1

                            Poslovni broj 54 Gž-4018/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 54 Gž-4018/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P. (OIB: …) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika E.&S. B. d.d. (OIB: …), R., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. & p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2021-10 od 12. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2021-10 od 12. srpnja 2022., kao i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

             

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. … od 20. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja:

- u dijelu čl. 10. glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana”

 

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.297,75 kn sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2005. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.250,00 kn sa zateznim kamatama od 12. srpnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, kao u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353 st. 1 toč. 1 i 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.              

 

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti (ispravno: ništavosti) dijela odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj br. … od 20. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor), u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništavosti dijela navedene odredbe Ugovora.

 

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 28.452,14 CHF te da je tuženik s danom isplate kredita tužitelju obračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3.297,75 kn, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

 

6. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 10. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Također je sporna zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

 

7. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka i proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa tako niti u odnosu na razloge o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, zastaru i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.              

 

8. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

 

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim (ispravno: ništavim) sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10 Ugovora, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,500% od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 2,500% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

 

10. Nadalje, prvostupanjski sud utvrdio je da iako tuženik tijekom postupka ukazuje da se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), to ne ukazuje na valjanost odredbe članka 10. Ugovora s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Također je na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj za tu obvezu saznao iz letka tuženika, da nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora već ga je isti dočekao pripremljen u poslovnici tuženika, kao i da mu tuženik nije predočio nikakvu specifikaciju svojih troškova na koje se odnosi ulazna naknada, nego je istu morao platiti kao uvjet za dobivanje kredita.

 

11. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne Novine“ broj 96/03 - dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

 

12. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik trebao dokazati u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP.

 

13. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,500% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništava.

 

14. Osim toga, valja reći da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita – što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu – govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka i dr., nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita

 

15. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništavosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 2,500% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu-Radi toga je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništava ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.297,75 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2005., kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 104 st. 1 u vezi čl. 105 st. 1 ZOO i čl. 210 st. 1 ZOO).

16. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade prema Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014), kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.), na koju upire tuženik, navedeno da  u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

 

17. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja i tijeka zatezne kamate.

 

18. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

 

19. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem čl. 214 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništava, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana  uplate kao dana stjecanja, dok su žalbeni navodi o nepravilnom dosuđenju kamate na svaki pojedini obrok izvan konteksta pobijane presude.

 

20. Iako je prvostupanjski sud donio presudu na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), koji nije važio za predmetni Ugovor sklopljen 2005., pobijana odluka je pravilna na temelju navedenih odredbi ZOO.

 

21. Pozivanje tuženika na primjenu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/20) glede zabrane tijeka zatezne kamate u određenom periodu nije osnovano, jer se isti propisi primjenjuju na ovršne i stečajne postupke.

 

22. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154 st. 1 ZPP te je tužitelju odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici. Vrijednost predmeta spora pravilno je određena prema čl. 37 st. 1 ZPP, jer je riječ o dva tužbena zahtjeva i to za isplatu 3.297,75 kn i za utvrđenje za koji je naznačena vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn.

 

23. Kako navodi žalbe nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, žalbu protiv pobijanog dijela prvostupanjske presude valjalo je odbiti.             

             

24. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 2 ZPP odlučeno je kao u  toč. I izreke ove drugostupanjske presude.

 

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (toč. II izreke ove drugostupanjske presude).             

 

 

U Zagrebu 3. svibnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

   Marijan Vugić, v.r.