1                Poslovni broj Gž R-23/2023-2

             

              REPUBLIKA HRVATSKA              

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA              

              Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola               Poslovni broj Gž R-23/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz V. G., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženog H. C. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9012/2020-26 od 5. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. svibnja 2023.

 

 

presudio je

 

 

1.   Djelomično se odbija kao neosnovane žalbe tuženika te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9012/2020-26 od 5. prosinca 2022. potvrđuje u odnosu na toč. I., II. i III. izreke.

 

2. Djelomičnim prihvaćanjem a u preostalom dijelu odbijanjem žalbe tužitelja (odbijajući dio toč. IV. izreke) i žalbe tuženika (usvajajući dio toč. IV. izreke), preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9012/2020-26 od 5. prosinca 2022. u toč. IV. izreke, na način da se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija preko iznosa od 1.078,37 eur / 8.125,00 kn[1], do konačno suđenoga u iznosu od 1.783,47 eur / 13.437,50 kn.

 

3.   Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 24,89 eur / 187,59 kn, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva do konačno postavljenog tužitelj odbija kao neosnovanim.

 

4. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

 

             

Obrazloženje

 

1st        Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika broj 2288/2020 od 14. listopada 2020. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 1006/16 od 11. studenog 2016.

 

II. Raskida se Ugovor o radu broj 1006/16 od 11. studenog 2016. sklopljen između tužitelja i tuženika te se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika određuje 5. prosinac 2022.

 

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u bruto iznosu od 43.805,16 kuna/5.813,94 euro (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.437,50 kuna / 1.783,47 euro (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u cijelosti.“

 

2nd      Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u odluci o troškovima postupka - toč. IV. izreke i to preko dosuđenog iznosa od 13.437,50 kn, pobija tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud neosnovano odbio dosuditi mu zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu presude, te da je pogrešno postupio kada je prilikom odmjeravanja parničnog troška kao vrijednost boda uzeo iznos od 10,00 kn, umjesto od 15,00 kn. Ukazuje da je čl. 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 126/2022, 28. listopada 2022.) izmijenjena Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tako da ista sada glasi: „Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna”. Navedena izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupila je na snagu dana 5. studenog 2022. Tbr. 48. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Posebno ističe da je do promjene vrijednosti boda došlo u razdoblju od zaključenja glavne rasprave do donošenja prvostupanjske presude u predmetnom postupku, pa obzirom je u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka vrijednost boda iznosila 15,00 kn, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je prilikom donošenja odluke o parničnom trošku primijenio vrijednost boda u visini od 10,00 kn, umjesto 15,00 kn. Također, da sud prvoga stupnja neopravdano nije primijenio odredbu iz Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja odvjetniku propisuje pravo na nagradu za ročište na kojem se objavljuje presuda, a koju je sud trebao primijeniti pravilnom primjenom materijalnog prava. Posebno se ističe kako trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja trošak potreban za vođenje parnice, a u skladu s člankom 155. Zakona o parničnom postupku.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, te obveže tuženika da mu naknadi daljnji trošak parničnoga postupka u iznosu od 7.656,25 kuna / 1.016,16 euro. Potražuje troškove žalbe.

 

3rd        Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da je pobijana presuda neosnovana. Osporava zaključak suda prvoga stupnja da prilikom donošenja odluke o nedopuštenosti otkaza nije vodio računa o primjeni kriterija iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu i čl. 72. KU-a, te tvrdi da je postupio upravo sukladno navedenim odredbama te uzeo u obzir ukupnost svih kriterija predviđenih istima. Smatra da sud nije ovlašten utvrđivati koji kriterij ima prednost između kriterija propisanih Zakonom o radu i KU-om, a konačno sud niti ne obrazlaže zašto smatra da bi duže trajanje radnog staža (u pitanju je jedna godina staža) imalo prednost pred većim brojem uzdržavanih članova obitelji jer to dovodi do pravne nesigurnosti. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatak radi kojih se ne može ispitati obzirom postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju odluke o otkazu i same odluke o otkazu. Ukazuje da je tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz i to smanjenje broja izvršitelja te da je u odluci o otkazu naveo o čemu je sve vodio računa prilikom odlučivanja o otkazu, proveo je zakonom propisan postupak prije otkazivanja te pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje teret radnika te je primijenio kriterije propisane odredbom čl. 72 KU-a. Stoga zaključuje da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je odluka o otkazu nedopuštena jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao tužbeni zahtjev odbiti. Ističe da je sud pobijanom presudom utvrdio dan sudskog raskida sa danom 5. prosincem 2022. odnosno danom kada je zaključena glavna rasprava u postupku, pri čemu je propustio dati valjane razloge za takvo svoje postupanje, posebno kraj činjenice da je on predložio da se kao dan sudskog raskida odredi 1. veljače 2021. Na opisani način sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u odredbi čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a jer presuda ima nedostatak radi kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Osporava u odluku o visini naknade štete, koju je sud tužitelju priznao u iznosu od sedam prosječnih bruto plaća tužitelja, iako u tom pravcu ne daje valjane razloge te potpuno zanemaruje činjenicu da je on predlagao odrediti naknadu štete u visini od 3 prosječne plaće. I iz tih razloga počinjena je bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a jer presuda ima nedostatak radi kojih se ne može ispitati obzirom nema razloga o odlučnim činjenicama. Osporava i odluku o troškovima postupka, jer je tužba u predmetu parničnom postupku podnesena radi utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nedopuštenom a za koje sporove Odvjetnička tarifa u tarifnom broju 7/2 alineja 6. predviđa nagradu u visini 200 bodova za čitav prvostupanjski postupak, pri čemu da je tužitelj zahtjev za isplatu postavio podneskom od 2. kolovoza 2022., pa zaključuje da je priznavanjem naknade prema visini tužbenog zahtjeva za sve radnje u postupku, sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravilnom primjenom materijalnog prava sud je za sve radnje do 2. kolovoza 2022. trebao priznati jednokratnu naknadu od 200 bodova a samo za ostale radnje prema visini tužbenog zahtjeva. Opisanom pogrešnom primjenom materijalnog prava sud je pogrešno obvezao tuženika na plaćanje iznosa od 5.000,00 kn koji tužitelju ne pripada.

Obzirom n navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

 

4th        Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. - dalje: ZPP).

 

4th1st  Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

5th        Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovna u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok je žalba tužitelja kojom pobija odluku o troškovima postupka preko priznato iznosa - odbijajući dio zahtjeva, djelomično osnovana.

 

6th        Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopuštena tuženikova Odluka broj 2288/2020 od 14. listopada 2020. o poslovno uvjetovanom otkazu njegova Ugovora o radu broj 1006/16 koji je sklopio sa tuženikom dana 11. studenog 2016. (toč. I. izreke). Naime, tužitelj tvrdi da predmetna odluka nije zakonita, jer prilikom njena donošenja tuženik nije vodio računa o odredbama članka 71. i 72. Kolektivnog ugovora od dana 30. listopada 2019., kojima je regulirano pitanje otkazivanja radniku, niti o odredbi čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. i 127/17. - dalje u tekstu: ZR-a). Obzirom je ustvrdio kako mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, tužitelj je pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. i 3. ZR istakao i zahtjev (podneskom koji prileži str. 237 do 239 spisa) za raskidom Ugovor o radu broj 1006/16 od 11. studenog 2016. te je predložio da se kao dan prestanka njegova radnog odnosa kod tuženika odredi dan donošenja prvostupanjske presude (toč. II. izreke), dok je toč. III. izreke, istakao zahtjev za naknadom štete u visini od njegovih sedam ugovorenih mjesečnih plaća (prosječna mjesečna plaća tužitelja prije otkaza ugovora o radu iznosila je 6.257,88 kn bruto) što ukupno predstavlja u bruto iznos od 43.805,16 kn/5.813,94 euro, sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

6th1st  Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja ocjenom provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke u predmetu i to:

 

-  da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 1986., pri čemu je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 1006/16 od 11. studenog 2016. bio raspoređen na radnom mjestu vlakovođe u Z., Područni centar Z. s pripadajućim kolodvorima;

-  da je tuženik Odlukom o  poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 2288/2020 od 14. listopada 2020. - koju je tužitelj primio 16. listopada 2020. te je protiv iste dana 2. studenog 2020. podnio Zahtjev za zaštitu prava, kom tuženik nije udovoljio nakon čega je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana podnio predmetnu tužbu, tužitelju otkazao prethodno navedeni ugovor o radu;

-  da se prije donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tuženik savjetovao sa radničkim vijećem (na taj način je postupio sukladno odredbi čl. 150. st. 1. ZR);

-  da iz sadržaja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o poslovno uvjetovanim otkazom, jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova radnika - zbog kontinuiranih operativnih gubitaka, stanja narušene likvidnosti, solventnosti i neadekvatnosti kapitala, uslijed čega je tuženik bio primoran preustrojiti poslovanje društva i racionalizirati broj radnika, pa je stoga i donio Pravilnik o organizaciji (Službeni vjesnik broj: 15/20 od 26. kolovoza od 2020.) koji je izmijenjen na način da je došlo do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu vlakovođa, pa je tako na tom radnom mjestu u Područnom centru Zagreb smanjen broj izvršitelja sa 16 na 15;

-  da iz sadržaja predmetne odluke proizlazi (a tu tvrdnju tuženik ponavlja tijekom čitavoga postupka pa tako i sadržajem svoje žalbe) da je tuženik prilikom njena donošenja uzeo u obzir odredbu čl. 105. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, da je cijenio i okolnost o kraćem trajanju radnog odnosa, o socijalnom statusu usporednog radnika, činjenici da je tužitelj kod tuženika u radnom odnosu ukupno 20 godina, da ima ukupno 53 godine života, da nema utvrđenu invalidnost i da uzdržava dvoje djece, te da se uzimajući u obzir te okolnosti tužitelj pojavljuje kao tehnološki višak, dok usporedni radnik A. T. koji ima manje radnog staža od tužitelja nije određen kao višak jer ima više uzdržavanih članova obitelji od tužitelja.

 

7th        Temeljem gornjih utvrđenja, sud prvoga stupnja zaključio je da je tuženik prilikom nove organizacije i sistematizacije radnih mjesta na radnom mjestu vlakovođa u Područnom Centru Z. broj izvršitelja smanjio sa 16 na 5 radnika, slijedom čega je imao opravdan razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Također, sud zaključuje da iako je tuženik u prilog svojih tvrdnji kojima se vodio prilikom donošenje predmetne odluke (ukupnost svih kriterija propisanih čl. 72. Kolektivnog ugovora) dostavio Odluku o utvrđivanju Liste tehnološkog viška radnika od 8. rujna 2020., Prilog 1 i Popis radnika, iz koje proizlazi da A. T. nije utvrđen tehnološkim viškom iako ima manje godina radnog staža od tužitelja jer ima više uzdržavanih članova obitelji, iz iste nije bilo moguće utvrditi koji od radnika zadovoljava radne obveze i propisane uvjete iz sistematizacije, koji ima status hrvatskog branitelja iz domovinskog rata i koliko iznose ukupna primanja na osnovu broja uzdržavanih članova i zaposlenih članova obitelji. Također, da je primjena kriterija iz čl. 72. Kolektivnog ugovora trebala uključivati i svojevrsno bodovanje radnika po pojedinim kriterijima, i to po već unaprijed određenim mjerilima, a što je u konkretnom slučaju izostalo, slijedom čega nije bilo moguće utvrditi iz kojeg razloga i na temelju kojih kriterija je tuženik radniku A. T. koji je imao manje radnog staža kod tuženika od tužitelja i koji je bio mlađi od tužitelja dao prednost prilikom utvrđivanja viška radnika. Obzirom na navedeno, sud je utvrdio da tuženik prilikom donošenja Odluke o otkazu nije vodio računa o primjeni kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR-a i čl. 72. KU-a, slijedom čega je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju utvrdio nedopuštenom.

 

7th1st  Obzirom je kao osnovanu prihvatio tvrdnju tužitelja da mu nije više prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika - tuženik se tome nije protivio, sud prvoga stupnja je pozivom na odredbu čl. 125. st. 1. ZR-a utvrdio da se raskida se Ugovor o radu broj 1006/16 od 11. studenog 2016. sklopljen između tužitelja i tuženika (sudski raskid ugovora o radu) te je kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika odredio dan 5. prosinac 2022. odnosno dan donošenja prvostupanjske presude.

 

7th2nd                       Budući da je tužitelj kod tuženika radio od 1986. pa sve do otkazivanja ugovora o radu, da je u trenutku otkazivanja bio star 53 godine (rođen je 1967.), da ima dvoje djece od kojih se jedno redovito školuje, sud mu je na ime naknade štete zbog sudskog raskida dosudio iznos od bruto 13.437,50 kn/1.783,47 euro, koji predstavlja iznos od 7 mjesečnih plaća isplaćenog mu tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu.

 

8th        Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, jer je rezultat pravilne primjene materijalnoga prava na utvrđeno činjenično stanje.

 

8th1st  Neosnovano tuženik ističe da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, je presuda niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi dovoljno valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

 

9th        Odredbom čl. 115. st. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, odnosno ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Odredbom stavka 2. istoga članka, propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

9th1st  Smisao odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a, nije u tome da se ograniči sloboda odlučivanja poslodavca tako da višak radnika mora utvrditi isključivo prema trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Smisao navedenog propisa je u tome da se od otkazivanja zaštite socijalno ugroženiji ili najranjiviji radnici, kod poslodavca koji zapošljava veći broj radnika i kad postoji mogućnost više izvršitelja jednog radnog mjesta, slijedom čega poslodavac može odluku o poslovno uvjetovanom otkazu donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je riječ u konkretnom slučaju (kriteriji iz članka 72. KU-a), pritom vodeći računa o svim kriterijima, s time što je autonomno pravo poslodavca odrediti kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost. Međutim, pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan te kriterije konkretno naznačiti, razmotriti i primijeniti, i u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji su to kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz.

 

9th2nd                       Čl. 72. Kolektivnog ugovora koji se u predmetnom slučaju primjenjuje, predviđeni su kriteriji za utvrđivanje viška radnika, pa je tako 1. kriterijem predviđeno da je između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja, višak je radnik koji ispunjava uvjete za starosnu mirovinu. Prema 2. kriteriju, između radnika koji rade na radnim mjestima na kojima se smanjuje broj izvršitelja, višak je radnik koji ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu. Prema 3. kriteriju, ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, tehnološki višak se određuje između radnika neovisno o kojem se radnom mjestu radi. Neovisnim radnim mjestom smatraju se srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se kroz Pravilnik o organizaciji ukidaju. Tehnološki višak su radnici koji ne obavljaju poslove uredno, skloni su uživanju alkohola, opojnih droga ili ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije. Višak su i radnici s kojima nakon gubljenja radne sposobnosti nisu sklopljeni novi ugovori o radu odnosno nemaju potrebnu zdravstvenu sposobnost za radno mjesto prema ugovoru o radu. Prema 4. kriteriju, višak je radnik s manje godina radnog staža ostvarenog u Društvu, pri čemu se tehnološki višak određuje između radnika organizacijske jedinice koje su definirane Pravilnikom o organizaciji, a obavljali su poslove na radnim mjestima gdje se smanjuje broj izvršitelja ili se ukida radno mjesto, s tim da se pod radnim stažem u Društvu podrazumijeva se radni staž ostvaren u društvima iz članka 3. Kolektivnog ugovora. Prema 5. kriteriju višak je onaj radnik koji nakon ispunjavanja prethodnih uvjeta pod brojem 1.- 4. nema status hrvatskog branitelja iz domovinskog rata. Prema 6. kriteriju, na radnom mjestu na kojem se smanjuje broj radnika, ako više njih podjednako zadovoljava prethodne kriterije, višak je radnik koji ima veća ukupna primanja na osnovu broja uzdržavanih članova i zaposlenih članova obitelji.

 

10th   Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i sadržaja prethodno navedenih odredbi ZR i Kolektivnog ugovora koji se u predmetnom slučaju primjenjuje, i po stavu ovoga suda drugoga stupnja, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je tuženik imao opravdan razlog za donošenjem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu jer se broj izvršitelja na radnom mjestu tužitelja smanjio. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, sama ta činjenica ne utječe na pravilnost i zakonitost sporne odluke o otkazu, jer je sud pravilno zaključio ocjenom izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) da tuženik nije dokazao da je prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju i utvrđivanja njega kao viška radnika, primijenio odnosno pravilno primijenio odredbu čl. 115. ZR i odredbu čl. 72. Kolektivnoga ugovora, kojom su propisani zakonski i dodatni kriteriji sukladno kojima se utvrđuje koji radnik se „pojavljuje“ kao višak. I po stavu ovoga drugostupanjskog suda, iz sporne odluke i njenih priloga nije vidljivo na koji način su primijenjeni kriteriji kojima se tuženik rukovodio prilikom odabira kojem će se radniku otkazati ugovoru o radu, posebno kada se uzme u obzir i činjenica da je tužitelj radnik koji ima više godina radnog staža kod tuženika – i više godina života, od radnika T. I. u odnosu na koga tuženik tvrdi da je bio usporedni radnik. Samim konstatiranjem odnosno navođenjem da je tuženik prilikom donošenja sporne odluke „vodio računa o odredbi čl. 105. Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, o kraćem trajanju radnog odnosa, o socijalnom statusu usporednog radnika, da je radnik kod poslodavca u radnom odnosu ukupno 20 godina, da ima ukupno 53 godine života, da nema utvrđenu invalidnost. U odnosu na obvezu uzdržavanja radnik ima dvoje djece.“, bez jasnog dovođenja u vezu tih podataka sa podacima drugih radnika – usporednih radnika, nije se mogao na transparentan i objektivan način utvrditi višak radnika pa i u odnosu na tužitelja nije bilo moguće utvrditi iz kojeg razloga je tuženik radnicima koji su bili mlađi od tužitelja i koji su imali kraći radni staž dao prednost u odnosu na tuženika.

 

10th1st                      U odnosu na zaključak suda prvoga stupnja iz koga proizlazi da je tuženik prilikom primjene čl. 72. Kolektivnog ugovora trebao provesti svojevrsno bodovanje, valja reći, da je točan žalbeni navod tuženika da ista odredba kolektivnog ugovora tu okolnost ne predviđa, međutim tuženik je bio dužan u slučaju kada postoje dodatni kriteriji jasno navesti te dodatne kriterije, pažljivo ih razmotriti i primijeniti, pri čemu valja navesti da se 5. i 6 kriterij primjenjuje u slučaju da postoje radnici koji podjednako zadovoljavaju prva četiri kriterija, a i pri tome je potrebno jasno navesti koji od radnika ima/nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, te kolika su ukupna primanja po osnovu broja uzdržavanih i zaposlenih članova obitelji, što u predmetnom slučaju nije transparentno i jasno navedeno, pa stoga doista nije moguće na siguran način utvrditi zbog kojih je razloga i kriterija tuženik radniku koji je mlađi od tužitelja i ima kraći radni staž od tužitelja dao prednost prilikom utvrđivanja viška radnika.

 

10th2nd                   U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije ovlašten utvrđivati koji kriterij ima prednost između kriterija propisanih ZR i Kolektivnim ugovorom, valja ponoviti da i ovaj sud prihvaća da svaki otkaz ugovora o radu valja individualizirati jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, jednako kao i da poslodavac ima autonomno pravo odlučiti kojem će kriteriju dati važnost prilikom otkazivanja, međutim pritom poslodavac je dužan jasno, obrazloženo navesti kojem kriteriju je dao prednost i zbog čega, što je u predmetnom slučaju izostalo. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dokazao da je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu upravo tužitelju, a na tuženiku je teret dokaza u smislu odredbe članka 135. st. 3. ZR-a.

 

11th   Obzirom je odluka tuženika broj 2288/2020 od 14. listopada 2020. utvrđena nedopuštenom, te kako je sud utvrdio da tužitelju više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja sadržan pod toč. II. izreke, odnosno raskinuo ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 11. studenog 2016., pri čemu je također pravilno postupio kada je dan raskida odredio sa danom 5. prosinca 2020., jer do sudskog raskida ugovora nije moglo doći prije nego se utvrdi da li je odluka tuženika nedopuštena (tuženik je do zaključenja glavne rasprave a i sada u žalbi osporavao tvrdnju tužitelja da se radi o nezakonitoj odluci o otkazu ugovora o radu), pa stoga činjenica da je tuženik predložio da se kao dan sudskog raskida ugovora odredi dan 1. veljače 2021., ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke sadržane pod toč. II. izreke.

 

11th1st                      U odnosu na žalbeni navod tuženika da je naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini od 7 prosječnih plaća previsoko odmjerena valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno - obzirom na sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 125. st. 1. ZR, dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 43.805,16 kuna/5.813,94 euro, pri čemu je cijeno dužinu radnog staža tužitelja kod tuženika, njegovu životnu dob u trenutku donošenja odluke, te obveze uzdržavanja tužitelja. Broj uzdržavanih osoba od strane tužitelja sud je utvrdio stranačkim iskazom tužitelja na koji tuženik nije imao primjedbi, pa sada sa uspjehom ne može u žalbi ukazivati da se stranačkim iskazom ta okolnost ne može utvrđivati. Konačno, taj žalbeni navod je neosnovan, jer nema nikakvog razloga da sud ne pokloni vjeru tvrdnji stranka u dijelu u kom iskazuje o broju uzdržavanih članova svoje obitelji, ukoliko ocijeni da se radi o iskazu koji je objektivan i ničim nije doveden u pitanje. Dakle, kako je sud prvoga stupnja ocijenio da je iznos od 43.805,16 kuna/5.813,94 euro obzirom na okolnosti slučaja primjereni iznos štete – visina plaće tužitelja koja je prethodila otkazu ugovora o radu nije sporna, nije bilo nikakva opravdanog razloga da prihvati prijedlog tuženika u pravcu priznanja naknade štete koja bi iznosila tri plaće tužitelja.

 

12th   Obzirom na sve navedeno, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu u odnosu na toč. I., II i III. izreke, te u tom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

13th   Odluku o troškovima postupka pobijaju i tužitelj i tuženik i to tužitelj iz razloga što mu sud nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude kom je pristupio, te obzirom da je vrijednost boda pogrešno odmjerio, a tuženik iz razloga što smatra da je sud troškove postupka do dana kada je tužitelj ustao zahtjevom za naknadom štete, trebao odmjeriti primjenom Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarife) dok mu je ostale radnje, one koje su potom uslijedile u postupku, trebao priznati prema visini tužbenog zahtjeva.

 

13th1st                      U odnosu na žalbu tužitelja, valja reći da je ista osnovana u dijelu u kom ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno kada mu nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude. To stoga što trošak pristupa ročištu za objavu presude predstavlja svrsishodan trošak i objektivno potreban za vođenje parnice, naknadu koga sud određuje u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, osobito u situaciji kada je tužitelj bio uredno obaviještena o tom ročištu pa se smatra da mu je toga dana obavljena dostava presude a to znači da od sljedećeg dana teče i rok za eventualnu žalbu, pa je svakako korisno da se stranka što prije upozna sa sadržajem presude, ovjereni prijepis koje se uručuje odvjetniku ako je prisutan na ročištu za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP-a), a što se u konkretnom slučaju i dogodilo, jer je punomoćnik odvjetnik pristupio ročištu za objavu presude na kom mu je uručen pismeni otpravak presude.

 

13th2nd                   Uzimajući u obzir i okolnost da je tužitelj sa svojim zahtjevom uspio u cijelosti, te da je pravovremeno postavio zahtjev za naknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetniku za ročište radi objave presude na kojemu je isti bio prisutan, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za naknadom zatraženog troška u visini od 625,00 kn (50 bodova uvećano za PDV-e) odbio kao neosnovan (nije mu ga priznato), pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava i to odredbe čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju taj trošak valjalo priznati.

 

13th3rd                     Pritom, valja istaknuti da je prilikom odmjeravanja troškova postupka sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je uzeo u obzir vrijednost boda od 10 kn, a ne od 15,00 kn kako je to propisano Tarifom koja je stupila na snagu 5. studenog 2022., jer se sud u trenutku donošenja predmetne odluke kretao u okviru postavljenog zahtjeva za naknadom troškova postupka (str. 253 spisa),  pa je tako i ovaj drugostupanjski sud trošak pristupa ročištu za objavu presude odmjeri prema vrijednosti boda koji je tužitelj svojim troškovnikom i zatražio. Svako drugo postupanje -  neovisno o činjenici da je do promjene vrijednosti boda došlo u razdoblju od zaključenja glavne rasprave do donošenja - objave prvostupanjske presude u predmetnom postupku, ne bi bilo pravilno niti zakonito.

 

14th   Osnovano tuženik ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za sve radnje u postupku tužitelju odmjerio nagradu za njegovo zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, što je imalo za posljedicu da trošak koji je tužitelju odmjeren trošak postupka u nepripadajućem dijelu. Naime, i po stavu ovoga suda prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnoga prava tužitelju pripada nagrada za zastupanje za radnje poduzete do dana 2. kolovoza 2022. prema Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife, a za radnje koje su nakon toga uslijedile prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, jer je tužitelj podneskom od 2. kolovoza 2022. (str. 237 do 238 spisa) pored zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, postavio i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te zahtjev za naknadom štete.

 

14th1st                      Obzirom na gore navedeno, odnosno činjenicu da je tužitelj pravilno ustvrdio da mu pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, kao i da je tuženik osnovano ustvrdio da sud prvoga stupnja prilikom odmjeravanja troškova postupka nije pravilno primijenio odredbe Tarife, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem kako žalbe tužitelja tako i žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. IV. izreke (čl. 373. st. 3. ZPP-a), na način da je tužitelju valjalo priznati za njegovo zastupanje po punomoćniku odvjetniku trošak postupka (pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a) za sve radnje u postupku do dana 2. kolovoza 2022. prema Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife, a za radnje od toga dana pa nadalje prema Tbr. 7. Toč. 1. Tarife, pa tako za sastav podneska od 2. kolovoza 2022. - iznos od 100 bodova, za pristup ročištu od 19. rujna 2022. - iznos od 100 bodova, za sastav podneska od 13. listopada 2022. - iznos od 100 bodova, za pristup ročištu od 19. studenog 2022. - 100 bodova, pristup ročištu za objavu presude - 50 bodova ili sveukupno 650 bodova uvećano za PDV-e ili 8.125,00 kn/1.078,37 euro. Zahtjev tužitelja preko toga iznosa do konačno suđenoga u iznosu od 13.437,50kn/1.783,47 euro (za iznos od 5.312,50 kn) valjalo je odbiti kao neosnovan. Pri tom, tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 30. rujna 2022. obzirom isti nije bio potreban.

 

15th   Obzirom je tužitelj sa svojom žalbom djelomično uspio (vrijednost predmeta spora osporavanog dijela zahtjeva je 11.725,00 kn) i to samo u dijelu u kom je osnovano ustvrdio da mu pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude, a koji uspjeh ovaj sud utvrđuje u omjeru od 30% (kvantitativni i kvalitativni uspjeh), tužitelju pripada trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 6. Tarife u iznosu od 24,89 euro/187,59 kn.

 

16th   Uspjeh tuženika u žalbenom postupku, ovaj sud ocjenjuje neznatnim, slijedom čega mu nije priznat trošak žalbe, sve to pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 2. svibnja 2023.

 

              Predsjednica vijeća:

 

              Nataša Babić, v.r.