- 1 -             Poslovni broj: 1 Us I-484/2022-6

Poslovni broj: 1 Us I-484/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja R. H. d.o.o., O.,(OIB: …), kojeg zastupa opunomoćenik G. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o., O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z. (OIB: …), radi poreznog nadzora, 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/21-01/332, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. veljače 2022.

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/332, URBROJ: 513-04-22-2 od 28. veljače 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike KLASA: UP/I-471-02/21-01/21-01-27, URBROJ: 513-07-23/05-21-02 od 8. lipnja 2021., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. te mu je naložena isplata iznosa od 1.706.468,52 na račun prihoda Državnog proračuna Republike Hrvatske, uz pripadajuće kamate.

2.              Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja navodeći, u bitnome, da je on trgovačko društvo koje se bavi proizvodnjom i prodajom sjemena, zaštitnih sredstava i ostalog repromaterijala za poljoprivrednu proizvodnju te otkupom i trgovinom merkantilnom poljoprivrednom robom. Tijekom 2019. imao je prihode od gotovo 500.000.000,00 kuna i poslovao je sa više od 4000 kooperanata, pri čemu djelatnost otkupa merkantilnih poljoprivrednih proizvoda vrši na potpuno jednak način kao i svi drugi veliki trgovci poljoprivrednim proizvodima u RH, tako da sa stalnim kooperantima ima ugovoreno robno kreditiranje kojim proizvođačima isporučuje repromaterijal za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda te svoja potraživanja zatvara preuzimanjem merkantilnih proizvoda nakon što oni budu proizvedeni. Osim toga ima i svoja otkupna mjesta, silose i trgovce u O., K. i N. P. gdje u vrijeme žetve nudi otkup merkantilnih proizvoda po cijenama koje se određuju dnevno. Trgovanje merkantilnim poljoprivrednim proizvodima vrši se temeljem cijena koje se formiraju na Europskoj burzi (MATIF) u kojoj su promjene dnevne, čime se cijena robe nerijetko formira svakog dana, a otkup vrši po cijenama koje su aktualne u vrijeme otkupa. Tijekom 2019. tužitelj je otkupio i određenu merkantilnu robu od društava D. M d.o.o., G. A. j.d.o.o. i i A. K. j.d.o.o. i to na način da su ta društva kontaktirala tužitelja i ponudila mu na otkup merkantilnu robu. Tek kada je Porezna uprava provela nadzor nad tužiteljem, obaviješten je da njegovi dobavljači (navedena trgovačka društva) nisu platili PDV, a što je utvrđeno kroz vezani porezni nadzor nad tim društvima. Stoga je tužitelju osporeno pravo na korištenje pretporeza premda je on uredno platio PDV. Ovo uz obrazloženje da je tužitelj znao ili morao znati da njegovi dobavljači sudjeluju u poreznoj prevari. Prema tome, porezna tijela su na tužitelja prebacila sav teret odgovornosti, samo zato što je tužitelj likvidno društvo koje ima imovinu iz koje će se porez moći naplatiti. Pritom su razlozi zbog kojih je tužitelj "znao ili morao znati" da njegovi dobavljači ne plaćaju PDV sljedeći: 1. roba koju je kupio od spornih dobavljača, kupljena je po cijeni koja je niža od tržišne, 2. sa spornim dobavljačima nije sklopio ugovore o prodaji, 3. tužitelj nije upoznao  odgovorne osobe dobavljača, 4. tužitelj je trgovao s dobavljačima koji nemaju financijsku povijest, 5. tužitelj nije provjerio poslovne prostorije spornih dobavljača, 6. tužitelj je trgovao s pravnim osobama koje su osnovali državljani Republike Srbije. Međutim, ni jedan od tih razloga nije točan. Naime, nije točno da je roba od spornih dobavljača kupljena po nižoj cijeni. Roba je kupljena po točno onoj cijeni po kojoj se ta roba kupovala u to vrijeme na tom području. Netočno je i to da tužitelj nema sklopljen ugovor s dobavljačima. Upravo je sa spornim dobavljačima tužitelj sklopio ugovor elektroničkim putem tako što su usuglasili predmet, cijenu i sve ostale bitne sastojke ugovora. Nije sporno da tužitelj nije išao upoznavati odgovorne osobe svih svojih dobavljača, pa tako ni onih koje porezna tijela smatraju spornim. Tužitelj ističe da je nejasno što znači da neko društvo nema financijsku povijest. Takvim tvrdnjama porezna tijela kao da sugeriraju da s novoosnovanim društvima ne treba poslovati, što je potpuno apsurdno. Točno je da tužitelj nije provjerio poslovne prostorije svojih dobavljača, što nije ništa neuobičajeno, a što se tiče tvrdnji da su sporna društva osnovala državljani R. S., što bi valjda trebalo značiti da postoji mogućnost poreznih prijevara, to predstavlja poziv na diskriminaciju, što je nedopustivo. Osim toga, i praksa Suda Europske unije u primjeni direktiva iz područja PDV-a jasno upućuje na zaključak da je prije svega na poreznim tijelima da provedu potrebne inspekcijske nadzore kako bi se otklonile nepravilnosti i prijevare u području PDV-a, a nije na poreznim obveznicima da snose rizik odricanja prava na odbitak pretporeza, samo zato što porezna tijela nisu obavila svoj posao. Zbog navedenih razloga tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano, kao i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora za sastav tužbe.

3.              Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti ostao kod razloga iz osporenog rješenja, te stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

4.              U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Sud je na prijedlog tužitelja u ovom predmetu održao usmenu raspravu. Na raspravi je opunomoćenik tužitelja u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe, dok su opunomoćenici tuženika ostali kod navoda iz odgovora na tužbu i navoda iz osporenog rješenja.

5.              Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6.              Iz podataka spisa predmeta, dostavljenog sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je Ured za velike porezne obveznike Porezne uprave obavio kod tužitelja porezni nadzor u čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-02/20-01/35, URBROJ: 513-07-23/05-21-15 od 26. ožujka 2021. Tijekom nadzora je pregledom ulaznih računa i poslovne dokumentacije utvrđeno da je tužitelj tijekom 2019. poslovao s društvima D. M. d.o.o. iz S. B., G. A. j. d.o.o. iz S. B. i A. K. j.d. o. o. iz Đ.. Vezanim nadzorom kod tih društava, kao i društva A. Ž. j.d.o.o. utvrđeno je da su ta društva sudionici lanca transakcija u kojima je došlo do štete za proračun Republike Hrvatske nastale prijevarnim postupanjem. Tako je nadzorom kod društava D. M d.o.o. iz S. B., G. A. j. d.o.o. iz S. B. i A. K. j. d. o. o. iz Đ. utvrđeno da je tužitelj uplatio tim društvima, na ime izdanih računa, više milijuna kuna za razne vrste žitarica. Te uplate su navedena društva koristila za pozajmice raznim fizičkim osobama, a koje pozajmice nisu nikada vraćene, kao i isplate pravnim osobama na ima plaćanja fiktivnih računa. No, pritom navedena trgovačka društva na temelju naplaćenih izlaznih računa od tužitelja nisu iskazivala oporezive transakcije, odnosno nisu podnosila porezne prijave i nisu plaćala PDV, ali je zato tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza. Tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da su navedena trgovačka društva osnovana 2019., a te iste godine izvršene su i predmetne porezne prijevare, a zatim su društva prestala poslovati (tzv. nestajući trgovci). Ta društva nemaju poslovne prostorije, niti su ikada vodila poslovne knjige i nisu plaćala poreze i druga javna davanja.

7.              Od takvih trgovačkih društva tužitelj je u 2019. kupovao bazne prehrambene proizvode (žitarice) i to u velikim količinama. Sam je i prijevoz organizirao, očito ne želeći propustiti poslovnu priliku. Promet navedenih proizvoda (žitarica) je u pravilu teško pratiti i upravo zato je promet te robe pogodan za razne vrste poreznih prijevara. O tome je još od 2015. Porezna uprava upozoravala porezne obveznike, između ostalog i na svojim internetskim stranicama, premda su ovakve i slične vrste poreznih prijevara bile poznate i prije 2015. Tužitelj je veliko trgovačko društvo koje se bavi otkupom i trgovinom merkantilnom poljoprivrednom robom i te mu okolnosti nisu mogle ostati nepoznate. S obzirom na učestalost poreznih prijevara i posljedice (uskraćivanje prava na odbitak pretporeza) od tužitelja se mogao očekivati povećan oprez i angažman u smislu provjere poslovnih partnera. U konkretnom slučaju sve objektivne okolnosti (nova trgovačka društva bez financijske povijesti, bez poslovnih prostorija, osnivači strani državljani, društva su prekupci, dobra cijena i sl.) u njihovoj ukupnosti upućuju na zaključak da je tužitelj morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za predmetne isporuke ostati neplaćen, kako je to valjano obrazloženo i u prvostupanjskom kao i osporenom rješenju.

8.              Dakle, ovdje nije riječ samo o tome da tužitelj nije temeljito provjeravao poslovne prostorije navedenih trgovačkih društava, što doista u redovnom poslovanju nije uobičajeno ni potrebno, nego je tužitelj zanemario sve duge rizike koji su upućivali na zaključak da su navedena trgovačka društva tzv. nestajući trgovci osnovana isključivo s prijevarnim motivima. Poslujući s takvim trgovačkim društvima i sudjelujući u transakcijama koje nisu imale previše komercijalnog smisla tužitelj se doveo u situaciju u kojoj je moguće primijeniti odredbe o odgovornosti iz članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'', broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: Zakon o PDV).

9.              Naime, prema članku 127. stavku 1. Zakona o PDV porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen.

10.              Stavkom 2. istog članka Zakona o PDV-u propisano je da ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez, dok je stavkom 3. određeno da ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a

11.              U konkretnom slučaju prvostupanjsko porezno tijelo svoje zaključke temelji na članku 127. stavku 1. Zakona o PDV koji propisuje uvjete pod kojima je moguće uskratiti pravo na odbitak pretporeza zbog sudjelovanja u poreznoj prevari, a poziva se i na upravnosudsku praksu i na presude Suda EU (broj: C-439/04) te na stajališta koja su izražena u tim odlukama i tzv. "načelo K." koje pobliže tumači pojam "znao ili morao znati". Sukladno tim stajalištima, poreznom obvezniku se može osporiti pravo na odbitak pretporeza, ako se utvrdi da je znao ili je morao znati da je isporuka koja mu je obavljena dio PDV prijevare koja je dovela do porezne utaje. Tužiteljeve tvrdnje protivne tome nisu potkrijepljene vjerodostojnom dokumentacijom ni dokazima o poslovnim transakcijama,  zbog čega je pravilno porezno tijelo zaključilo da su u konkretnom slučaju postojali dostatni objektivni pokazatelji na temelju kojih je tužitelj mogao zaključiti da pravni subjekti s kojima je tužitelj poslovao sudjeluju u nezakonitim aktivnostima u cilju utaje poreza. Osim što se poziva na navedena stajališta, porezna tijela i dodaju da je na službenim internetskim stranicama Porezne uprave, 28. rujna 2015. objavljeno opće upozorenje u svezi postupanja poreznih obveznika na način da izbjegnu sudjelovanje u prijevarnim radnjama zbog kojeg mogu izgubiti pravo na potraživanje pretporeza povezano s prijevarnim transakcijama, zbog čega su porezni obveznici načelno upozoreni, uključujući i tužitelja.

12.              Stoga su porezna tijela, bez obzira na to što tužitelja nisu posebno obavijestila o prijevarnim radnjama dobavljača dok su se iste odvijale, postupila sukladno članku 127. stavku 1. Zakona o PDV, jer su osim načelnog upozorenja, dokazala i postojanje objektivnih okolnosti koje su ukazivale da je tužitelj trebao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima.

13.              Slijedom svega navedenoga te analizirajući podatke spisa, posebice utvrđenja iz zapisnika KLASA: 471-02/20-01/35, URBROJ: 513-07-23/05-21-15 od 26. ožujka 2021. te imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o PDV, ocjena je suda da je tijekom poreznog nadzora pravilno tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., kako je to prvostupanjsko tijelo obrazložilo u rješenju od 8. lipnja 2021., kao i tuženik u osporenom rješenju, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

14.              Zbog svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i presuditi kao u izreci ove presude pod točkom I.

15.              Odluka pod točkom II. izreke presude temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a.

U Osijeku 3. svibnja 2023.

                                                                                                             Sudac:

                                                                                                 Tomislav Artuković, v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).