- 1 -              Rev 370/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 370/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici Z. P. i S. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P., Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici M. R., N. G. R. i I. F., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-68/2018-3 od 21. srpnja 2020. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-68/2018-7 od 21. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1224/17-41 od 13. prosinca 2017., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-68/2018-3 od 21. srpnja 2020. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-68/2018-7 od 21. siječnja 2021. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Odluka o otkazu Ugovora o radu direktora s ponudom Ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti, bez broja, od 23. svibnja 2014. nedopuštena pod točkom III. u dijelu u kojem je određeno da u slučaju tužiteljevog odbijanja ponude za sklapanje ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti na dan isteka razdoblja na koje je imenovan direktorom Praćenja usklađenosti nastupaju učinci otkaza (točka I. izreke), utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu direktora s ponudom Ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti, bez broja, od 23. svibnja 2014. nedopuštena u točki VI. kojom je određeno da je tužitelj obvezan u roku od 15 dana od dana prestanka radnog odnosa vratiti ukupne troškove u iznosu od 9.252,62 kuna koje je tuženik snosio za sve njegove eksterne i opće interne edukacije (točka II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime otpremnine bruto iznos od 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2014. do isplate (točka III. izreke). Nadalje odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi da je Odluka o otkazu ugovora o radu direktora s ponudom Ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti, bez broja, od 23. svibnja 2014. nedopuštena u točki IV. u dijelu kojim je određeno da za vrijeme trajanja otkaznog roka tužitelj nema obvezu rada, ali ostvaruje pravo na naknadu plaće i ostala prava iz radnog odnosa kao da je radio do isteka otkaznog roka (točka IV. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi da je Odluka o otkazu ugovora o radu direktora s ponudom Ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti, bez broja, od 23. svibnja 2014. nedopuštena u točki V. kojom je određeno da tužitelju radni odnos prestaje nakon isteka roka iz točke IV. i nakon proteka godišnjeg odmora za 2014., u trajanju od 30 dana (točka V. izreke). Zatim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za mjesece od lipnja do listopada 2014. u mjesečnim bruto iznosima od po 50.000,00 kuna te za studeni 2014. bruto iznos od 22.500,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate kao je navedeno u izreci prvostupanjske presude (točka VI. izreke). Nadalje je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. bruto iznos od 122.727,27 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2014. do isplate (točka VII. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u bruto iznosu od 480.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2014. do isplate te zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na bruto iznos od 60.000,00 kuna tekućih od 16. listopada 2014. do 13. studenog 2014. (točka VIII. izreke). Zatim je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o radu direktora bez broja i datuma sklopljen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca prestao 31. svibnja 2014., za utvrđenje da je Odluka o otkazu Ugovora o radu direktora s ponudom Ugovora o radu za razinu zanimanja Savjetnik za praćenje usklađenosti bez broja, od 23. svibnja 2014. godine nedopuštena osim točki VII., VIII. i IX. navedene Odluke, zahtjev za isplatu na ime naknade za ugovornu zabranu natjecanja s tuženikom kao poslodavcem, bruto iznos od 45.000,00 kuna mjesečno za mjesec lipanj i srpanj 2014., kao i bruto iznos od 34.285,71 kuna za razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 23. kolovoza 2014. i to najkasnije do 10. u mjesecu za prethodni mjesec sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci presude, zatim zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. u bruto iznos od 53.181,82 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2014. do isplate te zahtjev za isplatu otpremnine u bruto iznosu od 540.000,00 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 16. lipnja 2014. do isplate (točka IX. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.550,41 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2017. do isplate (točka X. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 90.212,42 kuna (točka XI. izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu od 117.540,22 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka XII. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu od 7.317,58 kuna (točka XIII. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 21. siječnja 2021. odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu (točka I. i II. izreke), a odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovani (točka III. i IV. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede temeljnih ljudskih prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati glavni ili podredni tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

8. Drugostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju opisno ukazuje revident.

 

9. Neosnovano revidnt ukazuje da bi nižestupanjske odluke bile protivne odredbi čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske u kojem se jamči pravo na pravično suđenje, jer je u konkretnom slučaju navedenim presudama sudova nižeg stupnja proveden postupak unutar nadležnosti suda, a tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku, praćenje tijeka postupka, ulaganje pravnih lijekova i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih radnji, a osporene presude donesene su u postupku provedenom na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

10. Nadalje, nije osnovan niti revizijski navod da bi nižestupanjske presude bile protivne odredbi čl. 54. Ustava Republike Hrvatske u kojem se jamči pravo na rad i slobodu rada budući da radniku radni odnos nije prestao suprotno odredbama Zakona o radu o čemu će riječi biti više u dijelu obrazloženja odluke o primjeni materijalnog prava.

 

11. Predmet spora koji je predmet razmatranja revizije se u bitnom svodi na zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ugovor o radu prestao 31. svibnja 2014., da je otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nedopušten, te na zahtjev za isplatu otpremnine, naknada plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

12. Među strankama je sporno predstavlja li predmetni ugovor o radu ugovor o radu na određeno ili na neodređeno vrijeme te u vezi s time kada je prestao ugovor o radu, je li to ugovor radnopravne naravi, i treba li se u osnovicu za izračun otpremnine uzeti i godišnja nagrada koja je isplaćena tužitelju.

 

13. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o radu te da je tužitelj imenovan na funkciju Direktora Praćenja usklađenosti na razdoblje od 1. lipnja 2010. do 31. svibnja 2014.,

- da je uprava tuženika dopisom od 26. ožujka 2014. obavijestila tužitelja da mu neće ponuditi novi ugovor o radu na dotadašnjoj funkciji direktora,

- da je tuženik 23. svibnja 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora za radno mjesto Savjetnika za praćenje usklađenosti, koju ponudu tužitelj nije prihvatio, s početkom rada 1. lipnja 2014. u kojoj je navedeno da ponuda vrijedi 8 dana, a ako tužitelj odbije ponudu, na dan isteka roka na koji je imenovan nastupaju učinci otkaza, dok mu je otkazni rok određen u trajanju od 4 mjeseca,

- da je tužitelj godišnji odmor koristio od 2. listopada 2014. do 13. studenog 2014., odnosno nakon proteka otkaznog roka,

- da je 13. studenog 2014. tuženik tužitelja odjavio sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja,

- da je tuženik tužitelju isplatio otpremninu u bruto iznosu od 180.000,00 kuna,

- da je tuženik tužitelju isplatio nagradu na temelju Plana dugoročnog nagrađivanja za 2011. u iznosu od 150.000,00 kuna.

 

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su djelomično odbili glavni tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelju radni odnos nije prestao istekom mandata, već na temelju Odluke o otkazu, imajući u vidu da je Ugovor o radu direktora isključivo radnopravne prirode te da su odredbom čl. 26. st. 3. Ugovora o radu direktora tužitelj i tuženik ugovorili mogućnost otkaza s ponudom novog ugovora o radu pa stoga smatraju da ugovor o radu tužitelja nije prestao 31. svibnja 2014. Nadalje, sudovi su odbili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na čl. 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/11 - dalje: ZR) u vezi s čl. 107. st. 1. toč. 2. ZR.

 

14.1. Sudovi su djelomično odbili zahtjev za isplatu otpremnine primjenom odredbi čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) te čl. 7. ZR i čl. 119. st. 2. i 3. ZR zaključivši da nagradu koja je tužitelju isplaćena na temelju Plana dugoročnog nagrađivanja ne treba uračunavati u prosjek plaće kod izračuna otpremnine jer je to jednokratna nagrada koja se ne isplaćuje svaki mjesec.

 

14.2. Osim toga, sudovi su odbili i zahtjev za isplatu naknade plaće zbog nekorištenja godišnjeg odmora smatrajući da tužitelju ta naknada prema čl. 61. ZR ne pripada jer je tužitelj iskoristio godišnji odmor.

 

15. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

16. Tužitelj u reviziji i dalje osporava zaključak sudova da je riječ o jednostavnom radnopravnom ugovoru o radu te smatra da je riječ o složenom menadžersko-radnopravnom ugovoru o radu.

 

17. Suprotno shvaćanju tužitelja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da predmetni ugovor o radu direktora po svom sadržaju predstavlja ugovor o radu i to na neodređeno vrijeme.

 

18. Naime, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije bio član uprave društva pa zakonitost otkaza ugovora o radu treba cijeniti prema odredbama ZR.

 

19. Složeni menadžerski ugovori o radu direktora trgovačkog društva podrazumijevaju da se radi o članu uprave trgovačkog društva koji je ujedno i zaposlenik, kod kojega su jednim ugovorom regulirana dva odnosa. Valja naglasiti da direktor društva ne mora ujedno biti zaposlenik društva da bi obavljao direktorsku funkciju, jer je njegova rukovodeća funkcija utemeljena prvenstveno na statusnopravnoj osnovi. Ako direktor (član uprave) nije ujedno i zaposlenik, on može sklopiti s društvom specifični tzv. menadžerski ugovor, pri čemu status direktora ne ovisi niti o sklapanju menadžerskog ugovora niti o sklapanju ugovora o radu.

 

20. S druge strane osobe čiji se položaj, prava i obveze temelje isključivo na ugovoru o radu (a takav je i ovaj slučaj), a koji bez toga ugovora nemaju rukovodeću poziciju u trgovačkom društvu koja je utemeljena na nekoj drugoj osnovi (npr. član uprave, prokurist), nisu direktori društva u užem smislu riječi i njihov ugovor je isključivo radnopravne naravi.

 

21. Stoga u ovom slučaju nije riječ o složenom ugovoru direktora društva jer tužitelj nema nikakav statusnopravni odnos prema društvu neovisan o radnom odnosu, nego je riječ o ugovoru o radu. Prava i obveze tužitelja, uključivši i ona koja se tiču otkaza ugovora o radu, temelje se na ugovoru o radu.

 

22. Jednako shvaćanje izraženo je u nizu odluka ovoga suda pa tako i u odlukama broj Revr-791/18 od 2. srpnja 2019., Revr-1305/13 od 26. svibnja 2015., Revr-900/14 od 13. svibnja 2015. i drugima.

 

23. Nadalje, pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da je ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme jer tako proizlazi iz sadržaja samog ugovora o radu (čl. 1. ugovora o radu).

 

24. Budući da je tuženik sukladno odredbama ugovora o radu ponudio tužitelju novi ugovor o radu za novo radno mjesto (savjetnika) mjesec dana prije isteka roka na koji je tužitelj bio imenovan na funkciju direktora, a koji ugovor je tužitelj odbio, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelju prestao radni odnos otkazom ugovora o radu prema čl. 104. toč. 6. ZR i to nakon isteka otkaznog roka i korištenja godišnjeg odmora, a ne protekom razdoblja na koje je tužitelj imenovan 31. svibnja 2014. kako to pogrešno smatra tužitelj.

 

25. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud vezan proizlazi da je tužitelj koristio godišnji odmor u razdoblju od 2. listopada 2014. do 13. studenog 2014. pa stoga tužitelju ne pripada pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor prema čl. 61. st. 1. ZR kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

 

26. Revizijskim navodima tužitelja da mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora i da godišnji odmor nije koristio tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje i daje vlastitu ocjenu dokaza, a kako prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje takve činjenične navode iznesene u reviziji.

 

27. Vezano za navode da tužitelj nije primio nikakvu pisanu odluku o rasporedu korištenja godišnjeg odmora i kojima osporava pravo tuženika da odredi tužitelju godišnji odmor nakon što je istekao otkazni rok, valja reći da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio niti dokazao da je zbog povrede tih prava (određivanje godišnjeg odmora nakon isteka otkaznog roka) sukladno čl. 129. st. 2. ZR tražio zaštitu prava pred nadležnim sudom.

 

28. Naime, iz konačnog tužbenog zahtjeva i odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj tužbom osporavao točku V. odluke o otkazu kojom je utvrđeno da tužitelju ako ne sklopi novi ugovor o radu radni odnos prestaje nakon isteka otkaznog roka i proteka godišnjeg odmora za 2014. u trajanju od 30 dana koji će koristiti u razdoblju koje odobri nadležni rukovoditelj iz čega proizlazi da je osporavao datum prestanka radnog odnosa, ali nije tražio sudsku zaštitu zbog nedostavljanja pisane odluke o rasporedu korištenja godišnjeg odmora niti zbog toga što je godišnji odmor određen u vremenu nakon isteka otkaznog roka. Stoga njegovi revizijski navodi o nedopuštenosti određivanja godišnjeg odmora nakon isteka otkaznog roka nisu odlučni za ovaj spor.

 

29. Odredbom čl. 119. st. 2. ZR propisano je da se otpremnina ne smije ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, dok je stavkom 3. istog članka propisan najveći mogući iznos otpremnine.

 

30. Iz navedene odredbe proizlazi da osnovica za izračun otpremnine predstavlja prosječnu mjesečnu plaću.

 

31. Prema shvaćanju ovog suda, godišnja nagrada koja je isplaćena prema Planu dugoročnog nagrađivanja za 2011. (u iznosu od 150.000,00 kuna) ne predstavlja plaću koja se mjesečno isplaćuje i koju bi trebalo uračunati u osnovicu za obračun otpremnine, već predstavlja jednokratnu nagradu.

 

32. Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova suprotno revizijskim navodima ne proizlazi da je tužitelj imao ugovorenu plaću u fiksnom i varijabilnom dijelu koji bi se izračunavao prema planu dugoročnog nagrađivanja, a takve tvrdnje (da godišnja nagrada predstavlja varijabilni dio plaće) tužitelj je prvi puta istaknuo tek u žalbi protiv prvostupanjske presude što prema čl. 352. st. 1. ZPP nije dopušteno iznositi tek u žalbi.

 

33. Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 119. ZR kada jednokratna nagrada isplaćena prema Planu nagrađivanja za 2011. nije uzeta u obzir prilikom izračuna otpremnine.

 

34. Budući da nisu osnovani razlozi zbog kojih je podnesena revizija, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. svibnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.