1

Poslovni broj: 26 Gž-33/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-33/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P., OIB:... iz Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva V. i P. j.t.d. u Z., protiv tuženice A. B. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva K. i P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3263/2019-42 od 8. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3263/2019-42 od 8. srpnja 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 116-072/2006 od 5. travnja 2006. u dijelu kojim je tužiteljica obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženice, a preko ugovorne kamatne stope od 3,88% godišnje, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 53.330,17 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka od 13.112,50 kn sa zateznom kamatom od 8. srpnja 2022. do isplate, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22,. 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 116-072/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je tužiteljica obvezana platiti kamatu po kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženice preko ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je pravna prednica tuženice H. A.-A. B. d.d. kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredit u iznosu od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te kojim je u čl. 3. ugovorena kamatna stopa od 3,88% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 6.), te da se tijekom otplatnog razdoblja ugovorna kamatna stopa mijenjala u više navrata;

 

- da je jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i da je tužiteljica ovlaštena pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, za koja je sud vezan u takvoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP-a obzirom utvrđenje suda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u individualnom postupku potrošača radi ostvarivanja restitucijske zaštite;

 

- da iz iskaza svjedokinje S. H. (ranije M.) proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženice kao savjetnica za građanstvo i da joj nije poznata tužiteljica, da je tužiteljica imala mogućnost uzeti kredit i u drugoj valuti, kao i mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu jer je u to vrijeme tuženica nudila i takve proizvode, da je u tom periodu bila najpovoljnija kamata kod kredita uz valutnu klauzulu CHF te su se klijenti u pravilu odlučivali za tu vrstu ugovora o kreditu, da zaposlenici banke nisu upozoravali korisnike kredita o rizicima sklapanja te vrste ugovora, time da se ne sjeća da bi sudjelovala u realizaciji konkretnog kredita;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je uzela kredit u CHF jer je to bio najpovoljniji kredit, da je nitko od zaposlenika banke nije upozorio na mogućnost porasta rata kredita, niti je išta posebno pregovarano prilikom njegovog sklapanja, te da je kredit po namjeni bio stambeni jer je korišten za kupnju stana;

 

- da je nalazom financijskog vještaka Z. R. iz društva R. V. d.o.o. utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 3,88% godišnje u razdoblju od dospijeća prve obveze po kreditu od 31. svibnja 2006. do refinanciranja kredita 29. srpnja 2011. isplatila tuženici 53.330,17 kn, da tužiteljica nije imala primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno nalazu podneskom od 17. lipnja 2021. odredila tužbeni zahtjev, dok tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu vještaka nego je smatrala da je pogrešno određen zadatak vještačenja;

 

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom zastarni rok u konkretnom slučaju za restitucijski zahtjev tužiteljice počinje teći od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, odnosno od 14. lipnja 2014. (ispravno 13. lipnja 2014.), pa kako je tužba podnesena 28. svibnja 2019. to je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina,

 

slijedom čega je prvostupanjski sud toč. I. izreke presude utvrdio ništetnim dijelove Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način promjene ugovorne kamate sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice preko ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje, dok je toč. II. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da je tužiteljica po tom osnovu isplatila tuženici iznos od 53.330,17 kn, pozivom na čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni tuženici primjenom čl. 1114. ZOO-a (ispravno čl. 1115. ZOO-a), ocijenivši da je tuženica nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa.

 

Vezano uz protivljenje tuženice preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 17. lipnja 2021., prvostupanjski sud navodi da tužiteljica nije preinačila tužbu nego je odredila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja uzimajući u obzir da je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b ZPP-a, pa se postavljanje tužbenog zahtjeva kojim se određuje visina nakon provedenog vještačenja ne može smatrati preinakom tužbe, dok je zahtjev za utvrđenje ništetnosti tužiteljica postavila prije zaključenja prethodnog postupka pa je isti dopušten primjenom čl. 190. st. 1. ZPP-a.

 

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP-a jer nezakonitim postupanjem nije dao tuženici mogućnost da raspravlja pred sudom, te presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati obzirom proturječi sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju, koje osim toga ne sadrži niti razloge o odlučnim činjenicama. Smatra da se prvostupanjski sud neosnovano pozvao na utvrđenje iz kolektivnog spora i da čl. 502.c ZPP-a nije primjenjiv u konkretnom slučaju, da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti, ukazujući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, lako razumljive i lako uočljive, a vezano uz tzv. test poštenosti navodi da je sud odbio provesti sve predložene dokaze pa nije jasno na temelju čega je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. U vezi navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, posebice u pogledu ocjene prigovora zastare i dosuđene zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a.

 

8. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč.11. ZPP-a jer tuženica nije onemogućena u raspravljanju i presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i dostatnim razlozima koji imaju uporišta u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. 

 

9. Prvostupanjski sud je po prijedlogu tuženice saslušao svjedokinju S. H. (ranije M.), koju je tuženica predložila na okolnost utvrđenja činjenica o pregovaranju stranaka prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te je sud pravilno utvrdio na temelju njezinog iskaza (te iskaza tužiteljice) da zaposlenici banke nisu upozoravali korisnike kredita u CHF na bilo kakve rizike sklapanja ugovora te vrste, kao niti na okolnosti o kojima ovisi način promjene kamatne stope.

 

9.1. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 30. lipnja 2022. broj U-III/4372/2021 vezano uz dokaznu vrijednost iskaza javnih bilježnika izrazio je slijedeće pravno stajalište:

 

„23. Ustavni sud najprije ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).“,

 

dok o dokaznoj vrijednosti iskaza zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali neposredno u postupku pojedinačnog pregovaranja izrazio je slijedeće pravno stajalište:

 

„24.2. Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj: U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.“

 

9.2. Obzirom na navedeno dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije podesan dokaz za utvrđenje jesu li stranke pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu pa iz razloga što navedeni dokaz nije proveden tuženica nije onemogućena u raspravljanju i nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, dok iskaz S. H. koja nije sudjelovala neposredno u pregovorima nije dokaz da je tuženica u konkretnom slučaju pregovarala s tužiteljicom o načinu promjene kamatne stope i da ju je informirala o parametrima o kojima ovisi njezina promjena. Kako navedena svjedokinja nije sudjelovala u pregovaranju s tužiteljicom, to njezin iskaz ne može niti imati dokaznu snagu da su tužiteljici u konkretnom slučaju pružene obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu, time da svjedokinja navodi da zaposlenici banke općenito nisu korisnicima kredita davali neke posebne obavijesti prilikom sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu CHF.

 

10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te je detaljno navedeno u obrazloženju presude, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dijelove Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, a koji je ugovoren u čl. 6. Ugovora o kreditu.

 

11. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove i da se tuženica smatra nepoštenom stjecateljicom preplaćenih iznosa, da je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, te da je visinu utvrdio vještačenjem primjenjujući pravilnu metodu utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, kao i da se pritom pozvao na mjerodavne odredbe materijalnog prava citirane u obrazloženju presude, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. i  II. izreke.

 

12. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

13. U žalbi tuženica navodi da je tužiteljici dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn, dok pod toč. 33. obrazloženja presude nije navedeno da je sudska pristojba plaćena.

 

14. Ispitujući odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. i IV. izreke presude, ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, kao i da su troškovi koji su priznati tužiteljici odmjereni po vrsti i visini sukladno čl. 155. ZPP-a, pa tako i trošak sudske pristojbe na presudu za koji ne mora postojati dokaz da je plaćena obzirom pristojba na presudu dospijeva kada se presuda dostavi stranci u smislu čl. 4. toč. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18.) pa ne može postojati dokaz da je ona plaćena, dok iz stanja u spisu i to rješenja istoga suda od 8. srpnja 2022. broj P-3263/2019-43 proizlazi da je tužiteljica pozvana platiti sudsku pristojbu i da je istu platila (potvrda o izvršenoj transakciji s lista 693 spisa).

 

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. III. i IV. izreke.

 

16. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 4. svibnja 2023.