1

Poslovni broj Gž-4202/2020-4

Poslovni broj Gž-4202/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. N. iz S., OIB: … zastupan po punomoćniku E. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 P-352/2019-38 od 15. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2023.  

p r e s u d i o  j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 P-352/2019-38 od 15. srpnja 2020.

                                                             Obrazloženje

            1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva 153/174  dijela čestice broj 512/1 k.o. M., upisane u z.k.ul. 4425 k.o. M., oranica B. u M. površine 174 čhv, što da je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Odbijen je i zahtjev za nadoknadu parničnog troška. U točki II izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.625,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

              3. U žalbi navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, u čemu nalazi bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tako da se pobijana presuda temelji na stavu da tužitelj nije dokazao da je bio u neprekidnom posjedu predmetnog zemljišta, iako je u katastarskom operatu evidentiran kao posjednik katastarske čestice broj 7465 k.o. M. od 1. ožujka 1995. pa je do dana podnošenja tužbe prošlo više od 20 godina. Ukazuje na načelo trajnosti posjeda propisano čl. 19. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), prema kojemu se smatra da posjed, nakon što je stečen, traje neprekidno, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut to treba dokazati. Navodi da je neposredno i putem kćeri i zeta izvršavao posjedovne čine na navedenom zemljištu. Osporava stajalište suda prvog stupnja da je tuženik postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji od 7. travnja 2017. te u prilog suprotnoj tvrdnji ukazuje da je tuženik od punomoćnika tužitelja saznao da je tužitelj izvanknjižni vlasnik i kvalificirani posjednik prijepora te da je tužitelj pokrenuo izradu geodetskog elaborata u svrhu sređivanja zemljišno-knjižnog stanja, a potom je te činjenice zlorabio kako bi sa uknjiženim suvlasnicima sklopio formalni ugovor o kupoprodaji.

4. Glede propuštanja predaje geodetskog elaborata na provedbu u zemljišnoknjižni odjel suda, ističe da se u vrijeme izrade elaborata (2013.) svaki potvrđeni geodetski elaborat izravno dostavljao zemljišnoknjižnom odijelu nadležnog suda na provedbu pa da se stoga ne može tužitelju predbacivati propuštanje. Nadalje ističe da iz nalaza vještaka V. Z. proizlazi da prema katastarskoj identifikaciji čestica k.č. broj 512/1 odgovara dijelu k.č. broj 7465 k.o. M., a koja činjenica da relativizira tvrdnju tuženika da je prije sklapanja ugovora o kupoprodaji zvao mjernika, budući da bi svaki kvalificirani mjernik odmah uočio da se dio čestice nalazi u tuđoj čestici. Ukazuje i na sadržaj "Završnog izvješća Projekta sređivanja zemljišnih knjiga i katastra Republike Hrvatske" iz rujna 2010., u kojemu je izraženo stajalište da je katastarski sustav zbog porezne uloge koju je imao ipak ažurnije prikazivao stanje na terenu, međutim, kako je većina katastarskih planova nastala još u 19. stoljeću, da je razumljivo da su oni često netočni i zastarjeli. Na kraju zaključuje da i danas očito zemljišne knjige koje datiraju iz 19. stoljeća imaju prioritet pred katastarskim sustavom koji ipak ažurnije prikazuje stanje na terenu.

5. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja suvlasništva na nekretnini k.č. broj 512/1 k.o. M. i to u 153/174 dijela, na kojoj je u zemljišnim knjigama kao vlasnik upisan tuženik.

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da je kao vlasnik prijeporne nekretnine u zemljišnim knjigama do 4. travnja 2006. bio upisan J. P., a temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj O-5664/01 od 7. travnja 2003. su kao suvlasnice upisane kćeri ostavitelja M. M. i B. E., svaka u ½ dijela,

- da je tuženik s nasljednicama J. P. sklopio ugovor o kupoprodaji iste nekretnine 7. travnja 2017. te se u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik 13. travnja 2017.,

- da je u uredu za katastar i geodetske poslove G. Z. u razdoblju od 1958. do 1. ožujka 1995. kao posjednik prijeporne k.č. broj 512/1 k.o. M., bio upisan S. P., a od 1. ožujka 1995. od kada je u upotrebi nova katastarska izmjera, u katastarskom operatu je evidentiran kao korisnik k.č. broj 7465 k.o. M., oranica površine 1099 m2 tužitelj R. N.,

- da je po nalogu tužitelja izrađen Geodetski elaborat broj 1232/13 od 17. siječnja 2013., kojeg je izradio D. B. vlasnik obrta za izvođenje geodetskih radova G. m., a prema kojem elaboratu je čestica 512/1, tada u suvlasništvu M. M. i B. E. poništena i spojena u k.č. broj 513 k.o. M. na kojoj je kao suvlasnik bio upisan M. P.,

- da narečeni elaborat nije nikad proveden u zemljišnim knjigama, iako je izrađen prijavni list za zemljišnu knjigu prema kojemu bi novo stanje nekretnina bilo takvo da je k.č. broj 512/1 spojena u k.č. broj 513 u ukupnoj površini od 1099 m2 te je kao posjednik trebao biti upisan tužitelj,

- da su prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke V. Z. nekretnine k.č. broj 512/1 i k.č. broj 513 susjedne, a prema katastarskoj identifikaciji prijeporna nekretnina odgovara dijelu k.č. broj 7465 k.o. M., koja oznaka postoji u katastru,

- da se prijeporna nekretnina nalazi južno od k.č. broj 513 i sjeverno od k.č. broj 512/2 te se proteže u smjeru istok-zapad te svojom cijelom površinom ulazi u k.č. broj 7465 te zajedno sa k.č. broj 513 pokriva cijelu česticu 7465,

- da je prilikom održavanja očevida na licu mjesta utvrđeno da u naravi prijepor predstavlja zatravljenu površinu djelomično obraslu u raslinje.

10. Glede vršenja posjedovnih čina na prijepornoj nekretnini, a s obzirom na tvrdnju tužitelja da je stekao pravo vlasništva dosjelošću, sud prvog stupnja je proveo dokaz saslušanjem svjedoka i stranaka, koji iskazi su ocijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, dakle svaki dokaz zasebno i svi dokazi zajedno. Tako je utvrđeno da svjedoci čije je saslušanje predložio tužitelj govore o posjedu tužitelja na prijeporu u razdoblju od 1950., odnosno 1970., ali da ne govore o posjedu kroz zadnjih 20 do 30 godina, pri čemu je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke, naveo da u zadnjih 20 godina od kada je bolestan i starije dobi nije bio na predmetnoj nekretnini, već je angažirao radnike za košnju trave. S druge strane, svjedoci koje je predložio tuženik da su iskazivali o relevantnim činjenicama za razdoblje od 20 godina prije podnošenja tužbe pa su tako svjedokinje M. M. i B. E., koje su sklopile kupoprodajni ugovor s tuženikom i prodale mu prijepornu nekretninu 2017., obrazložile da su naslijedile svog oca J. P. 2001., da je njihov otac zajedno s unukom E. M., saslušanim u ovoj parnici u svojstvu svjedoka, na prijeporu zasadio voćnjak i to 12 do 14 voćki u dva reda (jabuke, kruške i šljive), da je otac prodavateljica održavao voćke, čistio nekretninu, a nakon njegove smrti to su nastavile njegove kćeri te unuk, s tim što su nekoliko godina prije same kupoprodaje prestale vršiti posjedovne čine, jer su razmišljale o prodaji nekretnine, što je u konačnici i realizirano.

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da prijeporno zemljište nekoliko godina prije no što ga je tuženik kupio, nije nitko koristio, budući da je zaraslo i na njega se odlagalo smeće, što je u iskazu potvrdio i svjedok I. M. kojega je tuženik angažirao radi čišćenja terena traktorom s priključkom – malčerom koji drobi granje i drveće do određene debljine, pa zaključuje da tužitelj nije dokazao da je bio u neprekidnom posjedu prijepora do dana podnošenja tužbe. Međutim, istovremeno ocjenjuje da je tuženik u smislu odredbe čl. 122. st. 2. ZV-a dokazao da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji 7. travnja 2017. s prodavateljicama koje su bile upisane u zemljišnim knjigama kao suvlasnice prijepora, postupao u dobroj vjeri, budući da je utvrđeno da su one tuženiku, prije kupoprodaje, na terenu pokazale nekretninu te je tuženikov odvjetnik provjerio zemljišnoknjižno stanje. Pritom ocjenjuje da je u konačnici neodlučno što se katastarsko i zemljišnoknjižno stanje ne podudaraju, budući da je za stjecanje prava vlasništva mjerodavno zemljišnoknjižno stanje nekretnine. Prema stajalištu suda prvog stupnja, tuženik uživa glede stjecanja prava vlasništva zaštitu temeljem odredbe čl. 130. st. 2. ZV-a i pod pretpostavkom da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva, budući da se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Istovjetno utvrđuje da bi tuženik uživao zaštitu prava vlasništva i na temelju čl. 123. st. 1. ZV-a, prema kojem propisu stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

12. Stoga je ocijenjen neosnovanim tužbeni zahtjev pa je odbijen, a odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) te troškove uviđaja, u ukupnom iznosu od 10.625,00 kn.

              13. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da stjecanje prava vlasništva na prijeporu od strane tuženika uživa zaštitu te da mu se ne može s uspjehom suprotstaviti vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona koje nije bilo upisano u zemljišnu knjigu u vrijeme stjecanja. Međutim, i kada bi bila točna tvrdnja tužitelja, koju ponavlja u žalbi, da tuženik nije bio u dobroj vjeri kada je izvršio upis vlasništva u zemljišnim knjigama, ni u tom slučaju zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan, budući da tužitelj nije dokazao da je na prijeporu stekao pravo vlasništva dosjelošću.

              14. Naime, osim razloga koji su izneseni u pobijanoj presudi, još treba dodati da su u zemljišnim knjigama, u kontinuitetu, kao vlasnici prijeporne nekretnine upisani upravo prednici tuženika, prvotno S. P. koji je darovao nekretninu J. P., svom sinu, a J. P. su naslijedile M. M. i B. E., kćeri, koje su prodale nekretninu tuženiku 2017. te se tuženik na temelju ugovora o prodaji upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Tužitelj se u osnovi poziva na promjene koje su izvršene u katastru, međutim, kako to osnovano navodi i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, promjena u katastru nije način stjecanja prava vlasništva nekretnine. Prema odredbi čl. 114. ZV-a vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva na temelju zakona je stjecanje dosjelošću, a prema odredbi čl. 159. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (st. 2.), a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

              15. Iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da su nekretnine k.č. broj 512/1 i 513 susjedne, da između njih ne postoje vidljivi međašni znaci, a također bi proizlazilo da su prednici prodavateljica i same prodavateljice bili u posjedu samo jedne nekretnine na području na kojemu se nalazi oranica B. u M.. Stoga treba ukazati da su i svjedoci koje je predložio sam tužitelj, potvrdili da je J. P. (otac prodavateljica) imao jednu česticu u B. do njihove, ali da je ta čestica prodana M. M. (a upravo to tvrdi i tuženik), što je iskazala svjedokinja V. K., kćer tužitelja, a slično tome je iskazao i svjedok I. N., nećak tužitelja koji je naveo da je čuo za osobu J. P. te da ga je viđao "na brijegu" te da je osoba prezimena P. imala parcelu na mjestu gdje se nalazi prijeporna oranica B..

              16. Kada se svi iskazi dovedu u vezu sa stanjem zemljišnih knjiga, proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da bi bio u kontinuiranom posjedu prijepora kroz razdoblje potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, štoviše tuženik je dokazao, pored činjenice stjecanja nekretnine u dobroj vjeri, i to da je stjecao od vlasnika.

              17. Tužitelj se i u žalbi uglavnom usmjerava na tvrdnju o tome da je u katastru upisan kao vlasnik nekretnine koja površinom obuhvaća i prijepornu nekretninu (zajedno s k.č. broj 513). Međutim, kako je već navedeno, promjene u katastru nisu i ne mogu biti temelj za stjecanje vlasništva. Treba dodati da je nejasno na koji način je 1992. došlo do promjene u katastru na opisani način, ali to u konačnici nije ni relevantno za ishod ovog postupka.

              18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim i zato odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

              19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 3. svibnja 2023.

                        Predsjednica vijeća

                        Helena Vlahov Kozomara, v.r.