1

Poslovni broj: 31 Gž-1807/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-1807/2023-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. š. d.o.o., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku iz Z., protiv prvotuženika Z. R., OIB: …, iz V., drugotuženice J. R., OIB: …, iz V., trećetuženika S. R.1, OIB: …, iz V., četvrotuženice S. R.2, OIB: …, iz K., D., (ranije iz V.) i petotuženika R. R., OIB: …, iz V., svi zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku iz B., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj Ps-13/2021-40 od 9. siječnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2023. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj Ps-13/2021-40 od 9. siječnja 2023. godine i sudi:

 

              Nalaže se I tuženiku Z. R. i II tuženici J. R. da zajedno sa III tuženikom S. R.1, IV tuženicom S. R.2 i V tuženikom R. R. iseli iz stana površine 55 m2 koji se nalazi na I katu stambene zgrade u V., sagrađenoj na kč.br. 205/3 upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj 4463 k.o. V. i to na prvom katu, prvi stan desno od ulaznog stubišta te da stan kao i pripadajući podrumski prostor u istoj zgradi oslobođen od stvari i osoba preda na raspolaganje tužitelju u roku 15 dana.

 

              Nalaže se prvo do petotuženima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 79,64 eura[1]/600,00 kn u roku od 15 dana.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Nalaže se I tuženiku Z. R. i II tuženici J. R. da zajedno sa III tuženikom S. R.1, IV tuženicom S. R.2 i V tuženikom R. R. iseli iz stana površine 55 m2 koji se nalazi na I katu stambene zgrade u V., sagrađenoj na kč.br. 205/3 upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj 4463 k.o. V. i to na prvom katu, prvi stan desno od ulaznog stubišta te da stan kao i pripadajući podrumski prostor u istoj zgradi oslobođen od stvari i osoba preda na raspolaganje tužitelju u roku 15 dana.''

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud navodi da nije sporno između parničnih stranaka niti to da je predmetni stan privremeno dodijeljen na korištenje I-V tuženicima, a što je utvrđeno uvidom u Rješenje komisije za privremeno korištenje stanova (list 3-4) od 24. siječnja 1992. Klasa: UP/I-371-01/92-01/01, Ur.broj:2192-02-01-92-1 iz kojeg proizlazi da se dvosobni stan u V., površine 55 m2, a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i WC-a u vlasništvu H. š., Uprave B., Š. V. daje na privremeno korištenje Z. R., J. R., R. R., S. R.1 i S. R.2.

 

5. Uvidom u Rješenje Komisije za privremeno korištenje stanova od 24. siječnja 1992. (list 3-4) utvrđeno je da je pod točkom III. Rješenja navedeno da je Z. R., J. R., R. R., S. R.1 i S. R.2 stan dan na privremeno korištenje od godine dana te da oni na tom stanu ne stječu stanarsko pravo, niti stanarsko pravo mogu ostvarivati. Utvrđeno je nadalje da je pod točkom IV navedenog Rješenja propisano da su tuženici dužni nakon isteka roka od godinu dana iseliti iz stana te ga slobodnog od osoba i stvari predati u posjed vlasnika.

 

6. Iz socijalne anamneze Centra za socijalnu skrb V. proizlazi da obitelj R. trenutno ne ostvaruje novčane naknade putem Centra za socijalnu skrb, no uvidom u dokumentaciju Centra Centar je utvrdio da je obitelj 14. srpnja 2020. ostvarila jednokratnu naknadu u iznosu od 500,00 kuna zbog zdravstvenih poteškoća II tuženice J. R. Nadalje proizlazi da je obitelj R. tročlana i sastoji se od supruga Z. R., supruge J. R. i zajedničkog djeteta R. R. Z. R. je korisnik mirovine u iznosu od 3.000,00 kuna dok je J. R. nezaposlena, nema mirovinu niti druga primanja te je narušenog zdravstvenog stanja. S njima u kućanstvu nalazi se njihov zajednički sin R. koji je trenutno zaposlen u P. V. na određeno vrijeme. Proizlazi nadalje da se obitelj R. nalazi na istoj adresi već trideset godina, no ne plaćaju najam jer nemaju financijskih sredstava. Obitelj nema vlastiti stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti.

 

7. Prvostupanjski sud navodi da l. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje da je dom nepovrediv.

 

8. Članak 8. st. 1. Konvencije, između ostaloga, jamči poštovanje doma. Temeljna svrha tog ustavnog i konvencijskog jamstva jest zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na dom.

 

9. Odredbom čl. 8. st. 2 Konvencije propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje prava na dom, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

10. Sud je također imao u vidu da su tijekom cijeloga ovoga postupka tuženici pokušavali pronaći rješenje da otkupe predmetni stan, ali zbog svoje kreditne nesposobnosti nisu uspjeli ishoditi kredit tijekom trajanja ovoga postupka. Sud je također imao u vidu da su tuženici predlagali tužitelju da im odredi plaćanje najamnine za predmetni stan obzirom da im je to jedini krov nad glavom i nemaju kuda otići. Tužitelj međutim, nije pristao na to da tuženicima omogući da ostanu u predmetnom stanu uz plaćanje najamnine. Tijekom trajanja ovoga postupka sin I i II tuženika V tuženik R. R. postao je punoljetan i zaposlio se što je utvrđeno uvidom u Ugovor o radu (list 292-293) te je isti iskazivao želju i namjeru da on otkupi predmetni stan nakon što stekne kreditnu sposobnost. Tužitelj međutim, niti na to nije pristao, već je do zaključenja glavne rasprave tražio iseljenje I-V tuženika iz predmetnog stana.

 

11. Sud je također imao u vidu da su I-V tuženici tijekom postupka navodili da su voljni plaćati najamninu te je sud službenim putem pribavio dokaz o visini najamnine od Porezne uprave (list 276), ali tužitelj tijekom postupka nije pristao da tuženici ostanu u predmetnom stanu kao najmoprimci, niti je zatražio plaćanje određenog iznosa najamnine pa sud nema dovoljno razloga vjerovati tužitelju kako I-V tuženici i dalje žele besplatno stanovati u predmetnom stanu. Sud zaključuje da tuženici imaju dobru volju plaćati određeni iznos za korištenje vlasništva tužitelja, ali je tužitelj tijekom ovoga postupka izričito odbijao da tuženici plaćaju najamninu, već je ustrajao na zahtjevu za iseljenje iz predmetnog stana.

 

12. Nakon provedenog postupka sud zaključuje da ne postoji prijeka društvena potreba niti društveni interes da se I-V tuženike iseli iz predmetnog stana jer bi njihovim iseljenjem nastala veća šteta nego što će nastati ostankom tuženika u stanu koji je u vlasništvu tužitelja. U konkretnom slučaju sud je pravu na dom I-V tuženika dao prednost ispred prava vlasništva tužitelja pa je tužbeni zahtjev tužitelja odbio (točka I. izreke).

 

13. Ova odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

 

14. U primjeni odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja a predmetni stan, obzirom da u njemu se stanuje počam od 1992. godine i predstavlja dom tuženika.

 

15. Miješanje javne vlasti jeste svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima pa tako značenje miješanja ima i presuda za iseljenje, a što u konkretnom slučaju ovdje tužitelj i traži.

 

16. Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl. 8. st. 2. Konvencije s tim da, može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja.

 

17. Cilj testa razmjernosti jeste dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog čl. 8. Konvencije, a konkretno, u parnicama za iseljenje test razmjernost zapravo odgovara na pitanje da li bi nalog za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom.

 

18. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja s tim da negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

 

19. Što se tiče prvog pitanja da li je miješanje utemeljeno na zakonu, u konkretnom slučaju jeste jer tužitelj kao vlasnik stana traži iseljenje tuženika primjenom odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP).

 

20. Što se tiče drugog pitanja, a to je da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, u konkretnom slučaju jeste obzirom da tužitelj kao vlasnik temeljem čl. 30. ZVDSP ima pravo da se tom stvari i koristi i od nje čini što ga je volja te da ga svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, s tim da, a u granicama gore navedenim, ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

 

21. Što se tiče trećeg eliminacijskog pitanja, a to da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, valja reći da je miješanje nužno ako isto opravdava cilj, a ovdje, kao što je to i gore navedeno, postoji legitimni cilj vlasnika da se koristi svojom stvari na način kako on smatra da treba, nadalje miješanje je nužno ukoliko se ne može postići primjenom blaže mjere, zatim ako postoji "neodgodiva društvena potreba", te ako je miješanje razmjerno toj potrebi u čemu domaći sudovi uživaju slobodnu procjenu glede te razmjernosti.

 

22. Ovaj sud, prije svega navodi da se ovdje radi o sukobu dva privatna interesa jer je tužitelj trgovačko društvo i to društvo s ograničenom odgovornošću bez obzira što je osnivač Republika Hrvatska, a s druge strane tuženika kao fizičkih osoba.

 

23. Prije svega, valja reći da se tuženi nalaze u posjedu predmetnog stana od 1992. godine temeljem Rješenja Općine V., Komisije za privremeno korištenje stanova iz kojeg je razvidno da se taj stan daje na privremeno korištenje na rok od jedne godine od dana donošenja rješenja, da istekom tog roka su tuženi dužni iseliti se iz stana, kao što je jasno razvidno da se radi o stanu u vlasništvu ovdje tužitelja.

 

24. Nadalje, iz stanja spisa (stranica 6-9 spisa) jasno proizlazi da je tužitelj pozivao tuženike dopisima iz 2008. godine da se isele iz stana navodeći da isti koriste bez ikakve naknade te ih je pozivao na plaćanje pričuve za stan obzirom da tužitelj kao vlasnik plaća tu pričuvu, dakle, tuženima je bilo jasno tko je vlasnik stana te su bili pozivani na iseljenje iz njega te plaćanje iznosa pričuve koji terete tužitelja kao vlasnika stana.

 

25. Među strankama nije prijeporno da tuženi kroz čitav period korištenja stana ne plaćaju tužitelju nikakvu naknadu za korištenje stana pri čemu su tuženi razloge zbog čega to nisu činili opravdavali financijskim poteškoćama navodeći da je drugotužena nezaposlena dok prvotuženik prima mirovinu od 3.000,00 kn pri čemu u jednom dužem periodu je primao iznos od 2.100,00 kn obzirom da nisu plaćani režijski troškovi zbog čega su mu oni prisilno obustavljani na mirovini.

 

26. Glede plaćanja režijskih troškova i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da režijski troškovi su plaćani od strane tuženika, i to dijelom po dospijeću a dijelom putem ovrha na mirovini prvotuženika, a tužitelj niti ne tvrdi, a obzirom da se radi o stanu u njegovom vlasništvu, da zbog neplaćanja tih režijskih troškova od strane tuženika ih plaća tužitelj.

 

27. Dakle tuženi počam od 1992. godine pa do zaključenja glavne rasprave nisu platili tužitelju nikakvu naknadu za korištenje stana s tim da tužitelj sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP bi imao pravo zahtijevati sve koristi koje su tuženi imali za vrijeme svog posjedovanja, a po stajalištu ovog suda neprihvatljivo je privilegirati tužene u odnosu na druge ljude koji svoje stambeno pitanje rješavaju na zakonom propisani način, bilo kupnjom stana ili bilom plaćanjem najamnine za stan.

 

28. Naime, pravo na dom ne podrazumijeva samo stanovanje, nego podrazumijeva i obveze, a to je prije svega obveze plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku, i stoga, po mišljenju ovog suda, tužitelju kao vlasniku stana nametao bi se prekomjerni teret da u stanu ostanu osobe koje ga bespravno koriste te u ostvarivanju svog prava na dom vlasniku stana ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje, dok s druge strane vlasnik mora plaćati i pričuvu za nekretninu na kojoj ne ostvaruje nikakva vlasnička prava.

 

29. Pritom, a vezano uz okolnosti koje su isticali tuženi u tijeku postupka, a glede financijskih nemogućnosti da plaćaju naknadu za korištenje stana ukoliko bi se i prihvatili navodi tuženika da su se uzdržavali od mirovine prvotuženika koja je iznosila 3.000,00 kn, zatim navode glede troškova stanovanja a radi kojih troškovi nisu plaćani po dospijeću se i provodila i ovrha na mirovini prvotuženika tako da mu je ostao iznos od 2.100,00 kn, valja reći da iz iskaza drugotužene koji je, istina, dat na ročištu održanom 2022. godine proizlazi da ona obavlja povremeno određene poslove čišćenja no da nije bila zaposlena iz razloga nemogućnosti pronalaženja posla iako je ovom sudu teško je prihvatiti da u periodu od 1992. godine drugotužena, a bez obzira na svoju stručnu spremu koja proizlazi iz socijalne anamneze Centra za socijalnu skrb V., nije mogla ostvariti kontinuirane prihode.

 

30. Glede petotuženika R. R. iz upravo te socijalne anamneze proizlazi da je on bio korisnik naknade do zaposlenja u iznosu od 350,00 kn do 31. siječnja 2017. godine, a nakon čega više nije korisnik prava na socijalnu skrb, s tim da iz iskaza tog tuženika, kao i priloženog Ugovora o radu proizlazi da je isti od mjeseca travnja 2022. godine zaposlen u P. V., da mu je mjesečna plaća oko 5.500,00 kn, kao što iz njegovog iskaza proizlazi da je i prije bio u radnom odnosu ali da je otkaz iz razloga niske plaće i velikog broja prekovremenih sati. Ako se pritom sagleda i to, a što će ovaj sud kasnije obrazložiti, da su treće i četvrtotuženi napustili stan koji je predmet utuženja, onda je ovom sudu teško prihvatiti da nije bilo objektivnih mogućnosti da tuženi tužitelju plaćaju naknadu za korištenje stana.

 

31. Također, potrebno je i reći da iz socijalne anamneze CSS V. proizlazi da je obitelj R. samo 2020. godine ostvarila jednokratnu naknadu u iznosu od 500,00 kn zbog zdravstvenih poteškoća R. J. te daj isti trenutačno ne ostvaruju nikakvu novčanu naknadu putem njih pri čemu ovaj sud ukazuje na odredbu čl. 3. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine 18/22, 46/22 i 112/22) po kojoj socijalna skrb organizirana je djelatnost od javnog interesa čiji je cilj pružanje pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim i obiteljskim okolnostima, a obuhvaća prevenciju, pomoć i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života te poticanja promjene i osnaživanja korisnika radi njihovog aktivnog uključivanja u život zajednice, kao što je u čl. 21. propisano više vrsta naknada u sustavu socijalne skrbi pa između ostalog i zajamčena minimalna naknada, naknada za troškove stanovanja, naknada za osobne potrebe i dr.

 

32. Upravo na prijedlog tuženika a radi mogućnosti otkupa stana tužitelj je u dva navrata vršio procjenu tržišne vrijednosti nekretnine koja je bila u iznosu od 34.000 i 35.000 eura, plaćajući pritom, prema vlastitoj tvrdnji, i troškove te procjene, no prvotuženik se je očitovao na način da nema mogućnosti za ostvarivanje kredita za otkup stana da bi tek u kasnijem tijeku postupka, a obzirom da se je petotuženik zaposlio ukazano je na tu mogućnost otkupa stana jer se zbog tog radnog odnosa može biti kreditno sposoban a kako bi to proizlazilo iz iskaza petotuženika na ročištu od dana 24. veljače 2022. godine, da bi u konačnici, a na ročištu od 10. listopada 2022. godine su tuženi istakli da je petotuženik voljan s tužiteljem sklopiti ugovor o najmu stana na određeno vrijeme dok se ne steknu uvjeti za otkup stana.

 

33. Cijeneći ove navode treba reći da pravilno tužitelj nije prihvatio ovaj prijedlog.

 

34. Naime, a kao što je prethodno istaknuto tuženi od 1992. godine ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje stana, a to ni ne čine do zaključenja glavne rasprave od dana 9. siječnja 2023. godine makar se je, a obzirom na argumente koji su izneseni o stalnom zaposlenju petotuženika, taj tuženik za stalno zaposlio u mjesecu travnju 2022. godine a i do tada je radio ali je dao otkaz zbog male plaće i velikog broja prekovremenih sati kako proizlazi iz njegovog iskaza, po mišljenju ovog suda, a obzirom na prijedlog za sklapanjem ugovora o najmu, da se takav ugovor i sklopi, to ne bi i dalje činili.

 

35. Tu valja napomenuti i to da tužitelj uz tužbu za iseljenje od 2008. godine nije u smislu već citirane odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP tražio od tuženika i sve koristi koje su imali za vrijeme svog nepoštenog posjedovanja, a ukoliko to bude i traženo nakon pravomoćnosti ovog postupka, pretežiti dio njegove tražbine, ukoliko takav prigovor bude istaknut u tom postupku, već je zastario, a sve to uz činjenicu, a što je prethodno istaknuto, da tužitelj i dalje plaća pričuvu kao vlasnik iako ne vrši nikakva vlasnička prava na stanu.

 

36. Pravo na dom nije apsolutno pravo, tuženi ostvaruju mjesečne prihode od oko 9.000,00 kn s osnove plaće petotuženika, mirovine prvotuženika i povremenog rada drugotužene, a iz podataka koji su dostavljeni od strane nadležne službe za stan površine 66 m2 (ovdje se radi o stanu od 55 m2), a prema podacima kojima oni raspolažu, ugovorena najamnina bi iznosila 1.000,00 kn mjesečno, dakle, tuženi obzirom na svoje prihode takvu bi najamninu mogli plaćati, dakle, osloboditi nekretninu tužitelja da on na njoj može vršiti puna vlasnička ovlaštenja i eventualno, a shodno prijedlogu tuženika po stjecanju kreditne sposobnosti petotuženika kupiti svoj stan.

 

37. Stoga, kako je iseljenje tuženika nužno radi zaštite vlasničkih prava tužitelja, pri čemu je sud u obzir i interes pravne sigurnosti, javnog reda i mira, jer je prvenstveno potrebno štititi legitimno vlasništvo nasuprot posjeda bez valjane pravne osnove, te imajući u vidu da se tuženi mogu zbrinuti na drugi način, a za što imaju dostatna sredstva pa barem putem iznajmljivanja druge nekretnine za potrebe stanovanja, ovaj sud nalazi da zaštita prava vlasništva tužitelja preteže nad pravom tuženika na dom.

 

38. Tuženi su u tijeku postupka isticali da treće i četvrtotuženi više ne stanuju u predmetnom stanu. Iz socijalne anamneze CSS proizlazi da u stanu samo žive prvo, drugo i petotuženi, iz uvjerenja o prebivalištu u odnosu na četvrtotuženu S. R.2 proizlazi da ona od 2. rujna 2010. godine ima prijavljeno prebivalište s adrese tuženika za K. dok trećetuženik S. R.1 je i dalje prijavljen na adresi iz tužbe, međutim, ovaj sud prihvaća navode tuženika da ta dva tuženika više ne stanuju u predmetnoj nekretnini, međutim, u odnosu na njih tužitelju pruža traženu pravnu zaštitu temeljem odredbe čl. 162. st. 4. ZVDSP a u odnosu na ostale tuženike temeljem čl. 161. st. 1. ZVDSP.

 

39. Kako se je promijenio uspjeh stranaka u postupku to je trebalo odlučiti i o troškovima prvostupanjskog postupka pri čemu tužitelja počam od 2021. godine zastupaju punomoćnici odvjetnici, međutim, u svom troškovniku oni su samo paušalno naveli da potražuju "dosadašnje troškove postupka u iznosu od 3.000,00 kn/398,17 eura iako su do zaključenja glavne rasprave poduzimali više radnji a tako zahtijevani trošak je u suprotnosti s odredbom čl. 164. st. 2. ZPP pa utoliko taj trošak nije niti priznat.

 

40. Međutim, priznat je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP plaćeni trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 300,00 kn/39,82 eura kao i isti toliki trošak plaćenih sudskih pristojbi na prvostupanjsku presudu, a što onda čini iznos od 79,64 eura/600,00 kn.

 

41. Zbog navedenog, a temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 3. svibnja 2023. godine

 

Predsjednica vijeća:

                       Vanda Senta, v.r.