Poslovni broj 50. Gž-1382/2023-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 50 Gž-1382/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz M., OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u M., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-487/2019-28 od 15. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2023. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-487/2019-28 od 15. veljače 2023. u točkama I, II i IV izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I Ukida se presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-487/2019-28 od 15. veljače 2023. u točkama III i V izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … od 21. srpnja 2004. koji su sklopili tužitelj i H. A.-A.-B. d.d. kao pravni prednik tuženika kao kreditor (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 6. ugovora o kreditu (točka I izreke) te u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF sadržana u članku 2. i 3. ugovora o kreditu (točka II izreke). Isto tako utvrđen je i ništetan Anex broj 1 uz ugovor od 27. listopada 2011. (točka III izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.740,72 eura/80.925,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom IV izreke prvostupanjske presude (točka IV izreke) te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.081,82 eura/15.684,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka V izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih. Isto tako i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Anexa broj 1 predmetnog ugovora a koji su stranke sklopile 27. listopada 2011. i ugovorile trajanje moratorija za plaćanje ugovorenih kamata. 

 

5. Pošavši od utvrđenja da je ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.000,00 CHF, s redovnom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. i 3. Ugovora). Da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete, da se po predmetnom ugovoru o kreditu tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužitelj i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate a niti su utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga što nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi jer je formulacija te ugovorne odredbe u ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa sud prvog stupnja utvrdio je da je ugovorna odredba koja promjenjivost kamatne stepe vezuje uz jednostranu odluku banke te odredbu o valutnoj klauzuli ništetne.

 

6. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa te promjene tečaja za CHF utvrđena u iznosu od 10.740,72 eura/80.925,97 kn te je pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe članka 502c. ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 u daljnjem tekstu ZZP) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Osnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja u pobijanoj odluci za svoje utvrđenje o ništetnosti Aneksa broj 1 uz ugovor o kreditu ne daje nikakve razloge zbog čega smatra navedeni aneks kojim su stranke ugovorile moratorij na isplatu glavnice od 6 mjeseci te ugovorile novu kamatnu stopu ništetnim. Naime kako iz obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi kojim se kriterijima vodio sud prilikom donošenja takvog utvrđenja u tom dijelu odnosno kako sud ne daje ama baš nikakve razloge za takvo svoje utvrđenje presuda se u tom dijelu uopće ne može ispitati te je u tom dijelu sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

8. Suprotno žalbenim razlozima, u preostalom dijelu sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku u preostalom dijelu dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. U preostalom dijelu pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke u preostalom dijelu ne bi bilo moguće ispitati pa se u tom dijelu nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

 

9. Osim u dijelu odluke vezane za valjanost Aneksa broj 1 uz ugovor o kreditu sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

 

10. Tako je pravilno utvrđeno da je zaključen ugovor o kreditu, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.000,00 CHF, s redovnom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Da je odredba ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete te da iz stvarnog otplatnog plana po predmetnom Ugovoru o kreditu proizlazi da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a niti su utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga što nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

 

11. Na žalbene navode tuženika valja reći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine) utvrđeno da je između ostalih banaka i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna.

 

12. Nadalje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku) u tom postupku i utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

 

13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

14. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su u tom pogledu neodlučna opširna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

 

15. S obzirom na navedeno, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji iskaz je ovaj sud ocijenio životnim logičnim i uvjerljivim te istom u cijelosti povjerovao, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužitelj nije mogao utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je te ugovorne odredbe ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) kao i prihvatiti i tužbeni zahtjev za isplatu u visini preplaćenog iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka.

 

16. Neosnovani su navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP).

 

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njima banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale pa se u tom smislu žalbeni navodi kojima pobija odluku suda o ne provođenju dokaznih prijedloga na tu okolnost predloženih od strane tuženika ukazuje neodlučnima. Niti žalbeni navodi da sud nije proveo predloženi dokaz saslušanja djelatnika banke na okolnost obaviještenosti potrošača odnosno na okolnost da bi zaposlenica banke koju je tuženik predložio kao svjedoka saslušati u ovom postupku prije sklapanja konkretnog ugovora potrošaču ovdje tužitelju navodno dala odgovarajuće obavijesti prema kojima se kamatna stopa odnosno tečaj CHF mijenjala, a što nije utvrđeno u kolektivnom sporu, te time povrijedio prava tuženika na dokazivanje činjenica koje njemu idu u prilog nisu osnovane. Naime, u konkretnom slučaju sud je prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka S. J. kao djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu od provođenja kojeg dokaza je odustao zbog zdravstvenog stanja navedene svjedokinje te je odlučne činjenice na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja ugovora utvrdio pravilnom ocjenom iskaza tužitelja za koju ocjenu je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

18. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjenjive kamatne stope te promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi u iznosu od 10.740,72 eura/80.925,97 kn. Pri tome valja reći, a s obzirom da tuženik na zadatak koji je sud dao vještaku nije prigovorio a da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa danim zadatkom te s obzirom na činjenicu da tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti potraživao od tužitelja povrat „negativne razlike“ anuiteta, prigovori tuženika kojim osporava valjanost nalaza i mišljenja vještaka jer da je isti uzeo u obzir samo više plaćene iznose razlike anuiteta a ne i negativne, a koje je i vještak u svom očitovanju otklonio, nisu osnovani.

 

19. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

 

20. Nadalje tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

 

21. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kada je ista postala pravomoćna i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći iznosa, a tužitelj postavio restitucijski zahtjev i pokrenuo postupak u ovoj pravnoj stvari 29. travnja 2019., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti te navedene odluke, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

 

22. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, presudu suda prvog stupnja u točki III ukinuti, a posljedično tome (kako je djelomično ukinuta odluka o glavnom zahtjevu) ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V izreke i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu na ponovno suđenje, a u točkama I, II i IV izreke temeljem čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

23. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom te će raspraviti sporno pitanje da li je Aneks broj 1 predmetnog ugovora ništetan, o čemu će dati jasne i relevantne razloge, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja primjenom mjerodavnih propisa.

 

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Zagrebu 3. svibnja 2023.

 

 

  Predsjednik vijeća:

                                                                                                                 Vlasta Feuš, v.r.