1

Poslovni broj:  37. Gž-1872/2023-2

 

 

           

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                                                                       Poslovni broj:  37. Gž-1872/2023-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. D. iz Z., OIB: …,  kojega zastupa punomoćnica I. C., odvjetnica u Z., protiv tužene R. A. d.d., sa sjedištem u Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5414/20-22 od 17. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 2. svibnja 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5414/20-22  od 17. veljače 2023. 

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

 

"Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju Č. D. iz Z., OIB:…, 2.217,19 EUR/16.708,33 kn, koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj …, ima vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 1,21 EUR/9,1 kn od 30. kolovoza 2007.

- 0,7 EUR/5,3 kn od 2. listopada 2007.

- 0,17 EUR/1,29 kn od 21. prosinca 2007.

- 2,02 EUR/15,24 kn od 21. prosinca 2007.

- 3,04 EUR/22,91 kn od 1. prosinca 2007.

- 4,78 EUR/36,05 kn od 29. travnja 2008.

- 2,16 EUR/16,3 kn od 24. svibnja 2008.

- 1,14 EUR/8,57 kn od 27. lipnja 2008.

- 2,42 EUR/18,27 kn od 2. srpnja 2008.

- 0,53 EUR/4,02 kn od 29. kolovoza 2008.

- 0,64 EUR/4,73 kn od 3. rujna 2008.

- 1,75 EUR/13,17 kn od 3. rujna 2008.

- 10,24 EUR/77,13 kn od 3. rujna 2008.

- 4,55 EUR/34,28 kn od 23. prosinca 2008.

- 11,78 EUR/88,75 kn od 23. prosinca 2008.

- 12,89 EUR/97,12 kn od 23. prosinca 2008.

- 13,39 EUR/100,9 kn od 23. prosinca 2008.

- 12,24 EUR/92,23 kn od 23. prosinca 2008

- 12,51 EUR/94,26 kn od 28. travnja 2009.

- 10,35 EUR/78,01 kn od 8. svibnja 2009.

- 8,77 EUR/66,04 kn od 9. lipnja 2009.

- 9,19 EUR/69,23 kn od 11. srpnja 2009.

- 10,02 EUR/75,53 kn od 28. kolovoza 2009.

- 9,95 EUR/74,98 kn od 15. rujna 2009.

- 9,13 EUR/68,81 kn od 26. rujna 2009.

- 10,69 EUR/80,57 kn od 21. listopada 2009.

- 11,97 EUR/90,17 kn od 24. prosinca 2009.

- 13,78 EUR/103,81 kn od 20. siječnja 2010.

- 13,36 EUR/100,68 kn od 18. veljače 2010.

- 15,82 EUR/119,2 kn od 19. ožujka 2010.

- 15,35 EUR/115,69 kn od 20. travnja 2010.

- 16,26 EUR/122,54 kn od 20. svibnja 2010.

- 24,13 EUR/181,81 kn od 9. lipnja 2010.

- 22,51 EUR/169,61 kn od 27. srpnja 2010.

- 27,46 EUR/206,88 kn od 13. kolovoza 2010.

- 25,75 EUR/194 kn od 13. kolovoza 2010.

- 23 EUR/173,29 kn od 15. listopada 2010.

- 28,8 EUR/216,99 kn od 15. listopada 2010.

- 36,18 EUR/272,6 kn od 23. prosinca 2010.

- 30,95 EUR/233,23 kn od 26. siječnja 2011.

- 32,79 EUR/247,03 kn od 22. veljače 2011.

- 30,46 EUR/229,47 kn od 30. ožujka 2011

- 30,88 EUR/232,63 kn od 28. travnja 2011.

- 40,77 EUR/307,17 kn od 24. svibnja 2011.

- 41,73 EUR/314,43 kn od 30. lipnja 2011.

- 49,81 EUR/375,27 kn od 29. srpnja 2011.

- 45,58 EUR/343,4 kn od 29. kolovoza 2011.

- 40,95 EUR/308,52 kn od 27. rujna 2011.

- 40,03 EUR/301,57 kn od 5. listopada 2011.

- 39,67 EUR/298,91 kn od 22. studenog 2011.

- 41,86 EUR/315,38 kn od 23. prosinca 2011.

- 43,76 EUR/329,74 kn od 29. siječnja 2012.

- 44,02 EUR/331,66 kn od 18. veljače 2012.

- 42,7 EUR/321,73 kn od 31. ožujka 2012

- 43,59 EUR/328,43 kn od 19. travnja 2012.

- 44,2 EUR/333,02 kn od 30. svibnja 2012.

- 43,17 EUR/325,3 kn od 29. lipnja 2012.

- 43,44 EUR/327,33 kn od 31. srpnja 2012.

- 42,68 EUR/321,55 kn od 28. kolovoza 2012.

- 41,02 EUR/309,04 kn od 21. rujna 2012.

- 42,79 EUR/322,37 kn od 19. listopada 2012.

- 43,64 EUR/328,77 kn od 17. studenog 2012.

- 43,04 EUR/324,28 kn od 22. prosinca 2012.

- 39,7 EUR/299,14 kn od 29. siječnja 2013.

- 42,54 EUR/320,5 kn od 27. veljače 2013.

- 42,79 EUR/322,37 kn od 28. ožujka 2013

- 41,67 EUR/314 kn od 26. travnja 2013.

- 38,22 EUR/287,96 kn od 1. lipnja 2013.

- 38,13 EUR/287,3 kn od 19. lipnja 2013.

- 38,98 EUR/293,69 kn od 24. srpnja 2013.

- 40,34 EUR/303,94 kn od 29. kolovoza 2013.

- 42,22 EUR/318,14 kn od 26. rujna 2013.

- 41,25 EUR/310,82 kn od 19. listopada 2013.

- 41,94 EUR/316,01 kn od 27. studenog 2013.

- 42,72 EUR/321,89 kn od 20. prosinca 2013.

- 43,21 EUR/325,54 kn od 21. siječnja 2014.

- 44,23 EUR/333,27 kn od 16. veljače 2014.

- 43,9 EUR/330,74 kn od 1. travnja 2014.

- 42,76 EUR/322,19 kn od 18. travnja 2014.

- 42,4 EUR/319,45 kn od 29. svibnja 2014.

- 42,56 EUR/320,69 kn od 27. lipnja 2014.

- 43,88 EUR/330,6 kn od 5. srpnja 2014. do isplate,

 

za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu iznosi 1.744,25 EUR/13.142,02 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, počam od 17. veljače 2023. do isplate, sve u roku 15 dana."

 

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama a tvrdnja žaliteljice o toj procesnoj povredi je pušalna i neodređena, svodi se na reproduciranje zakonske odredbe.

 

5. Suprotno proizvoljnoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedene su i ocijenjene bitne tvrdnje i stavovi stranaka kao i njihovi dokazni prijedlozi, navedeni su i razlozi zbog kojih dokazni prijedlog tužene da se sasluša kao svjedok javnobilježnička prisjednica nije prihvaćen. Žaliteljica uopće ne navodi koji od njenih dokaznih prijedloga nije prihvaćen i od kakvog je to utjecaja na pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane te za ocjenu dokaza dao valjane razloge. Stoga su neutemeljeni navodi žaliteljice o arbitrarnosti prvostupanjske presude, povredi načela kontradiktornosti i uskraćivanju prava na  raspravljanje u postupku pred sudom prvoga stupnja.

 

6. U ovom slučaju tužena je tvrdila, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, da je informirala tužitelja o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, argumentirajući to navodima da na svjetskom i domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, koje bi ona trebala znati i o njima informirati tužitelja. Sporna ugovorna odredba je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, ugovor je solemniziran time je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor razumljiv i da odgovara njihovoj pravoj volji. Tužitelj je imao mogućnost odabrati kredit uz valutnu klauzulu u eur. Međutim, te su okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze, pa niti saslušavati prisjednicu iz ureda javnog bilježnika.

 

7. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

 

8. U konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba za tužitelja je mogla biti jasna i razumljiva u gramatičkom smislu te u postupku solemnizacije nije izrazio dvojbe u pogledu njenog sadržaja i značenja te u ovom kontekstu javni bilježnik nije imao razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB. Međutim, kao prosječni potrošač bez znanja i iskustva o kreditnom poslovanju, u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kakvu mu obvezu nameće ova odredba, solemnizacijom ugovora takav nedostatak nije otklonjen.

 

9. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, što slijedi i iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

 

10. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetne odredbe.

 

11. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 6. srpnja 2007. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 11.641,92 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Tužena je sastavila tekst ugovora.

 

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zakljućujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

13. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj kaluzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne kaluzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni  nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

 

14. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.  Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

15. I odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

 

16. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

 

17. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da mu je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF pa su njeni dokazni prijedlozi radi utvrđenja mogućnosti takvog izbora irelevantni. Iz priloženih promotivnih uvjeta tužene za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 30. rujna 2007. ne proizlaze ikakve informacije o rizičnosti valute CHF utvrđene u postupku kolektivne zaštite potrošača, upravo su krediti u toj valuti promovirani kao tada najpovoljniji obzirom na najnižu kamatnu stopu.

 

18. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima.  Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača  ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne  informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora. Stoga žaliteljica neosnovano tvrdi da je tijekom postupka iznijela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima o tome da "sporne odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite".

 

19. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

20. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

 

21. Kako iz sadržaja navoda tužene i dokaza koje je predložila ne proizlazi da je tužitelja informirala o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo pregovaralo a pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj kaluzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 502.a st.1 . ZPP.

 

22. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

 

23. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

24. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj kaluzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je bespredmetan prigovor  žaliteljice da je nalaz vještaka izrađen "kao da su stranke ugovorile kunski kredit".

 

25. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

 

26. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

 

27. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

 

28. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 5. studenoga 2020. zastara nije nastupila.

 

29. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao takav nije sporan. 

 

30. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

 

31. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

 

32. Odluka o naknadi parničnoga troška tužitelju zakonita je i pravilna u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1  ZPP.

 

33. Prema odredbi čl. 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 126/22, stupila na snagu 5. studenoga 2022.) vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Odredba Tbr. 48. st. 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u ovom slučaju u vrijeme donošenja odluke o naknadi troškova tužitelju na teret protivne strane bila na snazi odredba Tbr. 50. Tarife koja propisuje vrijednost boda od 15,00 kn, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn.

 

34. Također su pravilno dosuđeni troškovi sastava podneska od 25. studenoga 2021. kojim se, na poziv suda, tužitelj izjasnio o nalazu  i mišljenju sudskog vještaka  kao i podneska od 12. rujna 2022. kojim je iznos potraživanja iskazao i u valuti eur u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, jer su ti podnesci bili potrebni za vođenje postupka. Trošak pristojbe na presudu u iznosu od 68,62 eura pravilno je dosuđen jer iz uplatnice proizlazi da je tužitelj platio taj iznos a ne umanjeni kao što proizvoljno tvrdi žaliteljica.

 

35. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

 

36. Imajući u vidu ishod ovoga spora u pogledu glavnog zahtjeva, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu, 2. svibnja 2023.

 

                                                                                                                      Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.