Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 78. P Ob-127/2022-13
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
31000 Osijek
Europske avenije 7
Poslovni broj: 78. P Ob-127/2022-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski Sud u Osijeku, po sutkinji Jadranki Oroz, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: ..., iz V., ..., zastupan po opunomoćenici Ž. K.-T., odvjetnici u V., protiv I. tuženice S. Ž., OIB: ..., iz D., ... i II. tuženice I. Č., OIB: ..., iz Z., ..., zastupane po opunomoćenici J. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane i zaključene glavne rasprave 17. ožujka 2023., u nazočnosti I. tužene i njenog opunomoćenika, a u odsutnosti tužitelja i opun. tužitelja, te II. tuženice, javno objavljene dana 28. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e
- Utvrđuje se da izvanbračnu stečevinu tužitelja I. J. i I. tuženice S. Ž. predstavlja nekretnina upisana u z.k. u.l. br. ... kč. br. ... k.o. V. u naravi kuća, dvor voćnjak i oranica, površine ... m/2, tako da su tužitelj I. J. i I. tužena S. Ž. bili suvlasnici na istoj nekretnini u ½ idealnog dijela te nekretnine, te se o d b i j a tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da sud naloži I. tuženici S. Ž. da mu izda tabularnu ispravu podobnu za zemljišno knjižni prijenos prava suvlasničkog dijela veličine 3/10 idealnih dijelova predmetne nekretnine sa imena I. tuženice S. Ž. na ime tužitelja I. J., sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, jer će to u protivnom zamijeniti ova presuda.
- Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini navedenoj pod točkom I. preko ½ dijela do zatraženog dijela od 3/5.
- Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
- "Utvrđuje se ništavim ugovor o darovanju i to u dijelu koji predstavlja 3/10 idealnih dijelova nekretnine upisano u z.k. u.l. br. ... kč. br. ... k.o. V. u naravi kuća, dvor voćnjak i oranica, površine ... m/2, zaključen dana ... između I. tužene S. (S.) Ž., kao darovatelja i II. tužene M. (Ž.) I. kao daroprimateljice.
- Utvrđuje se da izvanbračnu stečevinu tužitelja i I. tuženice predstavljaju i zasebna nekretnina i to stan upisan u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, k.o. D. zk. ul. br. ... poduložak br. ..., kč. br.... od ... m/2, na koju su tužitelj I. J. i I. tuženica S. Ž. suvlasnici, pa se ova suvlasnička zajednica sukladno ranijem dogovoru stranaka razvrgava fizičkom diobom i to tako da tužitelju I. J. ostane u samovlasništvu stan upisan u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, k.o. D. zk. ul. br. ... poduložak br. ..., kč. br. ... od ... m/2.
- Nalaže se tužitelju da tuženicama solidarno naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.687,04 eura (slovima: trinaestisućašestotinaosamdeset sedameuračetiricenta)/ 103.125,00 kn (slovima: stotinutritisućestotinudvadesetpet kuna), u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tuženica za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 13.687,04 eura /103.125,00 kn do zatraženog iznosa od 17.718,22 eura/ 133.497,93 kn, tj. za iznos od 4.031,18 eura/ 30.372,93 kn, kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
I. Općinski sud u Osijeku proglašava se apsolutno nenadležnim za suđenje u dijelu ovog parničnog postupka koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva tužitelja I. J. koji glasi: „ Utvrđuje se da izvanbračnu stečevinu tužitelja i I. tuženice predstavlja i zasebna nekretnina i to etažirani izvanknjižni dio kuće od ... m/2 katastarski broj ... koji se vodi u posjedovnom listu br. ... ko. K., Republika B., na kojoj su tužitelj I. J. i I. tuženica S. Ž. suvlasnici, pa se ova suvlasnička zajednica sukladno ranijem dogovoru stranaka razvrgava fizičkom diobom i to tako da tuženici S. Ž. ostaje u samovlasništvu etažirani izvanknjižni dio kuće od ... m/2 katastarski broj ... koji se vodi u posjedovnom listu br. ... ko. K., R.epublika B., te se u tom dijelu ukidaju sve provedene radnje u postupku i odbacuje tužba.
II. Ne dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na ponovni tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari radi isplate (str. 327- 331 spisa).
III. Određuje se kao vrijednost predmeta spora iznos od 215.000,00 kn.
Obrazloženje
1. Tužitelj je po opunomoćeniku Općinskom sudu u Valpovu podnio tužbu dana 9. lipnja 2011. u kojoj u bitnome navodi da su tužitelj i I. tužena S. Ž. živjeli u izvanbračnoj zajednici u V., ..., od 6. svibnja 1997. do 4. svibnja 2007., da je za vrijeme trajanja te izvanbračne zajednice tužitelj stekao svojim vlastitim sredstvima sam ili u pretežitom dijelu stambenu kuću u V. koja je u vrijeme kupoprodaje bila u vrlo lošem stanju, nepogodna za život i stanovanje, upisana z.k. u.l. br. ... kč. br. ... k.o. V. u naravi kuća, dvor voćnjak i oranica, površine ... m/2 koju je tužitelj platio 120.000,00 DM, te priznaje da je I. tužena doprinijela sa 1/3 iznosa kupoprodajne cijene ili 40.000,00 DM koje je dobila od prodaje svoga stana od 49 m/2 u B., dok je ostatak kupoprodajne cijene od 80.000,00 DM ili 2/3 kupoprodajne cijene tužitelj sam financirao vlastitom ušteđevinom dijelom kreditom podignutim u iznosu od 100.000,00 kn kod PBZ V. s hipotekom stavljenu na kuću u suvlasništvu s bivšom ženom M. J. na adresi u V., ..., tekućim prihodima kroz godinu dana do konačne isplate V. M. i bivše vlasnice I. Ć. i kreditom grada V., te prihodom od dividende. Nadalje, navodi da je novu kuću u dvorištu na istoj adresi gdje se nalazi stara kuća tužitelj izgradio potpuno samostalno i to kreditom S. O. d.d. isplaćenim dividendama S. i dr. primitcima koji se ne mogu smatrati bračnom stečevinom jer je riječ o imovini koju je tužitelj unio u izvanbračnu zajednicu kao vlastitu imovinu, a koju je stekao za vrijeme trajanja prethodne bračne zajednice sa M. J. Navodi da je stan upisan u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u D. k.o. D. zk. ul. br. ... poduložak br. ..., kč. br. ... od ... m/2 kupio potpuno samostalno kreditom Z. banke uz fiducijarno osiguranje 21. srpnja 2000. u iznosu od 30.000,00 DM i opremio ga vlastitim sredstvima u iznosu od cca 10.000,00 DM, također navodi da etažirani dio kuće od 85 m/2 u K. izgradio vlastitim sredstvima zajedno sa suvlasnicima T. P. iz V. i G. J. iz B. koja kuća je izrađena 2006. na adresi ..., K., k.o. K., katastarski broj ... Tužitelj zahtjeva da se u ovom postupku utvrdi koja imovina predstavlja izvanbračnu stečevinu njega i I. tužene te određenje njihovog suvlasničkog omjera na istoj. Navodi da su tužitelj i I. tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice uredili svoje imovinsko pravne odnose na ostalim nekretninama koje su stekli zajedno za to vrijeme na način da je njemu pripao u samovlasništvo stan u D., dok je I. tuženoj pripao u samovlasništvo etažirani dio kuće navedene nekretnine u . Navodi da je I. tužena 31.10.2008. darovnim ugovorom svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine u V., a koji je samo formalno u zemljišnoknjižnim knjigama pripadao I. tuženoj u ½ idealnog dijela iste darovala II. tuženoj, a bez postojanja pristanka tužitelja, pa je tako raspolaganje apsolutno ništavo, a osim toga predmetno darovanje je učinjeno kada je predmetna nekretnina bila u fiducijalnom vlasništvu Z. banke što također dovodi do ništetnosti ugovora o darovanju.
2. U odgovoru na tužbu tuženice po opun. tužbu osporavaju u cijelosti, osporavaju da bi vrijednost predmetnog spora bila 100.000,00 kn, s obzirom da tužitelj navodi da je kupoprodajna cijena nekretnine u V. bila 120.000,00 DM, te je nesporno da je nadograđena i da sama vrijedi preko 100.00,00 eura, da sporni dio od 3/10 iznosi najmanje 215.000,00 kn, dok za nekretnine pod točkom III. prihvaća VPS. Navodi da je II. tužena kao suvlasnica u V. pokrenula pred Općinskim sudom u Valpovu postupak razvrgnuća suvlasnike zajednice nekretnina koji je obustavljen, jer je tuženik osporavao suvlasničke omjere stranaka i protivio se razvrgnuću pa je ista upućena na parnicu. II. tužena je pokrenula postupak radi utvrđivanja i razvrgnuća suvlasništva civilnom diobom koji se vodi pred Općinskim sudom u Valpovu ... Navodi da je navedene nekretnine stekla darovanjem I tužene majke S. Ž., a ista je nekretnine kupila 1997. s tužiteljem, novcem iz svoje posebne imovine u 2/3 dijela, a 1/3 je plaćena prodavatelju naknadno iz imovine stečene zajedničkim radom sa tuženim kao izvanbračnim suprugom, a izvanbračna zajednica je trajala od 1997. Dakle, predmetna nekretnina je kupljena iz posebne imovine I. tužene jer je u to vrijeme izvanbračna zajednica tek počela, samo je 1/3 naknadno plaćena iz te imovine. Stranke su 2000. iz izvanbračne imovine dogradili postojeću kuću iz imovine stečene zajedničkim radom, a u staroj kući su stanovali s djecom od 1997. do 2002., a u novi izgrađeni dio uselili tek 2002. Tužitelj u tužbi nije naveo svoje obveze koje je unio u izvanbračnu zajednicu, otac je četvero djece kojima je plaćao alimentaciju, školovao ih, naime kćerki je kupovao dionice, plaćao vozački ispit, otplaćivao kredite iz prijašnjeg braka, darivao svoju djecu za života i uzdržavao majku, a po presudi o rastavi braka od svibnja 1997. bio je dužan plaćati za svako dijete 15% od plaće. Također je plaćao hipotekarni kredit na zajedničku kuću sa bivšom supruge za uređenje iste i kupnju novog auta koji je ostavio bivšoj supruzi i sve te kredite otplaćivao za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Tužitelj u izvanbračnu zajednicu nije unio nikakvu imovinu, već samo dugove. Između stranaka nikada nije postojao dogovor o podjeli izvanbračne stečevine i tužitelj je bez znanja I. tužene zajedničku imovinu stan u D. darovao svojoj kćerki koja nekretnina je predmet postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Dubrovniku, pa tuženica ulaže prigovor litispedencije pod točkom II. tužbenog zahtjeva, a u odnosu na nekretninu u BiH ističe da iste ne mogu biti predmet odlučivanja u RH, a isto tako sud nije ovlašten dijeliti nekretnine kako to tužitelj predlaže fizičkom diobom, da vrši zamjenu suvlasničkih dijelova nekretnina među strankama, jer to može biti rezultat samo njihove volje. Predlaže da se tužbenih zahtjev po točkom I. i II. odbije kao neosnovan i obveže tuženika da nadoknadi troškove postupka.
3. Potrebno je navesti da se postupak u ovoj pravni stvari vodio pred Općinskim sudom u Valpovu pod poslovnim brojem ..., te nastavno pod brojem ..., koji je raspravnim rješenjem od 20. veljače 2019. prekinut do pravomoćnog okončanja predmeta pod brojem ..., odnosno dok se ne steknu uvjeti za nastavak ovog postupka, pa nakon što je u predmetu pod brojem ... odlukom Županijskog suda isti predmet vraćen na ponovni postupak, da odluka o tužbenom zahtjevu u istom predmetu ovisna o rješenju ove pravne stvari, a ne obrnuto, pa je rješenjem od 23. ožujka 2022. nastavljeno s postupanjem u ovoj pravnoj stvari pod poslovnim brojem ...
4. Također je potrebno navesti da su stranke tijekom postupka više puta navodile da su voljne sporazumno riješiti ovaj spor, međutim kako isti nisu uspjeli postići dogovor oko podjele bračne stečevine, sud je zakazao ročište za 17. ožujka 2023., te je pun. tužitelja podneskom koji je e-komunikacijom dostavljen 16. ožujka 2023. molila odgodu istog ročišta navodeći da je tužitelju narušeno zdravstveno stanje i da je u međuvremenu imao operaciju zbog koje treba mirovati i odlaziti na preglede i kontrole, te nije uspjela u ostavljenom roku od 30 dana, a niti do ovog ročišta urediti tužbeni zahtjev, jer nije mogla obaviti konzultacije sa svojom strankom, kojoj odgodi ročišta se protivila opun. tuženica obzirom da je tuženica krenula pravovremeno na put i drži da nema razloga za odgodu ročišta.
4.1. Sud je raspravnim rješenjem odbio prijedlog tužitelja za odgodom ovog ročišta obzirom da je opun. tužitelja od zadnjeg ročišta 2. prosinca 2022. do ročišta 17. ožujka 2023. imao dovoljno vremena, odnosno 3 mjeseca da uredi tužbeni zahtjev, a svoj navod iz podneska od 16. ožujka 2023. o bolesti tužitelja nije potkrijepila valjanom medicinskom dokumentacijom. Na istom ročištu opun. tuženika navodi da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i svih navoda danih tijekom postupka, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, iz svih razloga iznijetih tijekom postupka. U spis prilaže najnoviji verificirani izvadak iz zemljišne knjige zemljišnoknjižnog odjela V., a iz kojeg je razvidno da su suvlasnici predmetne nekretnine tužitelj I. J. i II. tužena I. Č., ranije M., kćerka I. tužene S. Ž. i to svaki u ½ dijela. Ostaje kod navoda da je predmetna nekretnina bračna stečevina tužitelja i tužene S. Ž., da je stečeno za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, te da je dio stečevine posebne imovine tužene S. Ž., te da je tužitelj za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice zajedno sa I. tuženom uzdržavao četvero svoje djece otplaćivao kredite i dugove stečene sa prijašnjom suprugom, kupovao dionice na svoje ime iako su otplaćivali zajedno u izvanbračnoj zajednici, te kupovao dionice na ime trećih osoba koje su isto stranke otplaćivale iz razloga što nije mogao imati preko određenog postupka dionica na svoje ime, pa je nakon nekih godina ti navodni imatelji dionica prenijeli darovnim ugovorom prava dionica na djecu tužitelja. Tužena je željela da se imovina što prije podijeli, nije utuživala sva prava koja je imala iz bračne stečevine, međutim unatoč tome tužitelj je uspio ovaj postupak koji se vodi od 2011. otegnuti, pa stoga predlaže da sud zaključi današnje ročište i odluči u tužbenom zahtjevu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu gdje traži veći suvlasnički dio na nekretnini u V., a u ostalom dijelu odbaci, jer se radi u odnosu na nekretninu u D. o presuđenoj stvari, a ostali zahtjevi tužitelja nisu dopušteni.
4.2. Sud je uzimajući u obzir dugotrajnost vođenja ovog postupka, na istom ročištu zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu i uručenje presude.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid i pročitane isprave i dokumentacija koja prileže spisu, presudu Općinskog suda u Dubrovniku broj ... od ... koja je postala pravomoćna 18. siječnja 2017. i ovršna 26. travnja 2017., saslušani su svjedoci V. M., S. M., A. B., L. Č., M. C., M. T., J. B., I. J., D. J., dok je svjedok i brat tužitelja Z. J. otklonio blagodat i nije želio svjedočiti, saslušani su tužitelj I. J. i I. tužena S. Ž., kao parnične stranke, te je provedeno i građevinsko vještačenje po vještaku I. S.
6. Saslušani svjedoci S. M. i M. C. na ročištu 28. veljače 2013., te M. T. na ročištu 17. rujna 2013. i J. B. na ročištu 30. prosinca 2013., suglasno navode da su strankama pomagali u izgradnji objekta u dvorištu, pa tako svjedok M. navodi da je postavljao laminat u dječjoj sobi, da je na novoj kući najviše radio tužitelj, on mu je pomagao povremeno prilikom betonaže, da mu je poznato da je u to vrijeme tužitelj bio direktor S., a S. vlasnik optičke radnje u O., da je tužitelj imao i stan u D. koji je otplaćivao putem kredita, da je otplaćivao i kredit za kuću koju je imao sa suprugom M., kao i školovanje kćerke I. u D., dok svjedok C. navodi da je sudjelovao u izvođenju većih radova kao fizički radnik, pomagao oko izgradnje kuće, a S. je ponekad kuhala za majstore, da su im pomagali djelatnici S., da je kćerka tužitelja Inga studirala u D. gdje je kupljen apartman i da je građen apartman na K., da mu nije poznat sporazum između stranaka u svezi diobe imovine, da se tužitelj nakon razvoda braka brinuo o četvero djece, dok svjedok T. navodi da je obavljao fizičke poslove oko 15 dana po 8-10 sati dnevno za koji rad mu nije plaćeno, niti je to tražio, dok svjedok B. navodi da je u novoj kući radio na uvođenju vode i kanalizacije i montaži centralnog grijanja, koji radovi su trajali oko godinu i pol dana, da nije naplaćivao svoj rad, nego je kompenzirao sa tužiteljem za gnojivo sjeme, zaštitna sredstva, da je vrijednost tih radova od 2 - 3000 DEM da su dolazili više puta .
7. Na ročištu održanom 28. veljače 2013. saslušane su svjedokinje i to V. M. koja je u bitnome navela da je dolazila par puta mjesečno kod stranaka koji su počeli izgradnju nove kuće prije 2000., u izgradnji je sudjelovao tužitelj i pomagao njegov brat, a njen suprug S. je stavljao laminat, tužitelj je bio direktor S. i pretpostavlja da je izgradnju kuće on financirao, dok S. Ž. nije radila, dok je svjedokinja A. B. u bitnome navela da nije pomagala prilikom izgradnje kuće u dvorištu, možda je bila jedan puta u staroj kući i dva puta u novoj, misli da je novu kuću financirao tužitelj, ali o tome nema posebnih saznanja, dok je svjedokinja L. Č. u bitnome navela da je dolazila kod tužitelja i I. tužene dva do tri puta tjedno, da je u dvorištu građena nova kuća, ali ne zna tko ju je financirao izgradnju iste, ona osobno nije sudjelovala u izgradnji, a poznato joj je da tužitelj sudjelovao u izgradnji kuće zajedno sa majstorima, da je S. kuhala kada bi majstori radili i čuvala djecu tužitelja, ali joj nije ništa poznato u svezi diobe imovine između stranaka.
8. Saslušane svjedokinje I. i D. J. na ročištu dana 22. rujna 2014., kćerke tužitelja, suglasno navode da je im je otac, a nakon razvoda braka sa njihovom majkom financijski pomagao, da je otac za njih četvero djece plaćao uzdržavanje i davao i više nego što je bilo određeno presudom, da je plaćao i njihovo školovanje, pa tako svjedokinja I. navodi da joj je otac financirao Visoku američku školu za menadžmenta u D., 3.000 dolara po godini, kao i najam stana u D. oko 300 DEM, kao i put u A. 2001. oko 500 dolara, te ponovno 2003. put u A. u iznosu od 500-600 dolara, a koji iznos je vratila na način da sam uplatila iz A. na račun oca, tada je bila 5 godina u A., da je dobila i dionice S. i to 7-8% čiji je i sada vlasnik, a na ime dividende od 1998. do 2008. dobila je oko 100.000,00 kuna, ali taj novac je podigao njen otac i nije joj ga dao, da joj je poznato da je otac financirao cijelu obitelj i kupovao razne stvari, da je na nju prepisao stan u D., dok svjedokinja D. navodi da je studirala 1. godinu na Ekonomskom fakultetu, što je financirao njen otac kao i izvanrednu srednju školu tekstilnu, nakon što je prestala studirati po potrebi joj je otac pomagao, da je kupljen stan u D. gdje je išla na ljetovanje svake godine dok je išla u srednju školu, da je kupljen i stan u K. u kojem je bila s dečkom, te suglasno navode da je njihov otac financirao i putovanja S. kćerke I. u inozemstvo-L.
9. Iz iskaza tužitelja I. J. proizlazi da ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, da su u 6. mj. 1997.g. 1. tuženica i on zajedno kupili jednu staru kuću u V. na adresi ..., za iznos od oko 80.000 DEM plus preuzimanje kredita prema Gradu V. oko 70.000,00 kuna. Ta kuća se vodila prije na jednoj ženi iz V. Ona je tražila da joj oni kupe konkretan stan od V. M., što su uspjeli dogovoriti i kupili su stan za iznos 65.000 DEM plus preuzimanje kredita za otkup stana prema Gradu V. Ta žena je tražila još dodatno na ime vrijednosti svoje kuće uređenje stana i dodatni iznos novca. U konačnosti dogovori su realizirani i predmetna stara kuća je upisana na mene i 1. tuženicu u suvlasništvu svako po 1 dijela. Stara kuća po njegovom mišljenju bila useljiva, ali ne po mišljenju tada izvanbračne supruge S. Ž., jer je kuća građena 1936.g. i bila je vlažna i u derutnom stanju. Nakon toga, angažirali su njegovog brata, koji ima građevinsku tvrtku i kuću su renovirali i doveli je u stanje useljivosti. Po zahtjevu S. radili su preradu ulaska u kuću na način da su vršili rušenje spoja između stare kuće i ljetne kuhinje, s tim da je izgrađena potpuno nova terasa, sanirani zidovi, stavljena limarija, a isto je rađeno i na ljetnoj kuhinji gdje je stavljen bavalit, a o tome imam fotografski elaborat. Stavljane su podne pločice, a radove je izvodio majstor K. iz J., a limarske radove majstor F. iz V. Vršeno je i betoniranje poda ispred ljetne kuhinje. Nakon toga su zajedno uselili u kuću zajedno s I., kćerkom 1. tuženice i povremeno su dolazila njegova djeca - sinovi T. i J. Kćerka I. nije dolazila u tu kuću, a druga kćerka je živjela s majkom od koje sam se ja prije toga razveo. Tu staru kuću nisu kupili kao trajno rješenje za stanovanje jer ju je kupio zbog velikog placa. Kuća, koja je bila stara i derutna, sagrađena je 1936. i po navodima vještaka nije više sigurna za stanovanje te u toj kući nitko ne živi i urušava se. Iste godine po useljenju u tu staru kuću, počeli su gradnju novog objekta, a prethodno su očistili prostor od starih ruševnih dvorišnih objekata. Kuća je stavljena pod krov sa stolarijom i krovom 1999. Za izgradnju tog novog objekta uloženo je 100.000,00 kn od kredita 1996. koji se vodio na ime moje bivše kuće u V., ... u kojoj sam živio sa svojom bivšom suprugom. 30.000,00 kn od tog kredita je prebačeno na moj tekući račun, a 70.000,00 kn je prebačeno na tvrtku moga brata J. d.o.o. u svrhu nabave materijala za kuću. Osim toga uložio je određeni iznos svoje ušteđevine od najmanje 20.000 DEM. Kada je ponestalo tih novaca, 1999. kao predsjednik uprave S. d.o.o. O. uspio sam ishoditi kredit od S. s neograničenim iznosom pod specifičnim uvjetima. Dobio sam kompenzacijski kredit za kompletan građ. materijal za kuću koliko bi bilo potrebno, ali od tvrtki teško naplativih od strane S., koja je imala prema njima potraživanje. Sav kupljeni materijal za kuću od raznih tvrtki mi se obračunavao bez uračunavanja PDV-a. Za taj kredit od S. mi nije bio određen rok korištenja i bio je otvoren dvije godine. Dug prema S. u konačnosti je iznosio 207.000,00 kn. Takav kredit nije dobivao samo on već po potrebi i ostali djelatnici S. Slijedeće iznose za izgradnju kuće je prikupio od prijatelja, poslovnih partnera i rođaka u vrijednosti oko 100.000,00 kn, a i više. Npr. od direktora drugih firmi je dobio besplatno željezo, od drugog prijatelja besplatan prijevoz kompletnog krovišta iz K., od prijatelja iz B. besplatno izvođenje svih kanalizacijskih, vodovodnih i instalacijskih poslova, kao i centralnog grijanja. Nije plaćao ni betonske ni zidarske radove. Do prve etaže sve građevinske radove je izvodio njegov brat, a za te radove mu nije dao nikakvu naknadu, ali su mu poslije zatvorili jedan kredit u iznosu od oko 54.000,00 kn u S. banci. Ostale radove, na gornjoj etaži i to zidarske radove je on izvodio, kao glavni majstor uz pomoć armirača I. L. i jednog fizičkog radnika B. C., koje je plaćao svakodnevno u iznosu od oko 100,00 kn. Ti radovi su se povremeno obavljali oko dvije godine. Tako je L. otprilike isplatio oko 20.000,00 kn, a drugom radniku manje. Kada je bilo potrebno više radnika, angažirao sam svoje prijatelje, a nisam im plaćao ništa. Isto tako su krovište radili njegovi djelatnici S. sa njim i ništa im nije platio. Metalne konstrukcije nosivih stupova izvodio je, kao i kopanje temelja kuće, njegov rođak Đ. sa sinovima iz V. i nije mu za te radove ništa plaćao. Plaćali su radove za elektroinstalacije gospodinu K. oko 1.200 DEM. Keramičke pločice je postavljao brat njegova radnika iz S. D. M. i platili su pola cijene vrijednosti radova, ali ne zna u kojem iznosu. Vršeni su i vanjski betonski radovi i postavljanje ukrasnih betonskih kocaka u vrijednosti oko 20.000 do 30.000 kn, a te radove je izvodio on uz pomoć svojih rođaka i prijatelja. 1.tuženica u izgradnju nove kuće nije uložila ništa. U kupnju stare kuće priznali smo polovinu ulaganja a što iznosi 40.000 DEM i taj joj iznos priznajem. Namještaj za tu novu kuću je on kupio. U svakom slučaju ima građevinsku procjenu stare i nove kuće, a koju je radio ovlašteni sudski vještak M. M. 02. lipnja 2008. Imam još jednu procjenu od ZANE procjena nekretnina Z. banke, u svrhu dobivanja kredita, iz srpnja 2000.g. Kuća je bila u fazi gradnje i procijenjena je na iznos od 472.792,28 kn. Mislim da su se u kuću uselili oko 2001. Negdje oko 2008. moja bivša izvanbračna supruga S. je tvrdila da kuća kako je uređena vrijedi oko 150.000 Eura, a G. nekretnine d.o.o. iz V. je smatrao da obadvije kuće vrijede skupa s placom oko 100.000 – 120.000 Eura, tržišne vrijednosti. Sada smatra da trenutno za obje te nekretnine zajedno s placom ne bi mogli ostvariti veću cijenu od 80.000 Eura zbog trenutnog stanja na tržištu nekretnina. Napominje da stara kuća iz sigurnosnih razloga će morati biti srušena. Zna da je imao i više automobila i iste je prodavao, kao i jedan stan 1994. i to tri godine prije zasnivanja izvanbračne zajednice, a od tih novaca sam dio novca dao i 1. tuženici i to iznos od oko 4.200 DEM. 1. tuženica spominje da je prodala automobil i da je dio novca uložila u predmetne nekretnine, a napominje da je i on prodao automobile i uložio u predmetnu nekretninu. Isto tako je od pok. oca naslijedio iznos od 4.000 DEM i to je uložio u navedenu nekretninu. Kredit za razliku za kuću Gradu V. vraća on u mjesečnim ratama od 300,00 kn, a kredit je na 30 godina počev od 1992. ili 1993. Imao je životno osiguranje u osiguravajućoj kući Osiguranje Z. u O. koje je raskinuo i podigao iznos od 7.000 – 8.000 DEM, a to osiguranje je za njega plaćala S. d.o.o. O. Stara kuća je upisana kao suvlasništvo na 1 dijela svaki, dogovorno između mene i 1. tuženice, a 1. tuženica je izvršila prijenos 1 dijela kuće na 2. tuženicu bez njegova znanja i odobrenja. Što se tiče stana u D., kupljen je njegovim sredstvima i njegove kćerke, a formalno je kupljen kreditom Z. banke na njegovo ime, fiducijarnim kreditom. Taj kredit je banci otplaćen. Ne zna na kome se vodi stan u D., jer je vođen postupak kod suda u D. i ima informaciju da je 1. tuženica pokrenula postupak za ponavljanje postupka pred tim sudom. Stan u D. površine oko 23 m2, dogovorno između mene i 1. tuženice kupljen je mojoj kćerki na prijedlog 1. tuženice. Kćerka I. je studirala u D. i stanovala je prvu godinu kod rođaka u Ć., a drugu godinu je stanovala u iznajmljenom stanu. Stan je kupljen s namjerom da kćerka Inga nastavi 3 i 4 godinu studija i da stanuje u tom stanu, ali se to nije dogodilo zato što je 1. tuženica predložila da kćerka ode u A. i zaradi si novac za daljnje studiranje i da se nakon toga vrati u D. i nastavi studij. Kćerka je otišla u A. S. je odmah taj stan iznajmljivala i to od 1.9.2000. do danas. Što se tiče nekretnine u B., išli smo prema D. i tada je bio objavljen natječaj za prodaju nekretnina na K. što je S. vidjela i uspjela me nagovoriti da joj tamo kupim jednu nekretninu, što sam ja i učinio za iznos od 4.500 DEM za plac na Č. Tu nekretninu smo prodali i kupili u centru Kupresa, zajedno sa T. P. iz V. i G. J. iz B., započetu gradnju kuće u fazi prve deke, sa građevinskom dokumentacijom za izgradnju katnice sa potkrovljem, oko 270 m2. Novac za tu kuću sam dao isključivo samo ja i ta kuća je sagrađena i etažirana i svako ima svoj ulaz i svako ima po 85 m2. Nije točno kako tvrdi 1. tuženica da je ta kuća u fazi rušenja. Kuća je opremljena vrhunskim namještajem i 1. tuženica je godinama iznajmljuje i ima internet stranicu Ž. K. Predložio je da se kuća na K. u zemljišnim knjigama uvede kao vlasništvo S. Ž. zbog toga što je smatrao da je to pravedno, zato što I. pripada stan u D., a njemu i S. kuća u V. Što se tiče podjele nekretnina između nje i S., dogovarali su se o podjeli nekretnina nakon kupnje svake pojedine nekretnine ili gradnje. Novu kuću u V. je gradio iz razloga što stara kuća nije bila uvjetna za stanovanje i nisu planirali stanovati u njoj duže vrijeme i kuću su gradili za njih i njihovu djecu. Što se tiče njegovih obaveza u vrijeme izgradnje kuće, napomenuo je da ima četvero djece. Imao je kreditnu obvezu u iznosu od oko 1.300,00 kn kod PBZ V., koji je utrošen u kuću. Po presudi o razvodu braka je i obvezu plaćanja uzdržavanja za četvero djece u iznosu od 650 kn za svako dijete, ali ga nije plaćao s obzirom da su djeca pola vremena provodila kod njega, a supruga me nije tužila za neplaćanje alimentacije osim za dionica S., koje predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. Nagodili su se da ću te dionice nakon punoljetnosti djece prepisati na njih, što je djelomično samo ostvareno. Dividenda od tih dionica je utrošena u izgradnju ove kuće i drugih nekretnina. Dionice je za vrijeme braka sa svojom suprugom otplaćivao na razne načine i to nekad iz plaće, nekad iz dnevnica te izvanrednih prihoda. Dionice su otplaćene 90 % prije zasnivanja izvanbračne zajednice sa S. Ž. Jedan njegov prijatelj mu je prepisao svoje dionice i to zadnji ugovor 1998., samo zato što je čekao da mu 1. dijete bude punoljetno. Razlog poklanjanja dionica je bio prijateljski. Vrijednost dionice je bila 234 kn, a radilo se oko 700 dionica. Te dionice je prepisao na kćerku I. nakon njezine punoljetnosti. Što se tiče njegove majke, istu nije uzdržavao i imao je s njom ugovor o doživotnom uzdržavanju zadnja tri mjeseca prije njezine smrti. Nekretnine po ugovoru o doživotnom uzdržavanju s majkom i to stara kuća u Valpovu darovao je svojoj kćerki D. Svome bratu koji je izvodio radove na kući, a koji se našao u novčanoj krizi jer nije otplaćivao rate kredita za kombi vozilo, bio je prisiljen isplatiti za iznos od oko 50.000 kn kako mu ne bi uzeli vozilo, a na taj način sam osjećao i potrebu da mu se oduži za radove koje je on besplatno obavio na kući. Njegova bivša supruga je radila u kombinatu V., a na prijedlog S. joj je pomagao otvoriti tvrtku A. u V. u suvlasništvu sa S. vjenčanim kumom. U kući koju je imao sa bivšom suprugom nisu ulagali nikakva novčana sredstva jer je bila potpuno uređena uređenjem potkrovlja od tvrtke M. iz V. prije nastanka njegove izvanbračne zajednice sa S. Prije izvanbračne zajednice je imao dva vozila koja sam prodao i svojoj supruzi kupio automobil. Imao je o vozilo G., a supruga vozilo F. U. i oba smo prodali i kupili na povlasticu V. P. Kredit podignut 1996. je otplaćivao deset godina. Prije izvanbračne zajednice sa svojom suprugom je kupio jedan stan u V. i taj stan je otplaćivan i za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice na način da je stan bio iznajmljivan firmi A., a poslije privatnim osobama koji su plaćali najamninu. Radi se o stanu koji je kupljen od A., ali u toj kupnji nije sudjelovala S. i mali je dio ostao neisplaćen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Taj stan sam poslije prepisao kćerki I. U staroj kući su otvorili za vrijeme izvanbračne zajednice na ime kćerke D. obrt S. Koji je bio otvoren oko tri godine, a S. je bila menadžer. Za otvaranje tog obrta kćerka je podigla poduzetnički kredit od 100.000 kn, a taj kredit je otplaćivao taj obrt. Ja nisam plaćao nikakve minuse ni dugovanja za taj obrt. Taj obrt je bio sam formalno otvoren na ime moje kćerke, a praktično ga je vodila S., a njegova kćerka je bila samo zaposlena. Plaćen je porezni dug za taj obrt ali ne od njegova novca već od novca iz obrta i njegove kćerke, koja je u međuvremenu ostala trudna i S. je zapošljavala druge osobe koje su radile u tom obrtu. Troškovi upisa I. na fakultet 1998. bili su 2.000 dolara, prve godine, a druge godine 2.500 dolara. Prve godine kćerka je živjela kod rođake u Ć. i nije imala troškove plaćanja stanovanja jer radi se o njezinoj tetki koja nema djece i koja ju je voljela. Druge godine su iznajmili stan koji su plaćali 300 DEM mjesečno, a preko ljeta 400 DEM. Uglavnom je on financirao školovanje kćerke u D. Za ostalu djecu troškove uzdržavanja dok su bila sa njim je sam plaćao, a dok su bili s majkom je plaćala ona. Sve troškove i avionskih prijevoza je on za djecu plaćao, a radilo se oko šest avionskih karata i to oko dvije za njegovu djecu, a četiri za kćerku 1. tuženice. Što se tiče njihovog standarda on i S. su živjeli puno bolje iznad prosječnoj standarda građana, tuženica je bila dosta rastrošna i novac koji bi zarađivala nije ulagala u kuću. Trenutno u kući u V. živi on i njegova starija kćerka I., a povremeno dolaze njegovi sinovi. Pun. tužene stavlja primjedbu na iskaz tužitelja u dijelu u kojima tvrdi da je on isključivo financirao iz svog rada sve troškove vezano za dogradnju stare kuće u V. kao i troškove života, da umanjuje troškove koje je imao za uzdržavanje svojih četvero djece bivše supruge, majke i kao uređenje kuće u kojoj je ostala živjeti njegova bivša supruga, a koje je u njegovom vlasništvu te neistinito iskazuje da je iz svoje posebne imovine dograđivao nekretninu, kao i da je postojao dogovor sa S. da će nekretnina u D. pripasti I., njoj K., a V. na jednake dijelove, jer stranke nisu imale tijekom zajedničkog života nikakve dogovore osim da svu imovinu koju stječu na jednake dijelove. A da je upravo takav dogovor i postojao opet potvrđuje da su stranke zajedničkim radom za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice i to za potrebe svog zajedničkog života na zajedničkoj nekretnini izgradile objekt kao dogradnju stare postojeće kuće i to na jednake dijelove. To proizlazi iz građ. dozvole na ime S. Ž. i prije bi ona mogla tvrditi da je volja bila da to predstavlja njezinu posebnu imovinu, međutim istina je da su dograđivali zajedno za sebe, da su gradili na nekretnini koja je u njihovom suvlasništvu na jednake dijelove i da je to nekretnina u suvlasništvu na jednake dijelove. Tužitelj navodi da ostaje kod svog iskaza i da je morao provoditi postupak legalizacije za novu kuću jer nije rađena po projektu.
10. Iz iskaza I. tužene S. Ž. proizlazi da ostaje u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu, da je sa tužiteljem u vezi od 1991., a 1996. u jesen je on doselio u njen stan u B. u kojem su zajedno živjeli do 1997. U šestom mjesecu 1997. prodala je stan u B. i preuzela sam otkup tog stana u vrijednosti 10.000 DEM i taj iznos plaća još uvijek. Da bi dobila veću vrijednost za stan u stanu je ostavila i namještaj. Nakon toga, je prodala i automobil F. F. za iznos od 7.000 DEM i zajedno su kupili stan od I. Č. iz V. za 65.000 DEM i stan je prepisan na jednake dijelova na nju i tužitelja. Naime, taj stan su kupili od M. i promijenjena je kuća sa Ć. I. sve u jednom danu. U tom stanu su joj oličili neke zidove i uredili stan i preuzeli otplatu tog kredita na tom stanu koji se i dan danas otplaćuje, a kako to tvrdi i tužitelj. Razliku od njene gotovine do pune cijene su otplatili iz tekućih prihoda u razdoblju od dvije godine tako da tužitelj nije davao svoju gotovinu za razliku do cijene. Znam da je tužitelj 1995. dok je bio u braku s bivšom suprugu kupio stan u centru V. za iznos od 16.000 DEM u gotovini, a preostali iznos na rate s tim da se rata od 1995. do 1999. plaćala u iznosu od 1.200 kn mjesečno, a 1999. tužitelj je prodao automobil i kupio taj stan do kraja svojoj bivšoj supruzi za 13.000 DEM. Tužitelj je od 1993. kroz slijedećih pet godina kupovao dionice bez kredita, a radi se o dionicama S. koje su kupovane na rate, a cijena tih dionica je svake godine rasla počev od 100 DEM pa do 800 DEM, a rasla je i visina otplate. 1998. jedan od djelatnika S. je poklonio tužiteljevoj kćerki 10 % dionica firme S., a oni smo njemu bez ugovora isplatili 20.000 DEM za taj udio u dionicama. 1998. su tužitelj i ona živjeli u zajedničkom kućanstvu. Tužitelj je imao obvezu za četvero djece po presudi za uzdržavanje 60 % njegovih prihoda, a tužitelj je plaćao uzdržavanje, a žena mu u to vrijeme nije bila zaposlena. 1996. je tužitelj sa dva partnera digao gotovinski kredit u PBZ i to svaki po 30.000 DEM, a 10.000 DEM za njih je dala tvrtka S. kao polog, a kredit se otplaćivao kroz 10 god. 1.500 kn mjesečno, koji su zajedno otplatili. Tužitelj je tim novcem uredio kuću u kojoj živi bivša supruga, a sada je njegovo vlasništvo, a kupio je supruzi i novi auto na povlasticu. Kada se razvela, dobila je uzdržavanje za dijete Ilku u iznosu od 25 % od muževljevih primanja i to je sve išlo u zajedničko domaćinstvo, ona se bavila optičarskom djelatnošću i imala otvorenu optičarsku radnju u O., D. M., V. Naime, u isto vrijeme sam imala otvoreno nekoliko optičarskih radnji i zaposlene djelatnike. 1997. majka tužitelja je imala moždani udar i oni su se zajedno brinuli o njoj. Tužitelj je s majkom sačinio ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon njene smrti 2000. tužitelj je njenu nekretninu prenio na svoje ime. Tužitelj je imao četvero djece i plaćao je vrtić za jedno dijete, a za troje djece je plaćao troškove polaganja vozačkog ispita. Najstarija kćerka je upisala 1998. Američki koledž, zbog čega su zajedno digli kredit za upis, a za upis je trebalo 9000 dolara. Kredit su digli u Z., zajedno u jednoj banci u iznosu od 9.000 dolara i kredit su otplatili kroz slijedećih pet godina zajedno. Kćerka I. je dolazila avionom iz D., a u Z. su išli po nju i snosili sve troškove. Supruga tužitelja je primala samo alimentaciju i nije snosila nikakve troškove. U njihovoj kući u V. kćerka D. je otvorila šivaonu – obrt S. 2003., a isti je zatvorila 2007. i ostala u minusu i tužitelj je isplatio porezni dug u iznosu 57.000,00 kn. Isto tako su zajedno platili za brata tužitelja 2000.g. iznos od 50.000,00 kn, o čemu je tužitelj govorio. Što se tiče njenog izlaska iz zajedničke kuće u V., nije dobrovoljno izašla, jer joj je tužitelj prijetio, 19.01.2008., i praktično je otjerao iz kuće i nakon čega više nije dolazila u navedenu kuću. Između njih nikada nije bilo razgovora da bi nešto što bi zajednički kupili pripadalo samo jednome, već je sve pripadala oboma na jednake dijelove. Tužitelj joj je prijetio i ja ona je darovnim ugovorom svoju polovinu nekretnine prenijela na svoju kćerku I. Kuća u V. još uvijek nije završena i nije odvojena niti uknjižena i tu nekretninu su kupili zajedničkim sredstvima i zajedno gradili. Što se tiče stana u D., o tome postoji pravomoćna sudska odluka. Što se tiče nekretnina i kupovanja istih u B. u K. tužitelj je točno naveo redoslijed kupovanja i sve smo to zajedno kupovali, ali on ne zna da je u tijeku postupak radi rušenja kuće jer nije etažirana niti legalizirana, a rušenje objekta traži naša susjeda L. S. Dakle, ta nekretnina u K. nije upisana u zemljišnim knjigama. Što se tiče plaće tužitelja, on je imao plaću od 5.000,00 kn, a navodno nije otišao dobrovoljno iz tvrtke S. jer je i s njima došao u neki sukob. Proširenje stare kuće izgradnjom novog objekta išla je s namjerom povećanje stambenog prostora za tužitelja i mene, jer je dograđeni dio imao samo jednu spavaću sobu. U staroj kući smo živjeli od 1997. do 2002., a 2003. taj stari dio kuće je iznajmljen D. za njezin obrt. Poslije D., taj prostor je iznajmljen jednoj drugoj osobi koja je plaćala mjesečno za najamninu 4.000,00 kn kroz par mjeseci. D. su htjeli pomoći tako da ona nije plaćala nikakav najam. Moja kćerka nema položen vozački ispit, a putovanje moje kćerke u L. financirala je njena majka sa I. štedne knjižice. U novoj kući su tužitelj i ona živjeli zajedno do 2008. kada ju je iz iste istjerao, sa njima je kroz to vrijeme živjela i njena kćerka. Djeca tužitelja su također mogla biti s njima uvijek i oni su dolazili i praktično su živjeli s njima i to troje djece, dok je najstarija kćerka bila u A. Tužitelj je uredno plaćao svojoj bivšoj supruzi alimentaciju za djecu, kredit za kuću, nabavljao je potrebne kućanske aparate i sve što joj je bilo potrebno. Instalacije i druge radove za koje tužitelj govori da su njegovi prijatelji mogu reći da su to i moji prijatelji jer sam im radila naočale besplatno tako da radovi na koje se poziva tužitelj koji su obavljali njegovi prijatelji za njega, obavljali su besplatno te poslove i za mene. Mogu reći da su tužitelj i ona najviše radili sami na kući i cijelo vrijeme su oboje bili prisutni prilikom izgradnje novog objekta. Napominje da kuća nije do kraja dovršena. Po njenom mišljenju kvadrat kuće ili stana u V. košta oko 500 eura, a ukoliko bi naša kuća vrijedila samo 300 eura zajedno s placom, ona bi iznosila oko 150.000 eura, koliko smatram da vrijedi. Kada su počeli dograđivati posebni objekt, tužitelj nije imao svoje posebne imovine već samo obaveza prema majci, djeci, svojoj bivšoj supruzi, plaćanje dionica. Nije znala u početku da je tužitelj prepisao stan u D. na I. a to nije znala ni I. jer je bila u A. i zbog toga je i vođen postupak kod Općinskog suda u Dubrovniku. 1996. je sa tužiteljem počela živjeti i nije imala nikakav dug prema Poreznoj upravi, ali je tijekom obavljanja svoje djelatnosti imala određeno dugovanje prema Poreznoj upravi i tvrtka S. 1999. pozajmila joj i iznos od 24.000,00 kn, odn. njenoj tvrtki, a tužitelj je prodao njen poslovni prostor u O. za iznos od 89.000,00 kn i novac zadržao za sebe, a ne zna da li je od toga novca vratio dug S. Naime, tužitelj je bio direktor i većinski vlasnik S. d.d. O. Naime, u početku je imala tvrtku E. d.o.o.,a kasnije obrt. Protiv nje nisu vođeni nikakvi prekršajni niti ovršni postupci. Tužitelj njenoj kćerki osobno nije doprinosio ništa za uzdržavanje, jer ima oca koji je plaćao uzdržavanje za nju. Imala je zaposlene djelatnike i nije išla svaki dan na posao i ponekad je koristila vozila S. Ne zna da li novosagrađeni objekt u V. građen po projektnoj dokumentaciji ili mimo nje. Mislim da je objekt sagrađen polulegalno i da bi ga trebalo legalizirati. Radove na tom novom objektu izvodio je tužiteljev brat samo do prve deke, kako bi mogli početi živjeti. Naime, svi zajedno su radili, na način da je ona kuhala, a tužitelj i njegov brat su izvodili radove. Sav građevinski materijal su kupovali i nije točno da su to bile donacije. Vozilo F. je kupila 1995. za iznos 10.000 DEM, a 1997. prodala sam ga za iznos od 7.000 DEM, nije vodila obrt S. zajedno s kćerkom tužitelja D. Proizvode iz obrta S. je u D. prodavala D., a ona joj je pomogla naći dvije šnajderice koje su šivale dogovorene proizvode. Prije tog obrta D. je nosila otrov za štakore po kućama kao i ostala tužiteljeva djeca zaposleni u S. U K. imaju dvije nekretnine i jedna se nekretnina vodi na meni s ostalim suvlasnicima jer su se dogovorili da u svakom bračnom paru jedan bude nositelj prava vlasništva jer bi inače bilo šest suvlasnika, ne osporava suvlasništvo na toj kući u K. tužitelju i te nekretnine smatra zajedničkom imovinom. Što se tiče uzdržavanja majke tužitelja, odlazili su oboje k njoj, ali su njihovoj susjedi koja joj je davala uzdržavanja plaćali tu uslugu po dogovoru 600 kn mjesečno, a oni su je također obilazili i vikendima joj donosili hranu. Majka tužitelja je primala mirovinu, ali ista nije korištena za njeno uzdržavanje. Tužitelj je vodio spor sa bivšom suprugom oko podjele bračne stečevine i njoj je pripala polovina nekretnine tek 2008. i ne zna što je bio predmet podjele bračne stečevine.
11. Iz presude Općinskog suda u Dubrovniku broj ... od 27. rujna 2016. a koja je postala pravomoćna 18. siječnja 2017. i ovršna 26. travnja 2017. pod točkom III. izreke je utvrđeno je da je S. Ž. suvlasnica predmetnog stana u ½ dijela upisano u zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Dubrovniku k.o. D., zk. ul. br. ..., poduložak br. ... kč. br. ..., upisan u vlasničkom listu pod brojem ... kao zk tijelo – etaža 0/0, stan na 2. katu ..., zajedno s tuženikom, te se nalaže zemljišno knjižni upis zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovnik, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj ... od 18. siječnja 2017. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga.
12. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 21/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
13. U članku 2. stavku 1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, dok je odredbom članka 7. istoga Zakona određeno da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u članku 219. istoga Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema članku 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
U odnosu na presudu
14. Sud je tijekom postupka nesporno utvrdio da su tužitelj I. J. i I. tuženica S. Ž. živjeli u izvanbračnoj zajednici od svibnja 1997. do siječnja 2008. godine, a tužitelj je prije toga bio u braku sa M. J., koji je razveden ... presudom Općinskog suda u Valpovu broj ... (list 54. spisa), u kojem braku je rođeno četvero djece, koja su u to vrijeme bila maloljetna i povjerena na odgoj i čuvanje majci, a otac je između ostalog od 6. svibnja 1997. pa ubuduće dužan plaćati 15 % svoje plaće mjesečno za svako dijete, dakle ukupno 60 %, a također je i 1. tuženica prije toga bila u braku u kojem je rođena I. M., sada Č. i u ovom postupku II. tuženica, koji brak je razveden i po navodima I. tuženice otac plaćao uzdržavanja u iznosu od 25 % svoje plaće, a nesporno je da je II. tuženica živjela sa tužiteljem i svojom majkom I. tuženicom, koja se bavila optičarskom djelatnošću i imala više optičarskih radnji otvorenih u O., D. M., V., dok je tužitelj bio zaposlen i bio predsjednik uprave S. d.o.o. O., a nesporno je utvrđeno da se tužitelj i nakon razvoda braka brinuo o svojoj djeci, osim što je plaćao određeno mu uzdržavanje za četvero djece, davao je za njih i više od toga, financijski im pomagao, plaćao školovanje kćerke I. i D., a što je utvrđeno iz njihovih iskaza, koje iskaze sud prihvaća kao istinite i uvjerljive.
15. Među strankama je nesporno da su tužitelj i I. tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stekli predmetne nekretnine i to na početku svoje izvanbračne zajednice 23. svibnja 1997. zajedno su kupili staru kuću u V. na adresi ..., upisanu u z.k. u.l. br. ... kč. br. ... k.o. V. u naravi kuća, dvor voćnjak i oranica, površine ... m/2, da je na istoj nekretnini, odnosno u dvorištu iste, u 2002. sagrađena još jedna kuća, da je 2000. god. kupljen i stan upisan u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, k.o. D. zk. ul. br. ... poduložak br. ..., kč. br. ... od ... m/2, kao i predmetna nekretninu u Republici B.
16. Tijekom trajanja izvanbračne zajednice između stranaka imovinske odnose istih uređivala su tri zakona s dva različita pravna režima u pogledu instituta bračne stečevine. Prema odredbama članka 270., 271. i 272. stavak 1. i 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine", broj: 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 – u daljnjem tekstu: ZBPO) imovina bračnih drugova može biti zajednička i posebna. Imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Imovina koju jedan bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.), različitoj od osnove navedene u članku 271. zakona, je njegova posebna imovina. Prema odredbi članku 281. ZBPO-a, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. U slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
17. Prema odredbi članka 251. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 162/98 - dalje ObZ), koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003., bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu, dok je odredbom članka 252. ObZ-a propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni / izvanbračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne /izvanbračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je odredbom članka 253. ObZ-a pripisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, a na isti način bračnu stečevinu utvrđuje i članak 248. i članak 249. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04,136/04,107/07, 57/11 i 61/11 - dalje ObZ-a),
18. Odredbom članka 262. ObZ-a izvanbračna zajednica žene i muškarca koja je trajala dulje vrijeme stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.
19. Dakle, prema odredbama ZBPO-a, utvrđivao se doprinos stranaka u zajedničkoj imovini, pri čemu se trebalo voditi računa o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Odredbama ObZ-a/1998, koji se počeo primjenjivati 1. srpnja 1999. te odredbama ObZ-a/2003, koji se počeo primjenjivati 22. srpnja 2003., propisana je presumpcija da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili.
20. Slijedom navedenog, ukoliko se radi o bračnoj /izvanbračnoj stečevini, a to je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, koja je stečena prije 1. srpnja 1999., imaju se primijeniti odredbe ZBPO-a, prema kojima se kod utvrđivanja suvlasničkih udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Međutim, ukoliko je bračna stečevina stečena nakon 1. srpnja 1999., onda se primjenjuju odredbe ObZ-a/1998 ili odredbe ObZ-a/2003, prema kojima se smatra da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, osim ako nisu drukčije ugovorili. U ovom predmetu je bilo nesporno da tužitelj i I. tužena kao izvanbračni drugovi nisu zaključili nikakav bračni ugovor, kojim bi ugovorili udjele u bračnoj /izvanbračnoj stečevini.
21. Na ročištu održanom kod Općinskog suda u Valpovu 28. veljače 2013. tužitelj i I. tuženica S. Ž. su učinili nespornim da navedena stara kuća koju su u vlasništvo stranke stekle ... Ugovorom o zamjeni nekretnina i to za stan M. V., a što proizlazi i iz dokumentacije na str. 51-53 spisa, predstavlja suvlasništvo stranaka u ½ dijela, kako je to upisano i u zemljišne knjige kao suvlasništvo stranaka svakog u 1/2 dijela.
22. Na istom ročištu stranke su također učinile nespornim da je na istoj nekretnini, u vlasništvu stranaka odnosno u dvorištu iste, u 2002. sagrađena još jedna kuća, odnosno prema navodima tužene radi se o nadogradnji, a tužitelj tvrdi da se radi o potpuno novoj kući, koja je u pretežnom dijelu financirana iz njegove posebne imovine, a tužena smatra da je taj objekt izvanbračna stečevina stranaka, a među istima je također nesporno da su za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice stekli stan u D., kao i stan u K. i da su na istim nekretninama suvlasnici u ½ dijela.
23. Dakle, među strankama su sporna ulaganja u novosagrađeni objekt, jer tužitelj tvrdi da je isti u pretežitom dijelu financirao iz njegove posebne imovine, te da je vlastitim radom sudjelovao u izgradnji, a da su mu pomagali brat i prijatelji, što potvrđuju i saslušani svjedoci, dok tužena smatra da je taj objekt izvanbračna stečevina stranaka, da je i ona pomagala u izgradnji istog, da su im pomagali i prijatelji, da im je ona kuhala, što potvrđuje svjedok M. C., a stranke su suglasne da su zajedno tužiteljevom bratu isplatili iznos od 50.000,00 kn, pa je sud na temelju iskaza saslušanih svjedoka i stranaka nesporno utvrdio da su stranke za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice bile zaposlene i ulagale u predmetni stan, pa kako je iz građevinske dozvole za izgradnju predmetne nove kuće razvidno da je ista izdana 4. veljače 2000. (str. 289.-291.spisa), a iz nalaza vještaka građevinske struke I. S. e utvrđeno da je nova kuća izgrađena 2001. godine (str. 357. spisa), to je za odlučivanje glede utvrđenja suvlasničkih omjera na predmetnoj novosagrađenoj nekretnini između tužitelja i I. tuženice primjenjuju citirane odredbe članka 252. i 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 162/98 - dalje ObZ), obzirom da je isti bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003., dakle u vrijeme kada je ista nekretnina sagrađena, pa se stoga sud smatra da su tužitelj i I. tužena S. Ž. kao izvanbračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici i na toj nekretnini, odnosno da predmetna nekretnina predstavlja izvanbračnu stečevinu tužitelja i I. tuženice S. Ž. budući je stečena radom odnosno proizlazi iz imovine stečene radom, te da su isti suvlasnici iste svaki u ½ dijela, budući o diobi izvanbračne stečevine nisu sačinili ugovor u propisanom obliku, a u kojoj nekretnini su živjeli sa njenom kćerkom, ovdje II. tuženom I M. sada Č. od 2002. sve do siječnja 2008. kada ju je, po navodima tužene tužitelj praktično otjerao iz kuće i u koju više nije dolazila.
24. Dakle, kako je predmetna nekretnina koju su tužitelj i I. tuženica kao izvanbračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, isti je temeljem članka 36. stavak 1. i 3. ObZ-a bračna stečevina u jednakim suvlasničkim dijelovima, jer nije utvrđeno da su drugačije ugovorili. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se naloži I. tuženici da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za zemljišno knjižni prijenos prava suvlasničkog dijela veličine 3/10 idealnih dijelova predmetne nekretnine sa imena I. tuženice Senije Žulj na ime tužitelja sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, jer će to u protivnom zamijeniti ova presuda, te je donesena odluka kao pod točkom I. izreke, sukladno čemu je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini navedenoj pod točkom I. preko ½ dijela do zatraženog dijela od 3/5, kako je to odlučeno pod točkom II. izreke.
25. Nadalje, nesporno je, a što je utvrđeno uvidom u e spis predmeta pod brojem P-891/2017, da je Ugovorom o darovanju nekretnine zaključenog između ovdje I. tuženice S. Ž. i njezine kćerke I. M., ovdje II. tuženice, dana 31.10.2008. godine S. Ž. kao darovateljica svoj suvlasnički dio i to ½ dijela nekretnina upisanih u zk.ul. ..., k.o. V., kčbr. ... kuća, dvor, voćnjak i oranica površine ... m², darovala kćerki I., te su u članku 3. ugovora o darovanju stranke suglasne da vrijednost darovane nekretnine iznosi 100.000,00 €, protuvrijednost u kunama, a u članku 5. darovateljica dopušta daroprimateljici uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, na svoje ime bez naknadne privole i dozvole.
26. Iz izvršenog uvida u izvadak iz zemljišne knjige u Općinskom sudu u Valpovu, Zemljišno knjižni odjel u Valpovu od 14.10.2010. godine, razvidno je da se na nekretninama upisanih u zk.ul. ..., k.o. V., kčbr. ... kuća, dvor, voćnjak i oranica površine ... m², kao suvlasnici u ½ dijela svaki ovdje tužitelj i II. tuženica.
27. Odredbom članka 482. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, u daljnjem tekstu ZOO) propisano je da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku, dok je stavku 2. propisano da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.
28. U predmetnom Ugovoru o darovanju u točki 2. navedeno je da daroprimateljica I. M. prima darovanu joj nekretninu u vlasništvo i posjed sa zahvalnošću te stupa u posjed iste odmah po zaključenju Ugovora i postaje suvlasnica u ½ dijela, ali u točka 5. nije navedena dozvola ulaska u posjed već samo vlasništvo, a nesporno je da II. tuženica nije bila u stvarnom posjedu predmetne nekretnine kako to proizlazi iz iskaza njene majke, ovdje I. tuženice, da je sa kćerkom I. živjela u predmetnoj nekretnini do siječnja 2008. kada ju je, po navodima tužene tužitelj praktično otjerao iz kuće i u koju više nije dolazila, dok je tužitelj ostao živjeti u toj nekretnini u kojoj i sada živi.
29. Sukladno odredbi članku 10. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12,152/14), neposredan posjed stvari ima osoba koja neposredno vrši faktičnu vlast na stvari.
30. Međutim, nesporno je da su tijekom ovog postupka ugovorne stranke toga ugovora ovdje I i II. tuženica, raskinule isti Ugovor o darovanju dana ..., te sačinile novi Ugovor o darovanju dana ...., u obliku javnobilježničkog akta javnog bilježnika R. G. pod posl.br.... od 23.06.2018., da su I. M., kao daroprimateljica i S. Ž., kao darovateljica zaključile Darovni ugovor dana ... godine po kojemu darovateljica kao suvlasnica u ½ dijela nekretnine upisane u zk.ul. ..., k.o. V., kčbr. ... kuća, dvor, voćnjak i oranica površine ... m², kod Općinskog suda u Osijeku, Zemljišno knjižni odjel u Valpovu, daruje svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine daroprimateljici.
31. Dakle, kako je nesporno utvrđeno da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stečeno tijekom trajanja izvanbračne zajednice tužitelja i I. tuženice S. Ž. na kojoj su bili suvlasnici u jednakim dijelovima, odnosno svaki u ½ dijela, to sud smatra da je I. tuženica mogla samostalno raspolagati sa tim svojim suvlasničkim dijelom i bez odobrenja tužitelja darovati svojoj kćerki I. M., sad Č., a iz verificiranog izvatka iz zemljišne knjige zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku utvrđeno da su suvlasnici predmetne nekretnine upisane u zk. ul. ..., k.o. ... V., kčbr. ... kuća, dvor, voćnjak i oranica površine ... m², ovdje tužitelj I. J. i II. tuženica I. Č. (ranije M.) i to svaki u ½ dijela.
32. Stoga je sud odbio kao neosnovan i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao pod točkom III. alineja jedan.
33. Nadalje, tužitelj navodi kako su on i I. tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice uredili svoje imovinsko pravne odnose na ostalim nekretninama koje su stekli zajedno za to vrijeme na način da je njemu pripao u samovlasništvo stan u D., dok je I. tuženoj pripao u samovlasništvo etažirani dio kuće u B., dok I. tuženica to osporava navodeći da između njih nikada nije bilo razgovora da bi nešto što bi zajednički kupili pripadalo samo jednome, već je sve pripadalo oboma na jednake dijelove. Naime. odredbom 259. OZ-a propisano je da se bračni ugovor sklapa u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni. Kako sporazum o diobi zajedničke imovine između stranaka ne postoji u pisanom obliku, to sve da je takav usmeni dogovor parničnih stranaka i postojao, ne proizvodi pravne učinke.
34. Naime, nesporno je da su tužitelj i I. tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, odnosno 2000. kupili i predmetni stan u D. upisan u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, k.o. D. zk. ul. br. ... poduložak br. ..., kč. br. ... od ... m/2, te je naprijed navedenom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj ... od 27. rujna 2016. utvrđeno je da je S. Ž. suvlasnica predmetnog stana u ½ dijela zajedno s tuženikom, te je nalaženo zemljišnoknjižnom sudu da izvrši taj upis.
35. Tužitelj je u odnosu na navedenu nekretninu, zatražio da se ova suvlasnička zajednica sukladno ranijem dogovoru stranaka razvrgne fizičkom diobom i to tako da tužitelju I. J. ostane u samovlasništvu predmetni stan u D., međutim sud smatra da je takav tužbeni zahtjev neosnovan.
36. Naime, prema odredbi članka 48. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15- pročišćeni tekst-dalje: ZVDSP) razvrgnuće suvlasništva može biti dobrovoljno sporazumom suvlasnika ili sudsko, a kad se provodi sudsko razvrgnuće, sud odlučuje u izvanparničnom postupku. O načinu sudskog razvrgnuća sud odlučuje temeljem odredbi članka 50. - 53. ZVDSP-a. I. tuženica se ovom prijedlogu tužitelja protivi, a tužitelj na okolnost načina razvrgnuća suvlasništva stranaka na istoj nekretnini tijekom ovog postupka nije predložio nikakve dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o tome, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u odnosu na predmetnu nekretnina za koju je ranije, odnosno pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je u suvlasništvu tužitelja i I. tuženice S. Ž. svakog u ½ dijela. Stoga je sud i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan, kao pod točkom III. alineja dva.
U odnosu na rješenje
37. Nesporno je da su tužitelj i I. tuženica za vrijeme trajanja njihove izvanbračne zajednice stekli i nekretninu u B. opisanu pod točkom I. izreke rješenja, međutim ovaj sud smatra da nije nadležan za odlučivanje u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva.
38. Naime, člankom 59. stavak 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemlja u određenim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 88/01) propisano je da, ako se veći dio imovine bračnih drugova nalazi u Republici Hrvatskoj, a drugi dio u inozemstvu, sud Republike Hrvatske može odlučivati o imovini koja se nalazi u inozemstvu samo u sporu u kojem se odlučuje i o imovini u Republici Hrvatskoj, i to samo ako tuženik pristaje da sudi sud Republike Hrvatske.
39. Člankom 16. stavak 3. ZPP propisano je da kada sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak.
40. Kako u konkretnoj pravnoj stvari tuženica nije dala pristanak da sud Republike Hrvatske može odlučivati o imovini koja se nalazi u inozemstvu, odnosno u Bosni i Hercegovini, osporila je nadležnost suda Republike Hrvatske za odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, to ovaj sud smatra da nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o imovini bračnih / izvanbračnih drugova, koja se nalazi u inozemstvu ovisi o pristanku tuženika, ovdje I. tuženice, koja nije dala svoj pristanak, pa se stoga ovaj sud oglasio apsolutno nenadležnim za suđenje o dijelu zahtjeva kao pod točkom I. izreke rješenja i u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje u postupku i odbacio tužbu. Ovakvo pravno shvaćanje je izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev -1376/2007, Rev-3021/10 i Rev-1292/98)
41. Nadalje, tužitelj je po opun. podneskom od 25. svibnja 2015. (str. 237-242 spis preinačio, odnosno proširio tužbeni zahtjev tako da je uz postojeći postavio i tužbeni zahtjev protiv I. tuženice S. Ž. radi isplate 49.710,07 kuna s pripadajućim z.z. kamatama, te u odnosu na I. i II. tuženicu na daljnji iznos od 9.889,00 kuna s pripadajućim z.z. kamatama, te nastavno podneskom od 5. listopada 2015. (str. 247-249 spisa) proširuje tužbeni zahtjev u odnosu na I. i II. tuženu i za isplatu daljnjih 14.436,28 kn sa pripadajućim z.z. kamatama, kojoj preinaci su se I. i II. tuženica protivile, nakon čega je sud Rješenjem od 25. veljače 2016. odbio preinaku tužbe tužitelja prema tužbenom zahtjevu tužitelja od 18. svibnja 2015. i 5. listopada 2015. (str. 301 – 303. spisa) te da će o istim tužbenim zahtjevima odlučivati u posebnom postupku, koje rješenje je po žalbi tužitelja potvrđeno Rešenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj ... od 25. studenoga 2016. (str. 313 – 314. spisa), nakon čega je tužitelj ponovno preinačio postojeći tužbeni zahtjev na isplatu (str. 327 – 331. spisa) čemu se tužena protivila, pa stoga ponovna preinaka nije dopuštena, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.
42. Dokaze koji se ne obrazlažu posebno u ovoj odluci sud smatra irelevantnim za ishod ovog postupka.
43. Konačno osnovan je prigovor tuženika o prenisko određenoj vrijednosti predmeta spora po tužitelju iznosom od 100.000,00 kn, s obzirom da tužitelj navodi da je kupoprodajna cijena nekretnine u V. bila 120.000,00 DM, te je nesporno da je nadograđena i da sama vrijedi preko 100.000,00 eura, da sporni dio od 3/10 iznosi najmanje 215.000,00 kn, dok za nekretnine pod točkom III. prihvaća VPS, te je sud utvrdio vrijednost predmeta spora iznosom od 215.000,00 kn temeljem odredbe članka 37. stavak 1. ZPP-a, kako je odlučeno pod točkom III. izreke rješenja.
44. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, te su tužiteljici, koju je zastupao odvjetnik, dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, Tarifa) stupila na snagu 5. studenoga 2022. i vrijednosti predmeta spora od 215.000,00 kn. Tbr. 48. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je Tbr. 50. propisano da vrijednost boda iznosi 15 kuna.
45. Sud je tuženicama koje su u cijelosti uspjela u sporu priznao trošak zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku i to za sastav odgovora na tužbu od 21.6.2011. u iznosu od 3.750,00 kuna (tbr.8.1.), te po 3.750,00 kuna za zastupanje na ročištima 22.12.2011., 17.09.2012., 17.09.2013., 30.12.2013., 22.09.2014., 13.10.2015., 6.07.207., 14.09.2017., 4.05.2018., 20.06.2018., 20.02.2019., 2.12.2022. i 17.03.2023. (tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 5.10.2011., 25.09.2012., 26.12.2013., 30.06.2017., 24.07.2017., 1.9.2020., 13.10.2021., 10.10.2022., za svaki po 3.750,00 kuna (tbr.8.1.), što je ukupno 82.500,00 kn, kojem iznosu je dodan i pripadajući PDV od 25% koji iznosi 20.625,00 kn u smislu Tbr. 42. Tarife, odnosno sveukupno iznos od 103.125,00 kuna/ 13.687,04 eura, pa je tužitelju naloženo isplatiti tuženicama trošak ovog postupka u navedenom iznosu, kako je navedeno pod točkom IV. izreke.
46. Sud tuženicama nije priznao zatraženi trošak za podnesak od 30.06.2017. u iznosu od 3.750,00 kn, budući je isti dan podnio jedan podnesak za koji mu je priznat trošak u navedenom iznosu, a niti im je priznao trošak za podnesak od 17.09.2015. u iznosu od 3.750,00 kn, budući isti ne prileže spisu.
47. Kako su tuženice zatražile da im tužitelj naknadi ukupan trošak postupka u iznosu od 17.718,22 eura/ 133.497,93 kn, a sud im je kao nužan i opravdan dosudio trošak u iznosu od 13.687,04 eura /103.125,00 kn, to je tuženice odbio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog, tj. za iznos od 4.031,18 eura/ 30.372,93 kn, kao neosnovan, kao pod točkom V. izreke presude.
48. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Uredbi Vijeća (EU) 2022/1208 od dana 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe EZ broj 2866/98 u pogledu stope konverzije za Republiku Hrvatsku, novčani iznosi su iskazani dvojno s fiksnim tečajem konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro.
49. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Osijeku 28. travnja 2023.
SUTKINJA
JADRANKA OROZ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku istog. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
- opun. tužitelja
- opun. I. i II. tuženice