Poslovni broj: 10 P-107/2022-39

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja D. K. (Oib: …) iz M., zastupanog po odvjetnicima O. d. V. & R. & C. C. d.o.o. iz G., protiv tuženika R. A. d.d. (Oib: …) iz Z., zastupanog po odvjetnicima O. d. K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 12. travnja 2023., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, 4. svibnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 2.814,77 EUR / 21.207,87 kuna[1] zajedno sa zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 9,19 EUR / 69,22 kuna od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,60 EUR / 94,97 kuna od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,07 EUR / 113,51 kuna od 31.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,18 EUR / 121,89 kuna od 28.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,38 EUR / 100,84 kuna od 31.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,98 EUR / 105,34 kuna od 30.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,20 EUR / 69,29 kuna od 31.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,67 EUR / 42,74 kuna od 30.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,61 EUR / 49,81 kuna od 31.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR / 63,80 kuna od 31.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,31 EUR / 62,58 kuna od 30.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,43 EUR / 6,43 kuna od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 EUR / 74,98 kuna od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,78 EUR / 96,26 kuna od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,79 EUR / 126,53 kuna od 31.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,87 EUR / 119,59 kuna od 28.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,32 EUR / 160,66 kuna od 31.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,29 EUR / 152,87 kuna od 30.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,31 EUR / 168,06 kuna od 31.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,75 EUR / 299,53 kuna od 30.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,16 EUR / 272,47 kuna od 31.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,14 EUR / 355,15 kuna od 31.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,35 EUR / 326,58 kuna od 30.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,25 EUR / 280,63 kuna od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,11 EUR / 377,58 kuna od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 66,48 EUR / 500,92 kuna od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,89 EUR / 413,59 kuna od 31.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,96 EUR / 444,22 kuna od 28.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,79 EUR / 405,26 kuna od 31.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,72 EUR / 412,26 kuna od 30.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,66 EUR / 577,60 kuna od 31.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,80 EUR / 593,71 kuna od 30.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 96,90 EUR / 730,06 kuna od 31.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,50 EUR / 659,27 kuna od 31.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,22 EUR / 581,78 kuna od 30.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,63 EUR / 569,82 kuna od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 74,84 EUR / 563,88 kuna od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 79,71 EUR / 600,61 kuna od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 83,96 EUR / 632,63 kuna od 31.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,53 EUR / 636,92 kuna od 29.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,59 EUR / 614,77 kuna od 31.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,58 EUR / 629,72 kuna od 30.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,94 EUR / 639,95 kuna od 31.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,65 EUR / 622,74 kuna od 30.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,25 EUR / 627,27 kuna od 31.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,54 EUR / 614,36 kuna od 31.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR / 586,47 kuna od 30.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,78 EUR / 616,20 kuna od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,68 EUR / 630,47 kuna od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,35 EUR / 620,47 kuna od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,91 EUR / 564,39 kuna od 31.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,23 EUR / 612,03 kuna od 28.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,78 EUR / 616,20 kuna od 31.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 79,30 EUR / 597,52 kuna od 30.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,60 EUR / 539,44 kuna od 31.5.2013. pa do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.

 

              II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.762,72 EUR / 13.281,25 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 4. svibnja 2023. kao dana donošenja presude do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 1.762,72 EUR / 13.281,25 kuna i zatraženog iznosa od 2.956,81 EUR.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 3. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj … za iznos od 26.231,02 CHF, da je navedenim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, da je na navedeni način tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (NN 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena, da je zbog primijenjene ništetne odredbi o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju sklopljene u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi, sukladno čl. 1111., 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima, da je tužitelj izračunom utvrdio kako razlike između iznosa koje je uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kn tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platilo da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu iznose 21.712,90 kuna pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. promašeno, da je navedena presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, da se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“, međutim da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da mu je prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati jesu li pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne, da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF), da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran u uredu javne bilježnice D. F.-K. pod brojem OU-373/06, da je javna bilježnica temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je i toga potpuno razvidno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao, da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato, da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu., da je ugovorna strana bila i T. K., kao sudužnica, iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, što predstavlja materijalnopravni nedostatak zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti jer je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, u odnosu na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima da tužitelj ni sa čime nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njemu tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove, da okolnost da sudužnica nije podnijela tužbu sama po sebi ne znači da ona nije vršila plaćanja, da je tuženik dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, slijedom čega smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i predlaže sudu da isti odbije.

 

              3. Tužitelj je podneskom 3. ožujka 2023. precizirao tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja.

 

              4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 3. svibnja 2006. (stranice 10-14), u Prijepis knjigovodstvene kartice (stranice 15-19), u Otplatnu tablicu – kredit informativni izračun od 5. svibnja 2006. (stranice 20-22), u Otplatni plan (stranice 23-26), u Zadužnice od 4. svibnja 2006. (stranice 35-36 i 38-43), u Ponudu Auto Šatrak br: 173/2006 od 2. svibnja 2006. (stranica 44), pročitan je raspravni zapisnik od 24. svibnja 2022. (stranice 67-68), vrši se uvid u Nalaz i mišljenje L. P. d.o.o. od 20. veljače 2023. (stranice 165-183), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

 

              5. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom 3. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: … za iznos od 26.231,02 CHF, na rok od 84 mjeseca, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

 

              6. Nesporno je da je navedenim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

 

              7. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF.

 

              8. Posljedično, sporno je i to pripada li tužitelju pravo na povrat utuženog iznosa uslijed vezanja glavnice uz valutu CHF, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

 

              9. Tijekom dokaznog postupka sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku L. P. d.o.o., odnosno mr. sc. S. R. dipl. oec. iz B., pri čemu je vještakinji dan nalog da sačini izračun pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, izraženo u kunama i po mjesecima te na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog.

 

              10. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 20. veljače 2023. (stanice 165-183) proizlazi da je uslijed promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita tuženik u utuženom razdoblju od tužitelja više naplatio iznos od 2.814,77 EUR / 21.207,87 kuna.

 

              11. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine te u potpunosti u skladu s nalogom suda.

 

              12. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

 

13. Zaključak je suda da se tužitelj osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se odnose i na tuženika R. d.d. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odluci broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

 

              14. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužitelja kao potrošača ne može imati učinak.

 

              15. Nadalje, za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP), i to:

 

              - čl. 81. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

 

- čl. 81. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

 

- čl. 81. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;

 

- čl. 81. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

 

              - čl. 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

16. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužitelja D. K. (stranica 207), iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu podigao radi kupnje automobila, da radi zaključivanja Ugovora nije išao u banku nego mu je Ugovor pročitan u Auto kući Š., da mu pritom nisu pojašnjene Ugovorne odredbe, osobito odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, izuzev što mu je rečeno da je najpovoljnije podići kredit u CHF pa je na to pristao, da mu nije objašnjeno koji su rizici vezano za valutu CHF niti o čemu ovise promjene tečaja te valute, da ga je dolaskom u Auto kuću Š. dočekao pripremljen Ugovor o kreditu, da mu je rata kredita u početku iznosila oko 1.700,00 kuna a prema kraju otplate kredita oko 2.500,00 kuna, da je automobil koji je kupio sredstvima predmetnog kredita koristio za osobne potrebe te da u to vrijeme nije imao registriran obrt niti poslovne udjele.

 

              17. Analizirajući iskaz tužitelja, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta CHF.

 

              18. Ovo stoga što tužitelj nije otišao u banku radi podizanja ugovora o kreditu, nego mu je isti, već unaprijed pripremljen, predočen u Auto kući Š.. Nadalje, tužitelju pritom nisu objašnjene ugovorne odredbe pa tako niti ona o valutnoj klauzuli u CHF, nisu mu pojašnjene okolnosti zbog kojih su moguće promjene tečaja te utjecaj tih promjena na otplatu kredita i visinu rata kredita.

 

              19. Posve je jasno da djelatnici Auto kuće Š. koji su tužitelju predočili unaprijed pripremljeni predmetni Ugovor o kreditu ni sami nisu kvalificirani za takva pojašnjenja niti to ulaz u opseg uobičajenog poslovanja bilo koje auto kuće.

 

              20. Kada se uzme u obzir da je tužitelj po zanimanju poljoprivredni tehničar, nema nikakve dvojbe da on kao potrošač nije imao utjecaja na odredbe unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca – tuženika, kao i to da nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

 

21. Osim toga tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost tečaja CHF, odnosno rizici vezanja glavnice kredita uz glavnicu u CHF.

 

22. Neosnovano se tuženik poziva da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita pa tako i valutnom klauzulom. Naime, tužitelj je iskazao da je ugovor pročitao u Auto kući Š. te da ga je razumio koliko mu je bilo potrebno.

 

23. Na temelju takve izjave tužitelja ne može se zaključiti da je razumio moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF te variranje tečaja ovisno o okolnostima na tržištu kapitala i situaciji u globalnom gospodarstvu općenito, nego isključivo da mu je kao korisniku kredita bilo jasno da podiže kredit za kupnju automobila te da će taj kredit otplaćivati kroz ugovoreno razdoblje.

 

24. Da tužitelj nije donio promišljenu i informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, razvidno je iz dijela iskaza u kojem kaže da su mu u Auto kući Š. rekli da je "najpovoljnije podići kredit u CHF" pa je na to i pristao.

 

25. Dakle, tužitelj svakako nije bio informiran o mogućim dugoročnim učincima valutne klauzule u CHF jer mu tu vrstu informacija doista nisu mogli pružiti djelatnici spomenute Auto kuće.

 

26. Neosnovano tuženik tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelju pročitan i pojašnjen u uredu javne bilježnice D. F. – K. iz V., pa tako i u dijelu o valutnoj klauzuli.

 

27. Člankom 59. st. 3. u vezi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da u postupku solemnizacije privatnih isprava javni bilježnik provjerava odgovara li privatna isprava po svom obliku propisima javnobilježničke isprave (članak 43. do 48. navedenog Zakona) i propisima o sadržaju javnobilježničkog akta (članka 69. stavka 1. točke 2., 4. i 6. navedenog Zakona) te ako su ju potpisali sudionici iz članka 69. stavka 1. točke 2.) ovoga Zakona., ona će se potvrditi bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta na taj način što će se na ispravu staviti posvjedočenja navedena u članku 69. točki 1., 3. i 5. ovoga Zakona. Nadalje, javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, …pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se pročitati samo na zahtjev stranaka, što se utvrđuje i u samom javnobilježničkom aktu.

 

              28. Dakle, Zakon o javnom bilježništvu ne propisuje obvezu javnog bilježnika da stranke upozorava na rizike i pojavnosti u ekonomskim kretanjima koja mogu utjecati na ispunjenje ugovora o kreditu i visinu rate kredita. Ovo stoga jer javni bilježnici nisu ekonomski stručnjaci niti su o tome educirani pa im takva obveza niti ne može biti propisana.

 

              29. Utvrđenjem da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka (čl. 87. ZZP) odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo zahtijevati od tuženika isplatu novčanih iznosa koje je tuženiku platio primjenom ništetne odredbe.

 

30. Ništetnost ugovornih odredaba o valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

 

31. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

 

              32. Posljedično, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.

 

              33. U odnosu na od strane tuženika istaknuti prigovor zastare ukazuje se kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 dana 4. travnja 2012. temeljem čl. 241. ZOO prekinuta zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tome predmetu, odnosno danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF.

 

              34. Imajući u vidu da se u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na stjecanju bez osnove te da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. ožujka 2022., evidentno je da od 14. lipnja 2018. do 15. ožujka 2022. nije protekao opći zastarni rok, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.

 

              35. Neosnovano tuženik prigovara da je ugovorna strana bila i T. K. kao sudužnica, da tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, što predstavlja materijalnopravni nedostatak zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti jer je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, da u odnosu na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ni sa čime nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njemu tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove, da okolnost da sudužnica nije podnijela tužbu sama po sebi ne znači da ona nije vršila plaćanja.

 

36. Naime, T. K. kao sudužnica predmetnog Ugovora o kreditu nalazila se na istoj ugovornoj poziciji kao i tužitelj te je njezina uloga bila povećati kreditnu sposobnost tužitelja, odnosno preuzeti odgovornost prema tuženiku kao kreditnoj instituciji za sve dospjele obveze ukoliko ih sam tužitelj ne ispuni. Samim time, budući je tužitelj kredit otplatio u cijelosti, aktivno je legitimiran na podnošenje tužbe u ovom predmetu kao korisnik kredita, a njegov odnos s T. K. kao sudužnikom (u slučaju da je ona izvršila pojedine uplate) nije relevantan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

37. Na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.

 

              38. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

 

              39. Vrijednost predmeta spora iznosi 21.712,90 kuna.

 

              40. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22; dalje u tekstu OT-a) iznosi 10,00 kuna za radnje poduzete do 10. studenog 2022., a nakon tog datuma 15,00 kuna.

 

              41. Tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 7. toč. 1. OT-a; uključen PDV), trošak zastupanja na ročištu 24. svibnja 2022. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 9. toč. 2 OT-a; uključen PDV), trošak zastupanja na ročištu 12. travnja 2023. u iznosu od 1.875,00 kuna (Tbr. 9. toč. 1. OT-a; uključen PDV), trošak sastava podnesaka od 5. svibnja 2022., 27. svibnja 2022., 20. lipnja 2022 u iznosu od 1.250,00 kuna po podnesku (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak sastava podneska od 28. veljače 2023 u iznosu od 1.875,00 kuna (Tbr. 8. toč. 1. O-a; uključen PDV), trošak sastava podneska od 17. studenog 2022. u iznosu od 468,75 kuna (Tbr. 8. toč. 3. OT-a; uključen PDV), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 937,50 kuna (Tbr. 9. toč. 3. OT-a; uključen PDV), što ukupno iznosi 10.781,25 kuna.

 

              42. Tužitelju pripada i trošak plaćenog i u cijelosti iskorištenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

              43. Time je troškovnik tužitelja osnovan u iznosu od 13.281,25 kuna / 1.762,72 EUR.

 

              44. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 31. ožujka 2023. jer su istim ponovljeni navodi ranije izneseni tijekom postupka, trošak kopiranja i dokumentacije u iznosu od 50,00 EUR jer ničime nije dokazao visinu istog te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer još nije pozvan na platež pristojbi niti je dostavio dokaz da je pristojbu platio unaprijed.

 

45. Također, sud je za radnje punomoćnika tužitelja primijenio vrijednost boda u vrijeme kada je radnja poduzeta našavši da odredba Tbr. 48. st. 3. OT-a krši ustavno načelo zabrane retroaktivnosti primjene propisa.

 

              46. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Virovitici 4. svibnja 2023.

 

Sutkinja:

 

Ines Hečimović

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda.

 

Dostaviti:

 

1. Punomoćnici tužitelja – OD V. & R. & C. C. d.o.o., G.

2. Punomoćnici tuženika – OD K. & p. d.o.o., Z.