1

Poslovni broj 78 Gž-1964/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1964/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz V., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici M. G. i H. Š., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu G. & Š. u V., protiv tuženika N. h. b. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u odvjetničkom društvu Ž. & Partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-642/19-44 od 27. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika N. h. b. d.d., Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-642/19-44 od 27. travnja 2022. te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan,

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj … od 05. srpnja 2007. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste te da isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I. izreke), utvrđene su ništetnima odredbe članka 4. i članka 8. istog Ugovora o kreditu kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora vezanom za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih anuiteta vezano uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate (točka II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba čl. 11.2. tog Ugovora kojom se regulira prijevremena otplata kredita (točka III. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 11.586,19 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine, od ukupno navedenog iznosa glavnice, na način pobliže određen izrekom te presude (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 29.603,56 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine, od ukupno navedenog iznosa glavnice, na način pobliže određen izrekom te presude (točka V. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.637,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2022. do isplate (točka VI. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da tuženiku prizna naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti uvodno navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj … od 05. srpnja 2007. i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa navedenih pod točkama IV. i V. izreke pobijane presude, sve u smislu čl. 96. st. 1., čl. 97. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07), odnosno čl. 49., čl. 50., čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) u vezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29.  Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) te čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

 

5. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev djelomično prihvatio u bitnome obrazlažući da je sud u skladu s čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP, u postupcima kakav je predmetni vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u vezi s kojom je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) u skladu s kojim shvaćanjima su odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti otplate uz valutu švicarski franak utvrđene ništetnima, jer je tuženik u ugovor o kreditu unio neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope i valute obveze, o kojim odredbama se nije pregovaralo, kao i jer se radi o unaprijed formuliranim odredbama o kojim se nje pojedinačno pregovaralo, zbog čega da je postupio suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer da je tužitelja, kao korisnik kredita, a ujedno i potrošača, doveo u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Također, sud kao neosnovan odbija prigovor zastare tuženika u odnosu na dio zahtjeva za isplatu te osnovanim ocjenjuje taj zahtjev u visini koja je utvrđena financijskim vještačenjem. Pri tome sud odluku temelji na odredbama materijalnog prava koje su navedene u točci 4. ovog drugostupanjskog obrazloženja.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da sud prvoga stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

 

8. Suprotno navodima žalbe presuda je sastavljena u skladu s čl. 338. ZPP te zakonitost pobijane presude nije dovedena u smislu paušalnim isticanjem žalitelja da da sud nije odgovorio na sve njegove navode. 

 

9. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da se tužitelj, kao prosječni potrošač, trebao informirati o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije potpisivanja, što je bio dužan učiniti kao savjestan i dužan potrošač, a da je sud to propustio utvrditi jer da nije saslušao tužitelja valja reći da su isti neosnovani. Ovo jer je bila dužnost tuženika jasno i određeno informirati tužitelja kao potrošača i ugovornu stranu, koja bi trebala biti u ravnopravnom položaju s tuženikom, o svim posljedicama ugovaranja ovakvih nedorečenih i nejasnih odredbi, što tuženik nije dokazao da je učinio, pa neprovođenje dokaza saslušanjem tužitelja na ove okolnosti nije za posljedicu imalo pogrešno ili nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja, a niti je bilo od utjecaja na zakonitost odluke kakva je donesena u smislu primjene materijalnog prava. Osim toga iskazom tužitelja, koji tvrdi suprotno, tuženik niti ne može dokazati ovo okolnosti. Time neprovođenjem ovog dokaza tuženik nije onemogućen u dokazivanju, kako to pogrešno navodi u žalbi.

 

10. Valja reći i da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (V.d.d.) predmetni ugovor sklopili za kupnju motornog vozila (čl. 3. Ugovora), pa je stoga neosnovano problematiziranje statusa tužitelja kao potrošača. Ovo jer sama namjena kredita govori da se radi o kreditu koji je iskorišten za osobne potrebe, pri čemu ni sam tuženik status tužitelja kao potrošača tijekom postupka nije argumentirano osporio, a niti to, na taj način, čini u žalbi.

 

11. Navodima žalbe nije u pitanje doveden niti stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. te je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. to u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO).

 

12. Vezano uz navode žalbe glede vezanosti sudova  pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbiju reviziju tuženika), u skladu s čl. 502.c ZPP-a, valja odgovoriti da je stav o tom pitanju iznesen u pobijanoj odluci pravilan iz razloga koje je naveo taj sud, o čemu je shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na koje shvaćanje se žalitelja upućuje, u skladu s čim je i sudska praksa ustaljena u brojnim predmetima iste činjenične i pravne osnove, pa izvan rečenog u ovom dijelu nema ni potrebe odgovaranja na navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

13. Dalje valja reći da su točni navodi žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO). Međutim, to je dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 84. ZP/03. Ovo jer se radi o odredbi, kako se pravilno obrazlaže i u pobijanoj odluci, koja je nerazumljiva i nedorečena. Naime, tuženika obveze da odredba bude jasna i razumljiva ne oslobađa činjenica da je na dan sklapanja Ugovora na snazi bio ZZP/03 prema kojemu Banka nije bila obvezna kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi. No, sasvim je jasno da je i na taj dan ukupna kamatna stopa sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio), što je tuženik kao pravna osoba koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga znao te je mogao i morao u ugovor ugraditi odredbu koja će biti jasna i razumljiva i to je bio dužan korisniku kredita i obrazložiti, što u predmetnom slučaju nije dokazao (svjedok koji je saslušan nije osoba koja je pregovarala ili razgovarala s tužiteljicom osobno prije sklapanja kredita, te su njegova saznanja na općenitoj razini vezano uz općenito sklapanje i proceduru sklapanja ugovora, što ne dokazuje da su sva bitna pitanja koja su predmet ovoga spora zaista razjašnjena i ispregovarana na način koji je jasan svakom prosječnom potrošaču).

 

14. Uz to ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP). Na navedeno ukazuje i čl. 82. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odredbe nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga, a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla, u smislu čl. 83. ZZP-a i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Ovo jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja institucija je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza tužiteljice, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 82. alineja 11. ZZP-a, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostrano i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo tužiteljice kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njeno pravo da bude informirana o svim promjenama koje utječu na njenu obvezu i da o istima pregovara.

 

15. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

 

16. Nadalje, sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima „ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak“, također je odlukama viših sudova utvrđena nepoštenom i ništetnom (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu).

16. a U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. navodi se kako je uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan zato jer su:

 

-ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

-te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

 

16. b. Izloženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a to je ujedno odgovor na žalbene razloge tuženika zbog čega bi taj uglavak bio ništetan i kako nije dokazano da je tuženik mogao predvidjeti tečaj strane valute. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

 

17. Na navode žalbe valja odgovoriti i da je s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO pa zbog toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

18. Shodno tome sud prvoga stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku te je ista potvrđena pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP:

 

19. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) pa je valjalo
odbiti žalbu tuženika i protiv tog pobijanog dijela prvostupanjske presude (čl. 380. točka 2. ZPP).

 

20. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to mu temeljem odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova nagrade
punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

U Zagrebu 3. svibnja 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.