prihvatio vjerodostojnima.“ (toč. 13. do 13.8. presude).
7.6. Konačno, žalbeni sud je razmotrio odluku o kazni i troškovima postupka. Ocijenio je da odnos utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti opravdava osudu na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca uz primjenu djelomične uvjetne osude na način da se ima izvršiti sedam mjeseci kazne zatvora dok je ostali dio kazne uvjetovan uz vrijeme provjeravanja od tri godine (toč. 14. do 14.4. presude) te da je odluka o troškovima postupka zakonita i pravilna (toč.15. presude).
8. U odnosu na odluku o kazni nije sporno da okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne predstavljaju odlučne činjenice jer se na njih nadovezuje primjena zakona, dakle i ove se činjenice utvrđuju na isti način kao i ostale odlučne činjenice o kojima ovisi zaključak o kaznenoj odgovornosti. Međutim, kako je već prethodno navedeno (toč. 7. ove presude) ovim se pravnim lijekom ne propituje pravilnost utvrđenja i vrednovanja tih činjenica.
8.1. Nadalje, iz sadržaja pravomoćne presude razvidno je da je prvostupanjski sud u dokaznom postupku pročitao „izvadak iz kaznene evidencije za optuženika“. Što više, ovaj je dokaz izveden u dva navrata, na raspravama 5. listopada 2021. i 20. listopada 2021. i na ovaj izvedeni dokaz nije bilo primjedbi niti je obrana predlagala izvođenje drugih dokaza relevantnih za odluku o kazni (list 237 i 260 spisa). Shodno tako utvrđenim podacima iz kaznene evidencije, u izreci pisane presude su sadržani osobni podaci o optuženiku kako je predviđeno u čl. 459. st. 3. u vezi sa čl. 272. st. 1. ZKP/08., što uključuje podatke o osuđivanosti, a k tome je prvostupanjski sud ovako utvrđenu, neosporenu činjenicu cijenio kod odluke o kazni.
8.2. Osuđenik je žalbu protiv prvostupanjske presude podnio putem branitelja (list 292-299 spisa) zbog „pogrešne primjene Kaznenog zakona i drugog materijalnog prava, bitne povrede odredaba ZKP-a, pogrešno odnosno manjkavo utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o troškovima postupka“. U žalbi je prigovoreno da se „pogrešna primjena materijalnog kaznenog zakonodavstva ogleda…i u činjenici da je I-stup. sud u izreci presude naveo dosadašnju osuđivanost optuženika i to presudama iz 2008. i 2010. za koje je temeljem odredbe čl. 19. st. 4 i 5 Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, nastupila rehabilitacija.“ Osim ovog navoda sadržajem žalbe nije osporena točnost podataka iz kaznene evidencije i s tim u vezi pravilnost odluke o kazni, niti je tvrdnja o nastupu rehabilitacije potkrijepljena odgovarajućom dokumentacijom. Odmah valja reći da navedene zamjerke osuđenik pogrešno, time i neosnovano smatra prekoračenjem ovlasti suda kod odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi, odnosno povredom iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08.
8.3. Naime, rješenje o rehabilitaciji donosi ministarstvo nadležno za pravosuđe (dalje: Ministarstvo) po službenoj dužnosti protekom zakonom određenog vremena, uz uvjet da osuđenik u tom vremenu nije pravomoćno osuđen za novo kazneno djelo. Ako Ministarstvo ne raspolaže podacima na temelju kojih bi moglo valjano odlučiti o nastupu rehabilitacije, uputit će podnositelja da zahtjev podnese prvostupanjskom sudu koji će o tome odlučiti nakon očitovanja nadležnog državnog odvjetnika, ako se postupak vodio na njegov zahtjev. Ukoliko Ministarstvo ne donese rješenje o rehabilitaciji, osoba čiji se podaci nalaze u kaznenoj evidenciji može tražiti da se utvrdi da je rehabilitacija nastupila po zakonu. Ako Ministarstvo odbije zahtjev ili ne odluči o zahtjevu u roku trideset dana od podnošenja zahtjeva, osoba ima pravo pokrenuti upravni spor. Drugim riječima, utvrđenje nastupa rehabilitacije također je činjenično pitanje koje treba razjasniti odnosno odgovarajućim dokumentima dokazati što je u ovom predmetu izostalo, a već je prethodno rečeno da se pravilnost i potpunost utvrđenja činjenica ne ispituje ovim izvanrednim pravnim lijekom.
9. Imajući na umu navedeno, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne navode u odnosu na žalbene razloge. Nadalje, obrana je tijekom postupka imala učinkovitu mogućnost koristiti se procesnim pravima, osporiti kvalitetu i pouzdanost dokaza, kako onih važnih za odluku o krivnji tako i onih koji su važni za odluku o sankciji. U odnosu na potonje nije predlagala na raspravi niti u žalbenom postupku priložila dokaze kojima bi osporila točnost izvoda iz kaznene evidencije. Stoga nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku niti je narušena pravičnost postupka.
10. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08. trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan, a shodno tome nema mjesta ni odgodi izvršenja pravomoćne presude.
Ranko Marijan, v.r.