- 1 -              Revd 505/2023-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 505/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. A. s prebivalištem u SAD-u, L. A., C., S. O. B. ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice S. L. iz I. G., ... OIB: ..., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1152/2021-2 od 22. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu posl. br. P-287/2018-33 od 17. lipnja 2021., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e :

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a odbija se.

 

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se temelji na odredbi čl. 385.a stavka 2. ZPP-a odbacuje se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu 7.257,95 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknadom parničnog troška.

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, kako tvrdi, jer su mu „prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom povrijeđena ustavna i konvencijska prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti sudskih odluka i pravne nesigurnosti koju navedene odluke kreiraju te povrede iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava“, a u prijedlogu je postavio i pitanja:

 

„Može li sud u obzir uzeti dokaz podnesen nakon davanja odgovora na tužbu protivno čl. 461.a st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; dalje u tekstu: ZPP/14)?“,

 

„Može li sud u obzir uzeti dokaz podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka ako nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 299. st. 2. ZPP/14?“,

 

„Može li sud odbiti izvesti dokaz financijskim vještačenjem ako među parničnim strankama nije sporna osnova, već samo visina dugovanja?“

 

3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 22. srpnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,

 

- odredaba čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“, stavka 2, prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.“

 

7. Gledano u okvirima zahtjeva tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je tužitelj učinio vjerojatnim (na čemu temelji prijedlog kada govori da su mu „prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom povrijeđena ustavna i konvencijska prava na pravično suđenje“) da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno, kako navodi - „pravo na pravično suđenje. Navedeno stoga što obrazloženja pobijanih odluka, posebno drugostupanjske odluke, ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je predmetnim odlukama dana, a što nedvojbeno upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i materijalnom smislu.

 

Sudovi u osporenim odlukama nisu naveli dostatne i relevantne razloge kojima su se rukovodili pri donošenju odluke, (...) stoga zaključuje da sudovi nisu ispitali slučaj, nisu proveli odgovarajući dokazni postupak te stoga obje odluke ne zadovoljavaju opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje“, a pogotovo ne (bitno za dopuštenost prijedloga) zbog nekih osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava: njegov prijedlog, u ovome postupku - u sporu male vrijednosti, u kojemu su sudovi vezani i time ograničeni u suđenju odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.“ (odnosno prema kojoj se ovdje osporena presuda ne može pobijati pozivom na odredbu čl. 354. stavka 1. ZPP-a, zbog relativno bitnih postupovnih povreda ili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), ne sadrži dostatne i određene razloge iz kojih bi proizlazila ta vjerojatnost.

 

7.1. Ovu (vjerojatnost) mu ne daje samo nezadovoljstvo tužitelja donesenom odlukom i shvaćanjem na kojemu je ova temeljena, a povoljniju poziciju prema podnesenom prijedlogu tužitelj ne može ostvariti sugeriranjem da se prihvati pravilnim samo njegovo shvaćanje i da se odluka o predmetu spora donese i obrazloži na temelju toga shvaćanja: okolnosti na kojima tužitelj temelji prijedlog u konkretnom slučaju ne pridonose vjerojatnosti istinitosti njegove tvrdnje da je donesenom odlukom povrijeđen u nekom svom temeljnom ljudskom pravu.

 

8. Sukladno tome, za prihvatiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije pozivom na odredbu čl. 385.a stavka 2 ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost po toj osnovi.

 

9. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, kada ga temelji na odredbi čl. 385.a stavka 2. ZPP-a, valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja, u stavku II. (primjenom odredbe čl. 389.a stavak 4. ZPP-a).

 

10. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocijenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

11. Naime, odgovor na pitanja iz prijedloga tužitelja proizlazi već i iz smisla navedene, jasne odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, a iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može se u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno tome njezinom smislu.

 

12. Time, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga uvažiti:

 

12.1. da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a,

 

12.2. da predlagatelj nije ničime dokazao da bi u svezi postavljenih pitanja, u činjeničnoj situaciji kakva je utvrđena u ovome postupku, trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu prijedloga (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),

 

12.3. da predlagatelj postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže, u biti samo sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena - a sa kojim nije zadovoljan, konkretno - samo njegovo shvaćanje.

 

13. Sukladno izloženom, zaključiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije niti u dijelu u kojem se prijedlog temelji na odredbi čl. 385.a stavka 1. ZPP-a: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost niti po toj odredbi („u prijedlogu nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona“).

 

13.1. Revizijski sud pritom samo primjećuje:

 

- da osporena odluka (sa shvaćanjem na kojemu se zasniva: da je tuženica ne samo ispunila svoju obvezu isplate duga - već da ju je i pretplatila) nije temeljena samo na uplatnici na koju predlagatelj u prijedlogu ukazuje (već i na „poklonjenoj vjeri navodima tuženice“), tako da (i inače) tužitelj suvišno odlučnim nalazi trenutak predaje uplatnice sudu,

 

- da, uostalom, odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ - ali i shvaćanja da je uvijek dopušteno dokazivati da sadržaj neke isprave nije istinit ili da su u njoj neistinito utvrđene činjenice,

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tužitelj) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (pa i da su samo po njoj predloženi dokazi „odlučni“, ma kako god ih obrazložila - u odnosu na ono što su sudovi utvrdili provedenim dokazima), ne čine povredu niti jednog prava stranke,

 

- da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu prethodno navedenog odgovora.

 

14. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u tome dijelu valjalo odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja, iz stavka I. (primjenom odredaba čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a).

Zagreb, 3. svibnja 2023.

 

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.