Poslovni broj: 26 Gž-432/2023-2

 

Poslovni broj: 26 Gž-432/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. H., OIB:..., iz Z., koju zastupa punomoćnica L. M., odvjetnica u P., protiv tuženice A. B. d.d., OIB:..., Z., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice i žalbi tužiteljice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-687/2022-32 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća 27. travnja 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbijaju i djelomično prihvaćaju žalbe tužiteljice i tuženice, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-687/2022-32 od 13. siječnja 2023.:

 

-          potvrđuje pod toč. I. izreke,

 

-          potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici iznos od 2.792,94 EUR/21.043,38 kn[1] sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2011. do 31. prosinca 2022.,

 

-          potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.443,09 EUR/10.872,94 kn1, te pod toč. IV. izreke,

 

-          preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate i pod toč. III. izreke u dijelu kojim je dosuđena zatezna kamata od 13. siječnja 2023. do isplate i to na način da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

 

-          preinačuje u odluci o troškovima postupka na način da se tužiteljici dosuđuje i daljnji trošak od 72,58 EUR/546,88 kn1 (slovima: sedamdesetdva eura i pedesetosam centi/petstočetrdesetšest kuna i osamdesetosam lipa)[2] sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj 326-16/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.02.2008.god., a koja glasi:

« U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.792,94 € / 21.043,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12.07.2011.god. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 01.08.2015.god., te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.443,09 € / 10.872,94 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana 13. siječnja 2023. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu provesti postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi prvostupanjsku presudu trebalo ponovno ukinuti, te potom preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, kao i dosuditi tuženici trošak parničnog i žalbenog postupka.

 

3. Navedenu presudu pod toč. III. izreke u odluci o troškovima postupka pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i dosuditi joj daljnji trošak od 902,11 EUR/6.796,88 kn.

 

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

5. Žalbe stranaka djelomično su osnovane.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 326-16/2008 od 15. veljače 2008. kojim je ugovoreno pravo tuženice da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračuna naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d., da navedena ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana i zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove iznosa od 2.792,94 EUR/21.043,38 kn sa zateznom kamatom koji je isplaćen tuženici s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je između tužiteljice J. H. kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženice H. A.-A.-B. d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br. 326-16/2008 od 15. veljače 2008. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je u čl. 8. ugovoreno pravo korisnika kredita izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i ovlaštenje tuženice u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadi banke;

 

-          da je tužiteljica 11. srpnja 2011. prijevremeno otplatila kredit i platila tuženici naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 21.043,38 kn;

 

-          da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je od djelatnika tuženice bila upućena pribaviti određenu dokumentaciju, da joj nije objašnjeno da u slučaju prijevremene otplate kredita postoji obveza plaćanja naknade niti o čemu ona ovisi, te da je prilikom prijevremene otplate, da bi mogla kredit zatvoriti prema zahtjevu tuženice, platila naknadu u iznosu od 21.043,38 kn, a da iz iskaza svjedoka A. B., koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio zaposlen kao kreditni referent, proizlazi da nije postojala obveza pojašnjavati klijentu svaku pojedinu ugovornu odredbu pa tako niti odredbu o naknadi za prijevremeni raskid, već samo ukoliko klijent sam iskaže interes za tim, a da je klijent pitao za visinu naknade bilo bi mu odgovoreno da se ona određuje prema tarifi banke i da ovisi o glavnici koja postoji u trenutku zatvaranja kredita.

 

8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud navodi da čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), te da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), a da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.), iz čega proizlazi da je navedenom zakonskom odredbom propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali i obveza korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita stvarno pretrpio. Polazeći od čl. 8. Ugovora kojim je ugovoreno pravo korisnika kredita prijevremeno otplatiti kredit i pravo banke naplatiti naknadu, dok nije navedeno što naknada obuhvaća niti koliko iznosi, a da tuženica nije dokazala da bi joj prijevremenim zatvaranjem kredita nastala ikakva šteta, prvostupanjski sud zaključuje da naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju bi banka trebala dobiti do kraja otplate kredita, što potvrđuje činjenica da je visina naknade postotno vezana za glavnicu neotplaćenog kredita prema iskazu svjedoka A. B., pa je navedena ugovorna odredba po ocjeni suda ništetna temeljem čl. 322. ZOO-a obzirom je protivna čl. 1024. st. 4. ZOO-a i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Zaključno sud se poziva na presudu Suda Europske unije od 30. travnja 2014. broj C-26/13 u kojoj je izraženo stajalište da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti razumljiva samo gramatički, nego mu moraju biti objašnjeni razlozi na temelju potpune i razumljive obavijesti da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega iz ugovora. Posljedično utvrđenju ništetnom navedene ugovorne odredbe, sud nalazi osnovanim i zahtjev za povrat isplaćene naknade u iznosu od 2.792,94 EUR/21.043,38 kn, sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2011. do isplate koja je dosuđena temeljem čl. 1115. ZOO-a.

 

9.     U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud postupio protivno čl. 377. st. 2. ZPP-a jer u ponovljenom postupku nije raspravio sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u rješenju od 22. rujna 2022. broj Gž-1245/2022-2, uslijed čega je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno te je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, uz počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, navodi da iako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila određena Ugovorom o kreditu, ona je bila odrediva i tužiteljica je s visinom naknade bila upoznata što se može zaključiti iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita od 12. srpnja 2011. u kojoj je naznačena visina naknade od 3.438,22 CHF, a dodatno i iz razloga što je Odluka o tarifi naknada banke bila objavljena na internetskim stranicama tuženice. Ukazuje na praksu Suda Europske unije u spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19 iz koje proizlazi da prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač. Samo utvrđenje suda da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ne znači da je ona nepoštena, obzirom takva ugovorna odredba mora proizvesti neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna na strani potrošača, suprotno načelo savjesnosti i poštenja, što znači da ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo tek pretpostavlja da nije izuzeta od testa nepoštenosti. S tim u vezi smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir da tuženica prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu jer ima određene troškove, radi čega je i ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koja predstavlja unaprijed ugovorenu "naknadu štete i troškova". Tuženica prethodno mora osigurati novac koji pozajmljuje i to putem depozita štediša, zajmom ili zaduživanjem na financijskom tržištu na koji plaća kamatu, a kod prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac koji je prethodno osigurala da bi kredit isplatila, čime joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate zajmodavcima (štedišama, dioničarima, kreditorima na financijskom tržištu), a izvanredno ostvaren priljev novca od prijevremene otplate tuženica je u obvezi položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu. U vezi nastanka štete i da ne postoji neravnoteža među ugovornim stranama predloženo je financijsko vještačenje i saslušanje M. B. i T. J., koje dokaze sud nije proveo, a u obrazloženju presude nije naveo razloge zašto nije proveo dokaze pa je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navedena bitna povreda počinjena je i iz razloga što sud niti jednom riječju nije obrazložio prigovor zastare. Ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. iz koje proizlazi da u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima trošak s jedne strane u odnosu na kamatu koju plaća po depoziti i negativnu kamatu koju plaća na višak sredstva koji drži na drugim računima i da po niti jednoj odredbi ZOO-a nije zabranjeno tuženici kao kreditoru u slučaju prijevremene otplate kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu. U vezi svega navedeno osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te ukazuje na presude drugostupanjskih sudova kojima je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno za isplatu temeljem stjecanja bez osnove. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno prilikom dosude zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a i dosuđene stope zatezne kamate od 1. siječnja 2023. koja nije u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.). Osporava odluku o troškovima postupka u dijelu dosuđene sudske pristojbe na presudu koja nije dospjela i troška za zastupanje na ročištu za objavu presude koji nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

10. Tužiteljica u žalbi osporava odluku o troškovima postupka navodeći da joj nije priznat trošak sastava žalbe od 17. kolovoza 2021. u iznosu od 234,38 kn/31,11 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, obzirom je njezina žalba usvojena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1245/2022 od 22. rujna 2022. Osim toga smatra da za zastupanje na raspravama 4. ožujka 2021., 30. ožujka 2021. i 1. prosinca 2022. ima pravo na trošak primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, dok je sud priznao samo ½ dijela tih troškova primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife koja se primjenjuje samo kada se raspravlja o procesnim pitanjima, pa za svako od navedenih ročišta ima pravo na trošak od 248,86 EUR/1.875,00 kn, što znači da je za svako ročište pripada daljnji iznos od 937,50 kn. Smatra da ima pravo i na trošak sastava podnesaka od 25. siječnja 2021. i 11. ožujka 2021. po 1.406,25 kn/186,64 EUR, ukazujući na praksu Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 u kojem je navedeno da nije na potrošaču da snosi postupovne troškove jer je isto prepreka u ostvarivanju prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba. Stoga smatra da joj pripada po navedenim osnovama daljnji trošak od 902,11 EUR/6.796,88 kn.

 

Na žalbu tuženice na odluku o glavnoj stvari (toč. I. i II. izreke):

 

11. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom se nije izjasnio o istaknutom prigovoru zastare. Naime, iako je odlukom ovoga suda od 22. rujna 2022. broj Gž-1245/2022 prvostupanjskom sudu dana jasna uputa da je dužan otkloniti već tada počinjenu navedenu bitnu povredu iz razloga što se nije izjasnio o prigovoru zastare, sud nije postupio po navedenoj uputi i ponovno se nije izjasnio o prigovoru zastare, a na što pravilno ukazuje tuženica u žalbi.

 

12. Točni su i daljnji žalbeni navodi kojima tuženica ističe da prvostupanjski sud nije postupio sukladno uputi iz navedene drugostupanjske odluke kojom je ukinuta ranije donesena prvostupanjska presuda. Razlozi radi kojih prvostupanjski sud nije tako postupio nalaze se u činjenici što tuženica nije postavila protutužbeni zahtjev za naknadu štete ili istakla prigovor radi prijeboja, pa "nije moguće odlučivati o navodnoj visini takve navodne štete kada ona nije definirana“ (toč. 8. obrazloženja).

 

13. Međutim, radi shvaćanja upute ovoga suda koja je jasno iznesena u obrazloženju odluke od 22. rujna 2022. broj Gž-1245/2022, a koju očito prvostupanjski sud nije razumio, valja ukazati da to što je izraženo stajalište da je sud dužan omogućiti tuženici dokazivanje da joj je nastala šteta/troškovi u vezi prijevremene otplate kredita (provođenjem predloženih dokaza) nije povezano sa zahtjevom tuženice za naknadu štete, niti je radi toga tuženica morala postaviti protutužbeni zahtjev ili istaći prigovor radi prijeboja. Dokazivanje da je nastala šteta/troškovi u vezi prijevremene otplate kredita, omogućuje tuženici dokazati tvrdnju da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno savjesnosti i poštenju, na štetu potrošača (tužiteljice) i tako oboriti tezu tužiteljice da se radi o nepoštenoj (ništetnoj) ugovornoj odredbi.

 

14. Točni su navodi tuženice da pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a koja propisuje pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje i naknaditi štetu ako je davatelj kredita štetu pretrpio, a niti je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ništavo.

 

15. Tužiteljica činjenično tvrdi da je navedena ugovorna odredba, koja nije bila predmetom pregovaranja i na čiji sadržaj nije imala utjecaja, neodređena i neodrediva jer u trenutku sklapanja ugovora nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu u smislu čl. 96. i 98. (Narodne novine br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i primjenom čl. 102. ZZP-a ništetnoj ugovornoj odredbi.

 

15.1. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je formulacija odredbe iz čl. 8. st. 2. Ugovora sastavljena od tuženice i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, obzirom to nedvojbeno potvrđuje iskaz svjedoka A. B., te je pravilno i daljnje utvrđenje da način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač (tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

 

15.2. Međutim, u obrazloženju presude ponovno (kao i u ranijoj odluci) su izostali razlozi o odlučnoj činjenici je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tuženica imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, kao što je navedeno pod toč. 13. ovog obrazloženja.

 

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

 

17. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i  ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a i čl. 79. st. 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. ZOO-a. Isto tako u vezi žalbenih navoda kojima tuženica ističe da Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09.) propisuje pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, valja ukazati da odredba čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st. 2.), te da se naknada iz st. 2. ovoga članka ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa (st. 3.), što bi u konkretnom slučaju značilo (kada bi se navedena odredba primjenjivala) da tuženica ne bi imala pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je kredit osiguran fiducijarnim vlasništvom te je otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa (čl. 6. Ugovora).

 

18. Ovaj sud je u ranije donesenoj odluci jasno naveo da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije postupila sukladno navedenom i nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to iz navedenih razloga sud nije bio dužan provesti dokaz financijskim vještačenjem. Naime, uopćene tvrdnje tuženice da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužna i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, pa je iz navedenih razloga trebalo odbiti prijedlog tuženice za provođenje tog dokaza.

 

18.1. Vezano uz izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženice M. B. i T. J., valja istači da je tuženica odustala od navedenih dokaza obzirom je nakon donošenja drugostupanjske odluke ovoga suda ustrajala samo u provođenju dokaza financijskim vještačenjem, što je evidentno iz podneska od 23. studenog 2022.

 

19. Obzirom prvostupanjski sud nije odgovorio na prigovor zastare, to je potrebno ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetne odredbe koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

19.1. Kako je u konkretnom slučaju sudskom odlukom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, to opći zastarni rok za restitucijski zahtjev temeljem ništetne ugovorne odredbe teče od pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena. S tim u vezi valja ukazati na predmet Suda Europske unije broj C-485/19 u kojem je navedeno "(…) Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove."

 

20. Tuženica koja je uvrstila u Ugovor o kreditu nepoštenu odredbu smatra se nesavjesnom stjecateljicom novčanog iznosa koji je primila po tom osnovu, pa tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od plaćanja naknade u smislu čl. 1115. ZOO-a. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno dosudio stopu zatezne kamate od 1. siječnja 2023. obzirom je stopa zatezne kamate počevši od tog razdoblja propisana kogentnom odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22.).

 

21. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a ZPP-a potvrdio toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 2.792,94 EUR/21.043,28 kn sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2011. do 31. prosinca 2022., dok je po žalbi tuženice preinačena presuda u dosuđenoj stopi zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate kako je određeno toč. I. izreke ove presude.

 

Na žalbu tužiteljice i tuženice na odluku o troškovima postupka (toč. III. i IV. izreke):

 

22. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica smatra da trošak pristupa na ročište povodom objave presude nije bio potreban za vođenje parnice, kao i da sudska pristojba na presudu nije dospjela, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio tužiteljici trošak po oba osnova.

 

23. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica ističe da je o troškovima postupka odlučeno pogrešnom primjenom čl. 155. ZPP-a.

 

23.1. Tužiteljica ima pravo na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), zastupanja na raspravama 4. ožujka 2021., 30. ožujka 2021., 25. svibnja 2021. i 12. srpnja 2021. po 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, za sastav podneska od 25. siječnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife i podneska od 11. ožujka 2021. u iznosu od 312,50 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife, kao i za sastav žalbe od 17. kolovoza 2021. u iznosu od 234,38 kn (kako zahtijeva u žalbi). Za ovu fazu postupka vrijednost boda je dosuđena u iznosu od 10,00 kn sukladno zahtjevu tužiteljice s lista 149 spisa.

 

23.2. Tužiteljica ima pravo i na trošak zastupanja na raspravi 1. prosinca 2022. u iznosu od 1.875,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife i za zastupanje na ročištu povodom objave presude u iznosu od 937,50 kn primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife, time da je vrijednost boda za te radnje dosuđena u iznosu od 15,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu po 280,22 kn.

 

23.3. Obzirom na navedeno tužiteljica ima pravo na trošak u ukupnom iznosu od 11.419,82 kn/1.515,67 EUR i to primjenom čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a, pa je ovaj sud odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu pod toč. III. i IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a osim u dijelu dosuđene zatezne kamate od 13. siječnja 2023. do isplate koja je po žalbi tuženice preinačena primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a, dok je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tužiteljice i obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici i daljnji trošak u iznosu od 546,88 kn/72,58 EUR sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2023. do isplate.

 

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a jer nije uspjela s žalbom, dok uspjeh u odnosu na sporedno potraživanje nije mjerodavan u smislu čl. 35. ZPP-a.

 

25. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a radi neznatnog uspjeha u odnosu na pobijani dio (odnosno na zahtijevani trošak u žalbi).

 

26. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

Varaždinu 27. travnja 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.