REPUBLIKA HRVATSKA P-4514/22 OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja D. M., O.:… K.
L., koja je zastupana po punomoćniku Ž. Ć., odvjetniku u S., protiv
tužene Z. d.d., Z., O.:
…, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog
društva P. & P. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene
glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika te
proglašenja presude od 2. svibnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplati tužitelju, u roku 15 dana, iznos od 4.455,82 eur /

33.572,44 kn,1 zakonskim zateznim kamatama,

i to po stopi od 15% godišnje od 15. studenog 2005. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos u eur na iznos u kn od do
0,06 0,45 15.11.05. isplate
0,73 5,50 15.12.05. isplate
3,58 26,96 15.03.08. isplate
2,39 18,03 15.04.08. isplate
3,35 25,25 15.10.08. isplate
7,99 60,18 15.11.08. isplate
1,40 10,56 15.12.08. isplate
19,17 144,43 15.01.09. isplate
19,35 145,81 15.02.09. isplate

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 P-4514/22

13,39 100,85 15.03.09. isplate
14,75 111,17 15.04.09. isplate
15,03 113,22 15.05.09. isplate
12,67 95,47 15.06.09. isplate
13,08 98,57 15.07.09. isplate
14,31 107,79 15.08.09. isplate
16,84 126,9 15.09.09. isplate
14,02 105,67 15.10.09. isplate
15,85 119,39 15.11.09. isplate
15,56 117,20 15.12.09. isplate
20,47 154,23 15.01.10. isplate
23,63 178,02 15.02.10. isplate
22,94 172,87 15.03.10. isplate
26,08 196,49 15.04.10. isplate
31,82 239,78 15.05.10. isplate
30,31 228,39 15.06.10. isplate
38,25 288,17 15.07.10. isplate
38,02 286,47 15.08.10. isplate
51,93 391,28 15.09.10. isplate
43,83 330,23 15.10.10. isplate
45,70 344,34 15.11.10. isplate
51,17 385,51 15.12.10. isplate
51,94 391,35 15.01.11. isplate
51,94 391,35 15.02.11. isplate
50,72 382,16 15.03.11. isplate
50,82 382,90 15.04.11. isplate
56,53 425,91 15.05.11. isplate
68,66 517,32 15.06.11. isplate
82,47 621,35 15.07.11. isplate
95,98 723,13 15.08.11. isplate
72,31 544,79 15.09.11. isplate
64,34 484,79 15.10.11. isplate
64,87 488,8 15.11.11. isplate
65,97 497,08 15.12.11. isplate
72,84 548,85 15.01.12. isplate
74,91 564,42 15.02.12. isplate
72,66 547,45 15.03.12. isplate
72,32 544,90 15.04.12. isplate
73,46 553,49 15.05.12. isplate
75,44 568,43 15.06.12. isplate
72,97 549,79 15.07.12. isplate
72,29 544,65 15.08.12. isplate
66,22 498,93 15.09.12. isplate
71,45 538,34 15.10.12. isplate
73,89 556,69 15.11.12. isplate
72,27 544,51 15.12.12. isplate
70,33 529,88 15.01.13. isplate
69,66 524,84 15.02.13. isplate
68,97 519,63 15.03.13. isplate

3 P-4514/22

73,80 556,03 15.04.13. isplate
66,69 502,48 15.05.13. isplate
65,53 493,73 15.06.13. isplate
66,22 498,96 15.07.13. isplate
65,49 493,47 15.08.13. isplate
68,09 513,05 15.09.13. isplate
69,78 525,73 15.10.13. isplate
70,60 531,92 15.11.13. isplate
73,52 553,98 15.12.13. isplate
70,57 531,71 15.01.14. isplate
69,17 521,13 15.02.14. isplate
70,96 534,65 15.03.14. isplate
69,40 522,87 15.04.14. isplate
67,16 505,99 15.05.14. isplate
67,64 509,63 15.06.14. isplate
69,24 521,69 15.07.14. isplate
70,52 531,31 15.08.14. isplate
70,84 533,77 15.09.14. isplate
72,21 544,09 15.10.14. isplate
74,17 558,90 15.11.14. isplate
74,54 561,68 15.12.14. isplate
74,83 563,86 15.01.15. isplate
74,69 562,74 15.02.15. isplate
74,69 562,74 15.03.15. isplate
74,69 562,74 15.04.15. isplate
74,69 562,74 15.05.15. isplate
74,69 562,74 15.06.15. isplate
57,50 433,20 15.07.15. isplate

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od

2.300,75 eur / 13.585,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. veljače 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi
se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj … na iznos od

31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan
plaćanja. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu
s odlukom kreditora. Tijekom postupka tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao
kamatnu stopu. Navedene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o
zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i
Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od

14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po
osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u
CHF.

4 P-4514/22

Podneskom od 14. ožujka 2021. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju, dok je podneskom od 25. siječnja 2023. taj
tužbeni zahtjev iskazao u eur, kao službenoj valuti R. H.. Tužbenim
zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa od 4.455,82 eur / 33.572,44 kn sa
zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da
se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je
prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da tužitelj
nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. U nastavku postupka tuženik je
istakao da tužiteljica nije potrošač te da je predmetni kredit podigla radi bavljenja
turističkom djelatnosti.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br.
… od 9. rujna 2005., vlasničkog lista, otplatnog plana – početnog i stvarnog,
prometa po kreditu, općih uvjeta poslovanja tužene, čitanjem pisanog nalaza i
mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 24. veljače 2021.

4. Prvostupanjskom presudom P-747719 od 21. srpnja 2022. sud je prihvatio
tužbeni zahtjev. Međutim, drugostupanjskim rješenjem Ž. u S.
G./2022-2 od 1. prosinca 2022. navedena prvostupanjska odluka je ukinuta te
je predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U nastavku postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Dokaz
saslušanjem osobnog bankara sud nije izveo iz razloga što tuženik nije postupio po
nalogu suda da dostavi u spis podatke o imenu, prezimenu i adresi osobnog banka.

6. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117.
st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu
dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te
prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na
strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi
dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

8. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. … od 9. rujna 2005.,
vlasničkog lista, otplatnog plana – početnog i stvarnog, prometa po kreditu, općih
uvjeta poslovanja tužene, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za
knjigovodstvo i financije M. T. od 24. veljače 2021., sud je utvrdio:
- da su tužiteljica i tužena 19. rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu br. …
na iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a
na dan isplate kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da se radilo o namjenskom kreditu,

- da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog
ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi te da joj je predmetni ugovor ponuđen kao
jedina mogućnost kupnje osobnog vozila na kredit,

5 P-4514/22

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora (čl. 2. ugovora),

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 120 anuiteta te da je dospijeće anuiteta bilo petnaestog u mjesecu,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 15. listopada 2015.,

- da se tijekom trajanjakredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je u
periodu od 19. rujna 2005. do 30. rujna 2007. bila 4,50%, od 1. listopada 2007. do

31. siječnja 2008. bila 5,15%, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2008. bila je 5,80%,
od 1. srpnja 2009. do 30. travnja 2010. bila je 6,30%, od 1. svibnja 2010. do 31.
listopada 2010. bila je 6,05%, od 1. studenog 2010. do 30. lipnja 2011. bila je 5,50%,
od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. bila je 5,25%, od 1. siječnja 2014. do otplate
(15. listopada 2015.) kredita bila je 3,23%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope i valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta što je
dovelo do pretplate odnosno stjecanja bez osnove,

- da je u presudama T. suda u Z. poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., V. trgovačkog suda R. H. poslovni broj P.-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i V. suda R. H. poslovni broj R.-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je
u tom postupku bila tuženik pod 1. mijenjala bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj
promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa
i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,
odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na
odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-
2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od

13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći
u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije
kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 20. veljače 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna

14. lipnja 2018.

9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti, kao
prethodno pitanje, jesu li odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu

6 P-4514/22

u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove
tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev
za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku
od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok
od pet godina.

Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec od 1. studenog 2007. do isplate kredita (7. prosinca 2012.).

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-
2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda
RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za
zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv
tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane
uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala
jednostranom odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja

2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu
kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5
godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja

2019.

U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 10. lipnja

2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati
od 13. lipnja 2014.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u
povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja

2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

7 P-4514/22

Stoga je i u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet
stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka
zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih
odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-
IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „

Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici
Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi
dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2
od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-
47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.

U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su
posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od
pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom
slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja

2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka

2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu
uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne
revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih
interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br.
79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim
odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

*Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda
pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do
prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe.„

Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.
doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju
utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o
pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017-2).
*Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne
zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje
teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku
kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti
sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s
valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih
parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u
postupku kolektivne zaštite.

8 P-4514/22

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom
klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.

11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na
odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne

9 P-4514/22

činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.

502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.

13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-
2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke
VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna
shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan.

14. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br.
104/05 od 9. rujna 2005. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o
tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je
predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi rekonstrukcije i dovršenja izgradnje.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je
neosnovan u cijelosti.

Prigovori tužene da je tužitelj nije potrošač su paušalni, neargumentirani i
usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je
sklopio kao fizička osoba, a ne kao, primjerice, obrtnik ili zastupnik trgovačkog
društva i dr., što je razvidno iz samog ugovora o kreditu.

Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u
nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača, onda je sukladno pravilu o teretu
dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu
o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad
stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti
sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju
tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati
ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).

Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.
svibnja 2020. Isti pravni stav zauzima i Županijski sud u Puli Gž-974/21-2 od 25
listopada 2021. Nadalje, iz odluke Županijskog suda u Splitu Gž-722/2020-2 od 18.
svibnja 2020. proizlazi da se odredbe o zaštiti potrošača ne mogu restriktivno
tumačiti te da veza ugovora o kreditu s profesionalnom aktivnošću korisnika kredita
mora biti značajna.

Ovdje je za istaknuti da je sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice te je utvrdio
da cijeli svoj radni vijek tužiteljica ostvaruje plaću od nesamostalnog rada, kao kustos
u muzeju. Na tom, radnom mjestu tužiteljica je bila zaposlena u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, a i danas radi na tom radnom mjestu. Nadalje,

10 P-4514/22

tužiteljica nikada nije imala vlastiti obrt, tvrtku ili drugi oblik samostalne djelatnosti
Predmetni kredit tužiteljica je podigla u svrhu renoviranja stana u kojem živi, dakle za
rješavanje vlastitog stambenog pitanja. Tužiteljica se nikada nije bavila djelatnošću
iznajmljivanja., niti je ikada bila registrirani iznajmljivač u turističke svrhe.

Slijedom navedenog svi prigovori da tužiteljica ne bi bila potrošač su paušalni i
neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i
promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.

15. Ovdje je za istaknuti da je neosnovan i prigovor preinake tužbe.
Odredbom čl. 191. st. 1. PP-a propisano je da preinaka tužbe jest promjena
istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili. isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
U konkretnom slučaju tužiteljica od početka do kraja postupka traži isplatu
stečenog bez osnove. Po provedenom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni
zahtjev sukladno provedenom vještačenju na način da traži isplatu iznosa od

33.572,44 kn sa zateznim kamatama. Stoga sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a
nema preinake. Naime, tužitelj nije promijenio, ni činjeničnu, ni pravnu osnovu
tužbenog zahtjeva.

14. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od

4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog
sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-
2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna
tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br.
U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015,
U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom
Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-
4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom
postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude
povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti
potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09,
133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita
radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem
tuženika.

16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u
odnosu na tuženika pod 1) Zagrebačku banku (tuženika iz ovog postupka) utvrđeno
je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna
2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 1) povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima

11 P-4514/22

ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga,
kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i
metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno
odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.

U odluci VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga,
navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u
spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a
koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i
jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj
kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s
potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina
kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti
zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati
kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila
određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u
odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-
2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

17. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013.
koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 1) Zagrebačku banku
(tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je
prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca

12 P-4514/22

2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana
glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara
za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u
odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

18. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv.
slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed
navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i
Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. … od 9. rujna 2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1, 2. i

7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu
jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se,
kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije
imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja
oko sadržaja spornih odredbi čl. 1, 2. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni
egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i
obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba

13 P-4514/22

sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).

19. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. čl. predmetnog
ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope
jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu
nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a
na štetu tužitelja kao potrošača.

20. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja
za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka

2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14 P-4514/22

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.

502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.

Međutim, sukladno uputi drugostupanjskog suda, sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice te je utvrdio:

- da je tužiteljica predmetni kredit uzela u Z. jer joj je
Z. bila voljna dati kredit u iznosu koji je njoj bio potreban za
renoviranje stana u kojem živi,

- da je tužiteljica imala namjeru uzeti kredit u kunama ili eurima, međutim,
banka joj je ponudila samo kredit s valutnom klauzulom CHF, a to su obrazložili tako
što su joj naveli da joj, s obzirom na visinu njezinih primanja, mogu ponuditi samo
kredit s valutnom klauzulom CHF, a također je banka taj kredit tužiteljici predstavila
kao jako dobar kredit,

- da se radilo o tipskom kreditu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala
mogućnosti pregovaranja, kako cijelog ugovora, tako i pojedinih ugovornih odredbi,
- da banka tužiteljici nije objasnila rizike predmetnog kredita, posebno joj nije
objasnila na koji način se mijenja jednostrano promjenjiva kamatna stopa, a niti koji
su rizici valutne klauzule CHF,

- da tužiteljica na upit suda nije znala objasniti razliku između valutne klauzule
EUR i CHF, dakle, nije znala objasniti da je u slučaju ekonomske krize EUR stabilna
valuta, dok je CHF nestabilna valuta na način da njezin tečaj naglo raste usprkos
činjenici da je kuna stabilna.

Slijedom navedenog, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju banka tužiteljici
nije pružila osnovne informacije vezane za predmetni ugovor o kreditu. Time je
utvrđeno da se predmetni konkretni slučaj može podvesti pod tzv. slučaj „Franak“.

21. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru,
jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s
ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.

15 P-4514/22

22. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače

2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

Prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan je u cijelosti. Naime, iz
priložene dokumentacije i provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je
tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu korisnika kredita – dužnika te
da je premetni ugovor otplatila prijevremeno 7. prosinca 2012.

23. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog
ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi
određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim
odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

24. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:

- da su tužiteljica i tužena 19. rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 104/05
na iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a
na dan isplate kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1. ugovora),
- da se radilo o namjenskom kreditu,

- da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog
ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi te da joj je predmetni ugovor ponuđen kao
jedina mogućnost kupnje osobnog vozila na kredit,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,50%
godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora (čl. 2. ugovora),
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 120 anuiteta te da je dospijeće
anuiteta bilo petnaestog u mjesecu,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 15. listopada 2015.,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je u
periodu od 19. rujna 2005. do 30. rujna 2007. bila 4,50%, od 1. listopada 2007. do

31. siječnja 2008. bila 5,15%, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2008. bila je 5,80%,
od 1. srpnja 2009. do 30. travnja 2010. bila je 6,30%, od 1. svibnja 2010. do 31.
listopada 2010. bila je 6,05%, od 1. studenog 2010. do 30. lipnja 2011. bila je 5,50%,
od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. bila je 5,25%, od 1. siječnja 2014. do otplate
(15. listopada 2015.) kredita bila je 3,23%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope i valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi 33.572,44 kn, ako se uzme u obzir zbroj pozitivne
i negativne razlike (manje i više plaćeno u odnosu na otplatni plan),

16 P-4514/22

- međutim, ako se gleda samo iznos onoga što je tužitelj preplatio (mjesečni iznosi s predznakom minus) onda je to iznos od 35.393,66 kn.

26. Treba li od iznosa pretplate odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi
otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike), pravno je pitanje na koje
odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora.

Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti
tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli u CHF.

Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st.

1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora
odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici. Stoga zbrajanje pozitivne i negativne razlike,
daje nerazumljivu i neovršivu izreku. Naime, u tom slučaju iznos glavnice ne
odgovara zbroju tužiteljevih mjesečnih pretplata.

S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih
anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do
zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili
pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a), a što isti nije učinio.

27. U odnosu na sudsku praksu za navesti je slijedeće.

Presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021. i
Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž-1077/2020-3 od

2. veljače 2021. navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne
razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime
takvog ugovora.

Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski
sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače

2022., Županijski sud u Varaždinu Gž-1226/2020 od 3. ožujka 2021., Županijski sud
u Vukovaru Gž-779/21 od 9. ožujka 2022. i Županijski sud u Splitu Gž-367/2022-3 od

5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike, jer
plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza
vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.

28. U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće.
Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe,
a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge
nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće,
naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su:

1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj stvari,

3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani,

4. nepostojanje odgovarajuće osnove,

5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

29. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno

17 P-4514/22

vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci
plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je
ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)

Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita
tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos
kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i
plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik
kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također,
znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog
iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF nema značaj zaštitne klauzule
(očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.
Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je
proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se
sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.
Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Izmakla korist se ne
može smatrati umanjenje imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist
reparira kao naknada štete.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju nema činidbe banke koja bi dovela
do osiromašenja na strani banke zbog čega nema mjesta zbroju pozitivne i negativne
razlike, ovo posebno iz razloga što banka nije potraživala izmaklu korist, niti postavila
prigovor radi prebijanja.

30. Stoga dakle, u konkretnom slučaju tužitelju pripada iznos od 35.393,66 kn
(zbroj onoga što je tužitelj preplatio tj. mjesečni iznosi s predznakom minus).
Međutim, tužitelj može tražiti manje od onog što mu pripada.

Stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta koje tužitelj potražuje
tužbenim zahtjevom daje u tablici kako slijedi:

PRVI OTPLATNI PLAN PLAĆENO S OSNOVA ANUITETA

BROJ RAZLIKA

ANUITETA DATUM ANUITET TEČAJ

KN ANUITET TEČAJ KN U KN

27.09.2005

0 1 2 3 4(2V3) 5 6 7(5X6) 8(4-7)
1. 15.11.05. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,781313 1.529,73 -0,45
2. 15.12.05. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,797077 1.534,78 -5,50
3. 15.01.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,772831 1.527,02
4. 15.02.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,702109 1.504,39
5. 15.03.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,665301 1.492,62
6. 15.04.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,648072 1.487,10
7. 15.05.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,691689 1.501,06
8. 15.06.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,673604 1.495,27
9. 15.07.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,642183 1.485,22

10. 15.08.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,599858 1.471,68

11. 15.09.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,653818 1.488,94

12. 15.10.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,653975 1.488,99

13. 15.11.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,589544 1.468,38

14. 15.12.06. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,606460 1.473,79

15. 15.01.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,570678 1.462,34

16. 15.02.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,522322 1.446,87

17. 15.03.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,581258 1.465,73

18. 15.04.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,518090 1.445,52

19. 15.05.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,432687 1.418,19

20. 15.06.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,428036 1.416,71

21. 15.07.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,399039 1.407,43

22. 15.08.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,449971 1.423,72

23. 15.09.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,449575 1.423,60

24. 15.10.07. 319,94 4,779895 1.529,28 319,94 4,362990 1.395,90

25. 15.11.07. 319,94 4,779895 1.529,28 329,00 4,463993 1.468,65

26. 15.12.07. 319,94 4,779895 1.529,28 329,00 4,412464 1.451,70

27. 15.01.08. 319,94 4,779895 1.529,28 329,00 4,520091 1.487,11

28. 15.02.08. 319,94 4,779895 1.529,28 329,00 4,498845 1.480,12

29. 15.03.08. 319,94 4,779895 1.529,28 336,77 4,621088 1.556,24 -26,96