Poslovni broj: M1 Povrv-83/2023-9

 

 

                

 

         Republika Hrvatska

    Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17                                  

           32100 Vinkovci

        OIB: 77561654785                                                          Poslovni broj: M1 Povrv-83/2023-9

                                                                                                                                

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivanu Katičić kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudskog savjetnika Borne Mišića, u građansko-pravnoj stvari tužitelja T. H. d.o.o. za telekomunikacijske usluge, sa sjedištem u Z., …, OIB: …, zastupan po odvjetničkom društvu C., G. & E. d.o.o. iz Z., protiv tuženika D. R., …, M., OIB: …,  zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku iz V., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2023., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika D. Dž. kod odvjetnika D. V. iz V., zamjenice punomćnika tuženika odvjetnice A. N. iz V. i tužene osobno, 3. svibnja 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. K. iz V., poslovni broj Ovrv-2593/2019 od 12. prosinca 2019. te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II              Nalaže se tužitelju T. H. d.o.o. za telekomunikacijske usluge, sa sjedištem u Z., …, OIB: … naknaditi tuženiku D. R., …, M., OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu od 286,60 EUR / 2.159,39 kn[1], sa zateznim kamatama od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi zatezne kamate koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta, u roku 15 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik J. K. iz V. donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj poslovni broj Ovrv-2593/2019 od 12. prosinca 2019. kojim je naloženo tuženiku platiti iznos od 1.164,81 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je protiv gore navedenog rješenja pravodobno podnio prigovor povodom kojeg je ovaj sud donio rješenje poslovni broj Povrv-33/20 od 5. veljače 2020. godine, a kojim je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženik u prigovoru navodi da se ispis otvorenih stavki od 25. studenog 2019. godine ne može smatrati vjerodostojnom ispravom. Nadalje ističe da račun za navodno dugovanje nikada nije zaprimio te da isti ne postoji. Također pobija i odluku o troškovima postupka. Slijedom navedenog, pobija rješenje o ovrsi u cijelosti i zahtijeva naknadu troškova postupka.

4. Tužitelj tijekom postupka prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima budući da je ugovorom br. 900059581 o zasnivanju pretplatničkog odnosa (dalje: ugovor) predviđena nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Nadalje ističe da se potraživanje u ovom predmetu odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora. Tuženiku su računi uredno dostavljeni, a obveza plaćanja istih proizlazi iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima. Naime, dana 5. rujna 2017. godine na telefonski zahtjev tuženika sklopljen je novi pretplatnički ugovor na neodređeno s minimalnim trajanjem od 2 godine, a o čijem sklapanju je tuženiku dostavljena pisana potvrda, sve u skladu s Općim uvjetima. Opći uvjeti propisuju da ukoliko pretplatnik raskine ugovor prije isteka razdoblje njegovog obveznog trajanja, a što je ovdje slučaj, dužan je platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja pretplatničkog ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koju je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika. Tužitelj je tuženiku, sukladno sklopljenom ugovoru, mjesečno izdavao i uredno dostavljao račune koji su sadržavali sve bitne elemente računa i kojim računima tuženik nije prigovarao, niti iste tužitelju ikada s kakvom primjedbom vraćao. Nepodmireni račun poslan je tuženiku na istu adresu kao i svi prethodni pa stoga nije opravdan prigovor tuženika da nije zaprimio sporni račun. S obzirom da tuženik nije platio predmetni račun, poslana mu je opomena pred utuženje. Pretplatnički ugovor raskinut je dana 25. veljače 2019., a prilikom čega je tuženik izričito bio upozoren na obvezno trajanja ugovornog odnosa te obvezu plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora. Nema mjesta tuženikovom opetovanom isticanju kako je ugovaranje naknade za prijevremeni raskid ništetno iz razloga jer se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je tu odredbu unaprijed formulirao tužitelj. Naime, razvidno je iz ponude tužiteljeve usluge kako je na sadržaj iste tuženik mogao utjecat te je pregovaranje o trajanju pretplatničkog ugovora ključno za formiranje sadržaja T. T. usluge kao i mjesečne cijene za istu. Iz zahtjeva za promjenu pretplatničkog ugovora od dana 5. rujna 2018. godine vidljivo je kako tužitelj u ponudi ima sklapanje pretplatničkog ugovora a) bez ugovorne obveze, b) uz ugovornu obavezu na 12 mjeseci i c) uz ugovornu obavezu na 24 mjeseca. Dakle, nesporno je kako je tuženik taj koji se opredijelio za jednu od ponuđenih opcija te kako je bio upoznat s posljedicama prijevremenog raskida ugovora. Tuženik je na isto bio upozoren i prilikom slanja dopisa/zahtjeva za raskid ugovora. Dodatno se ističe kako za vrijeme korištenja T. T. uslugom tuženik nije uputio tužitelju nikakve primjedbe na pružene usluge niti reklamirao ispostavljene račune. Slijedom navedenog, predlaže održati na snazi platni nalog uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik tijekom postupka u bitnome navodi da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan budući da je odredba ugovora o prorogaciji nadležnosti ništetna, s obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te stoga predlaže odbiti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Predmetno potraživanje je neosnovano iz razloga što isto proizlazi iz ugovora koji ne egzistira. Nadalje, tužitelj je jednostrano produljio osnovni ugovor, a tuženik je raskinuo ugovor sukladno važećoj zakonskoj regulativi, a uzimajući u obzir činjenicu da je ništetna odredba o naknadi za prijevremeni raskid. Potvrda o pretplatničkom ugovoru kao dokaz je nevaljan s obzirom da ne sadrži potpis niti datum. Zahtjev zasnivanje pretplatničkog odnosa od 5. rujna 2018. godine nikada nije dostavljen tuženiku. Također, ne stoji tvrdnja da je novi ugovor odnosno produljenje za naredne 2 godine baziran na ugovoru iz 2014. godine jer tada zasigurno ne bi pisao datum rujan 2018., već eventualno srpanj 2018. godine. Dakle, evidentno je da je tužitelj samovoljno bez pristanka i obavijesti tuženika nezakonito produljio trajanje pretplatničkog ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

6. Tijekom postupka sud izvršio uvid u ispis otvorenih stavki (list 5), dopisi T. T.(list 22-30), opomena pred utuženje (list 31), račun (list 32), potvrda o sklopljenom pretplatničkom ugovoru (list 33), zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa (list 34-35), ugovor br. 900059581 o zasnivanju pretplatničkog odnosa (list 36—37), potvrda o izvršenoj montaži (list 38), ponuda s cjenikom (list 39-42), opći uvjeti poslovanja (list 43-62) te je saslušao tuženika.

6.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja jer je isti bio nepotreban, osobito uzimajući u obzir činjenicu da je sud zaključio da je osnova tužbenog zahtjeva neosnovana, kao što je to obrazloženo u t. 23 obrazloženja, pa stoga nije bilo potrebe izvoditi dokaz financijskim vještačenjem koji se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva.

6.2. Sud je odbio isprva usvojeni dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja budući da se isti nije pojavio na glavnoj raspravi od 27. travnja 2023. godine, iako se punomoćnik tužitelja na ročištu 19. travnja 2023. godine obvezao obavijestiti o tome tužitelja. No čak i da je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja, navedeno ne bi utjecalo na odluku u ovoj pravnoj stvari budući da je činjenično stanje i bez navedenog dokaza dovoljno razjašnjeno. Također, sud ističe kako je predloženi dokazni prijedlog saslušanja zakonskog zastupnika trenutnog tužitelja T. d.o.o. neprikladan za dokazivanje odlučne činjenice u ovom postupku – je li se prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora i je li tuženik mogao utjecati na sadržaj ugovora, s obzirom da je ugovor sklopljen od strane prednika tužitelja – T. T., a ne od strane trenutnog tužitelja.

7. Na temelju ovako provedenog postupka, a sukladno čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja s osnove naknada za prijevremeni raskid ugovora.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i pitanje nadležnosti ovog suda.

10. U nastavku će sud najprije ocijeniti izvedene dokaze u ovom postupku, zatim obrazložiti rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti, a potom i odluku o meritumu.

11. Uvidom u ispis otvorenih stavki od 25. studenog 2019. godine sud je utvrdio da prednik tužitelja – T. t. d.o.o. (dalje: prednik tužitelja) u odnosu na tuženika ima evidentiran dug u iznosu od 1.164,81 kn s datum dospijeća 20. travnja 2019. godine, na temelju računa broj 059581/032019.

12. Iz dopisa prednika tužitelja od 17. svibnja 2019., 28. ožujka 2019., 25. ožujka 2019., 28. veljače 2019., 14. veljače 2019. proizlazi da se prednik tužitelja navodno obratio tuženiku s obavijestima o uvjetima prijevremenog raskida, o zaprimanju HD prijamnika i NDS kartice s pripadajućom opremom po pretplatničkom ugovoru broj 900059581, prijevremenom raskidu ugovora i obvezi plaćanja naknade za prijevremeni raskid, postupanju povodom prigovora tuženika, a sve uz referiranje na mjerodavne odredbe ugovora i Općih uvjeta poslovanja tužitelja. Uz navedene dopise tužitelj nije priložio dostavnice iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženik primio predmetne dopise.

13. Sud je uvidom u opomenu pred utuženje od 5. lipnja 2019. godine utvrdio da je prednik tužitelja izdao tuženiku opomenu pred utuženje zbog ukupnog dugovanja od 1.164,81 kn, a uz koju također ne prileži dostavnica iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik navedenu opomenu zaprimio.

14. Sud je uvidom u račun  3041/2019 broj ugovora 900059581 od 31. ožujka 2019. godine utvrdio da je prednik tužitelja izdao račun na ime tuženika zbog dugovanja od 1.164,81 kn, a uz koji račun ne prileži dostavnica iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik zaprimio navedeni račun.

15. Sud je uvidom u potvrdu o sklopljenom pretplatničkom ugovoru utvrdio da prednik tužitelja obavještava tuženika da je prihvatio telefonski zahtjev za sklapanjem pretplatničkog ugovora, a uz koji ne prileži dostavnica iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik zaprimio navedenu potvrdu.

16. Uvidom u zahtjev za zasnivanje/promjenu pretplatničkog odnosa od 5. rujna 2018. godine sud je utvrdio da je na obrascu prednika tužitelja ispunjen predmetni zahtjev s podacima tuženika, ali na kojem se ne nalazi potpis tuženika.

17. Uvidom u ugovor (list 36) od 30. srpnja 2014. godine sud je utvrdio da je između prednika tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o pretplatničkom odnosu, a koji je potpisao tuženik te kojim se, između ostalog, ugovara nadležnost suda u Zagrebu (čl. 11. ugovora).

18. Uvidom u potvrdu o izvršenoj montaži satelitske opreme od 30. srpnja 2014. godine sud je utvrdio da je navedenu potvrdu potpisao tuženik.

19. Uvidom u ponudu s cjenikom (list 39) sud je utvrdio sadržaj ponude s cjenikom prednika tužitelja.

20. Uvidom u Opće uvjete poslovanja za uslugu T. T. (dalje: Opće uvjete) sud je utvrdio Opće uvjete prednika tužitelja, a uvidom u čl. 12. Općih uvjeta sud je utvrdio kako je propisano da pretplatnik koji raskine ugovor prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovornog odnosa mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je pretplatnik ostvario ako je to povoljnije za pretplatnika.

21. Iz iskaza tuženika proizlazi da prilikom sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti pojedinačno pregovarati o sadržaju ugovora tj. o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je bio unaprijed pripremljen, a tuženik ga čak nije ni pročitao, nego potpisao čim su mu ga dali. Ne sjeća se kada je točno sklopio ugovor, a tužitelj mu nije spominjao Opće uvjete poslovanja niti ga je upoznao sa sadržajem istih, samo mu je rečeno da je ugovor sklopljen na 24 mjeseca. Isto tako, ističe da 2018. godine nije sklopio nikakav ugovor s prednikom tužitelja. Nije mu dostavljena pisana potvrda o pisanom ugovoru, kao ni opći uvjeti poslovanja. Novi ugovor nije sklopio niti je temeljem istog ostvario pogodnosti.

21.1. Ovakav iskaz tuženika sud je ocijenio uvjerljivim, životnim i logičnim te ga je stoga prihvatio u cijelosti.

22. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, sud je uvidom u čl. 11. ugovora (list 37) utvrdio da su ugovorne stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Članak 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 49. st. 2. ZZP propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 39. ZZP propisuje da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača, a koji ugovor predstavlja i ugovor br. 900059581 o zasnivanju pretplatničkog odnosa od 30. srpnja 2014. godine sklopljen između prednika tužitelja i tuženika. Konačno, sud ističe da tuženik u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, u smislu čl. 5. st. 1. t. 15. ZZP-a. Stoga je bilo potrebno prethodno ispitati predstavlja li čl. 11. ugovora nepoštenu tj. ništetnu odredbu, u smislu čl. 49. ZZP. Pritom sud ističe, da je tužitelj ovlašten isticati prigovor mjesne nenadležnosti nakon što je ovaj sud pobijano rješenje o ovrsi stavio izvan snage jer tužitelj nije morao priložiti sporazum o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti već pri poduzimanju prve radnje jer je prva radnja bila podnošenja prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, a ne sudu te se tada još nije ni znalo hoće li doći do sudskog postupka (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 569/2018-2 od 20. ožujka 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Gr1-224/10 od 22. rujna 2010. godine). Nadalje, bilo je potrebno u konkretnom slučaju ispitati je li se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo i uzrokuje li ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S tim u vezi, treba ukazati i na praksu suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/989) kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Ovaj sud je prihvatio iskaz tuženika da isti prilikom sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti pojedinačno pregovarati o sadržaju ugovora, pa ni o spornom čl. 11. ugovora koji propisuje prorogaciju nadležnosti, već je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tužitelja. Isto tako, ovaj sud zaključuje da je ugovaranjem nadležnosti sud u Zagrebu, u uvjetima u kojima je prebivalište tuženika u V., došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tuženika kao potrošača budući da je Općinski sud u Vinkovcima, gdje se nalazi prebivalište tuženika, daleko bliži od mjesta ugovorenog suda u Zagrebu (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1585/2020-2 od 1. veljače 2021. godine, tako i Županijski sud u Splitu u Gž 1919/2019-2 od 25. listopada 2019. godine). Tužitelj tijekom postupka nije dokazao suprotno tj. da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, iako je na njemu teret dokaza te činjenice. Stoga ovaj sud zaključuje da je odredba o prorograciji nadležnosti ništetna te se u tom slučaju, u pogledu nadležnosti, imaju primijeniti odredbe ZPP-a, koji u čl. 47. st.1. propisuje općemjesnu nadležnost suda gdje tuženik ima prebivalište (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 632/2022-2 od 2. lipnja 2022. godine). S obzirom da je prebivalište tuženika u konkretnom slučaju u V., to je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Vinkovcima, te je stoga prigovor mjesne nenadležnosti tužitelja neosnovan. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

23. U odnosu na osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva, a s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade za prijevremeni raskid ugovora, kao što to navodi tužitelj u podnesku od 21. veljače 2020. godine, trebalo je prethodno ispitati pravnu valjanost odredbe Općih uvjeta koja propisuje obvezu plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora. Navedenu odredbu trebalo je također promatrati u svjetlu ranije citiranih čl. 49., čl. 39. i čl. 5. ZZP, odnosno ispitati je li se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Ovaj sud je prihvatio iskaz tuženika da isti nije bio u mogućnosti pojedinačno pregovarati o sadržaju niti utjecati na sadržaj sporne odredbe čl. 12. Općih uvjeta, već je riječ o pravnom aktu koji je unaprijed sastavljen od strane prednika tužitelja. S tim u vezi, ovaj sud ukazuje i na stav sudske prakse po kojem postoji oboriva presumpcija da se o odredbi Općih uvjeta glede naknade za prijevremeni raskid nije pojedinačno pregovaralo (tako i Županijski sud u Rijeci u Gž 1489/2017 od 8. kolovoza 2018. godine, Županijski sud u Zadru u Gž 872/2019-2 od 21. kolovoza 2020. godine, Općinski građanski sud u Zagrebu u Povrv-367520-12 od 2. srpnja 2021. godine). Tužitelj tijekom postupka nije oborio navedenu predmnjevu odnosno nije dokazao da se o spornoj odredbi Općih uvjeta pojedinačno pregovaralo odnosno da je tuženik mogao utjecati na njezin sadržaj. Slijedom navedenog, a budući da je tijekom postupka utvrđeno da se o čl. 12. Općih uvjeta nije pojedinačno pregovaralo, već je tu odredbu unaprijed pripremio prednik tužitelja, kao trgovac, a tuženik nije imao utjecaj na sadržaj iste, te je time došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tuženika kao potrošača, jer je isti temeljem navedene odredbe u obvezi platiti iznos od 1.164,81 kn, to ovaj sud zaključuje da je navedena odredba nepoštena odnosno ništetna (tako i Županijski sud u Zagrebu u Gž 968/2022-2 od 3. svibnja 2022. godine, Općinski građanski sud u Zagrebu u Povrv-3675/20-12 od 2. srpnja 2021. godine, Županijski sud u Varaždinu u Gž 2926/2016-2 od 27. kolovoza 2018. godine, Županijski sud u Varaždinu u Gž 1381/2018-2 od 29. listopada 2019. godine, Županijski sud u Zadru u Gž 872/2019-2 od 21 kolovoza 2020. godine, Županijski sud u Rijeci u Gž 1489/2017-2 od 8. kolovoza 2018. godine, Županijski sud u Zagrebu u Gž 5382/2018-3 od 4. veljače 2019. godine, Županijski sud u Zagrebu u Gž 202/2019-2 od 23. siječnja 2019. godine), što posljedično znači da je neosnovana osnova tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, a koja se temelji upravo na spornoj odredbi. Slijedom navedenog, a s obzirom na neosnovanost osnove tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno raspravljati i odlučivati ni o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučeno kao u izreci presude.

24. Stoga je sud na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave te ujedno odbio tužbeni zahtjev sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017. kako je navedeno u točki I izreke ove presude.

25. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tuženiku priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22– dalje Tarife) – iznos od 375,00 kn / 49,77 EUR, zastupanja na ročištu od 19. travnja 2023., sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife – iznos od 375,00 kn / 49,77 EUR, zastupanje na ročištu od 27. travnja 2023., sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife - iznos od 375,00 kn / 49,77 EUR, trošak sastava podneska od 2. ožujka 2020. godine u iznosu od 375,00 kn / 49,77 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, budući da je riječ o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za tijek postupka (tako i Županijski sud u Osijeku u Gž 331/2021 od 15. veljače 2021.), pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da je navedeni podnesak podnio na poziv suda (rješenje ovog suda poslovni broj Povrv-33/20 od 5. veljače 2020. godine) i da je potonjim podneskom mogao najkasnije iznijeti nove činjenice i dokaze jer bi u protivnom nastupila prekluzija (tako i Županijski sud u Zadru u Gž 466/2020-2 od 12. listopada 2020., Županijski sud u Varaždinu u Gž 1308/2020-2 od 10. ožujka 2021., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 1043/2019 od 26. lipnja 2020.),  zastupanje na ročištu za objavu presude, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife – iznos od 187,50 kn / 24,89 (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1071/2021-3 i Gž 1064/2021-2 od 12. listopada 2021, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 896/2018-3 od 03. kolovoza 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revr 580/2005-2 od 14. prosinca 2007.), uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 42. Tarife) – iznos od 55,99 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na prigovor (tako i Županijski sud u Dubrovniku u Gž 1054/2020 od 2. prosinca 2020. godine) u iznosu od 6,64 EUR. Dakle, tuženiku na ime troška pripada ukupno 286,60 EUR / 2.159,39 kn, uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate, sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017).

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Vinkovcima, 3. svibnja 2023.

 

Sudac:

                                                                                                                                               Ivan Katičić  v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljan stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana o dana prijema ovog rješenja. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud kao drugostupanjski sud.

 

 

Dostaviti:

1.  Odvjetnik M. E., Z. – punomoćnik tužitelja

2.  Odvjetnik I. P., V. – punomoćnik tuženika