1

Poslovni broj:14 P-378/2021

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

            Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB: …, K., K., zastupan po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tuženika R. A. d.d., M. c., OIB: …, zastupane po OD G. i G. d.o.o. iz Z. radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 23. ožujka 2023., u nazočnosti punomoćnika stranka, po objavi 27. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., M. c., OIB: …,, da tužitelju D. P., OIB: …, K., K. na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom na iznose kako slijedi:

 

- 45,02 kn (5,98 EUR) od 20.10.2008. pa do isplate

- 61,80 kn (8,2 EUR) od 22.12.2008. pa do isplate

- 73,89 kn (9,81 EUR) od 20.01.2009. pa do isplate

- 79,35 kn (10,53 EUR) od 19.02.2009. pa do isplate

- 64,30 kn (8,53 EUR) od 24.03.2009. pa do isplate

- 67,17 kn (8,91 EUR) od 21.04.2009. pa do isplate

- 44,14 kn (5,86 EUR) od 18.05.2009. pa do isplate

- 27,19 kn (3,61 EUR) od 18.06.2009. pa do isplate

- 31,70 kn (4,21 EUR) od 25.07.2009. pa do isplate

- 40,64 kn (5,39 EUR) od 22.08.2009. pa do isplate

- 39,86 kn (5,29 EUR) od 25.09.2009. pa do isplate

- 30,83 kn (4,09 EUR) od 19.10.2009. pa do isplate

- 47,78 kn (6,34 EUR) od 18.11.2009. pa do isplate

- 61,37 kn (8,15 EUR) od 15.12.2009. pa do isplate

- 80,70 kn (10,71 EUR) od 18.01.2010. pa do isplate

- 76,27 kn (10,12 EUR) od 18.02.2010. pa do isplate

- 102,51 kn (13,61 EUR) od 20.03.2010. pa do isplate

- 97,53 kn (12,94 EUR) od 17.04.2010. pa do isplate

- 107,23 kn (14,23 EUR) od 13.05.2010. pa do isplate

- 191,20 kn (25,38 EUR) od 17.06.2010. pa do isplate

- 173,92 kn (23,08 EUR) od 26.07.2010. pa do isplate

- 226,73 kn (30,09 EUR) od 25.08.2010. pa do isplate

- 208,48 kn (27,67 EUR) od 20.09.2010. pa do isplate

- 179,13 kn (23,77 EUR) od 18.10.2010. pa do isplate

- 241,06 kn (31,99 EUR) od 19.11.2010. pa do isplate

- 319,83 kn (42,45 EUR) od 21.12.2010. pa do isplate

- 264,05 kn (35,05 EUR) od 17.01.2011. pa do isplate

- 283,62 kn (37,64 EUR) od 19.02.2011. pa do isplate

- 258,73 kn (34,34 EUR) od 21.03.2011. pa do isplate

- 263,20 kn (34,93 EUR) od 26.04.2011. pa do isplate

- 368,81 kn (48,95 EUR) od 21.05.2011. pa do isplate

- 379,10 kn (50,32 EUR) od 27.06.2011. pa do isplate

- 467,33 kn (62,03 EUR) od 25.07.2011. pa do isplate

- 422,00 kn (56,01 EUR) od 29.08.2011. pa do isplate

- 372,39 kn (49,42 EUR) od 27.09.2011. pa do isplate

- 367,07 kn (48,72 EUR) od 24.10.2011. pa do isplate

- 363,25 kn (48,21 EUR) od 29.11.2011. pa do isplate

- 386,91 kn (51,35 EUR) od 27.12.2011. pa do isplate

- 407,54 kn (54,09 EUR) od 25.01.2012. pa do isplate

- 410,31 kn (54,46 EUR) od 22.02.2012. pa do isplate

- 396,03 kn (52,56 EUR) od 29.03.2012. pa do isplate

- 405,67 kn (53,84 EUR) od 24.04.2012. pa do isplate

- 412,26 kn (54,72 EUR) od 19.05.2012. pa do isplate

- 401,17 kn (53,24 EUR) od 27.06.2012. pa do isplate

- 404,09 kn (53,63 EUR) od 20.07.2012. pa do isplate

- 395,77 kn (52,53 EUR) od 23.08.2012. pa do isplate

- 377,8 kn (50,14 EUR) od 26.09.2012. pa do isplate

- 396,96 kn (52,69 EUR) od 24.10.2012. pa do isplate

- 406,15 kn (53,91 EUR) od 28.11.2012. pa do isplate

- 399,71 kn (53,05 EUR) od 27.12.2012. pa do isplate

- 363,57 kn (48,25 EUR) od 22.01.2013. pa do isplate

- 394,27 kn (52,33 EUR) od 18.02.2013. pa do isplate

- 396,95 kn (52,68 EUR) od 25.03.2013. pa do isplate

- 402,72 kn (53,45 EUR) od 18.04.2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., M. c., OIB: …,, da tužitelju D. P., OIB: …, K., K, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.001,78 EUR/15.082,41 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. travnja 2023. pa do isplate, na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

             

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi navodi da je 18.4.2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za iznos od 17.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određene Odlukom tužene, da je u ugovor tuženik ugradio odredbu o valutnoj klauzuli na način da se o istoj nije pregovaralo, a što je protivno odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost (čl. 81. ZZP)

Navodi da je VTSRH (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijeta u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.), donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, i da je ta presuda pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni ugovor, da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.Navodi da je tužitelj plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu,  koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne.

U tužbi potražuje iznos od 11.000,00 kn, sa zz kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

 

2.              Nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 21.2.2023.  (str. 123 spisa) specificirao i povisio tužbeni zahtjev, u kladu s nalazom vještaka, tako da na ime preplaćenog tečaja u CHF, potražuje iznos od 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim kako proizlazi iz izreke presude.

 

3.              U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora a što je u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Z..

Navodi da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama VTSRH broj: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014., i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnosti jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora nepoštene.

U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva i lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo, a da se zaključak VTSRH o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, a prije zasnivanja konkretnog odnosa, a da su relevantne informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i zaključenju samog ugovora o kreditu, te je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze, da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF, da je i prilikom solemnizacije ugovora tužitelju ugovor protumačen i pročitan u smislu čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Predlaže saslušanje javnog bilježnika, tužitelja i svjedoka djelatnika tužene. Navodi da je radi pravilnog rješenje spora potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati zaštitu propisanu za potrošače kao slabije ugovorne strane, da pojam "prosječnog potrošača" je nastao kroz praksu Suda EU koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ, pa tuženik smatra da je tužitelju, ako  ga se promatra kao razumno , dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, i bilo mu je razumljivu da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečja CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlazi iz ugovaranja takve odredbe, a da ni korisnik kredita ni banka ne mogu znati unaprijed kretanje vrijednost valute uz koju se veže glavnica. Navodi da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana koja bi štitila tuženika a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera.  Ističe i prigovor zastare. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

 

4.              U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u nalaz i mišljenje vještaka iz D.. d.o.o. K.od 30. 1. 2023. na str. 115 do 119 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

 

5.              Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao  u izreci.

 

6.              O prigovoru mjesne nenadležnosti

 

6.1.              U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Z..

 

6.2.              Iz sadržaja spisa proizlazi:

 

-da tužitelj ima prebivalište u K.,

-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u K.,

-da je Ugovor o kreditu 18.4.2006. (str. 6 do 10 spisa) zaključen u poslovnoj jedinici tuženika tj. Podružnici u K. - na štambilju kreditora (na kraju ugovora) kod potpisivanja ugovora navedena je Podružnica K.,

-da su stranke istim ugovorom (čl.12.) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Z.

 

6.3.              Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

 

6.4.              U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti  Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003-dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

 

6.5.              Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.6.              Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

6.7.              U konkretnom slučaju ispunjeni  su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

 

6.8.              Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

 

6.9.              Nadalje,  Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

 

6.10.              Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

Identično je propisano bilo i  čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. 

 

6.11.              Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod  19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

 

Identično je propisano bilo i  čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. 

 

6.12.              Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao  i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

 

6.13.              Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu O. G. E. S. i S. E. S. v R. M. Q. i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

6.14.              Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

 

6.16.              Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle K. u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

 

6.17.              Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

 

6.18.              Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

6.19.              Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi tužitelj koji ima prebivalište u Karlovcu radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Z., što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Z. i natrag, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska njegovog odvjetnika na rasprave u Z..

 

6.20. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž-858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

 

7.              I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu 16. siječnja 2020. odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga  suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

 

7.1.              Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.). 

Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

 

7.2.              Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.              

 

8.              O preinaci tužbe.

 

8.1.              Tužitelj je u tužbi potraživao iznos od 11.000,00 kn, sa zz kamatom, a  nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 21.2.2023.  (str. 123 spisa) povisio tužbeni zahtjev na iznos od 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn) dakle preinačio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka .

 

8.2.              Tuženik se preinaci protivio, međutim sud je preinaku dopustio.

 

8.3.              Naime, odredbom čl. 190. st.2 Zakona o parničnom postupku  (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/159, 70/19) je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

 

8.4.              Ovaj sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da su ispunjeni uvjeti iz citiranog jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu visine do zaključenja prethodnog postupka, već je tek nakon provedenog vještačenja po vještaku prometne struke (koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka) na okolnost visine imovinske štete, i tek je tada nakon vještačenja saznao kolika je visina štete dakle o egzaktnoj visini svoje tražbine tužitelj je saznao tek nakon provedenog vještačenja, te je tak tada mogao preinačiti  tužbeni zahtjev, te ovaj sud smatra da je dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sve ovo u smislu čl. 190. st.2. i 3. ZPP-a.

 

9.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

 

10.              Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove  čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

 

U odnosu na dokazne prijedloge tuženika.

 

11.              Tuženik je u postupku predložila saslušanje:

 

- u odgovoru na tužbu svjedoka S. N., djelatnicu tuženika, ne navodeći je li imenovana sudjelovala u pregovaranju i sklapanju konkretnog ugovora - time da je na pripremnom ročištu odustao od ove svjedokinje, te je predložio saslušanje druge svjedokinje, i to:

-svjedokinje M. J., navodeći da je ista trenutno voditeljica poslovnice K., a u vrijeme sklapanja ugovora je bila osobni bankar kod tuženika, ali se tuženik ne može očitovati je li imenovana sudjelovala kod sklapanja konkretnog ugovora - time da je na ročištu od 7. 12. 2022. tuženik odustao i od saslušanja ove svjedokinje,

-saslušanje javnog bilježnika koji je ovjeravao ugovor o kreditu

-saslušanje tužitelja

 

11.1.              Sud upućuje i ukazuje na rješenje Ustavnog suda RH broj: U-III-…od 21. prosinca 2022., kojim je odbijena ustavna tužba …d.d., dakle ovdje tužene, podnesene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-…od 22. veljače 2022., a u kojoj odluci Ustavni sud ( koji se između ostalog osvrće na dokazni prijedlog tužene banke za saslušanje svjedokinje S.N.r, saslušanje javnog bilježnika, i tužitelja tj. potrošača, a i poziva se i na svoju odluku broj: U-III-…od 30. lipnja 2022. ) navodi:

 

-da podnositeljica R… d.d. Z. u ustavnoj tužbi tvrdi da joj je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, pravo na nezavisan i nepristran sud utvrđen zakonom, pravo na predlaganje, izvođenje i uvid u dokaze, pravo na jednakost oružja i pravo na pristup sudu,

- u pogledu prigovora o povredi prava na jednakost oružja odbijanjem dokaznih prijedloga za saslušanjem osobnog bankara Ustavni sud ističe da podnositeljica u ustavnoj tužbi nije obrazložila na koje je odlučne okolnosti i koji konkretno svjedok je trebao biti ispitan i zašto bi njegov iskaz bio odlučan za ishod spora ili pravičnost postupka u cjelini,

-da Ustavni sud ističe da je ugovor o kreditu sklopljen 2006. u podružnici podnositeljice u K. po punomoći koju je podnositeljica dala H. B. koji je ugovor predao Javnom bilježniku na ovjeru a da je podnositeljica na okolnost da je dala obavijesti potrošaču o rizicima promjene tečaja švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi do zaključenja prethodnog postupka predložila saslušanje svoje zaposlenice S. N. koja, dakle, konkretni ugovor nije sklopila, a čije saslušanje podnositeljica predlaže u niz pojedinačnih potrošačkih sporova i čijem se saslušanju prigovara u nizu ustavno sudskih predmeta premda ova svjedokinja nije sklapala ugovore o čijim bi okolnostima sklapanja navodno trebala svjedočiti,

-da je Ustavni sud već u svojoj praksi zauzeo stabilno stajalište da iskazi zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o okolnostima sklapanja konkretnih osporenih ugovora i koji stoga nisu mogli potrošaču dati odgovarajuće obavijesti o osporenim ugovornim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora ne predstavljaju dokaz kojim se mogu utvrditi odlučne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova niti može utjecati na njihov ishod pa odbijanje tog dokaznog prijedloga, neovisno o tome kakve su razloge iznijeli sudovi ne može biti od nikakvog utjecaja na pravičnost postupka u cjelini ( te Ustavni sud upućuje na stabilne sudske prakse o ovom pitanju sažete u načelnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u točkama 15., 16. – 24. 4. , 25. 4. odluka u predmetima broj: U III-/21, …/21, …/21, …/21, …/21, …/21, pa tako i na predmet broj: U-III-4…/2021 i dr.)

-u odnosu na prigovor ne saslušanja Javnog bilježnika Ustavni sud podnositeljicu ustavne tužbe upućuje na stabilno stajalište Ustavnog suda o čijoj neosnovanosti prigovora o odbijanju tog dokaznog prijedloga u točki 23. (24.) prikaza stabilne sudske prakse i načelnih stajališta Ustavnog suda u predmetima broj: U-III-… i dr., a u odnosu na ne saslušanje potrošača Ustavni sud utvrđuje da podnositeljica nije predložila da se sasluša njen zaposlenik koji je s potrošačem sklopio ugovor i koji bi mogao osporiti njegove navode o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora pa podnositeljica ustavnom tužbom nije pokazala zašto je bilo važno na raspravi saslušati potrošača o okolnostima koje je iznosio tijekom parnice u svojim pisanim podnescima (točka 35.3.odluke broj: U-III-…/21 od 30. lipnja 2022.).

 

11.2.              Dakle citiranom odlukom Ustavnog suda RH je odbijena ustavna tužbe R… d.d. (koja je ovdje tužena banka),  a koju ustavnu tužbu je R… banka podnijela, u parničnom postupku koji se protiv nje vodio, pozivajući se na povredu prava jednakosti oružja jer je odbijen njen dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje i zaposlenice banke (S. N. - koju je tužena predlagala i u ovom parničnom postupku, a onda odustala od njenog saslušanja), tužitelja kao potrošača i javnog bilježnika, te je Ustavni sud odbio ustavnu tužbu navodeći da je već u nizu svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-…/2021 zauzeo stabilno stajalište da iskazi zaposlenika banaka, koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnih osporenih ugovora, i koji stoga nisu mogli potrošaču dati odgovarajuće obavijesti o osporenim ugovornim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora ne predstavljaju dokaz kojim se mogu utvrditi odlučne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova pa odbijanje tog dokaznog prijedloga, neovisno o tome kakve su razloge iznijeli sudovi ne može biti od nikakvog utjecaja na pravičnost postupka, a u odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja tj. potrošača  -  da u situaciji kada banka nije predložila saslušanje zaposlenika koji je s potrošačem sklopio ugovor tužena banka nije pokazala zašto bi bilo važno u toj situaciji saslušati potrošača o okolnostima koje banka iznosi u svojim podnescima. U odnosu na saslušanje javnog bilježnika  Ustavni sud u svojim odlukama, pa tako npr. u odluci U-III-…/21, zatim U-III-…2021. itd.,  ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

 

12.              U postupku je utvrđeno i nije sporno:

 

-          da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,  sklopile ugovor o kreditu 18.4.2006.  (str. 6 do 10 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 17.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja vozila,

-          da se tužitelj obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 84 mjeseca,

-          da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora),

 

12.1.              Nesporno je da je,  da se za trajanja otplate kredita da se mijenjao (povećavao)i tečaj CHF u odnosu na kunu (kao i da je tuženik povećavao u nekoliko navrata kamatnu stopu), a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

 

13.              Nadalje je nesporno  da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-…1/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je  vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je  tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

 

14.              Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z. broj: P-…/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R…d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti  informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

 

15.              Sud je u postupku, ipak, saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi:

 

-da je radi kupnje vozila obišao više autokuća i sve te autokuće su nudile kredite s R… i to kredite u švicarcima, i da se na kraju odlučio za kupnju vozila u A. R., time da je dio cijene za vozilo  platio u gotovini a preostali dio je išao preko kredita, da im je donio prosjek plaće i dalje je sve oko sklapanja ugovora išlo preko te A.,

-da je u toj A. i potpisao ugovor, a ne u banci tj. ne u R… banci, i uopće se ne sjeća da bi u banku išao u vezi bilo čega oko sklapanja tog ugovora,

-u odnosu na pitanje da li mu je u toj A. ponuđen i ugovor o kreditu u eurima , tužitelj navodi da je bila i ta opcija ali su oni predočili da je ugovor u švicarcima najpovoljnija opcija za njega,

-da s nikim iz banke nijem imao direktan kontakt oko sklapanja ugovora, odnosne ne može tvrditi sto posto i nije siguran da li je u svezi ugovora bio u banci, 

-da je prije potpisivanja ugovora ugovor pročitao,

-na daljnje pitanje je iskazao da je bio svjestan da je ugovor vezan za valutu i uz tečaj CHF, da nije imao nikakvih nejasnoća i nije tražio nikakva pojašnjenja,

-da je rate kredita on plaćao a vozilo mu je bilo potrebno za privatne potrebe.

 

16.              Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog  zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

             

17.              Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

18.              Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

19.              Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

20.              U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-…/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-…/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

 

21.              Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Z. iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Z. utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118.  ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

 

22.              U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je  prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu  vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi ) o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao ni u ovom postupku pa tako niti predloženim personalnim dokazima kod čega je odustao od predloženog dokaza saslušanja svjedokinje, svoje zaposlenice S. N., a nakon toga i od predložene druge svjedokinje M. J., a iz iskaza tužitelja također se nedvojbeno zaključuje se da u okolnostima pod kojim je ugovor zaključen -  za kupnju vozila u auto kući koja autokuća je nedvojbeno kod kupovine tj. prodaje vozila na kredit imala dogovor sklopljen s tuženom bankom da kupci ugovore o kreditu sklapaju s tuženom bankom,   s kojom je pak u takvim situacijama postojala i nudila se samo mogućnost za sklapanje kredita za klijente u švicarcima, predstavljajući ugovore u švicarcima kao najpovoljniju opciju za potrošače te je tužena banka u takvim situacijama imala unaprijed pripremljenim obrazac ugovora za "šivicarce", pa je tužitelj potpisao već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu - ne može nikako govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

 

23.              I konačno još jednom se upućuje na Odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-…./2022 od 21. prosinca 2022..

 

24.              Prigovor zastare nije osnovan.

 

24.1.              U postupku je utvrđeno i nesporno je:

 

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužiteljica je podnijela 26.5.2021.,

-da je prema tužbi tj. konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat s osnova valute tj. tečajne razlike od 10/08 do 4/2013,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-…/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

 

24.2.                  Odredba čl. 214. st. 1 do 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

 

24.3.              Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

24.4.              Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

24.5. Nadalje  podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Z. (4.4.2012.) u  navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-…2/2017 dana 14. lipnja 2018.  zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

 

24.6.     O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-…/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-…/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

 

24.7.              U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

 

24.8. Također iz Objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., proizlazi:

 

„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

 

24.9.                 Dakle podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno ispočetka teći 14. lipnja 2018. (pravomoćnošću sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe) u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

 

24.10.                 Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 26.5.2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

                           

25.                Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D… d.o.o. K. a zadatak vještak je bio: 1) utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete preplatio zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatio na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF - sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu – dakle da budu vidljivi i mjesečni preplaćeni iznosi, ukupni preplaćeni iznos, kao i datum izvršenog plaćanja po tužitelju,

2) po prijedlogu tuženika :  da li je i u kojem periodu (mjesecima) tečaj CHF bio niži od tečaja CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen te za taj period iskazati novčanu razliku između tečaja CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i stvarnog tj. nižeg tečaja CHF i to prikazati u pojedinačnim iznosima i u ukupnom iznosu (tzv. negativna razlika).

 

26.     Iz nalaza vještaka od 30.1.2023. na str. 115 do 119 spisa proizlazi:

 

- da je ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 17.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena promjenjiva redovna kamata u visini od 5,20 %1. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

- da u spisu prileže početni otplatni plan (spis list 11), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (spis list 14),

-da vještak u tablici u prilogu nalaza daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % (tablica stupci 3 do 7) te stvarni otplatni plan s promijenjenim kamatnim stopama (stupac 8 do 12), a u stupcu 19 prikazane su tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,667093 HRK/CHF),

-da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 12.153,62 kuna, u čemu su pozitivne razlike iznose 13.287,06 kunu (u korist tužitelja) a negativne razlike 1.133,44 kune (u korist tužene),

-primjenom tečaja konverzije HRK u EUR utvrđene su razlike u eurima: ukupne razlike iznose 1.613,04 EUR, u čemu pozitivne 1.763,48 EUR, a negativne 150,44 EUR.

 

27.              Nalaz vještaka dostavljen je strankama te tužitelj nije imao prigovora.

 

28.              Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka (podnesak od  7.3.2023. na str. 126 do 130 spisa) ali smatra da je nalaz na pridonosi rješenju spora jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je kredit nesporno bio vezan uz valutu CHF .

 

29.              Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, te je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud.

 

30.              Tuženik u svom očitovanju na nalaz vještaka prigovara  pravnoj ocjeni spora prema kojoj je financijski vještak izradio nalaz i mišljenje. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju  je dao ovaj sud.

 

31.              Ovaj sud nalazi da tužitelju pripada s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja) iznos od 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn), (koliko je u konačnici i tražio), odnosno iznos bez umanjenja za negativne razlike za dio razdoblja kada je tečaj CHF/HRK bio je niži od početnog tečaja, tj. tečaja kod korištenja kredita. To iz razloga jer u tom pravcu, za razdoblje kada je tečaj bio niži i tužitelj platio anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, tuženik nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja niti eventualno protutužbeni zahtjev.

 

31.1.              Stoga, ne stoji tvrdnja tuženika da utvrđeni iznos od 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn), treba umanjiti za negativne razlike (kada je tečaj bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen), a koja negativna razlika iznosi ukupno 150,44 EUR.

32.              Tužitelju je iznos 1.763,48 EUR-a (13.287,06 kn),dosuđen sa zz kamatom na svaki pojedini iznos počam od dospijeća tj. od plaćanja tj. dana uplate svakog pojedinog anuiteta kredita (svakog pojedinog iznosa) pa do isplate, a kako mu kamata  pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan je zz kamate platiti od dana stjecanja.

 

33.              Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je presuditi kao u točki 1. i 2. izreke presude.

 

34.              O troškovima postupka.

             

34.1.              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i st. 5. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji se primjenjuje prema prijelaznim i završnim odredbama ZPP/19 na postupke koje na postupke u kojima do stupanja na snagu izmjena ZPP/19  nije donijeta prvostupanjska odluka.

 

34.2.              Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu,  te je u odnosu na u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti pa mu i trošak pripada u cijelosti.

 

34.3.              Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak im pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/15, 126/22), troška predujma za vještačenje i troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

 

43.4.              Tužitelju pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku ( 100 bodova x1,99 eur bod) kako slijedi:

 

-sastava tužbe od 199,00 EUR,

-sastava podneska od 12.7.2021. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanje na ročištu 18.10.2022. u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 9. t.1.),

-zastupanje na ročištu 7.12.2022. u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 9. t.1.),

- sastava podneska od 17.2.2023.- (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanja na ročištu 23.3.2023. u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 9. t.1.),

- pristupa ročišta za objavu presude u iznosu od 99,50 EUR,

što je ukupno 1.293,50 EUR, što uvećano za iznos od 323,38 EUR na ime PDV-a čini 1.616,88 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR, te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, što je ukupni trošak od 2.001,78 EUR/15.082,41 kn.

             

U K. 27. travnja 2023.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda  mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

 

Dostavljeno:

l. I. B., odvjetnica u K.

2. OD G. i G. iz Z.