- 1 -              Revd 959/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 959/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. S., vlasnika obrta T. ... „S.“, trgovina i montaža, iz F., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., protiv tuženika I. C. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., Pisarnica K., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-687/2022-3 od 21. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, posl. br. P-176/2021-9 od 4. ožujka 2022., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 105.413,91 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na taj iznos počev od 1. siječnja 2016. do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak od 55.993,75 kn sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2022. do isplate.

 

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija i u njemu naznačio pitanja:

 

„da li u poslovno-računovodstvenom smislu R1 račun za uplaćeni predujam predstavlja dokaz da je iznos naveden u tom računu isplaćen izdavatelju računa, obzirom sukladno članku 37. Pravilnika o PDV-u (NN broj 79/2013) oporezivi događaj koji predstavlja povod za izdavanje tog računa jest upravo činjenica uplate/primitka predujma?“

 

„da li R1 računi za uplaćeni predujam predstavljaju priznanice u smislu čl. 180. st. 1. Zakona o obveznim odnosima?“

 

„da li se priznanica u smislu čl. 180. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o učinjenoj uplati može jednostrano “stornirati“ bez da se izvršena uplata vrati platitelju?“,

 

koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i razvoj prava kroz sudsku praksu, a „osobito“ jer je riječ o pitanjima o kojima „nema prakse revizijskog suda“.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. rujna 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do 73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima:

 

"Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije.

Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:

1) oznaku presude protiv koje se podnosi,

2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put,

3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.

Prijedlogu za dopuštenje revizije, osim dokaza..., treba priložiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku protiv kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi, žalbu i prema potrebi druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva...“,

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženika postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju glede kojeg ne postoji suprotna ili različita praksa i za koje se ne može niti očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

9. Naime, ovdje je za istaći:

 

- da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a, da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse): te razloge ne može nadomjestiti samo paušalna tvrdnja predlagatelja da su ta pitanja bitna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - a o kojima (da) „nema prakse revizijskog suda“,

 

- da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. i 389.a ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja glede kojih, kako predlagatelj navodi, nema prakse revizijskog suda) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- da ovaj sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

- da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, kako bi to predlagatelj htio (navodom o važnosti pitanja u dijelu: gdje, po njemu, samo „nema prakse revizijskog suda“), onome što je svojstveno samo oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502. i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (u dijelu na koji ukazuje predlagatelj) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

10. Pritom ovaj sud samo primjećuje - obzirom da su pitanja tuženika suštinski usmjerena na ocjenu dokaza, na davanje tretmana prvenstvene važnosti ili dokazne vrijednosti samo određenom dokazu (R1 računu i priznanici, kao vjerodostojnim ispravama):

 

- da odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ - ali i shvaćanja da je uvijek dopušteno dokazivati da sadržaj neke vjerodostojne isprave nije istinit ili da su u njoj neistinito utvrđene činjenice,

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tuženik) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (pa i da su samo po njoj predloženi dokazi „odlučni“, ma kako god ih obrazložila - u odnosu na ono što su sudovi utvrdili provedenim dokazima), ne čine povredu niti jednog prava stranke,

 

- da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu prethodno navedenog odgovora.

 

11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

12. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 389.b ZPP-a).

 

Zagreb, 3. svibnja 2023.