1

Poslovni broj: Gž-299/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-299/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja T.-H. d.o.o., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženice I. Đ., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-568/2020-17 od 1. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e  

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-568/2020-17 od 1. srpnja 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. J., poslovni broj: Ovrv-3914/14 od dana 20. listopada 2014.g. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku-ovršeniku da u roku od 8 dana isplati tužitelju-ovrhovoditelju iznos od 72.603,10 kn sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos od 949,24 kn od 10.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 2.404,68 kn od 10.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.543,13 kn od 11.5.2013.g. do isplate

-na iznos od 2.551,63 kn od 11.6.2013.g. do isplate,

-na iznos od 2.396,29 kn od 11.6.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.497,75 kn od 10.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 2.518,35 kn od 10.07.2013.g.do isplate,

-na iznos od 2.365,12 kn od 10.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.516,62 kn od 10.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 2.532,18 kn od 9.8.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.539,75 kn od 10.9.2013.g. do isplate ,

-na iznos od 3.562,04 kn od 9.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.564,52 kn od 12.1.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3.558,36 kn od 10.01.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3.579,72 kn od 11.2.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3.581,27 kn od 11.3.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3.578,10 kn od 10.04.2014.g., do isplate,

-na iznos od 3.359,99 kn od 11.5.2014.g., do isplate,

-na iznos od 3.545,48 kn od 13.6.2014.g., do isplate,

-na iznos od 3.544,75 kn od 9.7.2014.g., do isplate,

-na iznos od 3.573,31 kn od 9.8.2014.g., do isplate,

-na iznos od 3.569,66 kn od 9.9.2014.g., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 32.455,00 kn."

 

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tužitelj u žalbi tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pogrešno primijenio odredbu članka 446. i 447. ZPP-a, odnosno tvrdi da ukoliko je sud smatrao da ne postoje zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga, da je tada trebao „ukinuti presudu i odbaciti tužbu“, odnosno ukoliko je ukinuo platni nalog, smatra da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev, pa kada sud nije odbio tužbeni zahtjev, da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane prije svega iz razloga što se ovaj postupak nije vodio prema odredbama članka 446. i 447. ZPP-a, obzirom da je on započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku, koji je donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, protiv kojeg rješenja je tuženica, kao ovršenica, podnijela prigovor, iz kojeg razloga se ovaj postupak vodio prema odredbi članka 451. stavak 2. i 3. ZPP-a, zbog čega sud nije mogao u postupku povrijediti odredbe članka 446. i 447. ZPP-a, kako to u žalbi tvrdi tužitelj. Osnovana je žalbena tvrdnja da je sud mogao u slučaju kada je ukinuo platni nalog i odluku donio sukladno odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a, u izreci presude navesti da odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, međutim, to što sud tako nije postupio time nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kako to u žalbi tvrdi tužitelj. (isti pravni stav zauzet je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 13. lipnja 2019.) Iz tih razloga neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a sud nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj i tuženica do kraja 2010. bili u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora na temelju dva zaključena ugovora. Drugi ugovor istekao je 2010., nakon čega je tuženica odbila potpisati novi ugovor o zakupu s tužiteljem te na temelju iskaza saslušanog svjedoka M. K. sud utvrđuje da je razlog odbijanja potpisa novog ugovora bio taj što je tuženica saznala da vlasnik poslovnog prostora nije Grad S., već HŽ-I. Sud utvrđuje da u utuženom razdoblju od 10. svibnja 2013. do 9. rujna 2014. stranke nisu bile u zakupnom odnosu te da se u tom vremenskom periodu poslovnim prostorom nije koristila tuženica, već trgovačko društvo K.-k. d.o.o. na temelju zakupnog odnosa s trgovačkim društvom HŽ-I. d.o.o., kao stvarnim i zemljišnoknjižnim vlasnikom nekretnine. Sud kao nespornu činjenicu među strankama utvrđuje da u spornom razdoblju među strankama nije bio zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora, zbog čega tužitelj nije mogao u svojim poslovnim knjigama zaduživati tuženicu za bilo kakve iznose jer bi to bilo moguće jedino u slučaju da su stranke bile u poslovnom odnosu, odnosno da su zaključile pravni posao iz kojeg bi proizlazila tražbina tužitelja. Pravni stav je suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u povodu prigovora tuženice odlučuje o tome je li platni nalog pravilno izdan ili nije, pa kako je sud utvrdio da tužitelj tražbinu koju je zaveo u poslovne knjige temelji na Ugovoru o zakupu, a u spornom razdoblju stranke nisu bile u zakupnom odnosu, zaključak je suda da je platni nalog neosnovano izdan iz kojeg razloga ga je trebalo ukinuti. Pravno shvaćanje je suda prvog stupnja da tužitelj od tuženice traži naknadu štete, međutim, da eventualne iznose štete nije mogao zavoditi u svojim poslovnim knjigama, već je, ukoliko je smatrao da mu je tuženica počinila štetu, iznos naknade štete mogao jedino tražiti podnoseći zasebnu tužbu, što u konkretnom slučaju nije učinio. Kako je sud u smislu odredbe članka 7. ZPP-a vezan činjeničnom osnovom tužbenog zahtjeva zaključuje da je analizom provedenih dokaza u ovom postupku utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da platni nalog nije pravilno izdan iz kojeg razloga ga je primjenom odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a ukinuo.

 

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

8. Prije svega, potpuno je pravilan pravni stav suda prvog stupnja da je u smislu članka 7. stavak 1. ZPP-a vezan činjenicama koje je tužitelj iznio kao osnovu svojeg tužbenog zahtjeva, kao i dokazima koje predlagao radi utvrđenja tih činjenica. Tijekom ovog postupka, kao i u žalbi, tužitelj prije svega tvrdi da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora te da tuženica nije isplatila ugovorenu naknadu u spornom razdoblju od 10. svibnja 2013. do rujna 2014. iako je poslovni prostor koristila na temelju Ugovora koji je zaključen 2000., da bi tijekom postupka tužitelj u više navrata bez iznošenja činjenica tvrdio da je tuženica koristila poslovni prostor bez pravne osnove te je paušalno tvrdio da mu odgovara za naknadu štete ne navodeći koja je to štetna radnja, odnosno koja je to šteta koja mu je nastupila ponašanjem tuženice. Kako je očito da je tužitelj smatrao da je u ugovornom odnosu s tuženicom jer je tijekom postupka tvrdio da je nakon isteka zaključenih ugovora, od kojih je drugi istekao 31. prosinca 2010., bio u ugovornom odnosu s tuženicom zbog toga što je Ugovor o zakupu prešutno obnovljen, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u izvatku iz poslovnih knjiga tužitelj zaduživao tuženicu za neplaćenu zakupninu te da je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen radi plaćanja neplaćene zakupnine. Po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da stranke nisu bile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora, jer prema odredbi članka 23. Zakona o zakupu i prodaji poslovnih prostora („Narodne novine“ broj 91/96., 124/97., 174/04., 38/09. i 125/11.), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja zadnjeg Ugovora o zakupu poslovnog prostora, kojeg su stranke zaključile 15. studenog 2007. na određeno vrijeme do 31. prosinca 2010., ugovor o zakupu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen te odredbe tog Zakona ne predviđaju mogućnost pretvaranja ugovora zaključenog na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme. Kako stranke u spornom razdoblju na koje se odnosi tražbina tužitelja nisu bile u ugovornom odnosu, pravilno je sud zaključio da je platni nalog trebalo ukinuti. Ukoliko je tužitelj smatrao da ima tražbinu prema tuženici na temelju neke druge pravne osnove, tada je imao mogućnost iznijeti činjenice i postaviti tužbeni zahtjev u ovom postupku, što nije učinio, zbog čega pravilno sud nije razmatrao ima li možda tužitelj tražbinu prema tuženici po nekoj drugoj pravnoj osnovi.

 

9. Pobijajući odluku o parničnim troškovima tužitelj paušalno tvrdi da je sud tužitelju suprotno odredbi članka 155. ZPP-a priznao troškove koji nisu bili nužni za vođenje postupka, prije svega ukazujući da se radi o podnescima koji nisu pridonosili ekonomičnosti postupka, pri čemu ne navodi konkretno o kojim se podnescima radi i koji to podnesci nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Kako ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a presudu ispituje u granicama razloga navedenih u žalbi, a ti razlozi nisu konkretno izneseni, ovaj sud nije ispitivao pravilnost utvrđenog iznosa potrebnih parničnih troškova. S obzirom da je u cijelosti ukinut platni nalog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužitelja obvezao da tuženici plati troškove parničnog postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

10. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 4. svibnja 2023.