1

Poslovni broj: 27 Gž-371/2023-2

 

 

Poslovni broj: 27 Gž-371/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB:... za C. z. r. i p., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O. protiv tuženika K. J., OIB: iz O., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-298/2020-9 od 25. siječnja 2023., na sjednici vijeća 4. svibnja 2023.

 

p r e s u  d i o   j e

 

I. Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-298/2020-9 od 25. siječnja 2023. u cijelosti.

 

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice T. K. iz O. pod poslovnim brojem Ovrv-5242/2016 od 21. studenoga 2016. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.576,08 EUR/11.875,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 – dalje u tekstu: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu  na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između cijene zaštićene najamnine i naknade za bespravno korištenje stana u vlasništvu tužiteljice, a koji stan tuženik drži u posjedu bez valjanog pravnog temelja za razdoblje od siječnja 2011. do zaključno ožujka 2014. temeljem točke II. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine (''Narodne novine'' broj 120/2000, dalje: Odluka Vlade RH).

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

 

- da iz izvatka iz knjige položenih ugovora proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila vlasnica nekretnine – stana broj 15, u prizemlju, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe i predsoblja površine 30,73 m2, koji se nalazi u zgradi u O., sagrađenoj na kčbr. 11110/1 upisanog u pod.ul.br. 20401, zk.ul.br. 19559  k.o. O., a koju je nekretninu stekla temeljem čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom (rješenje istog suda poslovni broj Z-9818/2012 od 24. listopada 2012.), a prethodno je tom nekretninom upravljao i držao je u posjedu tadašnji I. O., a sada N. A. d.o.o.,

 

- da je predmetni stan tuženik dobio na korištenje od svog poslodavca I. O., nakon što je iz njega iselio raniji stanoprimac M. R. (također djelatnik I. O.),

 

- da je tijekom ovog parničnog postupka tuženik kao kupac sa Republikom Hrvatskom kao prodavateljicom sklopio Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana broj 16-03/22 dana 31. svibnja 2022. (Općinsko državno odvjetništvo O. je dalo pozitivno mišljenje za sklapanje citiranog kupoprodajnog ugovora), time da je tuženik naveo da je uvjet za sklapanje citiranog kupoprodajnog ugovora bilo podmirenje duga na ime najma predmetne nekretnine D. n. d.o.o.,

 

- da prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke ing. V. C. predmetni stan ne ispunjava niti minimalne tehničke uvjete za stambeni prostor-stan propisane čl. 2. Pravilnika o minimalnim tehničkim uvjetima za projektiranje i gradnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje (''Narodne novine'' broj 106/2004, dalje: Pravilnik), a prema kojem članku stan čini cjelinu i mora imati najmanje predprostor, sobu, prostor za pripremanje hrane i prostor za održavanje higijene s nužnikom, obzirom da predmetni stan nema niti vodu, niti odvodnju, a kupaonica sa wc-om napravljena je u odvojenoj pomoćnoj prostoriji koja nije u vlasništvu tužiteljice,

 

- da se priloženi izvadak otvorenih stavki, čiju je vjerodostojnost tuženik osporavao,  ne može sa sigurnošću uzeti kao osnov visine duga, jer iz istog nije vidljivo na koji  vremenski period se odnosi utuženo potraživanje,

 

- da tužiteljica nije dostavila dokaz o plaćenim odnosno neplaćenim mjesečnim najamninama i njihovom dospijeću, pa nije bilo moguće ocijeniti osnovanost prigovora zastare, 

 

zaključuje da tužitelj nije imao osnov za naplaćivanje najamnine za korištenje stana koji ne sadrži ni minimum uvjeta potrebnih za život, slijedom čega je, neovisno o tome što tužiteljica temelji svoj  zahtjev na Odluci Vlade RH, primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice.

 

7. Tužiteljica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da su zaključci prvostupanjskog suda o ne/vjerodostojnosti priloženog izvatka iz otvorenih stavki izneseni u točki 27. obrazloženja proturječni navodima tužiteljice iznesenim u podnescima u kojima je detaljno obrazložena pravna osnova i visina zahtjeva, te navedeno razdoblje za koje se potražuje najamnina, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tužiteljica u odnosu na predmetnu nekretninu ''nema osnov za naplaćivanje najamnine'', a koji zaključak je utemeljio na proturječnom i nejasnom nalazu građevinskog vještaka, pri čemu posebno ističe da je tuženik od travnja 2014. nadalje redovito plaćao naknadu za korištenje predmetne nekretnine (od travnja 2014. predmetnom nekretninom su upravljale D. n.e d.o.o., a u utuženom periodu C. z. r. i p.) u iznosu od 520,00 kn, a što je potvrdio i sam tuženik u iskazu. Daljnjim žalbenim navodima analizira nalaz građevinskog vještaka, te ističe da u ovom konkretnom slučaju nije bilo mjesta utvrđivanju visine tržišne najamnine građevinskim vještačenjem, već je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti Odluku Vlade RH. 

 

8. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, uključujući i razloge koji se odnose na istaknute žalbene navode tužiteljice, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, te nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu, a na koje povrede drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9.Tužiteljica u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ne/vjerodostojnosti izvatka iz otvorenih stavki, na temelju kojeg je predloženo određivanje ovrhe. Međutim, bez obzira na to jesu li isprave na temelju kojih je predloženo određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave to i bile u smislu odredbe čl. 31. Ovršnog zakona, kada je javna bilježnica donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u kome je sadržan platni nalog kojim je naložena isplata utuženog iznosa, a povodom prigovora tuženika zahtjev iz platnog naloga prešao u parnicu, u kojoj se odlučuje o osnovanosti takvog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku, tada je pitanje vjerodostojnosti tog izvatka postalo irelevantno, jer je u postupku nastavljenom kao parničnom (kao povodom prigovora protiv platnog naloga) zadatak suda odgovoriti na pitanje je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije, a ne utvrđivati jesu li bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

 

10. Obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu razlike između zaštićene najamnine i naknade za bespravno korištenje stana u njezinom vlasništvu, a tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka osporio visinu tužbenog zahtjeva te predložio visinu utvrditi građevinskim vještačenjem, to je, protivno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud pravilno visinu tržišne najamnine utvrđivao građevinskim vještačenjem.  

 

11. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da predmetni stan ima površinu

30,73 m2, da se prema opisu u izvatku iz knjige položenih ugovora sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe i predsoblja, da je prilikom uviđaja na licu  mjesta utvrđeno da predmetni stan u svom sastavu nema instalaciju vode i odvodnje (prostor za pripremanje hrane i prostor za održavanje higijene za nužnikom, kao i kotlovnica se nalaze u odvojenom pomoćnom objektu koji se nalazi na čestici u vlasništvu N. A. d.o.o.) radi čega prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka ne ispunjava niti minimalne tehničke uvjete za stambeni prostor-stan propisane čl. 2. Pravilnika te bi se, ukoliko se izuzmu radovi izvedeni po tuženiku (preuređenje pomoćnog objekta u prostor za pripremu hrane i kupaonicu), mogao definirati kao ''nužni smještaj-krov nad glavom'' za koji bi najam iznosio najviše 80,00 kn (između parničnih stranaka je nesporno da je tuženik tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao na ime najma iznos od 81,27 kn), to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica neosnovano potražuje najamninu za stan koji ne ispunjava niti minimalne tehničke uvjete za stambeni prostor-stan u iznosu od 460,95 kn mjesečno (temeljem čl. II. Odluke Vlade RH) umanjenom za nesporno plaćen iznos od 80,21 kn mjesečno.

 

11.1. Naime, i prema stavu ovog suda, stan koji u svom sastavu nema kupaonicu niti wc nije samostalna funkcionalna stambena cjelina u građevinskom smislu, pri čemu valja istaknuti da pogrešno smatra tužiteljica da predmetni stan predstavlja samostalnu stambenu jedinicu obzirom da zajedno sa kupaonicom uređenom u odvojenom pomoćnom objektu (koji nesporno nije vlasništvo tužiteljice, pa u odnosu na njega tužiteljica niti nema pravo na naknadu za bespravno korištenje nekretnine) čini jednu cjelinu, jer upravo iz provedenih dokaza proizlazi da stan u vlasništvu tužiteljice nema niti one najnužnije tehničke uvjete, koji predstavljaju minimalni životni standard u današnje vrijeme.

 

12. Pravilnom i zakonitom ovaj sud ocjenjuje i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude, a koja odluka je donijeta pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je visina pravilno utvrđena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/2019 i 92/2021).

 

13. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

14. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

U Varaždinu, 4. svibnja 2023.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                                     Sanja Bađun v.r.