REPUBLIKA HRVATSKA P-2554/21 OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja M. K., iz S., O.: …, koji je
zastupan po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika
P. Z., O.: …, koja
je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva L. i partneri u
Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u
nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika R. V.,
odvjetnika u S. te proglašenja presude od 2. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 12.3. ugovora o kreditu broj:
…koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 10.
srpnja 2007. po javnom bilježniku S. Z. broj ovjere: O.-20053/2007 pa
stoga ista ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, solidarne i
založne dužnike.

II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 877,13 eur /
6.608,74 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. srpnja 2007. do
isplate po stopi od 15% godišnje od 11. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.
prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja
2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Za više zatraženo od dosuđenog u točki II. izreke presude, i to za više zatražen
iznos glavnice od 51,93 eur / 391,26 kn, kao i za zatezne kamate na taj iznos,
tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 P-2554/21

IV. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od
826,20 eur / 6.225,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i
isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik 10. srpnja 2007. sklopili ugovor o
kreditu br. …. Navedenim ugovorom da je ugovorena nepoštena i ništetna
odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) koja mu je naplaćena
prilikom isplate kredita. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnom
odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), sve na način kako je to
specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da
je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da su strane tu naknadu
dobrovoljno ugovorile. Također je istakao prigovor zastare.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. …od 10. srpnja 2007., otplatne kartice, pregleda uplata po kreditu, knjigovodstvene
kartice, saslušanjem svjedokinje M. B. – osobnog bankara, saslušanjem
tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve
činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22), dalje ZPP, prema
kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na
prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret
inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih
ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće
činjenice.

7. Iz izvedenih dokaza, posebno ugovora o kreditu s otplatnom karticom te
saslušanjem tužitelja i osobnog banka – svjedokinje M. B., sud je utvrdio:
- da su parnične stranke, dakle tužitelj i tuženik, sklopili ugovor o kreditu br.
… 10. srpnja 2007. na iznos u kunama u protuvrijednosti od 150.100,00
CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita i jednostrano
promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila
4,35 % te da je kredit trebalo otplatiti u 360 mjesečnih anuiteta,

3 P-2554/21

- da je odredbom 12.3 predmetnog ugora o kreditu ugovoreno: „Korisnik
kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci
naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od
iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn",

- da je banka tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od

1.501,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dana 10. srpnja 2007. (str. 23. spisa).,
- da je srednji tečaj CHF banke na dan 10. srpnja 2007. iznosio 4,402895 (str.

139. spisa), tako da naplaćena naknada preračunate u kune iznosi 6.608,74
(1.501,00 CHF × 4,402895 tečaj = 6.608,74 kn),

- da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe o
naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i to iz razloga što je ta naknada
propisana cjenikom banke pa banka tu naknadu naplaćuje kod svih kredita, osim u
situaciji kad banka ima neku posebnu akciju pa pojedinog svog klijenta oslobodi od
toga troška, ali u konkretnom slučaju toga nije bilo,

- da u predmetnom ugovoru o kreditu nije objašnjeno na što se odnosi trošak tzv. ulazne naknade,

- da saslušana svjedokinja osobni bankar u svom iskazu nije objasnila na što
se to točno odnosi trošak ulazne naknade, naime, svjedokinja je navela da trošak
ulazne naknade, dakle trošak obrade kredita, ustvari predstavlja efektivnu kamatnu
stopu koja se razlikuje od stvarne kamatne stope koja se uračunava u pojedine
anuitete,

- svjedokinja je navela da je efektivna kamatna stopa stvarni trošak banke
prilikom obrade kredita, a to je cijeli niz troškova obrada kreditnog zahtjeva, procjena
stana ako se za kredit jamči hipotekom, ili ako se uzimaju drugi oblici osiguranja
kredita, zatim troškovi izlazne naknade, troškovi solemnizacije i dr.,

- da je tužitelj naveo da je njemu jasno što predstavlja trošak procjene
vrijednosti nekretnine u svrhu osiguranja založnim pravom, jer je snosio taj trošak,
također mu je jasno što predstavlja trošak izrade projekta građevinskih radova jer je
snosio taj trošak radi utvrđenja potrebnog iznosa kredita, da mu je jasno što je trošak
solemnizacije kredita, jer je snosio i taj trošak, naime, svi ti troškovi tužitelju su jasni
jer su stvarni, realni troškovi, koje je on snosio s razlogom, međutim, na što se odnosi
trošak obrade kredita (tzv. ulazna naknada), a za koji iznos mu je umanjen isplaćeni
iznos kredita, nije mu jasno tj. nije mu jasno na što se točno odnosi taj trošak.

8. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti je li navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu u
dijelu u kojem je ugovorena tzv. ulazna naknada, ništetna ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

9. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenjem ništetnom ugovorne
odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi) i sukladno tome zahtjevu
za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom plačenog po osnovi
ništetne odredbe.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

4 P-2554/21

Nadalje je za ukazati na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda
RH br. Su-IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u
slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna
drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju
zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi
teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne
ugovorne odredbe. Stoga je dakle prigovor zastare i u pogledu zahtjeva za isplatom
neosnovan u cijelosti.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o
zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003), a za
vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne
novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP).

Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno st. 2 čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se
da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP,
posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

11. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), propisano
je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje
određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene
kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora
o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz
toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu
naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne
ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

12. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju,
ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja
sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za
sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti.

5 P-2554/21

13. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je
nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku
kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na
temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

14. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna
odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u
suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju
neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve
ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene
jasno i razumljivo.

15. Slijedom navedenog u nastavku je potrebno raspraviti:

- je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za
obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu,
- odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog
novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u
pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj.

16. Polazeći od utvrđenja:

- da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor
trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora
su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana
(sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani,
bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih u ugovoru
poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među
ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i one sadržane u ugovoru,
- kao i da je u čl. 12.3 ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu
kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita i
plaća se jednokratno prije korištenja kredita, s time da se ta naknada može naplatiti
od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno
o iskorištenom iznosu kredita,

ovaj sud zaključuje da se radi se o ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik.
Kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji
reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i
ne može pojedinačno pregovarati, to se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o
spornoj ugovornoj odredbi. Da je tomu tako, dakle da nije bilo mogućnosti
pregovaranja, proizlazi i iz iskaza svjedokinje - osobnog bankara i tužitelja.

Nadalje, po ocjeni ovoga suda, plaćanje naknade za obradu kreditnog
zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tu neravnotežu posebno uzrokuje
činjenica da je tuženik nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog
kreditiranog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos
kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi,
manji iznos od ugovorenog kredita za 1,00%. Ta činjenica je na opisani način
prouzrokovala znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i

6 P-2554/21

potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao,
a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a
izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita. Stoga je pobijana odredba čl.

12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna.

Dakle, odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj
obvezao prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog
zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, je nepoštena i ništetna, jer tuženik u
ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno
pregovaralo već se, očito radi o standardnoj stipulaciji ugovora od strane prednika
tuženika na temelju koje se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u paušalnom
iznosu od 1,00% jednokratno.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko
ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno
sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadu za obradu
zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao
opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što
rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja
uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
tužiteljice kao potrošača.

18. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o
odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i
dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo
pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da odredba čl. 12.3. predmetnog
ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP
koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

19. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00%
od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se
nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika,
a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, sud smatra da tuženik nije dokazao
suprotno odnosno da se o odredbi čl. 12. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno
pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

20. Imajući u vidu da je tužitelj snosio sve troškove nastale sastavljanjem,
potvrđivanjem ili izvršenjem toga Ugovora o kreditu (troškove osiguranja kredita,
procjene nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…),
izneseno dodatno budi sumnju koji su to stvarni troškovi naplaćeni kroz trošak
obrade kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa
sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu.

Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se
sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena
struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje
kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da
korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori
u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje
kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi (troškove osiguranja kredita, procjene

7 P-2554/21

nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…) koje je tuženik
imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i
odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada
bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog
iznosa kredita.

21. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača,
jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od
iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. To
rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne
odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja,
nepošten stjecatelj.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, sporna odredba čl. 12.3. predmetnog
Ugovora o kreditu kojom je propisa obveza plaćanja naknade za obradu kredita (tzv.
ulaznu naknadu) ukazuje se kao nepoštena, a time i ništetna, a tuženik se ukazuje
kao nepošteni stjecatelj.

23. Nadalje je potrebno raspraviti visinu tužbenog zahtjeva.

Kako je navedeno u ulomku 7. obrazloženja čitanjem otplatne kartice s
prikazom efektivne kamatne stope (str. 23. spisa) sud je utvrdio da je banka tužitelju
naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.501,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti dana 10. srpnja 2007. (str. 23. spisa). Nadalje, na ročištu od 18.
listopada 2022. sud je izveo dokaz uvidom u arhivu tečajne liste tuženika te utvrdio
da je srednji tečaj za CHF na dan 10. srpnja 2007. bio 4,402895 (str. 137.-138.
spisa).

Stoga je dakle, tuženik tužitelju na ime obrade kredita naplatio iznos od 6.608,74 kn (1.501,00 CHF × 4,402895 tečaj = 6.608,74 KN).

Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je osnovan do iznosa od 6.608,74 kn ili
875,13 eur pa ga je u tom dijelu sud prihvatio. Za više zatraženo u iznosu od 391,26
kn ili 51,93 eur tužbeni zahtjev nije osnovan pa ga je sud u tom dijelu odbio.

24. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je
stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne
kamate na plaćeni iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o
tzv. ulaznoj naknadi, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene
ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

25. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze,
duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.
ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza
dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29.
ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope

8 P-2554/21

zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske
zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17,
1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 75/22).

26. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I., II. i III. izreke presude.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155
jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu. Naime, u osnovu je uspio 100%, a u
visini 94,41% pa je ukupan uspjeh 97,20%. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema
Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07,
148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe
iznos od 1.125,00 kn, zastupanje na 3 ročišta (07.06.22., 18.10.22., 21.11.22.) na
kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.125,00 kn,
što ukupno iznosi 4.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od

1.125,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kn i trošak pristojbe
presude u iznosu od 300,00 kn, što sveukupno iznosi 6.225,00 kn ili 826,20 eur.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja
do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih
kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19,
1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki IV.
izreke presude.

U Splitu 2. svibnja 2023.

SUTKINJA Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja
pun tužene
u spis