1

Poslovni broj: Gž-450/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-450/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. Š., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B. & M. iz Z., protiv tuženika F. C. d.d., consulting financijska kompanija, OIB: …, iz V., zastupanog po punomoćnici A. G., mag. iur., i tuženika Stečajne mase iza S.-A. g. d.o.o. g. u stečaju, OIB: …, iz Z., zastupanog po stečajnoj upraviteljici A. S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-192/2021-43 od 9. veljače 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 2. svibnja 2023.,

 

presudio je i riješio je

 

Žalbe tuženika F. C. d.d. djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika Stečajna masa iza S.-A. graditeljstvo d.o.o. odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-192/2021-43 od 9. veljače 2023. potvrđuje, dok se rješenje toga suda od 10. srpnja 2017. kojim je dopuštena preinaka tužbe ukida, bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi pred Trgovačkim sudom u Zadru poslovni broj Ovr-499/10 i Općinskim sudom u Zadru poslovni broj Ovr-2299/14 određena na 11/111 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao z.k.č.br. 1188/292, dvorište i kuća površine 444 m2, upisane u zk. ul. br. 2350 k.o. P., s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine:

- 1. Suvlasnički dio: 11/100 etažno vlasništvo (E-1) u naravi Apartman A1, koji se nalazi u prizemlju sjeveroistočno, a sastoji se od hodnika, kupaonice, kuhinje sa dnevnim boravkom, spavaće sobe i balkona, ukupne površine 31,53 m2, u etažnom elaboratu označeno sa A1 i obojeno crvenom bojom kojem pripada Garaža G1 u prizemlju površine 17,13 m2 i spremište S1 u podrumu površine 2,00 m2,

a koja ovrha je pokrenuta po prijedlogu ovrhovoditelja – ovdje tuženika pod 1), protiv ovršenika – ovdje tuženika pod 2).

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.223,70 eura (9.220,00 kn), sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.“

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik F. C. d.d. 23. veljače 2023. zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Žalbom osporava i raspravno rješenje od 10. srpnja 2017. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

 

2.1. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv navedene presude podnio je tuženik Stečajna masa iza S.-A. g. d.o.o. u stečaju 24. veljače 2023. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugoga stupnja presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

 

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika F. C. d.d. djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika Stečajna masa iza S.-A. g. d.o.o. neosnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe na njenom suvlasničkom dijelu nekretnine. Tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na činjenici da je predmnijevana vlasnica nekretnine te da tuženik S.-A. g. d.o.o. kao ovršenik nema vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini, a da je to tuženiku F. C. d.d. kao ovrhovoditelju bilo poznato. Na ročištu 10. srpnja 2017. tužiteljica je, uz proglašenje nedopuštenom ovrhe Ovr-2299/14 koja se vodi pred Općinskim sudom u Zadru, zatražila i proglašenje nedopuštenom ovrhe Ovr-499/10 koja se vodi pred Trgovačkim sudom u Zadru. Sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o preinaci tužbe te je preinaku dopustio raspravnim rješenjem od 10. srpnja 2017.

 

5.1. Uvidom u zk. izvadak od 20. kolovoza 2007. prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna nekretnina – apartman A1, površine 31,53 m2, upisana kao vlasništvo tuženika S.-A. g. d.o.o., te da je u C – listu upisano založno pravo banke1 na temelju Ugovora o kreditu od 1. veljače 2007. radi osiguranja potraživanja banke u iznosu od 6.000.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Iz zk. izvatka od 9. ožujka 2016. utvrđeno je da je 4. srpnja 2011. u zemljišnoj knjizi na predmetnom apartmanu provedena zabilježba ovrhe na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zadru broj Ovr-499/10 povodom prijedloga tuženika F. C. d.d. kao ovrhovoditelja, dok je tuženik S.-A. g. d.o.o. u tom postupku ovršenik. Ovrha je povjerena Općinskom sudu u Zadru na provedbu i vodi se pod brojem Ovr-2299/14, iz kojeg postupka je tužiteljica upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

5.2. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. kolovoza 2007. utvrđeno je da je tužiteljica od tuženika S.-A. g. d.o.o. kupila predmetni apartman kao apartmanski prostor, jer nije bilo provedeno etažiranje, te je ugovoreno da će se primopredaja i uknjižba prava vlasništva izvršiti nakon podmirenja ukupne kupoprodajne cijene. Aneksom Ugovora od 21. listopada 2014. točno je naznačen suvlasnički dio i etažna jedinica predmetnog apartmana, obzirom da je izvršeno etažiranje, te je prodavatelj dozvolio kupcu uknjižbu prava vlasništva.

 

5.3. Iz Ugovora o kreditu od 5. rujna 2007. utvrđeno je da je tužiteljica isti zaključila s bankom2 za iznos od 71.363,66 CHF u protuvrijednosti u kunama te da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine. Kao založni dužnik u Ugovoru je naveden tuženik S.-A. g. d.o.o. Rješenjem Z-1750/07 od 13. rujna 2007. dozvoljena je uknjižba založnog prava na nekretnini u korist kreditora banke2 radi osiguranja navedene tražbine. Rješenjem Z-14958/14 od 23. listopada 2014. odbijen je zahtjev predlagateljice Š. Š. za uknjižbu prava vlasništva i brisanje založnog prava uz obrazloženje da je na nekretnini upisana zabilježba ovrhe u korist ovdje tuženika F. C. d.d. Rješenjem Z-2063/07 od 3. siječnja 2008. odbijen je prijedlog ovdje tužiteljice radi brisanja prava zaloga banke1 u iznosu od 6.000.000,00 kn na teret apartmana A1 uz obrazloženje da predlagateljica nije dostavila izvornik ili ovjerenu presliku brisovnog očitovanja.

 

5.4. Uvidom u Suglasnost za prodaju apartmana od 25. srpnja 2007. utvrđeno je da je banka1, zastupana po mr. sc. L. H., suglasna da S.-A. g. d.o.o., zastupan po direktoru D. A., proda apartman broj 1 u skladu s Kupoprodajnim ugovorom sklopljenim između S.-A. g. d.o.o. i kupca Š. Š.. U potpisu Suglasnosti je L. H.. Uvidom u Brisovno očitovanje od 12. listopada 2007. utvrđeno je da je banka1, zastupana po mr. sc. L. H., dozvolila da založni dužnik S.-A. g. d.o.o., zastupan po direktoru D. A., ishodi uknjižbu brisanja prava zaloga na apartmanu broj 1. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra utvrđeno je da je J. S. naveden kao osoba ovlaštena za zastupanje društva F. C. d.d., s time da je od 6. lipnja 2007. bio predsjednik Uprave, a od 30. lipnja 2017. član Upravnog odbora, dok je L. H. navedena kao osoba ovlaštena za zastupanje društva – glavni izvršni direktor od 1. srpnja 2010.

 

5.5. U prvostupanjskom postupku saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja te svjedoci D. A. koji je u vrijeme sklapanja ugovora o kupnji apartmana bio direktor S.-A. g. d.o.o. i M. H., zakonski zastupnik tuženika F. C. d.d., čije iskaze je sud ocijenio kao uvjerljive i životne jer potvrđuju slijed događaja naveden u dokumentaciji u spisu.

 

5.6. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da je L. H., kao osoba ovlaštena za zastupanje banke1 koja je izdala Brisovno očitovanje i Suglasnost za prodaju stana tužiteljici, a potom bila predsjednik Uprave tuženika F. C. d.d., morala imati saznanje da predmetna nekretnina nije vlasništvo S.-A. g. d.o.o., već da je stan prodan tužiteljici. Zbog toga da se tuženik F. C. d.d. ne može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige iz članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.; dalje: ZZK) jer je kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, obzirom da je morao znati da predmetni stan ne pripada tuženiku S.-A. g. d.o.o. Zbog toga da tužiteljica kao predmnijevana vlasnica ima pravo na sudsku zaštitu protiv takvog ovrhovoditelja, radi čega je usvojen tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom.

 

6. O žalbi tuženika F. C. d.d.:

U žalbi protiv presude navedeni tuženik je prije svega naveo da je tužiteljica upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u predmetu Općinskog suda u Zadru broj Ovr-2299/14, ali da nije upućena na parnicu u ovršnom predmetu Ovr-499/10 pa nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u tom ovršnom postupku. Zbog toga da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 10. srpnja 2017., protiv kojeg tuženici nisu imali pravo izjaviti žalbu, pogrešno dozvolio preinaku tužbe u odnosu na ovrhu pod brojem Ovr-499/10. Žalbom stoga pobija i navedeno rješenje. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je tužiteljica preinačila tužbu te je pogrešno donosio rješenje o preinaci. Naime, ovaj ovršni postupak pokrenut je pred Trgovačkim sudom u Zadru, kao stvarno i mjesno nadležnim sudom za određivanje ovrhe, dok je provedba ovrhe povjerena Općinskom sudu u Zadru, kao mjesno nadležnom sudu na čijem se području nekretnina nalazi. Procesno gledano radi se o jednom ovršnom postupku na nekretninama, bez obzira na to što je za određivanje ovrhe nadležan jedan sud, a za provedbu ovrhe drugi sud, tako da tužiteljica na ročištu 10. srpnja 2017. nije preinačila tužbu, već je sredila tužbeni zahtjev na način da je tužbom za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe obuhvatila cijeli ovršni postupak. Zbog toga je ovaj sud u tom dijelu uvažio žalbu tuženika F. C. d.d. kao osnovanu te je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a ukinuo raspravno rješenje od 10. srpnja 2017., bez vraćanja sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a ovaj sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi, danim razlozima ni provedenim dokazima, a u presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

6.2. Tuženik F. C. d.d. nadalje je naveo u žalbi da je J. S. bio član Nadzornog odbora banke1 prije nego se zaposlio kod tog tuženika, ali da 25. srpnja 2007. kada je banka1 izdala tuženiku S.-A. g. d.o.o. Suglasnost za prodaju apartmana tužiteljici i 27. kolovoza 2007. kada je zaključen Kupoprodajni ugovor za predmetni apartman nije više radio u banci1 pa nije imao nikakva saznanja o kupoprodaji tog apartmana. L. H. da je u navedenom periodu doista radila u banci1 kao predsjednik Uprave banke, ali ta banka je osim centrale u V. imala još 23 poslovnice diljem Hrvatske pa je L. H. dnevno potpisivala više desetaka raznih dokumenata koje su pripremili djelatnici banke, bez dubinske analize svakog pojedinog dokumenta. Navedeno da potvrđuje i iskaz svjedoka A. da se za sve obraćao referentu J.. Iz stanja spisa da ne postoji nijedan dokaz da je banka1, odnosno L. H. znala da je S.-A. g. d.o.o. prodao stan tužiteljici. Vezano uz Ugovor o kupoprodaji apartmana istaknuo je da tužiteljica nije zatražila uknjižbu tri i pol godine pa je upravo ona bila nesavjesna i ne uživa pravnu zaštitu, a navedeno da prvostupanjski sud nije raspravio i ocijenio, čime je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Budući da tužiteljica nije zatražila uknjižbu prava vlasništva, a obzirom na ugovorne odredbe o isplati kupovnine, taj tuženik da je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretnini 13. listopada 2010. osnovano zaključio da do zaključenja Kupoprodajnog ugovora nije došlo. Prethodni žalbeni navodi također nisu osnovani. Naime, iz iskaza svjedoka A. može se zaključiti da je trgovačko društvo tuženika S.-A. g. d.o.o. bilo jedan od većih klijenata banke1, a što proizlazi i iz činjenice da mu je ta banka odobrila kredit od 6.000.000,00 kuna te je u tom iznosu zasnovano i založno pravo na cijelom objektu koji je tada bio u njegovom vlasništvu. S obzirom na visinu kredita ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika F. C. d.d. da je rukovodstvo banke potpisivalo dokumente koje su pripremili djelatnici banke bez analize svakog pojedinog dokumenta. Općepoznata je činjenica da djelatnici banaka ne odlučuju o odobravanju kredita, posebno ne tako visokih iznosa kredita, već da kredite odobrava rukovodstvo banke, dok djelatnici banaka samo pripremaju dokumente vezane uz kredite za koje su dobili nalog od rukovodstva banke. Da je to bilo tako i u konkretnom slučaju proizlazi iz iskaza svjedoka A. da je referent J. odrađivao sve što je trebalo, dok je on za to vrijeme uvijek prijateljski popio kavicu bilo s J., bilo s J. S. ili sa svima njima. Iz prethodno navedenoga proizlazi daljnji zaključak da je J. S., koji je u vrijeme odobrenja kredita bio u rukovodstvu banke1, bilo poznato da je tuženiku S.-A. g. d.o.o. kredit potreban za izgradnju apartmana za prodaju pa već sama ta činjenica otvara mogućnost sumnje da su apartmani prodani trećim osobama, zbog čega je postupku ovrhe trebalo pristupiti s povećanom pažnjom. Što se tiče L. H., osim što je sudjelovala u odobravanju kredita tuženiku S.-A. g. d.o.o., zbog čega je bila upućena da se radi o gradnji apartmana za daljnju prodaju, navedena osoba je 25. srpnja 2007. tom tuženiku osobno potpisala suglasnost za prodaju predmetnog apartmana A1 kupcu Š. Š. u skladu s kupoprodajnim ugovorom koji je između njih sklopljen toga dana, a 12. listopada 2007. osobno mu je potpisala i brisovno očitovanje kojim ga je ovlastila da ishodi uknjižbu brisanja zaloga na apartmanu A1 za koji mu je dva i pol mjeseca ranije dala suglasnost za prodaju. Iz svega navedenog treba zaključiti da su J. S. i L. H., koji su u vrijeme pokretanja ovršnog postupka bili rukovodeći kadar tuženika F. C. d.d., znali, odnosno da su imali dovoljno razloga posumnjati u to da upis vlasništva u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju vlasništva. Činjenicu da je tuženik F. C. d.d. znao za postojanje Kupoprodajnog ugovora između tuženika S.-A. g. d.o.o. i tužiteljice potvrđuje i žalbena tvrdnja toga tuženika da je, obzirom na ugovorne odredbe o isplati kupovnine, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretnini 13. listopada 2010. osnovano zaključio da do zaključenja tog Kupoprodajnog ugovora nije došlo. Zbog svega navedenog ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da tuženik F. C. d.d. nije bio u dobroj vjeri pa se ne može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige iz članka 8. ZZK-a. Iz istog razloga žalbeni navodi da tužiteljica nije zatražila uknjižbu tri i pol godine i da je ona bila nesavjesna nisu od utjecaja na pravilnost presude.

 

6.3. Tuženik F. C. d.d. zaključno je u žalbi osporio odluku o parničnom trošku navodeći da se ista ne može ispitati jer se ne zna na koga se obveza plaćanja troška odnosi te jesu li tuženici dužni snositi trošak solidarno ili je svaki od njih dužan naknaditi pola dosuđenih troškova, čime da je također počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud ni u odluci i troškovima nije počinio navedenu bitnu povredu jer ta odluka nije nejasna. Naime, u situaciji kada sud nije odredio solidarnost u plaćanju troškova svaki tuženik dužan je naknaditi tužiteljici pola troška.

 

7. O žalbi tuženika Stečajna masa iza S.-A. g. d.o.o. u stečaju:

U žalbi protiv presude navedeni tuženik je istaknuo da tužiteljica pogrešno smatra da je predmetnu nekretninu stekla prije pokretanja ovrhe pa da bi ovrha bila nedopuštena, jer je u vrijeme pokretanja ovrha Ovr-499/10 i Ovr-2299/14 pravo vlasništva bilo uknjiženo u njegovu korist. Budući da tužiteljica nije ostvarila upis prava vlasništva prije pokretanja ovršnih postupaka, te imajući u vidu načelo povjerenja u zemljišne knjige, smatra predmetne ovrhe dopuštenima. Smatra da je ispunjen i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud iz iskaza tužiteljice i svjedoka D. A. izveo pogrešan zaključak da tuženik F. C. d.d. nije bio u dobroj vjeri te da je tužiteljica stoga predmnijevani vlasnik. Time da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka presude proturječi razlozima. Zaključno ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti unatoč činjenici da je tuženik S.-A. g. d.o.o. uknjižen kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, a da je tuženik F. C. d.d. bio u dobroj vjeri. Budući da se ovaj sud o povjerenju u zemljišne knjige i dobroj vjeri, odnosno nedostatku dobre vjere tuženika F. C. d.d., kao i o bitnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, očitovao povodom žalbe toga tuženika to se zbog nepotrebnog ponavljanja tuženik Stečajna masa iza S.-A. g. d.o.o. u stečaju upućuje na obrazloženje ove odluke dano po žalbi tuženika F. C. d.d.

 

8. Tuženik F. C. d.d. uspio je sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojega nisu nastali posebni troškovi pa mu ovaj sud nije dosudio trošak žalbenog postupka (članak 154. stavak 5. ZPP-a).

 

Koprivnica, 2. svibnja 2023.