- 1 -              Rev 582//2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 582//2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. M. iz Nizozemske, OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. P. & S. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženice D. Š. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-836/16-2 od 8. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru br. P-1522/11 od 16. veljače 2016., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženoj da na ime naknade tržišne vrijednosti zemljišta u površini od 447 m2, a koje zemljište se nalazi oko kuće izgrađene na čest. zem. 1407/2 upisane u zk. ul. 1165. k.o. U. u iznosu od 679.440,00 kn, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Rješenjem suda prvoga stupnja naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 26.125,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

 

2. Presudom i rješenjem suda prvoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje o troškovima postupka.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl.  382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijan presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između istih parničnih stranaka vođen parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva br. P-1457/07, a u kojem postupku je uspjela tuženica,

 

- da nije sporno da je tužitelj prijašnji vlasnik zemljišta,

 

- da je tuženica postala vlasnica zemljišta građenjem,

 

- da je u postupku br. P-1457/07 provedeno građevinsko vještačenje po vještaku V. T. koji je utvrdio u nalazu od 2. srpnja 2002. da je zgrada tuženice na spornom zemljištu u potpunosti izgrađena 1986. prema prvom projektu, te da je kasnije proširena i nadograđena,

 

- da je tužitelj saznao za završenu gradnju najkasnije dostavom nalaza vještaka u predmetu P-1457/07, dakle 2. srpnja 2002.,

 

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. srpnja 2011.

 

8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju osnovanim prigovor zastare, budući je protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 63/08 i 125/11 – dalje: ZOO) od dana saznanja za završetak gradnje i podnošenja tužbe.

 

9. Osim toga, drugostupanjski sud ističe da ako se uzme da je građevina sagrađena još 1986., da je u to vrijeme na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ SFRJ br. 6/80, kasnije preuzet kao zakon u Hrvatskoj – „Narodne novine“ br. 53/91 – dalje: ZOVO) koji je u čl. 25. propisao rok u kojem vlasnik zemljišta koji se odmah usprotivio gradnji poštenog ili nepoštenog graditelja, ima pravo izbora tražiti vlasništvo objekta, rušenje istog i vraćanje zemljišta u prvobitno stanje, ili isplatu prometne vrijednosti zemljišta, te nakon proteka roka od tri godine vlasnik zemljišta ima pravo tražiti samo isplatu prometne cijene zemljišta, a što bi se moglo tražiti samo u roku iz čl. 24. st. 2. ZOVO u roku od deset godina. Obzirom je gradnja dovršena 1986., a tužba je podnesena van roka iz gore navedenog članka, to je i tom slučaju nastupila zastara. Isto tako drugostupanjski sud ističe da je pogrešno shvaćanje tužitelja da se građevina smatra izgrađenom tek kada je dobila uporabnu dozvolu, budući da ishođenje uporabne dozvole nije mjerodavno za ocjenu je li građevina izgrađena ili ne.

 

10. Tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili osnovanim prigovor zastare, budući je tužitelj tek pravomoćnošću presude u predmetu P-1457/07 definitivno izgubio sva stvarna prava na nekretnini. Kako je ta presuda postala pravomoćna 8. veljače 2010., a tužba je podnesena 12. srpnja 2011., to prema shvaćanju tužitelja nije nastupila zastara.

 

11. Navedeno shvaćanje tužitelja nije osnovano. Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženica građevinu prema prvom projektu izgradila 1986., kao i da je tužitelj tu činjenicu saznao primitkom nalaza vještaka 2002. godine. U reviziji tužitelj ističe i tvrdnju da se pod pojmom „završena izgradnja“ treba smatrati trenutak kada je izdana uporabna dozvola, pa da bi u tom slučaju rokovi zastare trebali početi teći tek od trenutka izdavanja takve dozvole.

 

12. Prije svega valja istaći da tužitelj u reviziji ukazuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer nije utvrđeno je li tužiteljica u vrijeme očevida 2. srpnja 2002. posjedovala važeću uporabnu dozvolu. Međutim, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

13. U situaciji kada je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženica završila gradnju građevine 1986., prema prvom planu gradnje, te kada se tužitelj u to vrijeme nije protivio gradnji, tužitelj nije niti u roku od deset godina, dakle do 1996., te niti u roku od pet godina, ako bi se vrijeme potrebno za zastaru računalo od izrade nalaza građevinskog vještaka, podnio tužbu radi isplate vrijednosti zemljišta na kojem je tuženica sagradila građevinu. To su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili osnovanim prigovor zastare, te radi toga odbili zahtjev tužitelja za isplatu vrijednosti zemljišta u površini od 447 m2.

 

14. Treba dodati da i u predmetu Rev-1841/11 revizijski sud jasno ukazuje da se početak tijeka roka zastare ne može računati od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, već od dana kada su završeni radovi na rekonstrukciji prometnice. Analognim tumačenjem i u ovom slučaju početak tijeka zastarnog roka treba računati od trenutka završetka gradnje, a ne od trenutka kada je završen parnični postupak, odnosno od trenutka izdavanja uporabne dozvole.

 

15. Kako nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. svibnja 2023.