Poslovni broj: Gž-1004/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz K., OIB: …, zastupan po punomoćnicima – odvjetnicima u OD V. i p. iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja U. p. z. o. s i. Z., protiv tuženika P. i p. m. H. p. R. iz R., OIB: …, zastupan po punomoćniku A. B., odvjetniku iz R., radi utvrđenja, diskriminacije, činidbe i naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-623/2019-39 od 25. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2023., 

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-623/2019-39 od 25. srpnja 2022. godine:

 

-potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti te u točki II. izreke za dosuđenu naknadu neimovinske štete u iznosu  od 1.990,84 EUR / 15.000,00 kuna[1] zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, i u dijelu točke IV. izreke za odbijeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da "anulira arhitektonske barijere u formi stubišta";

 

-preinačuje u preostalom dijelu točke II. i točke IV. izreke, i u točki III. izreke, pa se u navedenom dijelu sudi:

 

1.) Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade neimovinske štete kao s neosnovanim, a koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku P. i p. m. h. p. R., iz R., da tužitelju D. J. iz K., na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 7.299,75 EUR / 55.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos, tekućom od 17. travnja 2019. godine pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.“

 

2.) Nalaže se tuženiku P. i p. m. h. p. R., iz R.,  da u najkraćem roku, ne duljem od tri mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti presude, na primjeren način, u skladu s mjerodavnim  propisima i pravilima struke, instalacijom obveznih elemenata pristupačnosti u zgradi G. u R. na adresi …, na ulazu u zgradu i unutar nje, anulira barijere koje osobama s invaliditetom, posebice onima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u zgradu.

 

3.) Nalaže se tuženiku P. i p. m. h. p. R., iz R., da tužitelju D. J. iz K., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 919,21 EUR / 6.925,80 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje  za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, u roku od 15 dana.

 

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe ni trošak podnošenja odgovora na žalbu tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1.) Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-623/2019-39 od 25. srpnja 2022. godine utvrđeno je da je tuženik P. i p. m. h. p. R., iz R., u svojstvu vlasnika zgrade u kojoj se pod nazivom W. 2. dana 08. i 09. ožujka 2019. godine, u R. u G. p.,  održavala navedene izložba, zbog neprovedbe mjere razumne prilagodbe građevine kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onih osoba koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, teško i izravno diskriminirao tužitelja osnovom invaliditeta, pričinivši mu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti, prava na pristupačnost, prava na nesmetan pristup, prava na razumnu prilagodbu te prava na jednakost (točka I. izreke), i naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu novčanu naknadu  u iznosu od 70.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2019. godine pa do namirenja, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II. izreke).

 

1.1.) Sa preostalim dijelom zahtjeva, i to da se naloži tuženiku da u najkraćem roku, ne duljem od tri mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti presude, na primjeren način, u skladu s mjerodavnim  propisima i pravilima struke, instalacijom obveznih elemenata pristupačnosti u zgradi G. p. u R. na adresi …, na ulazu u zgradu i unutar nje, anulira arhitektonske  barijere u formi stubišta koje osobama s invaliditetom, posebice onima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u zgradu, tužitelj je odbijen kao s neosnovanim (točka IV izreke).

 

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, i to protiv odluke sadržane u točki III. i točki IV. izreke, žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu tužitelju cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) Navedenu prvostupanjsku presudu, i to samo odluke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. i II. izreke) te odluku o troškovima postupka (točka III. izreke), žalbom pobija i tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

4.) U odgovoru na žalbu tuženik osporava sve žalbene navode tužitelja i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

4.1.) Na žalbu tuženika nije podnesen odgovor.

 

5.) Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

 

6.) Predmet spora je utvrđenje diskriminacije po osnovi invalidnosti, nenovčana tražbina na poduzimanje radnji radi otklanjanja navedene diskriminacije te novčana tražbina naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom.

 

6.1.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

 

-da je tuženik vlasnik nekretnine – građevine pod nazivom G. p., koja se nalazi na adresi u R., koja građevina je sagrađena pred više od 100 godina te predstavlja spomenik kulture;

 

-da se je u navedenoj građevini dana 08. i 09. ožujka 2019. godine održavala manifestacija W. 2., i to na katu navedene građevine te da je prizemlje i kat građevine povezan u mramornom kamenu izvedenim stepenicama;

 

-da je u G. p. moguće pristupiti sa javne površine kroz centralna vrata u prizemlju građevine, i sa sjeveroistočne strane iz L. u. kroz tzv. "gornji ulaz" kojim se direktno pristupa na okućnicu objekta koja je u razini katnog dijela građevine.

 

6.2.) Sporno je bilo:

 

-da li su navedeni ulazi u građevinu kvalitativno jednake vrijednosti, odnosno da li i ulaz u građevinu iz L. u. predstavlja glavni ulaz;

 

-da li tzv. "gornji ulaz", s obzirom na konfiguraciju, omogućava nesmetan pristup osobama s invaliditetom i slabom pokretljivošću palači, pri čemu bi se korištenje tog ulaza cijenilo kao razumnu prilagodbu za kretanje osoba s invalidnošću;

 

-da li je tužitelj osoba sa 100-postotnim invaliditetom te da li je tužitelj imao stvarnu namjeru pristupiti u G. p. radi prisustvovanja navedenoj manifestaciji;

 

-da li je zbog propusta tuženika u poduzimanju mjera radi prilagodbe ulaza u građevinu osobama sa invaliditetom diskriminirao tužitelja te da li mu je time povrijedio pravo osobnosti i prouzročio štetu koju potražuje u predmetnom postupku.

 

7.) Raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće činjenice:

 

-da je tužitelj, prema predočenoj opsežnoj medicinskoj dokumentaciji, osoba sa dijagnozom tetraplegije koja boluje od niza kroničnih bolesti, te se kreće uz pomoć pomagala – invalidskih kolica na elektromotorni pogon;

 

-da je predočenjem opsežne medicinske dokumentacije tužitelj dokazao da je osoba sa 100 % invaliditeta;

 

-da je tužitelj imao namjeru i želju posjetiti manifestaciju W. 2., koja se je održavala 08. i 09. ožujka 2019. godine u prostoru (G. p.) tuženika;

 

-da je od navedenog tužitelj odustao i to nakon e-mail korespondencije sa organizatorom manifestacije u kojoj mu je, na upit o mogućnosti pristupa na istu s obzirom na to da je invalid i da se kreće isključivo kolicima na elektromotorni pogon, ponuđen ulazak u prostor kroz „gornji ulaz“ uz pomoć zaposlenika organizatora i tuženika, i nakon što se je, posredstvom osoba od povjerenja, uvjerio da pristup invalidskim kolicima kroz centralni ulaz u prizemlju zgrade nije moguć zbog arhitektonske barijere u vidu stepeništa koje povezuje prizemlje sa katom na kojem se je održavala navedena manifestacija;

 

-da u G. p. postoji centralni ulaz u prizemlju kroz velika dvokrilna vrata te da između njih i popločanog platoa kojim se prilazi ulazu postoji visinska razlika od oko 12 centimetara koja je anulirana postavljenom drvenom podlogom, i da je u unutrašnjosti prizemlja, sa lijeve i sa desne strane, razvedeno polukružno mramorno stepenište koje vodi na viši nivo palače (prvi kat);

 

-da se u prostor G. p. može ući i sa sjeverne strane na „gornji ulaz“ iz L. u., kroz metalna vrata širine 105 centimetara kojima se pristupa direktno sa nogostupa navedene ulice, s tim da su i navedena vrata povišena u odnosu na nivo nogostupa, a i da je nogostup povišen u odnosu na nivo pločnika ulice;

 

-da se kroz navedena vrata iz L. u. ulazi u okućnicu (park), koji je dijelom travnat, dijelom betoniran a dijelom pošljunčan, kojim se dolazi do popločane terase sa koje se ulazi u salon na prvom katu;

 

-da se od navedenih ulaznih vrata na nogostupu L. u. pa do ulaznih vrata u salon palače na prvom katu nalazi nekoliko visinskih barijera u vidu stepenica, koje su premošćene drvenim podlogama, koje nisu pričvršćene za tlo već su pomične, odnosno postavljaju se u prostoru i uklanjaju prema potrebi.

 

7.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja a imajući pri tome u vidu i namjenu G. p., tj. da je riječ o povijesnoj građevini koja ima reprezentativnu namjenu te da kod takvih građevina (palača) ulaz arhitektonski zauzima centralni položaj vidljiv svim osobama koje joj pristupaju te koji je skladan sa samom građevinom kao cjelinom, slijedom čega posjetitelju takve građevine daje i poseban osjećaj prilikom njegova korištenja pri ulasku u nju, sud prvog stupnja zaključuje da G. p. ima samo jedan glavni ulaz – to je centralni ulaz koji se nalazi u prizemlju građevine, a korištenjem kojeg tužitelj, zbog svoje pokretnosti samo upotrebom invalidskih kolica na elektromotorni pogon, objektivno nije bio u mogućnosti posjetiti manifestaciju  W. 2., jer se je ista održavala na katu zgrade koji je sa prizemljem povezeno stepeništem. Nadalje, temeljem utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da se glavnim ulazom ne može smatrati tzv. „gornji ulaz“  sa sjeverne strane, tj. iz L. u., koji se niti ne nalazi na samoj građevini (palači) već u zidu kojim je ograđena okućnica (park) G. p., niti se kroz taj ulaz stupa u palaču, već se kroz taj ulaz stupa u park kroz koji se dolazi do terase koja je u nivou kata građevine te sa koje se može ući u jedan od salona u kojem se je održavala navedena manifestacija. Iako je i kroz navedeni ulaz moguć pristup do prostora G. p., ne radi se o ulazu koji koriste posjetitelji G. p., slijedom čega, po ocjeni suda prvog stupnja, navedeni ulaz nije ulaz jednake vrijednosti kao centralni ulaz u prizemlju građevine.

 

7.2.) Osim što se ne radi o ulazu jednake vrijednosti onom centralnom ulazu u prizemlju građevine, na temelju utvrđenih činjenica (točka 7.) sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je tužitelj dokazao da „gornji ulaz“ iz L. u. niti ne udovoljava uvjetima za njegov nesmetan ulazak u građevinu te kretanje invalidskim kolicima na elektromotorni pogon, a sve to zbog neravnog terena ali i zbog visinskih razlika u prostoru koje nisu anulirane elementima pristupačnosti (rampa, vertikalno podizna platforma, dizalo, sklopiva podizna platforma) propisanim odredbom čl.9. Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (NN broj 78/13. – dalje: Pravilnik o pristupačnosti), već pomičnim drvenim elementima, koji nisu učvršćeni za tlo slijedom čega nisu niti sigurni za kretanje invalidnih osoba uz pomoć invalidskih pomagala, u konkretnom slučaju kolica.

 

7.3.) Slijedom toga sud prvog stupnja zaključuje da bi tužitelju, korištenjem navedenog ulaza iz L. u., bilo povrijeđeno njegovo pravo na jednakopravan pristup i na ravnopravnoj osnovi koji ostvaruju osobe bez invaliditeta te osobe koje nisu slabo pokretljive.

 

8.) Imajući u vidu navedeno te budući da tuženik, kao vlasnik građevine – G. p. u kojoj se je održavala manifestaciju koju je tužitelj želio posjetiti, nije u skladu sa odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN broj 85/08. i 112/12. – dalje: ZSD) te u skladu sa odredbama Pravilnika o pristupačnosti poduzeo sve potrebne radnje u svrhu razumne prilagodbe kojima bi iznašao rješenja kojima bi se i tužitelju – invalidnoj osobi koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, kao i svakom drugom posjetitelju  navedene manifestacije, omogućio jednak pristup, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je tuženik  tužitelja doveo u diskriminatorni položaj po osnovi invaliditeta, sve to u smislu odredbe čl.1.st.1. ZSD.

 

8.1.) Dovodeći ga na navedeni način u diskriminatoran položaj u odnosu na druge posjetitelje manifestacije W. 2. održane 08. i 09. ožujka 2019. godine, tuženik je kod tužitelja prouzročio i povredu prava osobnosti iz odredbe čl.19. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO/05)  – i to povredu prava na jednakopravnost, na duševno zdravlje te na ugled. Stoga mu u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05 dosuđuje pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 70.000,00 kuna vodeći računa o svim okolnosti konkretnog slučaja, osobito o težini povrede, tj. da navedena manifestacija nije bila ponovljena u nekom drugom prostoru koji bi po svojim karakteristikama omogućio tužitelju da na njoj sudjeluje u nekom drugom terminu, što znači da je bio u potpunosti isključen iz takvog sadržaja društvenog života, a na navedeni iznos dosuđuje mu i zakonsku zateznu kamatu tekuću od podnošenja tužbe pa do isplate.

 

8.2.) Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to glede tražbine na činjenje – tj. da se tuženiku naloži da u određenom roku anulira arhitektonske barijere u formi stubišta u građevini instalacijom obveznih elemenata pristupačnosti – s jedne strane stoga što tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na okolnost postojanja mogućnosti izvođenja takvih radova na samoj građevini, a s druge strane stoga što navedeni zahtjev nije postavljen na činidbu da tuženik, u skladu sa odredbom čl.6.st.2. Pravilnika, iznađe mogućnost da G. p. udovoljava uvjetima uporabe pomagala kao što su i invalidska kolica na elektromotorni pogon.

 

9.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio tako da svaka stranka podmiruje svoje parnične troškove, sve to stoga jer ocjenjuje da su stranke podjednako uspjele u sporu.

 

10.) Tužitelj u žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, pri čemu ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer da je pobijana presuda manjkava te da ju nije moguće ispitati budući da su u njoj navedeni nerazumljivi i međusobno kontradiktorni razlozi.

 

10.1.) Pri ukazivanju na postojanje žalbenih razloga iz čl.355. i čl.356. ZPP-a u bitnome ističe da su pri odbijanju restitucijskog antidiskriminacijskog zahtjeva  povrijedio pravila o teretu dokaza te da je sud prilikom donošenja navedene odluke propustio primijeniti antidiskriminacijske propise koji reguliraju pravo osoba s invaliditetom na razumnu prilagodbu građevine njihovom kretanju; da je njegov restitucijski zahtjev, suprotno utvrđenju suda, postavljen pravilno i u skladu sa odredbom čl.4.st.2. i čl.9. Pravilnika o pristupačnosti, a da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da na njegovoj građevini ne bi bilo moguće izvođenje radova potrebnih za uklanjanje arhitektonskih barijera instaliranjem obveznih elemenata pristupačnosti; da restitucijski zahtjev, jedino onako kako ga je i postavio, postiže svrhu diskriminacijske zaštite, a to je omogućavanje invalidnim osobama koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica nesmetan ulazak u građevinu i nesmetano kretanje po njenoj unutrašnjosti; da zbog svega navedenog nisu postojali opravdani razlozi za odbijanje navedenog zahtjeva.

 

10.2.) Pri osporavanju pravilnosti i zakonitosti odluke o troškovima postupka tužitelj u bitnome ističe da sud prvog stupnja, u situaciji kada je od ukupno tri diskriminacijska zahtjeva (na utvrđenje diskriminacije, na otklanjanje uzroka diskriminacije, za isplatu naknade štete), prihvatio u cijelosti dva zahtjeva (na utvrđenje diskriminacije, za isplatu naknade štete) a odbio samo jedan (na otklanjanje diskriminacije) izveo potpuno pogrešan zaključak u podjednakom uspjehu stranaka u sporu, što je imalo za posljedicu i donošenje pogrešne i nezakonite odluke o troškovima kojom je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

 

11.) Tuženik pak u svojoj žalbi također ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer da presuda u svojem obrazloženju ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, prije svega o onima temeljem kojih sud nalazi utvrđenim da je tužitelj osoba sa invaliditetom, a ni o onima temeljem kojih nalazi utvrđenim da je tuženik tužitelja diskriminirao time što nije poduzeo mjere razumne prilagodbe građevine čime mu je onemogućio dolazak na manifestaciju W. 2.; a ističe da je učinio i bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.9.ZPP-a jer da je sud odlučivao o zahtjevu o kojem je već odlučeno zaključenom sudskom nagodbom u predmetu istog suda poslovni broj P-622/2019.

 

11.1.) Izjavljujući žalbu zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a tuženik pak u bitnome ističe da tužitelj tijekom postupka nije sudu predočio niti jedan dokaz (upis u Hrvatski registar osoba s invaliditetom, nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom) o svojstvu osobe s invaliditetom, slijedom čega mu nije bilo moguće niti pružiti diskriminacijsku zaštitu po osnovi invaliditeta; da tužitelj od strane tuženika nije diskriminiran jer nije niti pristupio na spornu manifestaciju niti iz njegove e-mail korespondencije koju je vodio sa organizatorom iste razvidno postojanje i namjere da to učini; da je tužitelju ponuđeno da pristupi na spornu manifestaciju kroz tzv. "gornji ulaz", glede kojeg sud prvog stupnja izvodi  pogrešan i na ničemu utemeljen zaključak, da isti nije iste vrijednosti kao i prednji ulaz jer se ne radi o glavnom ulazu u zgradu; da je pogrešan i na ničemu utemeljen zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije poduzeo razumne mjere prilagodbe građevine kretanju osoba sa invaliditetom, jer suprotno od toga proizlazi u postupku izvedenih dokaza; da se sporna manifestacija nije održavala u cijeloj građevini tuženika već samo u dijelu zakupljenog prostora koji se nalazi na katu građevine, i u koji prostor je tužitelj mogao pristupiti direktno kroz "gornji ulaz", koji su za pristup navedenoj manifestaciji koristili i svi drugi posjetitelji; da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je tužitelj doista, kako to tvrdi u tužbi, imao stvarnu namjeru pristupiti istoj manifestaciji koja se je održavala i godinu ranije (2018.), slijedom čega nije dokazan da se u konkretnom slučaju radilo o teškom obliku diskriminacije iz čl.6. ZSD, zbog čega se i dosuđeni iznos naknade neimovinske štete ukazuje neprimjereno visokim.

 

11.2) Kako smatra da je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti, smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, jer je tužitelja trebalo obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak.

 

12.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelja i tuženika djelomično su osnovane, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

 

Glede žalbenih tvrdnji o učinjenim bitnim povredama postupka:

 

13.) I žalbene tvrdnje tužitelja i žalbene tvrdnje tuženika, u dijelu u kojem se ukazuje na počinjenje bitnih povreda postupka, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene..

 

13.1.) Naime, bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.9. ZPP-a, a na čije postojanje se ukazuje u žalbi tuženika, sud čini kada odluči o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojem je već pravomoćno presuđeno, ili o kojem je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima i svojstvo sudske nagodbe.

 

13.1.1.) Nije sporno da je tužitelj, zbog nemogućnosti pristupa na manifestaciju W. 2. a zbog njenog pozicioniranja u građevinu tuženika koja nije prilagođena kretanju invalidnih osoba te osoba slabe pokretljivosti, osim predmetne parnice, vodio i diskriminacijsku parnicu pred istim sudom u spisu predmeta P-622/2019, i da je ta parnica okončana sklapanjem sudske nagodbe.

 

13.1.2.) Međutim, da bi se moglo govoriti o pravomoćno presuđenoj stvari nužno je postojanje i objektivnog i subjektivnog identiteta  između dviju parnica, čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno, a slijedom toga su onda i neosnovane žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud, donošenjem pobijane presude, učinio naprijed navedenu bitnu povredu postupka. To prije svega zbog toga što između predmetne parnice i parnice u predmetu P-622/2019 nema subjektivnog identiteta spora, jer je tužitelj parnicu u predmetu P-622/2019 vodio protiv druge pravne osobe kao tuženika, tj. protiv  organizatora navedene manifestacija, a predmetnu parnicu je vodio protiv vlasnika građevine u kojoj je navedena manifestacija održana. Pored toga treba napomenuti i to da je navedenom sudskom nagodbom tužitelj povukao tužbu.

 

13.2.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje obiju stranaka o počinjenju bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga jer pobijana presuda, a suprotno žalbenim navodima,  je potpuno jasna te valjano obrazložena, i jer su u njoj za sve važne činjenice, kako one temeljem kojih sud djelomično odbija tužbeni zahtjev tako i za one temeljem kojih djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, navedeni potpuno jasni i neproturječni razlozi, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu a i pravilnost u primjeni materijalnog prava.

 

13.3.) Također, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje ni drugih bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

Glede žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a.

 

14.) Nisu osnovane žalbene tvrdnje niti tužitelja niti tuženika o postojanju žalbenog razloga iz odredbe čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice. Kada je pak riječ o postojanju žalbenog razloga iz odredbe čl.356. ZPP-a, žalbene tvrdnje obje parnične stranke djelomično su osnovane – jer sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo ni pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete, a ni pri odlučivanju o restitucijskom zahtjevu tužitelja kada ga je u cijelosti odbio.

 

Na žalbu tuženika:

 

15.) Prije svega, potpuno neutemeljeno tuženik u žalbi ističe da tužitelj u provedenom postupku nije na valjan način dokazao svojstvo osobe sa invaliditetom te da mu slijedom toga nije niti bilo moguće pružiti zaštitu zbog diskriminacije po osnovi njegove invalidnosti.

15.1.) Naime, nije sporno da je tužitelj u predmetnoj parnici zatražio diskriminacijsku zaštitu po osnovi svoje invalidnosti, tj. kao osoba koja se kreće samo uz upotrebu invalidskih kolica i to onih na električni pogon, a pri tome se je pozivao i na odredbu čl.2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, a i na odredbu čl.1. ZSD.

15.2.) Navedenu zaštitu ovlaštene su zahtijevati osobe s invaliditetom – a to je svaka ona osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino ravnopravno sudjelovanje u društvu. U tom je smislu i odredbom čl.2. Zakona o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN broj 64/2021.), koji je bio na snazi i u primjeni u vrijeme (ožujak 2019.) učinjene povrede zbog koje je zatražena zaštita u predmetnom postupku, invaliditet definiran kao trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja) sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitne sastavnice svakodnevnog života.

 

15.3.) Niti jednom procesnom odredbom ZPP-a nije propisano da bi se neka važna sporna činjenica u parničnom postupku mogla dokazivati samo točno određenim dokazom, pa s obzirom na to, kao i s obzirom na to da se u konkretnom slučaju niti ne radi o ostvarivanju nekog prava iz sustava socijalne skrbi, ili iz mirovinskog odnosno zdravstvenog osiguranja, pravno su neprihvatljive žalbene tvrdnje da je tužitelj svoj status osobe s invaliditetom mogao i morao dokazivati isključivo upisom u Hrvatski registar osoba s invaliditetom, ili nekim aktom (rješenjem ili odlukom) donesenim u odgovarajućem (upravnom ili drugom) postupku.

 

15.4.) Navedenu po tuženiku osporenu činjenicu osobe sa invaliditetom te osobe smanjene pokretljivosti, odnosno pokretne samo uz upotrebu invalidskih kolica,  tužitelj je dokazao, kako to ispravno nalazi utvrđenim i sud prvog stupnja, vrlo opsežnom dokumentacijom – rješenjem HZMO od 15.03.2011. godine (list 7-8), kojim je kod tužitelja utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 100 % koje se u cijelosti odnosi na oštećenje donjih ekstremiteta, ali i vrlo opsežnom medicinskom dokumentacijom (list 9-22), iz koje jasno proizlazi dijagnoza paraplegije i tetraplegije koja je uzrokovana ozljedama vratne kralježnice (luksacijski prijelom C5/C6 sa posljedičnim oštećenjem m. spinalisa sa oduzetošću sva četiri ekstremiteta) zadobivenim u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 1994. godine. To što navedena dokumentacija datira iz vremenskog razdoblja od 2011. pa do 2017. godine, ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je tužitelj osoba sa invaliditetom koja je pokretna samo uz upotrebu invalidskih kolica, to tim više što tuženik niti nije osporio vjerodostojnost navedene medicinske dokumentacije, odnosno nije niti ustvrdio da ono što je u njoj navedeno ne bi bilo istinito, niti je u navedenom smislu sudu predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza.

 

15.5.) Zbog naprijed navedenog ovaj sud drugog stupnja navedeno utvrđenje suda prvog stupnja prihvaća kao pravilno, a ne prihvaća protivne žalbene tvrdnje tuženika.

 

16.) Nadalje, ne mogu se prihvatiti kao osnovane niti žalbene tvrdnje tuženika prema kojima je u građevini čiji je vlasnik, i u kojoj se je održavala sporna manifestacija, poduzeo razumne mjere prilagodbe kretanju invalidnih osoba, i prema kojima ni na koji način nije diskriminirao tužitelja glede mogućnosti njegove posjete spornoj manifestaciji.

 

16.1.) Pri ocjeni  navedenih žalbenih tvrdnji neutemeljenima treba poći od slijedećih pravnih normi:

 

-odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola o pravima osoba s invaliditetom (NN broj NN broj 6/07., 3/08., 5/08. – dalje: Konvencija), i to, sadržane u čl.2. kojim je propisano da diskriminacija na osnovi invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima, i da ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe (st.1.) te da razumna prilagodba znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima (st.2.); sadržane u čl.17. kojim je propisano da svaka osoba s invaliditetom ima pravo na poštivanje svojega tjelesnog i mentalnog integriteta na ravnopravnoj osnovi s drugima; sadržane u čl.19. kojim je propisano da države stranke ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući, između ostalog i osiguranje ravnopravnog pristupa osoba s invaliditetom uslugama, objektima i prostorima, namijenjenima općoj populaciji, te njihove primjerenosti potrebama osoba s invaliditetom;

 

-odredbi ZSD, i to, sadržane u čl.1., kojim je propisano  da se ovim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije (st.1.), i da se diskriminacijom u smislu ovoga zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama  (st.2.); sadržane u čl.2.st.1. kojom je propisano da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji; sadržane u čl.4. kojim je propisano da poticanje na diskriminaciju smatrat će se diskriminacijom u smislu odredaba ovoga zakona (st.1.), da diskriminacijom u smislu ovoga zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, i to prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti;

-odredbi Pravilnika o pristupačnosti, i to, sadržane u čl.1. kojim je propisano da se tim pravilnikom propisuju uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) u građevinama javne i poslovne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe građevina stambene i stambeno-poslovne namjene (u daljnjem tekstu: prilagodba); sadržane u čl.2.st.1. kojim je propisano da pristupačnost i prilagodba građevina iz članka 1. ovoga pravilnika osigurava se projektiranjem i građenjem, odnosno izvođenjem tih građevina na način da sadrže obvezne elemente pristupačnosti i/ili da udovoljavaju uvjetima uporabe pomagala osoba s invaliditetom u skladu s odredbama ovoga pravilnika; sadržane u čl.6.st.2. kojim je propisano da ako ovim pravilnikom za određenu građevinu nije određen obvezni element pristupačnosti, tehničko rješenje građevine mora udovoljavati uvjetima uporabe pomagala; sadržane u čl.7., kojim je propisano da obvezni elementi pristupačnosti su: elementi pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika, elementi pristupačnosti neovisnog življenja i elementi pristupačnosti javnog prometa (st.1.), i da obvezni elementi pristupačnosti primjenjuju se odabirom najpovoljnijeg rješenja u odnosu na namjenu i druge značajke građevine (st.2.); i sadržane u čl.9. kojim je propisno da za potrebe svladavanja visinskih razlika prostora kojim se kreću osobe smanjene pokretljivosti mogu se koristiti sljedeći elementi pristupačnosti: rampa, stubište, dizalo, vertikalno podizna platforma i koso podizna sklopiva platforma.

17.) Upravo polazeći od naprijed navedenih zakonskih normi zaštita od diskriminacijskog postupanja po bilo kojoj osnovi, a napose onih koje uređuju zaštitu diskriminacije po osnovi invalidnosti, ne mogu se kao osnovane prihvatiti žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju nije niti mogao biti diskriminiran, jer da nije niti pristupio u građevinu tužitelja u dane (08. i 09. ožujak 2019.) kada se je održavala sporna manifestacija.

17.1.) Glede naprijed navedenih žalbenih tvrdnji tuženiku valja odgovoriti da za postojanje diskriminacije nije nužno potrebno da je invalidna osoba stvarno fizički pristupila građevini u kojoj nisu poduzete mjere razumne prilagodbe za kretanje osoba s invaliditetom, jer svrha i smisao zabrane diskriminacije očituje se već u samoj mogućnosti osobe, koja čak i u rijetkim prilikama kani pristupiti nekoj građevini, da joj takav pristup bude omogućen pod jednakim uvjetima koji postoje u odnosu na osobe kod kojih nije prisutna invalidnost. Stoga do diskriminacije dolazi već i u situaciji kada kod invalidne osobe postoji svijest o postojanju neke fizičke barijere koja ga onemogućava u navedenom jednakopravnom pristupu, zbog čega je i odustao od fizičkog dolaska  na konkretnu nekretninu na kojoj navedene barijere postoje, a da se je upravo to i dogodilo u predmetnom slučaju, sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza pravilno i utvrđuje.

17.1.1.) Naime, da je tužitelj doista ima stvarnu namjeru pristupiti manifestaciji W. 2., koje je dana 08. i 09. ožujka 2019. godine održavana u građevini (G. p.) u vlasništvu tuženika, proizlazi ne samo iz njegova po prvostupanjskom sudu prihvaćenog stranačkog iskaza (list 228-229), ne samo iz njegove e-mail korespondencije (list 136 -138) vođene sa organizatorom manifestacije sa svrhom da se informira postoji li mogućnost da on kao invalidna osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon pristupi navedenoj manifestaciji, već to proizlazi i iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenih iskaza svjedoka J. R. M. (list 285 – 286) te I. S. (list 287 – 288), zbog čega se protivne žalbene tvrdnje tuženika ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene.

17.2.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje u kojima tuženik iznosi da tužitelj nije diskriminiran po osnovi invaliditeta već samim time što mu je ponuđen pristup u građevinu na tzv. "gornji ulaz", tj. sa sjeverne strane iz L. u..

17.2.1.) Prije svega, imajući u vidu po tuženiku dostavljene fotografije (list 125 – 135) oba ulaza – kako onog s prednje ili južne strane i tzv. "gornjeg ulaza", ali imajući u vidu i ono što je sud prvog stupnja utvrdio neposrednim opažanjem na obavljenom sudskom očevidu (list 261 – 262), tada doista proizlazi, a kako to pobijanom presudom utvrđuje i sud prvog stupnja, da sporni "gornji ulaz" ne predstavlja niti glavni ulaz u G. p., niti predstavlja jednakopravan ulaz onom s prednje strane. Prije svega, iz navedenih dokaza potpuno izvjesno proizlazi da "gornji ulaz" niti ne predstavlja ulaz u samu građevinu, već da je riječ o vratima na zidnoj ogradi kroz koja se pristupa na okućnicu i park, preko kojih se pristupa samoj građevini – popločanoj terasi koja je na razini kata predmetne G. p..

17.2.2.) Osim toga, neutemeljene su i žalbene tvrdnje u kojima se ističe da je upravo navedeni ulaz ("gornji ulaz") i korišten za pristup spornoj manifestaciji budući je ista održavana, ne u cijeloj građevini, već na dijelu zakupljenog prostora koji se nalazi na katu građevine, i da su stoga za pristup navedenoj manifestaciji koristili taj ulaz i svi drugi posjetitelji.  Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti stoga što su u nesuglasju sa stranačkim iskazom zakonskog zastupnika tuženika – ravnateljice N. R. Š. (list 281- 282), koja je iskazala da su posjetitelji sporne manifestacije za pristup koristili prednji ulaz te da joj nije poznato da li je za to korišten i "gornji ulaz" ali da misli da je takva mogućnost i postojala budući da je organizatoru dan ključ i od tog ulaza. Dakle, iz iskaza ravnateljice tuženika može se zaključiti da su posjetitelji sporne manifestacije koristili prednji ulaz sa južne strane, što je sasvim logično jer se radi, po svemu, glavnom ulazu u zgradu, s tim da organizator manifestacije nije bio onemogućen po potrebi koristiti i sporni "gornji ulaz" budući da mu je predan ključ vrata na tom ulazu.

17.3.) Nadalje, tuženik u žalbi neosnovano ponavlja tvrdnje koje je iznosio i u postupku pred prvostupanjskim sudom, tj. da je u svojoj građevini poduzeo sve razumne mjere prilagodbe za kretanje invalidnih osoba, pa i onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon. Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene jer iste proturječe dokazima koje postoje u spisu te koje je sud prvog stupnja izveo tijekom postupka.

17.3.1.) Pri ocjeni navedenih tvrdnji treba imati u vidu već naprijed citirane odredbe čl.4.st.2. ZSD, ali i odredbe Pravilnika o pristupačnosti, u smislu kojih (čl.5.) predmetna građevina predstavlja građevinu kulturne namjene na koje se odnose obveze iz navedenog pravilnika. Također, odredbom čl.7. navedenog pravilnika su propisani obvezni elementi pristupačnosti, što uključuje i elemente pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, a odredbom čl. 9. je propisano koji su to obvezni elementi pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika prostora kojim se kreću osobe smanjene pokretljivosti – to su rampa, stubište, dizalo, vertikalno podizna platforma i koso podizna sklopiva platforma.

17.3.2.) Nije sporno da se predmetna građevina G. p. sastoji od prizemlja, u koje se pristupa kroz prednji južni ulaz, i od katnog dijela koji je sa prizemljem povezan zavojitim stepenicama, što jasno proizlazi i iz u spis dostavljenih fotografija, ali proizlazi i iz onog što sud prvog stupnja utvrđuje prilikom obavljanja očevida. Sporna manifestacija održavala se je u dijelu zakupljenog prostora koji se nalazi na katnom dijelu navedene građevine. Imajući u vidu utvrđeno po prvostupanjskom sudu, i to prije svega neposrednim opažanjem na provedenom očevidu (list 261-262), ali i pregledom u spis dostavljenih fotografija prostora građevine, da tužitelj, koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica, čak kada bi se i zanemarila postojeća visinska razlika od 12 cm na samom ulazu u građevinu, a koja je posljedica toga što su ulazna vrata za navedenih 12 cm povišena u odnosu na plato kojim se pristupa tim vratima, na spornu manifestaciju nikako nije mogao pristupiti kroz navedeni ulaz (glavni) s obzirom na barijeru u vidu stepeništa kojim se iz prizemlja građevine pristupa katnom dijelu gdje je manifestacija održavana, i s obzirom na to da je utvrđeno da za savladavanje navedene barijere tuženik nije osigurao niti jedan od u čl.9. Pravilnika o pristupačnosti propisanih obveznih elemenata za savladavanje visinskih razlika u prostoru.

17.3.3.) Isto tako, na temelju izvedenih dokaza uvidom u spis dostavljene fotografije te neposrednim opažanjem obavljenim očevidom, sud pravilno utvrđuje da mjere razumne prilagodbe kretanju invalidnih osoba i osoba smanjene pokretljivosti, tuženik nije poduzeo niti glede drugog, tzv. "gornjeg ulaza", koji je od strane organizatora priredbe ponuđen tužitelju kao jedini mogući način pristupa na spornu manifestaciju. To stoga što je obavljenim očevidom utvrđeno da i kod "gornjeg ulaza", počevši od samih ulaznih vrata, kako s njihove vanjske tako i sa unutarnje strane, pa sve do ulaza u unutrašnji dio kata građevine, postoji nekoliko visinskih barijera u vidu jedne ili više stepenica, za čije savladavanje također nisu osigurani propisani obvezni elementi za njihovo savladavanje. Naime, iz iskaza ravnateljice tuženika (list 281-282) izvjesno proizlazi da je tuženik, za savladavanje navedenih visinskih razlika u prostoru predvidio priručne drvene elemente, koji nisu fiksno pričvršćeni za podlogu već se koriste na zahtjev i po potrebi, odnosno postavljaju se kada je to potrebno za ulazak invalidne osobe, te se nakon toga uklanjaju. Navedeno rješenje, ne samo da ne predstavlja prisilnim propisom utvrđeni način savladavanja visinskih barijera, niti se njime osigurava siguran način kretanja invalidnih osoba koje bi ih trebale koristiti, već se njima ne osigurava niti samostalan ulazak i kretanje invalidnih osoba bez asistencije trećih osoba.

17.4.) Prema tome, polazeći od naprijed navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz naprijed citiranih odredbi, na koje se je i pozvao u pobijanoj presudi, kada je izveo zaključak da je tuženik, kao vlasnik građevine G. p., zbog nepoduzimanja propisanih mjera razumne prilagodbe, diskriminirao tužitelja po osnovi invalidnosti, odnosno onemogućivši mu time jednakopravan pristup spornoj manifestaciji koju je on imao namjeru i želju posjetiti, doveo ga je u nejednak položaj prema osobama koje nisu invalidne i smanjene pokretljivosti. Stoga je pravilna i zakonita odluka suda prvog stupnja sadržana u točki I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja diskriminacije, koji je isti postavio u skladu sa odredbom čl.17.st.1.t.1. ZSD, a neosnovane su žalbene tvrdnje kojima se žalbom pobija navedena odluka.

17.4.1.) Slijedom toga, a temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke.

17.5.) Međutim, osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem pobija odluku u točki II. izreke, prigovarajući visini dosuđene naknade neimovinske štete u iznosu od 70.000,00 kuna, ističući pri tome da je navedeni iznos pravične naknade neprimjereno visok s obzirom a okolnosti predmetnog slučaja i s obzirom da tužitelj nije dokazao da se u predmetnom slučaju radilo o teškom obliku diskriminacije.

17.5.1.) O težem obliku diskriminacije u smislu odredbe čl.6.st.1. ZSD, radi se onda kada je diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), kada je diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), i kada je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije. U skladu sa odredbom čl.6.st.2. ZSD okolnosti iz st.1. (da je riječ o nekom od težih oblika) moraju se uzeti u obziri i vrednovati prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske štete.

17.5.2.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja, koje je on utemeljio na prihvaćenom stranačkom iskazu tužitelja, da se je tužitelj, zbog saznanja da upravo zbog činjenice svoga invaliditeta nije u mogućnosti posjetiti predmetnu manifestaciju W. 2., jer je ista bila pozicionirana u građevinu u kojoj nisu poduzete mjere razumne prilagodbe kretanju invalidnih osoba koje se pokretne samo uz upotrebu invalidskih kolica, osjećao "jadno i kao građanin drugog reda", a kako je to on i naveo u svojem stranačkom iskazu. Nesumnjivo je da je navedeno kod tužitelja prouzročilo povredu prava osobnosti na jednako postupanje te povredu prava osobnosti na dostojanstvo u smislu odredbe čl.19.st.1. ZOO/05, i to takvu povredu prava osobnosti koja, u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. ZOO/05, opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade. Isto tako, ovaj sud prihvaća kao pravilno i utvrđenje da je tužitelj doista imao namjeru posjetiti spornu manifestaciju i godinu dana ranije (2018. godine), o čemu on govori u svojem po sudu prvog stupnja prihvaćenom stranačkom iskazu, a i u spisu priloženoj e-mail komunikaciji vođenoj sa organizatorom sporne manifestacije, što bi značilo da se je u predmetnom slučaju radilo o ponovljenoj diskriminaciji, odnosno o težem obliku diskriminacije iz naprijed citirane zakonske odredbe čl.6.st.1. ZSD.

17.5.3.) Međutim, unatoč svemu navedenom u prethodnoj točki obrazloženja, a vodeći pri tome računa i o ostalim okolnostima konkretnog slučaju, osnovano se u žalbi tuženika ističe da je tužitelju dosuđen neprimjereno visok iznos pravične naknade, koji je protivan odredbi čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05. Naime, kod dosuđivanja pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti mora se voditi računa i o težini povrijeđenog dobra te da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama i cilju koji nisu spojivi sa njezinom naravi i društvenom svrhom. U konkretnom slučaju tužitelj zbog svoje invalidnosti nije diskriminiran u ostvarivanju nekih njegovih svakodnevnih životnih potreba, već se radi o jednokratnom društveno gospodarskog događaju, kojem on nije mogao pristupiti iako je to želio. Osim toga, iz stanja predmetnog spisa, i to upravo tužiteljevih stranačkih očitovanja učinjenih tijekom postupka a vezano za postupak diskriminacije vođen protiv organizatora sporne manifestacije, sasvim izvjesno proizlazi da je riječ o manifestaciji koja se ponavlja iz godine u godinu te koja će se održavati i u narednim godinama, čak što više, iz navedenih tužiteljevih očitovanja proizlazi da mu je organizator sporne manifestacije  dao čvrstu garanciju da će mu omogućiti pristup istoj pozicioniranjem u drugoj odgovarajućoj građevini u kojoj će biti poduzete mjere prilagodbe kretanju invalidnih osoba, nakon koje garancije je tužitelj čak i povukao tužbu koju je podnio protiv organizatora predmetne manifestacije. Dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o manifestaciji ili događaju koji se u budućnosti neće održavati u mjestu tužiteljeva prebivališta ili u neposrednoj blizini njegova prebivališta te koji on neće moći u budućnosti posjetiti ukoliko to naravno bude želio.

17.6.) Uvažavajući sve naprijed navedeno, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, tužitelju je valjalo odmjeriti pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 15.000,00 kuna. Stoga je u dijelu u kojem se pobija odluka suda prvog stupnja u točki II. izreke presude, žalbu tuženika valjalo temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu odluku za navedeni iznos, a u preostalom dijelu, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, djelomično uvažiti kao osnovanu te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 55.000,00 kuna.

Na žalbu tužitelja:

18.) Tužitelj izjavljenom žalbom pobija odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki IV. izreke, kojom je sud u cijelosti odbio kao neosnovan njegov restitucijski diskriminacijski zahtjev, i žalbene tvrdnje tužitelja su djelomično osnovane, jer i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a polazeći pri tome od u postupku utvrđenih činjenica te pravnih normi koje se u konkretnom slučaju imaju primijeniti, nije bilo pravnog utemeljenja za odbijanje navedenog zahtjeva u cijelosti, već samo u jednom manjem dijelu. Stoga, kada je sud prvog stupnja u cijelosti odbio navedeni tužbeni zahtjev ostvareno je postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.356. ZPP-a.

19.) Naime, odredbom čl.17.st.1.t.2. ZSD je propisano da osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije, može, između ostalih zahtjeva (na utvrđenje diskriminacije, na isplatu naknade štete, na objavu presude u medijima), postaviti i tzv. restitucijski zahtjev – da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice. Zahtjev iz navedene odredbe tužitelj je postavio upravo u navedenoj točki IV. izreke, a  sud prvog stupnja ga je odbio sa obrazloženjem jer da tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na okolnost postojanja mogućnosti izvođenja takvih radova na samoj građevini, a s druge strane stoga što navedeni zahtjev nije postavljen na činidbu da tuženik, u skladu sa odredbom čl.6.st.2. Pravilnika, iznađe mogućnost da G. p. udovoljava uvjetima uporabe pomagala kao što su i invalidska kolica na elektromotorni pogon.

 

20.) Prije svega treba reći da se sud prvog stupnja, pri ocjeni neosnovanosti postavljenog zahtjeva za otklanjanje diskriminacije, neutemeljeno poziva na odredbu čl.6.st.2. ZSD. To stoga što se, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iznalaženjem i ishođenjem tehničkog rješenja građevine koje će udovoljavati uvjetima upotrebe invalidskih pomagala, u konkretnom slučaju invalidskih kolica, ne bi osiguralo otklanjanje diskriminacije, što da se ne bi ostvario niti cilj ili suština diskriminacijske zaštite. Naime, radnje kojima se otklanja diskriminacija pretpostavlja poduzimanje takvih radnji koje će u potpunosti osigurati elemente pristupačnosti na način da budu u potpunosti ispunjene pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta.

 

21.) Pri donošenju po tužitelju pobijane odluke sud prvog stupnja nije na valjan način cijenio odredbu čl.4.st.2. ZSD, prema kojoj se diskriminacijom smatra svaki propust da se osobama s invaliditetom, u skladu sa njihovim specifičnim potrebama, omogući korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu te pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada prilagodbom infrastrukture prostora, korištenja opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

 

21.1.) Nesumnjivo je da su obveze iz naprijed citirane odredbe usmjerene, prije svega, prema vlasnicima građevina i objekata, s tim da su te obveze pobliže regulirane već naprijed spomenutim Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti, a njegovom odredbom čl.5. je propisano da se njime utvrđene obveze odnose na građevine javne i poslovne namjene, među koje ulaze u građevine kulturne namjene, a to su opet, među inima, i muzeji kao što je i predmetna građevina tuženika u kojoj je održavana sporna društveno gospodarska manifestacija. Odredbom čl.7. navedenog Pravilnika o osiguranju pristupačnosti propisano je da su obvezni elementi pristupačnosti, između ostalog, i elementi pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika, s tim da je u st.2. navedenog članka propisano da se obavezni elementi pristupačnosti primjenjuju odabirom najpovoljnijeg rješenja u odnosu na namjenu i druge značajke građevine, a u čl.9. je propisano koji su to obavezni elementi za savladavanje visinskih razlika – to su rampa, stubište, dizalo, vertikalna podizna platforma, i koso podizna sklopiva platforma.

 

22.) Polazeći od naprijed navedenih odredbi, osobito od one sadržane u čl.7.st.2. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti, prema kojoj se obavezni elementi pristupačnosti primjenjuju odabirom najpovoljnijeg rješenja u odnosu na namjenu i druge značajke građevine, izraženi stav suda prvog stupnja pri odbijanju restitucijskog zahtjeva tužitelja može se prihvatiti kao pravilan samo glede dijela tog zahtjeva u kojem se traži anuliranje "arhitektonske barijere u formi stubišta". Naime, osoba na koju se odnose mjere propisane Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti, mora prilagodbu svoje građevine kretanju invalida izvršiti na način i u skladu sa obvezama iz tog pravilnika, što znači primjenom propisanih obveznih elemenata pristupačnosti. To nadalje znači da, ukoliko je za savladavanje visinskih razlika propisano više obveznih elemenata, obvezniku njihova poduzimanja ne može se nalagati na koji će način anulirati postojeće visinske razlike, tj. primjenom kojeg propisanog obveznog elementa, već je na njemu da odluči koji će od propisanih obveznih elemenata primijeniti u svrhu prilagodbe svoje građevine kretanju osoba sa invaliditetom.

 

22.1.) Upravo zbog naprijed navedenog, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, djelomično je odbijena žalba tužitelja a potvrđen je odbijeni dio zahtjeva u kojem je traženo da se tuženiku naloži anuliranje "arhitektonske barijere u formi stubišta", tim više što bi prihvaćanje takvog zahtjeva upućivalo i na uklanjanje (rušenje) postojećeg stubišta koje povezuje prizemlje i kat zgrade, što zasigurno ne bi bio cilj i svrha propisane diskriminacijske zaštite.

 

23.) Međutim, u preostalom dijelu zahtjev, u kojem je traženo da tuženik "u skladu sa mjerodavnim propisima i pravilima struke, instalacijom obveznih elemenata pristupačnosti u zgradi G. p. u R. na adresi …, na ulazu u zgradu i unutar nje anulira barijere koje osobama s invaliditetom, posebice onima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u zgradu", postavljen je u potpunosti u skladu sa već naprijed citiranim odredbama čl.17. ZSD te čl.7.st.2. i čl.9. Pravilnika o osiguranju pristupačnosti, pa stoga ne stoji zaključak suda prvog stupnja o postojanju razloga za njegovo odbijanje zbog neusklađenosti sa zakonskim propisima.

 

23.1.) Razlog za odbijanje navedenog dijela zahtjeva ne predstavlja niti to što tužitelj tijekom postupka nije sudu predlagao izvođenje dokaza na okolnost da je u predmetnoj građevini moguće poduzimanje radnji  radi instaliranja nekog od propisanih obveznih elemenata za savladavanje visinskih razlika, jer takve tvrdnje tuženik nije niti iznosio tijekom postupka, a da ih je iznosio tada bi na njemu bio i teret dokazivanja tih tvrdnji.

 

24.) Zbog  svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, djelomično prihvatiti žalbu tužitelja te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu glede odbijenog dijela restitucijskog zahtjeva (kao u točki 23.) koji je tužitelj postavio pravilno i u skladu sa citiranim propisima kojima se osigurava diskriminacijska zaštita.

 

Glede odluke o troškovima postupka:

 

25.) Budući da je djelomičnim uvažavanjem i žalbe tužitelja i žalbe tuženika došlo do djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude, to je onda valjalo odlučiti i o troškovima parničnog postupka, sve to u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

25.1.) Osim toga, ispitujući odluku suda o uspjehu stranaka u postupku, valja reći da su u tom dijelu i osnovane žalbene tvrdnje tužitelja u kojima je on ukazivao da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da su stranke podjednako uspjele u sporu, i da je stoga pogrešna i odluka suda da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

 

26.) U skladu sa već naprijed izloženim tužitelj je u predmetnoj parnici postavio tri zahtjeva, zahtjev na utvrđenje diskriminacije, restitucijski zahtjev – zahtjeva na otklanjanje diskriminacije, i zahtjev za isplatu naknade štete. Glede zahtjeva za isplatu, polazeći od utuženog iznosa (70.000,00 kuna) te onog dosuđenog (15.000,00 kuna), proizlazi da je tužitelj uspio sa 21,4 % navedenog zahtjeva. Međutim, tužitelj je u cijelosti uspio sa zahtjevom za utvrđenje diskriminacije, a jednako se može ustvrditi i glede restitucijskog zahtjeva, pa kada se sve to uzme u obzir (21,4 % + 100 % + 100 % = 221,4 / 3 = 73,8), tada proizlazi da je tužitelj u sporu uspio sa oko 73,8 % svojih zahtjeva. To nadalje znači da uspjeh tuženika u sporu iznosi 26,2 %, pa kada se izvrši prebijanje uspjeha tužitelja i uspjeha tuženika, sve to u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, tada proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 47,6 % njegova ukupno troška potrebnog za vođenje predmetne parnice.

 

27.) Ukupan trošak tužitelja na koji on, kao potreban za vođenje predmetne parnice, ima pravo u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, iznosi ukupno 14.550,00 kuna.

 

27.1.) Od navedenog iznosa na trošak koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom se odnosi iznos od 12.987,50 kuna, pri čemu se iznos od 2.050,00 kuna odnosi na plaćenu sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, a iznos od 10.937,50 kuna se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika.

 

27.1.1.) Navedeni trošak zastupanja, koji je tužitelju odmjeren u skladu sa vrijednošću predmeta spora te uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa) sastoji se od troška sastava tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosima od po 1.000,00 kuna za svaku od navedenih radnji (Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), od troška zastupanja na ukupno održanih pet rasprava po 1.000,00 kuna za svaku (Tbr.9.t.1.), od troška sastava jednog podneska (18.06.2019.) u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.t.1.), od troška sastava ukupno tri podneska (11.07.2019., 19.11.2019., 23.04.21.) u iznosu od po 250,00 kuna za svaki (Tbr.8.t.3.), i od troška obračunatog PDV-a na navedene radnje u iznosu od 2.187,50 kuna.

 

27.1.2.) Tužitelju nije priznat trošak zastupanja za sastav podnesaka od 30.08.2019., 26.09.2019., 28.10.2019. te 13.05.2021., budući iste ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje nepotrebnima za vođenje predmetne parnice.

 

27.2.) Trošak tužitelja, koji se odnosi na postupak pred drugostupanjskim sudom, iznosi 1.562,50 kuna, a radi se o trošku sastava žalbe po punomoćniku odmjerenom u skladu sa Tbr.10.t.1. i Tbr.42. Odvjetničke tarife.

 

28.) Razmjerno uspjehu u sporu, od ukupno utvrđenog troška u iznosu od 14.550,00 kuna, tužitelju pripada pravo na 47,6 %, što daje iznos od 6.925,80 kuna ili 919,21 EUR, koliko mu je temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, i dosuđeno ovom presudom.

 

29.) Iako je tuženik djelomično uspio sa izjavljenom žalbom, nije mu dosuđen trošak njenog izjavljivanja, a sve to s obzirom na odredbu čl.166.st.2. ZPP-a, i s obzirom da je tuženik i nadalje, i nakon djelomičnog uvažavanja njegove žalbe, u obvezi naknade troška tužitelju. Tuženiku zbog istih razloga nije dosuđen niti trošak odgovora na žalbu.

 

30.) Zbog naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki III. izreke presude.

 

 

Bjelovar, 27. travnja 2023.

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                         Alen Golub v. r.