- 1 -              Rev 643/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 643/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc.  Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., OIB …, iz Nj., koju zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u R., protiv  prvotuženice O. I. B., OIB …, iz Republike Slovenije, I. B., koju zastupaju punomoćnici P. O. i I. O., odvjetnici u R., i drugotuženika G. B., OIB …, iz Nj., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji prvotuženice O. I. B. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-343/2017-2 od 29. travnja 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-2776/2015-8 od 15. srpnja 2016., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e :

 

              Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-343/2017-2 od 29. travnja 2020. u dijelu pod točkom 1. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-2776/2015-8 od 15. srpnja 2016. u dijelu pod točkom 1.I. i II. izreke kojim je proglašena nedopuštenom ovrha na jednoj polovici dijela nekretnine (1/4 dijela u odnosu na cijelo) označenoj kao kč. br. 920/1G upisana kao kuća od 270 m², u zk. ul. 2244 k.o. O. koja je određena na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Krku, poslovni broj Ovr-2010/2015 (ranije Ovr.-238/2012) od 6. lipnja 2012., kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 801,00 kuna (106,31 €) te i u točki 2. izreke kojim je naloženo tuženicima nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.903,00 kuna (385,29 €), pa se predmet u tom dijelu vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo proglašenje nedopuštenosti ovrhe na nekretnini označenoj kao kč.br. 920/1G i upisnoj kao kuća od 270 m² u zk.ul. 2244 k.o. O., a koja je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u K., poslovni broj Ovr-210/2015 (ranije Ovr-238/2012) od 6. lipnja 2012., kao i sa zahtjev za naknadu parničnog troška. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki 2. izreke obvezana tužiteljica nadoknaditi prvotuženici O. I. B. trošak u iznosu od 12.500,00 kuna (1.659,03 €, prema fiksnom tečaju 1€ = 7,53450 kuna).

 

2. Drugostupanjskom je presudom u točki 1. izreke djelomično odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom 1.I. izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti u jednoj polovici dijela ovrhe na nekretnini označenoj kao kč.br. 920/1G upisnoj kao kuća od 270 m² u zk.ul. 2244 k.o. O., koja ovrha je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku, poslovni broj Ovr-2010/15 (ranije Ovr-238/2012) od 6. lipnja 2012., dok je djelomičnim usvajanjem žalbe tužiteljice prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod točkom 1.I. i II., te pod točkom 2. izreke te je proglašena nedopuštenom ovrha na jednoj polovici dijela nekretnine (1/4 u odnosu na cijelo) označene kao kč.br. 920/1G i upisane kao kuća od 270 m², u zk.ul. 2244 k.o. O., koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku, poslovni broj Ovr-2010/2015 (ranije Ovr-238/2012) od 6. lipnja 2012. te je naloženo tuženiku nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 801,00 kuna (106,31 €). Ujedno je u točki 2. izreke naloženo tuženicima nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.903,00 kuna (385,29 €).

 

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2780/2020-2 od 17. veljače 2021. dopustio prvotuženici O. I. B. reviziju protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-343/17-2 od 29. travnja 2020. u dijelu točke 1. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda te kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak, kao i u točki 2. izreke zbog pravnog pitanja:

 

              "Je li sud dužan u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (zbog toga što predmet ovrhe nije u cijelosti vlasništvo ovršenika) procjenjivati savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga - tužitelja koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica O. I. B. podnosi reviziju protiv  drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u odnosu na koji je dopuštena, s prijedlogom da se revizija prihvati, a žalba tužiteljice odbije i potvrdi prvostupanjska presuda te obveže tužiteljica naknaditi revidentici trošak prijedloga za dopuštenje revizije, kao i trošak revizije.

 

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju prvotuženice.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Krku broj Ovr-238/2012 od 6. lipnja 2012., koje je preinačeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3942/2014 od 26. studenoga 2014. tako da je ovrha određena na polovici suvlasničkog dijela nekretnine, i to kč. br. 928/1G upisane u zk. ul. 2244 k.o. O.

 

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima nisu bile sporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da je tužiteljica u spomenutom ovršnom predmetu prvostupanjskog suda broj Ovr-238/2012 dana 10. siječnja 2013. kao treća osoba podnijela prigovor tvrdeći da se ovrha ne može provesti na polovici dijela na kojoj je kao vlasnik u ½ dijela upisan njezin suprug zato što ta polovica dijela predstavlja njezin dio bračne stečevine te je rješenjem broj Ovr-238/2012 od 29. kolovoza 2014. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da je drugotuženik G. B. stekao pravo vlasništva jedne polovice kč.br. 920/1G površine 270 m², upisane u zk.ul. 2244 k.o. O. na temelju pravnog posla, i to Kupoprodajnog ugovora od 26. lipnja 2003. zaključenog s prodavateljem trgovačkim poduzećem na veliko i malo ''I.'' I. B., na temelju kojeg je izvršen upis njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama,

- da je između prvotuženice kao prodavateljice i drugotuženika kao kupca 22. kolovoza 2006. zaključen Kupoprodajni ugovor predmet kojeg je jedna polovica dijela nekretnina i to kč.br. 920/1 iz zk.ul. 2244 k.o. O., a kupoprodajna cijena iznosila je 130.000,00 € plativo u kunama, te je ugovorena obveza isplate kupoprodajne cijene u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora,

- da drugotuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu te je presudom Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-1599/08-18 od 20. travnja 2009., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-5039/2010 od 26. listopada 2011., drugotuženik obvezan isplatiti prvotuženici u ovom predmetu kunsku protuvrijednost iznosa od 130.000,00 € prema prodajnom tečaju koji vrijedi na dan isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- da je brak tužiteljice i drugotuženika zaključen 1979., te da je bio egzistentan i u vrijeme kada je pravnim poslom iz 2003. stečena jedna polovica suvlasničkog dijela kč.br. 920/1G iz zk. ul. 2244 k.o. O.,

- da su tužiteljica i drugotuženik imali zajednički račun, pa je nekretnina kupljena iz zajedničkih sredstava.

 

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) smatrajući da tužiteljica nije stekla nekretninu na temelju pravnog posla, ni na temelju sudske odluke ili odluke drugog nadležnog tijela, kao ni nasljeđivanjem niti na temelju zakona, a ni dosjelošću. Osim toga, prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljica nije dovela u pitanje povjerenje u zemljišne knjige prvotuženice u predmetu prilikom podnošenja ovršnog prijedloga.

 

11. Drugostupanjski je sud, pak, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i utvrdio nedopuštenom ovrhu određenu na nekretnini ovršenika u jednoj polovici dijela, za jednu polovicu dijela, odnosno ukupno u ¼ u odnosu na cijelo, dok je u preostalom dijelu kojim je ovrha proglašena nedopuštenom prvostupanjska presuda potvrđena. Temelj za preinačujuću odluku drugostupanjski sud nalazi u odredbi članka 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 5/15 i 113/15 - dalje: ObZ/03) koji je bio na snazi u vrijeme kada je stečena jedna polovica suvlasničkog dijela nekretnina na kojem se provodi ovrha, a kojom je bračna stečevina određena kao imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili proistječe iz te imovine, kao i u odredbi članka 249. stavka 1. ObZ/03 prema kojoj su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. S tim u vezi, drugostupanjski sud zaključuje da postoji zakonska presumpcija od ½ udjela tužiteljice u bračnoj stečevini ta da su tuženici trebali dokazati da je polovica nekretnine na kojoj je određena ovrha, stečena na neki drugi način, a ne radom za trajanja bračne zajednice. Drugostupanjski sud posebno naglašava da okolnost što pravo suvlasništva tužiteljice s osnove bračne stečevine nije bilo upisano u zemljišnim knjigama u trenutku pokretanja ovršnog postupka protiv drugotuženika, kao i okolnost što u tom smislu u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga nije postojao neki upis koji bi ukazivao na postojanje toga prava, nije od utjecaja na pravo tužiteljice kao suvlasnice tražiti proglašenje ovrhe na nekretnini nedopuštenom po osnovi bračne stečevine.

 

12. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice da su tužiteljica i drugotuženik u braku od 1979.,  a da je spornu polovicu predmetne nekretnine prvotuženica prodala drugotuženiku 2003., mjerodavno pravo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva predstavlja i ObZ/2003, kako je to pravilno cijenio i sud drugog stupnja, ali i odredbe ZVDSP. Tako je odredbom članka 57. stavka 3. ZVDSP propisano kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju li više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

No, odredbom je članka 61. ZVDSP u stavku 1. propisano da zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali. U stavku je 2. određeno da će, iznimno od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: - na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnoga posla, postupajući u dobroj vjeri, - na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, dok je u stavku 3. određeno da se odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

 

12.2. Članak 124. stavak 1. ZVDSP propisuje da je stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

 

13. Sukladno praksi ovog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-42/2013 od 13. ožujka 2013. i Rev 1867/2012 od 29. listopada 2013. koje se naslanjaju na odluke Ustavnoga suda RH broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., a koje su bile razlog za dopuštenje predmetne revizije, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pitanje dopuštenosti ovrhe na nekretnini upisanoj na (samo) jednom bračnom drugu, a koja predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, odlučno je postojanje savjesnosti i poštenja svih sudionika ovog pravnog odnosa, dakle prvotuženice kao ovrhovoditeljice, tužiteljice kao treće osobe i bračnog druga ovršenika.

 

14. Naime, u trenutku kada bračni drug stječe pravo vlasništva nekretnine koju je kupio sredstvima koja predstavljaju bračnu imovinu te kada nakon toga treća osoba kao ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na toj nekretnini, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već može biti nepotpuno, pa u korist takvog ovrhovoditelja, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. Upravo je utoliko, prema spomenutoj praksi ovog suda, u kojoj revizijski sud i dalje ustraje, za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva odlučna činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti prethodnog postupanja tužiteljice u vezi s prosudbom ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, kao i savjesnosti ili nesavjesnosti prvotuženice.

 

15. Pritom u okolnostima kada su dva sudionika određenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih kao ovrhovoditelj u dobroj vjeri, a drugi bračni drug koji nije bio sudionik prethodno zaključenog pravnog posla čija je posljedica upis prava vlasništva, odnosno koji nije upisan kao vlasnik nekretnine u odnosu na koju se provodi postupak ovrhe i u tom postupku se pojavljuje kao treća osoba, a u isto je vrijeme bračni drug ovršenika, polazeći od sadržaja i pravnog domašaja načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti prava ima savjesni ovrhovoditelj koji se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige. To vrijedi čak i onda kada je bračni drug savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga odnosno kada su ovrhovoditelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.

 

16. Sud je prvog stupnja ocijenio da tužiteljica nije dovela u pitanje povjerenje prvotuženice prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu iz čega bi se dalo razumjeti da sud prvog stupnja polazi od toga da je prvotuženica postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri zatražila ovrhu na dijelu nekretnine kao  da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice koja u odnosu na predmetnu nekretninu nisu bila upisana.

 

16.1. Sud drugog stupnja, pak, ističe da na pravo tužiteljice kao suvlasnice da s osnove bračne stečevine traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe na nekretnini ne utječe okolnost da njezino pravo nije bilo upisano u zemljišne knjige, što, makar za sada, nije prihvatljivo. Naime, narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u domaći pravni poredak, a među osobe koje se pouzdaju u potpunost onoga što stoji upisano u zemljišnoj knjizi unosi pravnu neizvjesnost, nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet što je suprotno načelu vladavine prava kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

 

17. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava drugostupanjski sud nije cijenio da je u svakom pojedinačnom slučaju prilikom odlučivanja o dopuštenosti ovrhe zbog toga što predmet ovrhe nije u cijelosti vlasništvo ovršenika nužno procjenjivati savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, konkretno ovrhovoditelja, ovršenika i bračnog druga ovršenika kao treće osobe koja se poziva na svoje pravo vlasništva po osnovi bračne stečevine niti je ocijenio značenje zaključka prvostupanjskog suda prema kojem je prvotuženica postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri zatražila predmetnu ovrhu na dijelu nekretnine upisane kao vlasništvo drugotuženika, što je tužiteljica osporila u žalbi, to sud drugog stupnja nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava. U takvim okolnostima nema uvjeta za preinaku pobijane presude, već je na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

18. U nastavku će postupka drugostupanjski sud ocijeniti naprijed navedene žalbene navode koji su od odlučnog značaja imajući na umu da je za ocjenu osnovanosti žalbe, kao i preostalog dijela tužbenog zahtjeva potrebno cijeniti savjesnost svih sudionika predmetnog pravnog odnosa, a kod ocjenjivanja savjesnosti tužiteljice imati na umu činjenicu da je njezin suprug pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine stekao još 2003. iz sredstava bračne imovine koju drže na zajedničkom računu, a da tužiteljica do 2012. i postupka ovrhe nije zaštitila svoje pravo zajedničkog vlasništva predmetne nekretnine.

 

19. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP ukinuta i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka (arg. iz članka 154. ZPP) koji u ovim okolnostima za sada nije poznat.

 

Zagreb, 3. svibnja 2023.